Ministrica poljoprivrede zbog karijerizma i poslušnosti ignorira strahove stonskih školjkara od potencijalnog uništenja zaljeva odlagalištem otpada

Malostonski školjkari u nekoliko su navrata obavijestili resornu ministricu Mariju Vučković o štetnosti projekta u selu Trnovica iznad Malostonskog zaljeva, ali bivša zamjenica župana Dobrosavića već se godinama odbija izjasniti o tom projektu

Ministrica poljoprivrede Marija Vučković, koja je od 2009. do 2016. bila zamjenica dubrovačko-neretvanskog župana Nikole Dobroslavića, dobro zna da bi Centar za gospodarenje otpadom Dubrovačko-neretvanske županije, koji bi se trebao graditi na lokalitetu Lučino razdolje u selu Trnovica iznad Malostonskog zaljeva, mogao uništiti tamošnje školjkarstvo, more i izvore pitke vode na cijelome dubrovačkom području. No premda je o mogućoj štetnosti tog projekta više puta obaviještena, ministrica se o njemu već godinama odbija izjasniti. Čini to zbog političkog oportunizma i stranačke discipline, što znači da joj je interes karijere i stranke važniji od dobrobiti školjkara Malostonskog zaljeva, koji su važan dio njezina ministarskog resora, između ostalog i zato što se školjkarstvo Hrvatske, kako kažu stručnjaci, „može poistovjetiti sa školjkarstvom Malostonskog zaljeva“. Takvo, za mnoge dužnosnike HDZ-a tipično ponašanje, ilustrativan je primjer odnosa nekoliko prethodnih vlada prema kontroverznom projektu Centra za gospodarenje otpadom Dubrovačko-neretvanske županije Lučino razdolje. Taj projekt, o kojemu je Nacional izvijestio u proteklom broju, opterećen je nizom dodatnih kontroverzi, od kojih vrijedi naglasiti najmanje dvije: gotovo dvostruko poskupljenje troškova gradnje projekta u odnosu na početnu feasibility studiju, te činjenicu da je njegova gradnja predviđena na vlasnički nedefiniranom zemljištu, zbog kojega je dvadeset obitelji iz Trnovice pred sudom u Dubrovniku pokrenulo imovinsko-pravni spor s argumentom da ta zemlja pripada njima, a ne državi.

Nacional je u proteklom broju upozorio da je Centar za gospodarenje otpadom Lučino razdolje potencijalno katastrofalan projekt i prijetnja čistome i nezagađenom dubrovačkom kraju, i to zato što tekućine iz CGO-a zagađene otpadom i smećem mogu dospjeti u podzemne vode, koje se podzemnim kraškim putovima slijevaju u Malostonski zaljev i druge izvore na dubrovačkom području. O tome su za Nacional, uz ostale, svjedočili bivši ministar zaštite okoliša i profesor zagrebačkog Fakulteta strojarstva i brodogradnje, stručnjak za zaštitu okoliša i gospodarenje otpadom Slaven Dobrović, kao i aktivisti i sugovornici upućeni u problem prijetnje CGO-a školjkarima u Malostonskom zaljevu. Projekt je u Nacionalu, s druge strane, branio dubrovačko-neretvanski župan Nikola Dobroslavić, koji je izrazio razumijevanje za bojazni ljudi dubrovačkog kraja, ali i ustvrdio kako je „u postupku izrade svih dokumenata, studije utjecaja na okoliš i studije izvodivosti jasno pokazano da nema opasnosti za okoliš, pa ni za Malostonski zaljev“.

