MILIJARDERKA U JUŠČENKOVOJ SJENI: Julija Timošenko je pravi vođa ukrajinske opozicije

Objavljeno u Nacionalu br. 473, 2004-12-07

Dok se u Ukrajini nastavlja postizborni obračun proruskog predsjedničkog kandidata Viktora Janukovića i prozapadnog Viktora Juščenka, na vidjelo izlazi tko je sila iza Juščenka: žena skromnog podrijetla iz Dnjepropetrovska, čije bogatstvo premašuje milijardu dolara

Ono što se naziva “ukrajinskom narančastom revolucijom” nije samo izborni obračun između prozapadnog oporbenog predsjedničkog kandidata Viktora Juščenka i njegova rivala, proruskog režimskog kandidata, premijera Viktora Janukoviča, nego i obračun dviju najmoćnijih osoba Ukrajine, dosadašnjeg predsjednika Leonida Kučme i najbogatije žene u Ukrajini, 44-godišnje Julije Timošenko, glavne organizatorice velikih antirežimskih demonstracija. Julija Timošenko pokreće mase, organizira akcije protiv vlade, a možda i sve to financira, po mnogima ona je glavna snaga opozicije, a ne Juščenko.

TKO JE JULIJA TIMOŠENKO Ona je sposobna, oštra, hrabra i lijepa žena za koju se sumnja da je bogatstvo stekla na ilegalan načinJulija Timošenko iznimno je sposobna, oštra, hrabra i lijepa žena, no isto tako se sumnja da je svoje golemo bogatstvo stekla na ilegalan način. Zbog tih sumnji početkom 2001. provela je 42 dana u istražnom zatvoru, a prijete joj i dalje otvorene optužnice protiv nje ne samo u Ukrajini, nego i u Rusiji. Njen poslovni uzlet bio je strelovit, moguć samo u jednoj zemlji u tranziciji, no ono što je ona postigla jedinstveno je i za zemlje u tranziciji. Na Zapadu se danas procjenjuje da je bogatstvo te mlade žene skromna podrijetla veće od milijardu dolara.

Dvije su osobne okolnosti pridonijele njezinu uspjehu – njen izvanredan poslovni i politički talent te mjesto gdje se rodila. Julija Timošenko rodila se 1960. u ukrajinskom industrijskom gradu Dnjepropetrovsku, koji je za sovjetske ere, zbog obližnjih nalazišta ugljena, željezne i drugih ruda, postao najveće ukrajinsko industrijsko središte i milijunski grad. U njemu su živjeli većinom doseljeni Rusi, pa se, za razliku od susjednih ukrajinskih sela, u njemu govorilo ruski. Zbog svoje industrijske snage grad je bio i snažno političko središte. Ondje je još za SSSR-a od mjesnih partijskih rukovodilaca, menadžera velikih poduzeća i državnih funkcionara stvoren tzv. dnjepropetrovski klan. Koliko je taj klan bio moćan pokazuje podatak da je vođa tog klana Leonid Brežnjev, također rodom iz Dnjepropetrovska, 1964. postao generalni sekretar KPSS-a i upravljao je tom velesilom sve do smrti 1982. On je i mnoge druge tamošnje ljude uveo u vrh sovjetske vlasti, na primjer premijera Vladimira Tihonova. Nakon raspada SSSR-a, dnjepropetrovski se klan transformirao i preorijentirao svoju političku moć prema ukrajinskom glavnom gradu Kijevu. Tada taj dnjepropetrovski klan nisu više činili partijski kadrovi, nego novostvoreni oligarsi, ukrajinski tajkuni i mjesni političari, koje su oni plaćali. Jedan od najmoćnijih ljudi dnjepropetrovskog klana je dosadašnji ukrajinski predsjednik Kučma.

