MIJO MARIĆ: ‘Da, Hrvati iz dijaspore ne plaćaju ovdje porez, ali ih netko mora zastupati u Saboru’

Objavljeno u Nacionalu br. 1007, 09. kolovoz 2017.

Ljeto je vrijeme kada Hrvatska matica iseljenika ima najviše posla. Tome se ne treba previše čuditi, budući da u doba ljetnih praznika mnogi hrvatski iseljenici dolaze u domovinu svojih djedova i pradjedova ne bi li se družili s rodbinom, upoznali hrvatsku glazbenu i kulturnu baštinu, ali i prakticirali hrvatski jezik. Prilika je to i da se uspostave veze s hrvatskim iseljenicima iz različitih zemalja i s različitih kontinenata, koji su neformalni ambasadori Hrvatske u svijetu i stvaraju snažnu mrežu potpore hrvatskom nasljeđu i prepoznatljivosti. Polovicom srpnja novi ravnatelj Hrvatske matice iseljenika postao je Mijo Marić, koji je funkciju preuzeo baš u sezoni najvećih aktivnosti, kada se diljem jadranske obale održavaju škole folklora, hrvatskog jezika, seminari stvaranja kazališta i razni znanstveni seminari. Dok je u Novom Vinodolskom upravo završila Mala škola hrvatskoga jezika i kulture za djecu od 9 do 16 godina, ovih se dana po 14. put održava Eco-Heritage Task Force – ekološka radna akcija u Ninu gdje mladi iseljenici rade na očuvanju kulturne i prirodne baštine, u suradnji s lokalnom zajednicom i uz financijsku pomoć Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. U Zadru se održava tradicionalna ljetna škola hrvatskog folklora, namijenjena obrazovanju voditelja i članova hrvatskih folklornih i tamburaških skupina. U Pučišćima na Braču nedavno je održan Seminar stvaranja kazališta namijenjen voditeljima kazališnih dramskih grupa koje djeluju izvan RH. U Dubrovniku je prošloga tjedna otvorena izložba frankfurtske fotografkinje Ive Batistić, dok u zagrebačkom sjedištu HMI-a još uvijek traje skupna izložba “Dijaspori s ljubavlju”, na kojoj su izloženi likovni radovi slikara-amatera. Sredinom srpnja stotine mladih pripadnika druge i treće generacije hrvatskih iseljenika iz 31 zemlje svijeta pohrlile su u Zagreb, gdje su se po četvrti put održale Hrvatske svjetske igre u organizaciji Hrvatskog svjetskog kongresa i Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske s kojim Hrvatska matica iseljenika usko surađuje. Utemeljena 1951., danas djeluje u skladu sa Zakonom o Hrvatskoj matici iseljenika, usvojenim 1990. Njeno djelovanje financira se iz državnog proračuna s nešto više od pet milijuna kuna godišnje. Oko 20% prihoda za projekte predstavljaju donacije iz dijaspore, kao i vlastita sredstva. Definirana je kao središnja nacionalna ustanova za obavljanje društvene i privredne djelatnosti od značenja za položaj hrvatskih iseljeničkih zajednica i za hrvatske etničke manjine u drugim državama. U okviru misije očuvanja kulturne baštine Matica ima razvijenu izdavačku djelatnost i izdaje svoju mjesečnu reviju.