Marija Vučković nijednom nije komentirala projekt CGO-a Lučino razdolje: nije ga, istina, otvoreno branila kao što to radi župan Dobroslavić – što je također znakovito – ali nije ni prigrlila argumente protivnika je postala ministrica poljoprivrede. FOTO: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Pri svemu tome ostala je neosvijetljena uloga ministrice poljoprivrede Marije Vučković u cijelome projektu, s obzirom na dvije činjenice: podatak da je Vučković čak sedam godina, od 2009. do 2016., bila zamjenica župana Dobroslavića, te na činjenicu da je školjkarenje u Malostonskom zaljevu, ta jedinstvena i višestoljetna djelatnost u zaštićenom prirodnom rezervatu kakvom se ne može pohvaliti nijedna zemlja osim Hrvatske, u današnjem resoru Marije Vučković, koja je ministrica poljoprivrede. Ona je, dakle, deset godina karijere provela na mjestima koja bi zahtijevala kakvu-takvu reakciju na projekt koji još od 2008. godine, kada je započet, izaziva goleme kontroverze i otpore malostonskih školjkara i mještana toga kraja, od kojih su mnogi poljoprivrednici, ali i mnogih stručnjaka te aktivista za zaštitu okoliša i javnih prostora u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Marija Vučković, međutim, u svih tih deset godina nijednom nije komentirala projekt CGO-a Lučino razdolje: nije ga, istina, otvoreno branila kao što to radi župan Dobroslavić – što je također znakovito – ali nije ni prigrlila argumente protivnika projekta, čak ni kada je postala ministrica poljoprivrede, što je pozicija koja, po logici stvari, nalaže zagovaranje interesa proizvođača iz njezina resora. Kada su, na primjer, školjkari iz Malostonskog zaljeva u srpnju 2020. godine poslali otvoreno pismo Vladi, upozorivši premijera Plenkovića i njegove ministre kako su „u strahu da će zbog zagađenja iz CGO-a ostati bez mogućnosti za uzgoj školjaka, djelatnošću kojom su se prije njih bavile generacije njihovih predaka“, novinari su tražili komentar i od nadležne ministrice, Marije Vučković. „Ja to ne mogu komentirati“, lakonski je odgovorila. „Trebala bih pročitati cijelu studiju utjecaja na okoliš ili bar sažetak. Zaista ne mogu to drugačije komentirati kada govorimo o struci“, rekla je ministrica Vučković.

Školjkarenje u Malostonskom zaljevu jedinstvena je i višestoljetna djelatnost u zaštićenom prirodnom rezervatu kakvim se ne može pohvaliti nijedna zemlja osim Hrvatske. FOTO: Davor Javorovic/PIXSELL

Nacional je proteklog tjedna Ministarstvu poljoprivrede poslao pitanja želeći doznati do koje je mjere ministrica Vučković obaviještena o projektu CGO-a Lučino razdolje. Zanimalo nas je li ministrica upućena u kontroverzu gradnje tog centra te je li bila obaviještena o projektu u vrijeme kada je, od 2009. do 2016. godine, bila dožupanica Dubrovačko-neretvanske županije. Pitali smo i kakav je njezin stav o tom projektu te smatra li ga potencijalno opasnim po Malostonski zaljev i tamošnje školjkarenje, ali i za poljoprivredu na dubrovačkom području, s obzirom na moguće zagađenje vodnih slivova? Zanimalo nas je i smatra li ministrica da u projektu CGO-a Lučino razdolje nema nikakve opasnosti za okoliš te kako odgovara na tvrdnje stručnjaka, školjkara i lokalne zajednice, koji strahuju od mogućeg zagađenja podzemnih kraških voda koje se slijevaju u more? U petak 12. kolovoza iz Ministarstva poljoprivrede dobili smo opsežan odgovor u kojemu se samo jedna rečenica tek posredno odnosi na naša pitanja, a glasi ovako: „Ministrica poljoprivrede Marija Vučković je tijekom svog rada u Dubrovačko-neretvanskoj županiji na mjestu dožupanice bila upoznata sa svim većim projektima na području županije te onima koji bi mogli imati utjecaj na spomenuto područje, no navedeni projekt nije bio u njenoj nadležnosti nego drugog zamjenika u prvom i drugom mandatu.“ Iz Ministarstva su dodali kako je projekt „na nacionalnoj razini u nadležnosti Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja te za više informacija upućujemo na nadležno Ministarstvo“. U nastavku dopisa Ministarstvo poljoprivrede izjavilo je kako je „u posljednjih nekoliko godina ova Vlada poduzela intenzivne aktivnosti u cilju unapređenja hrvatskog školjkarstva te je postignuta korektna i produktivna suradnja s udrugom Stonski školjkari, koja je u kontinuiranom kontaktu s Ministarstvom poljoprivrede te je važan dionik i sugovornik u svim pitanjima vezanima za sektor školjkarstva“. U dopisu Ministarstva potom se i nabrajaju neke od tih aktivnosti, poput „zaštite oznake izvornosti Malostonske kamenice“, niza financijskih poticaja uzgajivačima, kao i kontinuirane potpore i ublažavanje posljedica covid-krize te potpore za modernizaciju i uspostavu novih uzgajališta. Spomenuli su i potporu za nalaženje novih tržišta, kao i ulaganje u infrastrukturu potrebnu za kvalitetno školjkarenje, odštete za štetu koje školjkama nanesu ribe komarče, kao i kompenzacijske mjere za štetu uzrokovanu gubitkom dobiti uzrokovanoj posljedicama rata u Ukrajini.