Julija Timošenko počela je vrlo skromno. Nakon što je na tamošnjem sveučilištu diplomirala ekonomiju, zaposlila se prvo u tamošnjoj tvornici strojeva “Vladimir Iljič Lenjin”, a potom u jednoj omladinskoj organizaciji. Krajem 80-ih radila je kao ekonomist Ukrajinske naftne korporacije, što je omogućilo da se odlično informira o tom privrednom sektoru. Godine 1990., kada je u ondašnjem SSSR-u neposredno prije njegova raspada olabavljeno socijalističko zakonodavstvo u privredi i dopuštena privatna inicijativa, ona se odlučila baviti privatnim poduzetništvom. Od prijatelja svojeg muža Oleksandra posudila je pet tisuća rubalja, te otvorila jednu od prvih videoteka u Ukrajini. U tome joj je pomogao i tast Henadi koji je u Dnjepropretrovsku rukovodio odjelom distribucije filmova. Nakon uspjeha s videotekom odlučila je proširiti posao pa se, opet uz njegovu pomoć, počela baviti i distribucijom filmova.

SSSR se raspao, u Ukrajini je uvedeno zakonodavstvo, koje je poticalo privatnu inicijativu u cijeloj privredi, a Julija Timošenko shvatila je da postoje velike mogućnosti i za poslove u drugim sektorima. Ušla je u energetski sektor, počela trgovati naftom i plinom, preprodavati naftu lokalnim industrijama, te počela dobro zarađivati. Postala je utjecajna i stekla dobre veze, pa je tako došla u vezu s moćnim lokalnim političarom Pavlom Lazarenkom.

Ona je tih godina oformila naftnu kompaniju, a Lazarenko je njenoj kompaniji dao goleme koncesije da ona dobavlja energente za velike državne industrijske pogone u Dnjepropetrovsku, ali i za širu distribuciju privatnom sektoru i pučanstvu. Tako je ona sa samo 35 godina preuzela 20 posto cjelokupne opskrbe naftom i plinom u Ukrajini, jednoj od najvećih europskih zemalja, od 50 milijuna stanovnika. Njena kompanija je u roku od nekoliko godina postala jednom od najmoćnijih kompanija u energetskom sektoru u istočnoj Europi. Godine 1995. Julija Timošenko osnovala je novu kompaniju, Ujedinjeni energetski sustavi Ukrajine, čija se vrijednost procjenjivala na više od 10 milijardi dolara.

Ona se, naravno, pritom enormno osobno obogatila, što potvrđuje američki novinar Matthew Brzezinski koji je svojedobno napisao knjigu o oligarsima s područja bivšeg SSSR-a. On opisuje kako je želio intervjuirati i Juliju Timošenko za koju je čuo, ali o njoj ništa nije znao. Nazvao ju je telefonom, te joj rekao da bi bio spreman radi intervjua doputovati iz Moskve u Kijev. Ona je na intervju smjesta pristala, te mu rekla da se za prijevoz ne treba brinuti jer će ona po njega poslati avion svoje kompanije, koja ih inače ima četiri. Brzezinski je ispričao da je avion bio veliki “Antonov”, na čijem trupu je velikim zlatnim slovima bilo ispisano ime njene kompanije, na jednoj strani na engleskom, na drugoj na ukrajinskom jeziku. On je u knjizi otkrio još jedan zanimljiv podatak, da je Julija Timošenko tada imala 22 tjelohranitelja, bivše pripadnike specijalnih sovjetskih snaga Spetznaz.

Njena veza s Lazarenkom nije bila samo poslovna, nego i politička, pa su njih dvoje osnovali i svoju političku stranku Hromada. Bilo je to vrijeme kada su ojačali i drugi oligarsi, ne samo u Dnjepropetrovsku, nego i u Donjetsku na istoku zemlje, te počeli osnivati svoje stranke, kako bi imali svoje političare i utjecali na državnu politiku. Lazarenko je bio vrlo ambiciozan, te je želio proširiti svoj utjecaj na cijelu Ukrajinu, a to je bila ambicija i Julije Timošenko. U tome im je pomogao njihov zemljak Kučma, koji je u prvoj polovici 90-ih bio premijer, a potom je postao predsjednikom Ukrajine. On se jako oslanjao na kadrove iz Dnjepropetrovska, pa je tako povukao Lazarenka u Kijev te mu 1996. dao mjesto premijera. Lazarenko je povukao u Kijev i Juliju Timošenko koja je počela obavljati poslove vezane uz energetiku na nacionalnoj razini, jer joj je Lazarenko davao goleme državne poslove u cijeloj Ukrajini, te se još više obogatila.

