hina

“Ministrov sin ima pravo na rad, ali zar baš AKD?”

U aferu oko zapošljavanja sina ministra branitelja Tome Medveda uključio se i poznati psihijatar Herman Vukušić. Po objavljivanju informacije na portalu Index uslijedio je Medvedov telefonski poziv autoru teksta Vojislavu Mazzoccu koji je novinar doživio kao otvorenu prijetnju fizičkim nasiljem i ugrožavanjem ljudskih i autorskih prava.

Obraćanje psihijatra Hermana Vukušića objavljujemo u cijelosti:

“Ovih dana hrvatsku javnost ponovo je zapljusnula još jedna politička afera uzrokovana neprimjerenim ponašanjem državnog dužnosnika, konkretno ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda koji je prošle nedjelje nazvao novinara portala ‘Index’, Vojislava Mazzoca, nezadovoljan tekstom koji je Mazzocco napisao nekoliko dana ranije o zapošljavanju sina ministra Medveda u državnoj firmi AKD.

Tijekom tog razgovora po iskazu Mazzocca, ministar Medved izrekao je nekoliko direktnih prijetnji tipa ‘buđenje vojničkog duha’ i ‘ulaska u ring’ koje sam osobno dan kasnije na upit drugih novinara nije demantirao.

Iz Ministarstva hrvatskih branitelja je predvečer, na isti dan ovog neuobičajenog poziva i nakon što je Mazzocco prijavio Medveda zbog prijetnji, samo stiglo nemušto priopćenje u kojem se ministar vrlo providno posipa pepelom, a svoj poziv novinaru opravdava zaštitom svoje obitelji!? Također, ništa elokventniji nije bio niti premijer Plenković, koji je također dan kasnije kao mantru novinarima ponavljao frazu:

‘Ministar je sve objasnio! Ministar je sve objasnio!’ Potom su se oglasili i čelnici pojedinih braniteljskih udruga koji su stali o obranu lika i djela ministra Medveda, kao i prava njegove djece na rad, neki su Mazzocca proglasili i agentom-provokatorom tajnih službi, a najstarija braniteljska udruga, HVIDRA, u svojem je priopćenju zatražila i istragu o tome kako je Mazzocco uopće mogao raditi u Ministarstvu hrvatskih branitelja. Štoviše, HVIDRA je Mazzocca stavila u rang sa SDP-ovim zastupnikom Stazićem protiv kojeg (s pravom) najavljuju kaznenu prijavu zbog govora mržnje temeljem njegovih opaski na društvenim mrežama o “nezavršenon poslu ’45. godine”.

Za oca moje majke, koji je kao hrvatski domobran stradao na Križnom putu, po Staziću je posao vrlo vjerovatno uspješno završen, ali ovakovim monstruoznim izjavama i odioznom javnom djelovanju jednog saborskog zastupnika ne možemo se usprotiviti tako da branimo neobranjivo, u ovom slučaju postupak ministra Medveda.

Kao prvo, naravno da sin ministra Medveda ima pravo javiti se na sve natječaje za koje je kvalificiran, ali bode u oči činjenica da je u pitanju upravo AKD, firma kojoj je na čelu Jure Sertić, čovjek s kojim se Medved inače poznaje i druži, i čija je karijera nakon skoro dvadeset godina vakuuma naglo doživjela uzlaznu putanju paralelno s ulaskom Medveda u Vladu RH.

Isti je naime, bio pomoćnik prvog ministra hrvatskih branitelja, Juraja Njavre, kada je radio sve što je mogao na opstrukciji rada udruge branitelja oboljelih od PTSP-a i negaciji činjenice postojanja duševno oboljele braniteljske populacije. Sertić, naime u PTSP nije vjerovao, nego je, dapače za svojeg mandata javno izjavio da su hrvatski branitelji na njega razvili svojevrsnu otpornost.