Ponašanje ministrice Marije Vučković ilustrativan je primjer odnosa nekoliko prethodnih vlada prema kontroverznom projektu Centra za gospodarenje otpadom Dubrovačko-neretvanske županije Lučino razdolje

Sve su te mjere, dakako, pohvalne, ali nijedna od njih nije odgovor na pitanja koja je postavio Nacional. Dapače, one samo dodatno svjedoče o tome da je Marija Vučković itekako svjesna važnosti školjkarenja u Malostonskom zaljevu i potrebe da se ono sačuva. Tim više čudi odbijanje da se izjasni o CGO-u Lučino razdolje: sve što smo, naime, uspjeli doznati o odnosu nadležne ministrice prema kontroverznom projektu potencijalno opasnog odlagališta otpada na poroznome krškom tlu, šest kilometara zračne linije od Malostonskog zaljeva, jest činjenica da je tijekom sedmogodišnjeg mandata zamjenice dubrovačko-neretvanskog župana, nedvosmislenog zagovornika projekta CGO-a Lučino razdolje, „bila upoznata sa svim većim projektima na području županije te onima koji bi mogli imati utjecaj na spomenuto područje“, ali, eto, „navedeni projekt nije bio u njenoj nadležnosti nego drugog zamjenika u prvom i drugom mandatu“. Tog ministričinog političkog oportunizma i nonšalantnosti prema njihovom problemu svjesni su, dakako, i u udruzi Stonski školjkari, koja okuplja četrdesetak školjkara s proizvodnjom od oko devedeset posto školjaka u Malostonskom zaljevu. No istodobno školjkari ne kriju zadovoljstvo kvalitetnom suradnjom s Ministarstvom poljoprivrede, pri čemu naročito ističu nestranačkog stručnjaka Antu Mišuru i njegove suradnike iz Uprave za ribarstvo, kao ljude s kojima izvanredno surađuju. „Za razliku od Dubrovačko-neretvanske županije, koja je školjkare zbog protivljenja CGO-u Lučino razdolje uvrstila na crnu listu, Ante Mišura jako je kvalitetan i dobar stručnjak, koji je zbog stručnosti sačuvao položaj u nekoliko vlada, od SDP-ove, preko Vlade HDZ-a i Mosta, do sadašnje Plenkovićeve vlade. Mišura zanemaruje političke pritiske i s nama surađuje jako dobro. On je pozitivni faktor na čiji se dobar rad poziva ministrica Vučković, koja se sama boji izjasniti o Centru za gospodarenje otpadom Lučino razdolje jer čuva karijeru i ne želi se zamjeriti šefovima u stranci, naročito ne županu Dobroslaviću, koji joj je otvorio put prema ministarskom položaju“, kazao je Nacionalu izvor dobro upućen u političke odnose u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, ali je molio za anonimnost, strahujući od problema koje bi mogao imati zamjeri li se moćnicima HDZ-a.