Novi ravnatelj Hrvatske matice iseljenika Mijo Marić po obrazovanju je pedagog i psiholog, s diplomom Pedagoške akademije i Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Posjeduje i ECP, europski certifikat iz psihoterapije, te EAGT, europski certifikat iz gestalt terapije. Dugo je radio u prosvjeti, kao pedagog, psiholog i direktor škole, te kao savjetnik u SOS Kući za mladež i u Waldorfskoj školi. Obnašao je i dužnost šefa Službe studijsko-analitičkih poslova u gradskom poglavarstvu, kao i savjetnika ravnatelja Studenskog centra u Zagrebu. Bio je dugogodišnji ravnatelj Zaklade bosanskohercegovačkih Hrvata “Prsten” koja stipendira učenike i studente, a već tri godine je predsjednik UBH Prsten. Nacionalu je intervju dao nedugo nakon preuzimanja dužnosti ravnatelja Hrvatske matice iseljenika. Govori o svom viđenju odnosa između iseljene i domovinske Hrvatske, o projektima kojima bi Republika Hrvatska mogla potaknuti mlade iseljenike druge i treće generacije na povratak u domovinu, kao i o statusu i odnosima Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Nacional: Što kažete na prigovor da hrvatska dijaspora, koja ima zajamčena mjesta u Hrvatskom saboru, to ne bi trebala imati, jer tu ne plaća porez i zato ne treba niti odlučivati o hrvatskoj vlasti?

To je različito riješeno u različitim zemljama. Radi se prije svega o političkom pitanju. Hrvatska država prolazila je kroz razne faze, a od 2011. dija­spora ima tri mjesta u Saboru. Ako to gledate s pozicije plaćanja poreza, kritičari su potpuno u pravu. No, ako tu pojavu promatrate u širem kontekstu, onda ćete se složiti da netko ipak politički treba predstavljati tih 3,5 milijuna Hrvata u dijaspori. Zato smatram da ima smisla da postoje zastupnici u Hrvatskom saboru – ti ljudi moraju imati svoj glas u hrvatskoj politici. Preko njih oni mogu artikulirati svoje potrebe, želje, kritike.

Nacional: Ali među tim zastupnicima provukli su se mnogi koji štite svoj interes, a ne interes dijaspore.

Nije li tako i sa zastupnicima koji predstavljaju domaće političke stranke?

NACIONAL: Jeste li se uspjeli snaći na novom poslu otkako ste preuzeli dužnost u Hrvatskoj matici iseljenika?

Tu sam tek nešto više od dva tjedna i još ‘hvatam konce’. Iako sam se kao ravnatelj Zaklade i predsjednik Udruge “Prsten” imao prilike susretati s Hrvatima iz dijaspore, na novoj funkciji imam tek fragmentarne slike, još uvijek se upoznajem sa situacijom, ali nemam jasan mozaik. Ne treba nipošto zaboraviti da Hrvatska matica iseljenika postoji 66 godina i iza nje je duga tradicija i razvijena mreža suradnje s hrvatskim zajednicama diljem svijeta, na svim kontinentima. Osnovana je u socijalističkoj Jugoslaviji s ciljem povezivanja hrvatskih iseljenika, očuvanja jezika i tradicije i to je sigurno bila dobra ideja i inicijativa. No u Jugoslaviji dijaspora nije tretirana kao skupina na koju se računalo u ekonomskom smislu. Tada su se gotovo isključivo gradile te kulturne i jezične veze, dok ekonomska nije bila primarna. Iako je i u Jugoslaviji postojala svijest da je važno te veze zadržati. Vrijeme čini svoje i ideja nastala prije gotovo 7 desetljeća mora se osvježavati, aktualizirati, dopunjavati. To je živ organizam i mislim da se mora modernizirati. Ubuduće bismo se trebali fokusirati na nekoliko konkretnih projekata koji bi nam omogućili efikasnije i konkretnije djelovanje. To bismo trebali inicirati mi kao Matica, a ako budemo dovoljno uvjerljivi, vjerujem da će država to prepoznati.

 

‘Dijaspora od 2011. ima tri zastupnika u Saboru RH, a gledajući u širem kontekstu, tri i pol milijuna raseljenih Hrvata mora imati svoj glas u hrvatskoj politici, da mogu izraziti svoje želje, potrebe i kritike’

 

Nacional: Glavna misija Matice iseljenika je očuvanje jezika i kulturne baštine i na tom ste planu vrlo aktivni?