Neki ekonomski stručnjaci tvrde da je ona tada za Ukrajinu napravila veliku stvar, jer je njena kompanija preuzela cjelokupnu ukrajinsku trgovinu naftom i plinom s Rusijom, te počela poslovati na nov način. Ona je odlučila distribuirati rusku naftu i plin unutar Ukrajine onim mjesnim kompanijama koje su to mogle platiti bilo kakvim sredstvima, ne samo novcem, nego i svojim akcijama i bilo kakvom robom. Tako je u vrlo kratkom vremenu razbila tadašnju mrežu međusobnih dugovanja, ne samo unutar Ukrajine, nego i prema Rusiji, što je značajno pomoglo oživljavanju cjelokupne ukrajinske privrede.

Lazarenko je premijer bio vrlo kratko, već 1997. je smijenjen, a ubrzo je bio optužen za korupciju. Štitio ga je neko vrijeme poslanički imunitet, ali mu je on u veljači 1999. ukinut, pa je on nekoliko dana prije toga pobjegao iz zemlje. Kada je stigao avionom u New York, američka ga je policija uhitila zbog neispravne putovnice. Ukrajina je od SAD-a zatražila njegovo izručenje, ali ga Amerikanci nisu izručili, nego su mu sami sudili. Optužbe protiv njega bile su vrlo teške i uvjerljive, pa je on u lipnju ove godine nakon višegodišnjeg suđenja proglašen krivim i osuđen na višegodišnji zatvor. Tijekom suđenja spominjalo se i ime Julije Timošenko, pa su se u tisku pojavile tvrdnje da ga je i ona podmićivala da joj daje poslove, te se govorilo o čak 70 milijuna dolara mita. Ona je to uvijek demantirala, ali Brzezinski tvrdi da američke vlasti imaju dokaze o tom mitu.

Kada je Lazarenko pao u nemilost, Julija Timošenko je neko vrijeme vodila Hromadu, a potom se počela od njega ograđivati. Na listi stranke Hromada ušla je 1997. i u parlament, a tada je formalno napustila vođenje svoje kompanije, ostavivši ipak svojeg supruga u upravi. Tada se počela baviti politikom, pa je postala šefica odbora za financije ukrajinskog parlamenta. Godine 1999. napustila je Hromadu i osnovala vlastitu stranku Batkivščina (Domovina). U to se vrijeme zbližila s Kučmom te ušla i sama u vladu, koju je 1999. formirao dotadašnji ministar financija Viktor Juščenko sa zadatkom da nastavi ukrajinske ekonomske reforme. Postala je zamjenica premijera zadužena za energetsku politiku, te krenula u velike reforme tog sektora. No zbog nekih mjera, kojima je ograničila njihove prihoda, sukobila se s moćnim oligarhijskim krugovima u ukrajinskom energetskom sektoru, koji su bili bliski Kučmi, na primjer s Kučminim zetom Viktorom Pinčukom, pa se tako sukobila i sa samim Kučmom. Vrlo je brzo smijenjena, a i sama je Juščenkova vlada pala već početkom 2001. Samo nekoliko dana nakon toga, 19. veljače 2001. Julija Timošenko uhićena je pod optužbom za korupciju i strpana u kijevski zatvor Likjanivska.