Dubrovačko-neretvanski župan Nikola Dobroslavić izrazio je razumijevanje za bojazan ljudi dubrovačkog kraja, ali je i ustvrdio da projekt ne predstavlja opasnost za okoliš. FOTO: Grgo Jelavic/PIXSELL

Zato je izjavu za Nacional pristala dati predsjednica udruge Stonski školjkari Marija Radić. „Jako dobro surađujemo s Ministarstvom poljoprivrede, što je neupitno i nema nikakve veze s gradnjom Centra za gospodarenje otpadom Lučino razdolje. Što se tog projekta tiče, naš stav jedinstven je od samog početka. Javno smo o tome govorili nekoliko puta: u Stonu smo organizirali javnu tribinu; poslali smo otvoreno pismo vladi, i dva puta smo slali dopis na Odbor za zaštitu okoliša i prirode Hrvatskog sabora. Ništa od toga nije urodilo plodom. Mi smo napravili sve što smo mogli: mala smo udruga, imamo samo četrdeset članova. Ponavljam još jednom: naravno da se bojimo što nam može donijeti CGO Lučino razdolje. U pitanju je naša egzistencija, i naš zavičaj. Školjkarenje u Malostonskom zaljevu duga je tradicija, naslijedili smo ga od pradjedova i njihovih djedova. Naš je strah opravdan, a sluha nema. Nemamo više što učiniti, osim čekati“, kazala je Nacionalu Marija Radić. Na izravnu molbu da komentira šutnju ministrice Vučković, kratko je odgovorila: „To ne želim komentirati.“

HDZ-ova vlast na svim razinama brani kontroverzni projekt. Nacional je pitanja poslao i Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, iz kojeg su odgovorili opsežnim dopisom u kojemu sažimaju sve faze procesa odobravanja projekta od veljače 2014., kada je „tadašnje Ministarstvo zaštite okoliša i energetike izdalo rješenje o objedinjenim uvjetima zaštite okoliša kojim je zahvat ocijenjen prihvatljivim za okoliš uz ispunjavanje objedinjenih uvjeta zaštite okoliša“. Na kraju dopisa Ministarstvo zaključuje kako je „iz svega navedenog vidljivo kako su za planirani zahvat propisane najstrože mjere zaštite voda“, pa tvrdi kako „do onečišćenja podzemnih voda i priobalnog mora procjednim vodama neće doći zbog toga što je planirana izgradnja zaštitnog sustava koji ne dozvoljava da procjedne vode iz tijela odlagališta dospiju u podzemlje i priobalno more, već ih sakuplja i odvodi na pročišćavanje na vlastitom uređaju visokog stupnja pročišćavanja, tako da je voda koja se ispušta u okoliš po kakvoći slična pitkoj vodi. Stoga ne postoji rizik od onečišćenja podzemnih voda i mora nepročišćenim procjednim vodama.“

‘Opravdanje je uvijek da ćemo dobiti sredstva EU-a, ali sumnjam i u to: ne vjerujem da ćemo dobiti više od 20 posto jer se neće stići, rokovi za financiranje su pred istjecanjem’, kaže Marko Giljača

