Ministrica pravde Nela Kuburović posebno je istaknula bivšeg predsjednika Republike Srpske Krajine Milana Martića, za kojeg tvrdi da se nalazi u teškoj situaciji jer kaznu služi u estonskom zatvoru, a ne zna estonski jezik niti ga redovito posjećuju članovi njegove obitelji

Srpska ministrica pravde Nela Kuburović ponovo je zatražila da 14 državljana Srbije koji se nalaze u zatvorima u inozemstvu, nakon što ih je Haaški tribunal osudio zbog ratnih zločina, kazne nastave izdržavati u srpskim zatvorima. Oni su osuđeni na kazne od 20 godina zatvora do doživotne robije, a nalaze se u zatvorima u Danskoj, Estoniji, Finskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Poljskoj. Nela Kuburović naglasila je da se radi o starim i bolesnim ljudima, kojima često nedostaje adekvatna medicinska zaštita, a rijetko imaju priliku za susrete s članovima obitelji. Kao osuđenike u najtežem položaju izdvojila je bivšeg predsjednika Republike Srpske Krajine (RSK) Milana Martića i nekadašnjeg zapovjednika Sarajevsko – romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS) Dragomira Miloševića. Šezdesetčetverogodišnji Martić osuđen je na 23 godine zatvora. Milošević ima 76 godina i osuđen je na 29 godina zatvora zbog zločina počinjenih tijekom opsade Sarajeva. Martić i Milošević su iza rešetaka u Estoniji, u zatvoru Tartu Vangla, čija je izgradnja koštala više od 420 milijuna eura, a prve osuđenike primio je 2002. godine. Zatvor je 2007. dobio nagradu Svjetske zdravstvene organizacije za projekte posvećene HIV-u…

Pročitajte više u novom broju Nacionala..

Komentiraj

PREKOSrdjan Ilic/PIXSELL
Podijeli objavu
Prethodni članakDODIK “Zahvalan sam gospodinu Čoviću na dolasku”
Sljedeći članakPOŽAR U HE Najveći izvor topline u strojarnici iza kontrolnog punkta
Rođen sam u Beogradu 1959. godine. Diplomirao na Fakultetu političkih nauka. U novinarstvu od maja 1986. godine, kada sam se zaposlio u Tanjugu, gde sam radio gotovo deceniju, a u novinskoj agenciji FoNet sam od njenog osnivanja 1994. godine. Od kad sam u ovom zanatu, za mnoge novinare u Srbiji sam čuo da rade "za Službu". Koliko mi je poznato, samo smo pokojni Slavko Ćuruvija i ja radili "u Službi". U Službi državne bezbednosti Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove sam proveo tri meseca - februar, mart i april 1986. godine. To mi je bilo prvo zaposlenje. Otac i tašta su udružili snage da bi mi našli posao - on je bio pukovnik u vojsci, ona je radila u Interpolu. Bilo je glupo očekivati da će mi naći radno mesto u biblioteci ili filharmoniji. Vrhunac u novinarstvu sam dostigao posle NATO bombardovanja Srbije 1999. godine, kada sam počeo da radim kao fikser za londonski The Guardian. Tokom dva i po meseca bombardovanja sam u FoNetu primio 225 nemačkih maraka. Rory Carroll iz The Guardiana mi je plaćao 150 maraka dnevno. Posle samoubilačkih avionskih napada na Svetski trgovački centar u Njujorku 11. septembra 2011. su zapadni mediji prestali da se interesuju za Srbiju i Balkan, pa sam izgubio dodatni posao fiksera. Osama Bin Laden mi je oteo mnogo novca. Da sam ga sreo na ulici, šutnuo bih ga u međunožje. Za Nacional sam počeo da pišem krajem 1996. godine, posle čega je usledila trogodišnja pauza. Nacional me reaktivirao posle ubistva Željka Ražnatovića Arkana u januaru 2000.