No ona se pripremila i za tu mogućnost. Kada je izbačena iz vlade, pretvorila se u najoštrijeg opozicionara i kritičara predsjednika Kučme. Svoju stranku Batkivščina u međuvremenu je maksimalno radikalizirala, posebno se angažirajući u napadima na vladu zbog otmice i ubojstva oporbenog internetskog novinara Georgija Gongadzea, za što je izravno optužila Kučmu. Kada je završila u zatvoru, njeni su pristalice organizirali demonstracije, tvrdeći da nije zatvorena zbog korupcije, nego iz političkih razloga, da joj se Kučma osvećuje zbog kritika na njegov račun. Bila je u zatvoru 42 dana, a tada ju je sud oslobodio, ali optužbe protiv nje nisu bile potpuno povučene. Zatvoreni su i njen muž Oleksandar i tast. Istraga protiv nje vodila se i izvan granica Ukrajine. Rusko državno tužiteljstvo također je podiglo optužnicu protiv nje tvrdeći da se u nekim poslovima s ruskom armijom služila podmićivanjem.

Čim je izašla iz zatvora, Julija Timošenko počela je organizirati demonstracije i manifestacije protiv Kučme, kritizirajući ga da uvodi diktatorske metode, te da je sponzor ukrajinske mafijaške oligarhije. Počela se legitimirati kao veliki borac za ljudska prava, posebno se angažirajući da se otkriju počinitelji i nalogodavci ubojstva novinara Gongadzea. Zbog toga joj je rasla popularnost, posebno nakon što je i sama u veljači 2002. jedva preživjela prometnu nesreću, za koju je ona tvrdila da je bila pokušaj atentata. Za svoje akcije dobila je i podršku iz inozemstva.

Kada se Juščenko kandidirao za predsjednika, Julija Timošenko ušla je u koaliciju s njim, snažno ga podržavši. Upravo je ona glavni organizator sadašnjih demonstracija u Kijevu, te zagovornik radikalnih akcija demonstranata, fizičke blokade državnih institucija i državnih funkcionara. U jednom trenutku čak je zaprijetila da će voditi demonstrante, koji će opkoliti sjedište predsjednika Kučme, te ga onemogućiti da se od tamo makne, zatvorivši ga tako u kućni pritvor. U nekim situacijama osobno predvodi demonstrante na ulicama, pa je bila među onima koji su vodili napad na parlament, kada su demonstranti uspjeli ući u zgradu parlamenta.

Na zborovima se stalno pojavljuje s Juščenkom, a strani novinari tvrde da njih dvoje čine zanimljiv par, on sa svojim izbrazdanim licem, što je posljedica tajanstvene bolesti ili trovanja prije nekoliko mjeseci u Austriji, a ona elegantno odjevena i s licem lijepe 20-godišnjakinje. Na njoj je zamijećena zanimljiva promjena. Iako je dosad uvijek imala frizure kao da je upravo izašla iz pariškog salona, sada nosi pletenicu poput ukrajinskih seljanki. Demonstranti je obožavaju, pa su je nazvali “ukrajinskom Ivanom Orleanskom”.

Julija Timošenko ne krije kako smatra da dosadašnji režim treba srušiti. Čini se kao da želi iza rešetaka strpati one koji su svojedobno nju tamo strpali, u prvom redu samog Kučmu. Govori da to čini u ime demokracije. Započela je bitku protiv žestokog protivnika, jer su se u međuvremenu u obrani Kučmina režima udružili dnjepropetrovski i donjetski klan, pa je zato prvo za premijera, a potom za svojeg nasljednika Kučma izabrao Viktora Janukoviča, bivšega gradonačelnika Donjecka, čovjeka koji je politički poslušnik vođe donjetskog klana Rihata Ahmetova, vlasnika rudnika i industrija u istočnoj Ukrajini.

I dnjepropetrovski i donjetski klan boje se Julije Timošenko, jer su uvjereni da će, ako Juščenko pobijedi, ona vjerojatno postati premijerka. Oni je vide kao lakomu ženu željnu moći, kojoj bi bolji nadimak bio “plinska princeza” ili možda “Juščenkov buldog”. Sadašnje događaje u Ukrajini oni ne vide kao borbu demokrata protiv Kučmine diktature, nego kao sudbonosnu bitku među oligarsima za vlast nad Ukrajinom, bitku između najmoćnije tajkunice Ukrajine i njenog klana, te udruženog dnjepropetrovskog i donjetskog klana, koji su sada u velikoj defenzivi pred tom moćnom ženom.

Komentiraj

Source:Maroje Mihovilović