Suprotno tvrdi vijećnik stranke Srđ je grad u skupštini Dubrovačko-neretvanske županije i dugogodišnji ekološki aktivist Marko Giljača, koji dodatno upozorava da bi CGO Lučino razdolje, umjesto iz fondova Europske unije, naposljetku mogao biti plaćen – novcem hrvatskih građana. „Otpočetka govorimo da je riječ o katastrofalnom projektu koji je ekološka bomba bačena usred krškog terena. Naša županija odlučila je raditi projekt protiv kojeg su ustale i udruge, i lokalno stanovništvo, i svi koji se brinu za zaštitu okoliša. Nakon puno godina nesposobnosti da ga provedu, sada su konačno, iz drugog pokušaja, izabrali izvođače radova, ali rokovi za financiranje iz EU istječu 31. prosinca 2023., što znači da će se zadnja faktura EU moći predati najesen sljedeće godine. Sam projekt, pak, samo za projektiranje predviđa godinu dana, i još tisuću dana za izgradnju, što znači da će cijeli trošak izgradnje pasti na građane i nacionalni fond za zaštitu okoliša”, kaže Giljača za Nacional. Pritom upozorava da je projekt do sada višestruko poskupio, dosegnuvši gotovo dvostruku cijenu u odnosu na prvotno planiranu. „Na kraju će hrvatski građani platiti projekt koji će potencijalno uništiti višestoljetnu tradiciju uzgoja školjaka u Malostonskom zaljevu, kao i cijeli tamošnji rezervat prirode, ali i druga zaštićena područja u okolini.“ Jer, kako upozorava Giljača, „radi se o tehnologiji koja je u EU bila moderna osamdesetih godina prošlog stoljeća. U međuvremenu su stvorene tehnologije primjerenije krškom području, ali se Hrvatska, zbog lobiranja određenih ljudi u HDZ-u, odlučila za ovu zastarjelu tehnologiju, a pritom su lokaciju odabrali uz samu granicu s BiH, po logici ‘glavno da se ne vidi’.“

Vijećnik stranke Srđ je grad u skupštini Dubrovačko-neretvanske županije Marko Giljača upozorava da bi CGO Lučino razdolje naposljetku mogao biti plaćen – novcem hrvatskih građana. FOTO: Grgo Jelavic/PIXSELL

Giljača kaže kako alternative odabranoj tehnologiji postoje. “Ne postoji nijedna tehnologija koja ne ostavlja ekološki otisak, ali postoje one čiji je mnogo manji. Postoje, na primjer, zatvoreni sustavi s bioplinom kao zelena energija, za koji Dubrovčani imaju čak i know how jer mnogi naši brodostrojari na brodovima rade s takvim uređajima. Ništa od toga, međutim, nikad nije ni uzeto u razmatranje jer je lobi u HDZ-u gurao tehnologiju s europskim licencama koju je EU napustila, pa ima interes da je prodaje dalje“, kaže Giljača podsjećajući kako je nacionalni plan gospodarenja otpadom donijela vlada Ive Sanadera. „Kakva je to bila vanjskopolitička igra, ne znam, ali tada je određen smjer budućeg razvoja, i definirano je da će svaka županija imati svoj centar s takvim tehnologijama.“ U svakom slučaju, po Giljačinu mišljenju, „cijeli državni aparat radi na tome da se u Dubrovniku napravi veliki problem“. „Opravdanje je uvijek da ćemo dobiti EU sredstva, ali sumnjam i u to: ne vjerujem da ćemo dobiti više od 20 posto jer se neće stići, rokovi za financiranje su pred istjecanjem“, kaže Marko Giljača.

Gradnji CGO-a Lučino razdolje mogao bi se ispriječiti još jedan ozbiljan problem, koji je za Nacional objasnila Nevenka Đirlić, bivša dugogodišnja voditeljica Zemljišnoknjižnog odjela suda u Dubrovniku i predsjednica udruge Pravo na zavičaj, koja okuplja mještane Trnovice. Đirlić naime tvrdi kako država Centar kani sagraditi na – privatnom zemljištu. „Zemljišne knjige Stona izgorjele su 1943., u Drugom svjetskom ratu, pa pretpostavljaju da su izgubljeni dokumenti koji su dokazivali da je dvadeset obitelji iz Trnovice 1910. godine od Zaklade Blago djelo, odnosno Opera Pia, otkupilo zemlju na kojoj danas žele graditi Centar. Ta Zaklada i danas ima pravnog sljednika. Mi, nasljednici tih obitelji, podnijeli smo 2019. sudu u Dubrovniku prigovor na uneseno zemljišnoknjižno stanje, i želimo dokazati da smo mi, a ne država, vlasnici tih parcela. Među tih dvadeset obitelji sam ja, moja sestra i moj brat te još mještana Trnovice. Riječ je o cijelome našem brdu koje graniči s Hercegovinom. U općini Trnovica državni su bili samo javni putevi, a sve ostalo bilo je privatno. Ne može država graditi na privatnoj zemlji, a to ćemo pred sudom i dokazati. A dok se spor ne riješi, država odlagalište otpada ne smije ni početi graditi na nesređenom pravu vlasništva“, izjavila je za Nacional Nevenka Đirlić.