Sukladno tome, nije priznavao niti fenomen suicida u populaciji branitelja, o čemu svjedoče brojni kontroverzni podaci koji su za njegova mandata bili objavljeni na tu temu, kao i nemala sredstva utrošena na projekte znanstvenog istraživanja suicida, nikada dovršenih.

S izborima 2000. godine Sertić odlazi s političke scene, ali se, nažalost vraća u visoku politiku nekako kada i Medved postaje ministar, i to prvo kao tajnik odbora za branitelje HDZ-a te potom i predsjednik uprave AKD-a.

Kao drugo, bez obzira na razmjere duševnog nemira koje je Mazzocco svojim tekstom uzrokovao ministru, on kao javna osoba i državni dužnosnik NE SMIJE reagirati na način na koji je reagirao. Svi koji smo na ovaj ili onaj način bili sudionici javno-političkog života u Hrvatskoj znamo da postoje određena pravila ponašanja.

O meni osobno te o o članovima moje najuže obitelji na hektolitre laži ispisali su novinari koji su danas urednici uglednih glasila, pa čak i visoki dužnosnici HND-a, ali su moja sredstva borbe za istinu uvijek bila institucionalna: demantiji, priopćenja, konferencije za tisak te ponekad i najava sudske tužbe.

Zvati novinara u ring (makar i politički) te se pozivati na svoj ratnički duh ako te kao državnog dužnosnika smeta njegovo pisanje, posve je neprihvatljivo za demokratske i civilizacijske standarde današnje europske Hrvatske.

Kao treće, potaknut Medvedovom reakcijom, Mazzocco je napisao tekst u kojem je svoje služenje vojnog roka po prizivu savjesti te kasniji honorarni rad u Ministarstvu hrvatskih branitelja sarkastično opisao u stilu “najuhljeba svih uhljeba”.

Prava istina je, svidjelo se to kome ili ne, malo drugačija.

Početkom 2004. godine imenovan sam pomoćnikom ministrice hrvatskih branitelja Jadranke Kosor i po dolasku i ministarstvo upoznajem Mazzocca kao obrazovanog mladog čovjeka kojemu ništa nije bježao od bilo kojeg posla koji smo mu delegirali.

Sjećam se da je jednom, zajedno s današnjom državnom tajnicom Nevenkom Benić i još par djelatnika, ostao u ministarstvu do kasno u noć kako bi se na vrijeme pripremili poklon-paketi za djecu poginulih hrvatskih branitelja.

Zajedno s pukovnikom Zoranom Komarom, koji je sa mnom radio reorganizaciju sustava psiho-socijalne pomoći (te kasnije došao na moje mjesto pomoćnika ministrice) predlažem da se Mazzoccu da ugovor o djelu te on ostaje još nekoliko mjeseci u ministarstvu i vrlo kvalitetno odrađuje sve poslove i zadaće koje smo mu dali.

To je prava istina i ne treba trošiti vrijeme na nebulozne istrage o tome kako je Mazzocco dobio ugovor o djelu u ministarstvu hrvatskih branitelja, a ja sam spreman sve prethodne tvrdnje u ovome tekstu dokumentirano elaborirati kako široj hrvatskoj javnosti, tako i svim institucijama sustava.

Na koncu, ali nikako i najmanje važno, kroz ovu aferu se putem pripćenja braniteljskih udruga provuklo i pitanje “psiho-socijalnog uznemiravanja” hrvatskih branitelja i kvalitete novog Zakona o braniteljima i pratećih projekata koje je ‘prepoznala i EU’.

Mislim da bi hrvatskim braniteljima oboljelim od PTSP-a od istrage o Mazzoccu bilo puno važnije da se nakon višemjesečnog pisanja novog Zakona u hotelu ‘Laguna’ netko sjetio promijeniti odredbe po kojima i 23 godine nakon rata njihova dijagnoza i dalje ostaje privremena…”, stoji u Vukušićevom pismu.

Komentiraj