Julije Domac: Hrvatska je u malo čemu podbacila kao što je podbacila u gospodarenju otpadom

Nevenka Đirlić kazala je Nacionalu kako je, kao predsjednica udruge Pravo na zavičaj, s predstavnicima udruga koje zagovaraju rješenje splitskog odlagališta otpada na Lećevici, prije dvije godine dobila prijem kod posebnog savjetnika predsjednika Republike za energiju i klimu Julija Domca, kojemu su predočili problem Lećevice i Lučinog razdolja. Nacional je zato od Julija Domca, koji je i ravnatelj Regionalne energetske agencije Sjeverozapadne Hrvatske Regea, zamolio komentar hrvatske strategije gospodarenja otpadom. Evo njegova komentara:

„Kao društvo, na rijetko smo kojem pitanju tako podbacili kao što je to pitanje otpada. Ogromno je i nažalost često opravdano nepovjerenje javnosti prema politici na ovom području. Desetljećima smo gledali promjene koncepata bez dovoljne i transparentne komunikacije zašto se nešto čini, ali uvijek i bez prave realizacije zacrtanih ciljeva i projekata. Nažalost, ne postoji ni dovoljni stručni konsenzus, a ponekad izgleda i da je gospodarenje otpadom tema u kojoj su svi stručni. Rezultat svega je da politika problem otpada izbjegava ili daje nerealna populistička obećanja, a u praksi se zakoni ne provode. Gospodarenje otpadom je sustav, a on se ne može uspostaviti preko noći – tu leži odgovornost politike koja mora shvatiti da se složeni projekti kao što su otpad ili energetika trebaju provoditi temeljem političkog konsenzusa i u kontinuitetu. Jedna od komponenata našeg sustava gospodarenja otpadom su i centri gospodarenja otpadom, tzv. CGO-i. Načelno, tako se uslijed centralizacije aktivnosti koje su potrebne smanjuju troškovi gospodarenja otpadom i to je pristup koji ima smisla. Prvi problem je da su se lokacije za planirane centre birale bez dovoljno komunikacije s građanima, ponekad na temelju jednostrane političke odluke. To je loša praksa i podcjenjivanje građana. Meni osobno je zabrinjavajuće da se dio centara nalazi na području gdje se nalaze rezerve pitke vode, na krškom i poroznom tlu ili u izrazito osjetljivom okolišu kao što je Lučino razdolje u Trnovici iznad Malostonskog zaljeva, ali nisam dovoljno stručan da mogu dati definitivnu ocjenu tih lokacija. Drugi problem je dimenzioniranje centara – očito je da su neki predimenzionirani i da se nije vodilo računa o demografskim kretanjima. Treći problem je da je realizacija u dobrom dijelu provedena traljavo, kašnjenja su ogromna i očito je da će Hrvatska, odnosno na kraju dana svi mi građani – plaćati skupe penale za neučinjeno.

Smatram i da je jako loše da se u Hrvatskoj ne može razgovarati o energani na otpad, takva se postrojenja redovito nalaze u centrima europskih metropola, a mi tako nešto nemamo niti u planovima. Naravno da takva energana mora biti dio sustava kružnog gospodarenja, a ne smisao sama sebi, za to postoje jasna pravila. U Kopenhagenu je takvo postrojenje središte aktivnog života građana s umjetnom skijaškom stazom otvorenom cijele godine, a u Beču spalionica-energana radi već 50 godina.“

Komentiraj