Točno, u ovom trenutku imamo nekoliko paralelnih radionica, uglavnom na obali. Imamo i aktivnu suradnju sa Sveučilištem u Zagrebu – svake se godine održava Sveučilišna škola hrvatskoga jezika i kulture. Nastava hrvatskog jezika i kulture traje stotinjak sati i donosi 8 ECTS bodova, prema ugovoru kojim je to regulirano između Matice i Sveučilišta, tako da to učenje ima i formalnu težinu.

Nacional: Hrvatska dijaspora broji 3,5 milijuna ljudi na svim kontinentima. Pretpostavljam da svakoj toj hrvatskoj zajednici treba različito pristupati i da im u skladu s time Matica prilagođava svoje programe?  

Naravno da su iseljenici iz različitih krajeva Hrvatske i BiH ponijeli svoj specifičan mentalitet, ali su mu pridodali i mentalitet naroda i zemlje u koju su se uselili. Logično je da su usvojili način života, pa i radne navike tih novih sredina. Hrvati iz latinoameričkih zemalja potpuno su drukčiji od, primjerice, onih koji žive u Njemačkoj. To je razumljivo, a ta različitost je ujedno i veliko bogatstvo. Kada dolaze u Hrvatsku, donose sa sobom i dio tih različitih kultura u kojima žive.

Nacional: Ljeto je vrijeme kada u Hrvatsku dolazi najviše mladih iz dijaspore, druge, pa i treće i četvrte generacije. Iako su rođeni u drugim zemljama, većina njih govori hrvatski, a Hrvatsku smatra svojom domovinom. Kako to tumačite?

Vrlo je zanimljivo kako se održao taj odnos prema starom kraju. To se može objasniti samo kroz emocionalnu sferu, jer tu nema puno racija. Ti ljudi zaista vole Hrvatsku. Ja to zovem transgeneracijskom ljubavlju. No naš zadatak je djelovati i kroz sferu racionalnog. Mi pokušavamo tu ljubav usmjeriti i na funkcionalni sadržaj – dakle prema gospodarskoj i ekonomskoj sferi. Dolazeći na ovu funkciju razmišljao sam što to znači imati dvije domovine i koje to osjećaje pobuđuje. To može biti isto kao imati dvije majke, što svakako ima pozitivnu stranu i može značiti više ljubavi, podrške, razumijevanja, prihvaćanja, pa i sadržaja. Ali – može biti i frustrirajuće, budući da život u sebi sadrži i konflikte i onda se traži krivac. Do razdvajanja između nas i iseljene Hrvatske dolazi kada se jave problemi, koji su i inače dio života. Da bi se to izbjeglo, moramo ih prestati tretirati kao nekoga kome mi udjeljujemo nekakvu milost time što ih primamo i onda očekujemo da nam budu zahvalni. To se može promijeniti na način da ih počnemo doživljavati kao ravnopravne građane Hrvatske, a oni isto tako da Hrvatsku shvate kao svoju domovinu, za čije funkcioniranje su i sami odgovorni. Naš zajednički posao je ovu zemlju učiniti boljom. Za razliku od nas, Irska je uspjela iz sfere emocionalnog prijeći u sferu racionalnog i pružiti dobre razloge svojim iseljenicima da se vrate i pokreću biznise.

Nacional: Spominjali ste konfliktne situacije zbog kojih su ljudi masovno iseljavali. Koliko te mlade generacije još uvijek nose u sebi neke političke frustracije svojih predaka, iako ih sami nikada nisu proživjeli?

Hrvatska dijaspora javlja se kao oblik frustracije u domicilnoj zemlji u vrijeme Jugoslavije, kao i puno prije, kada su ljudi bježali zbog neimaštine, uništenja vinograda peronosporom, kao i između dva svjetska rata, za vrijeme velike svjetske ekonomske krize dvadesetih godina prošlog stoljeća. Polazna osnova za iseljenje je uglavnom konflikt. Dakle, odlaskom u emigraciju ta frustracija raste, a onda rastu i nerealna očekivanja od povratka kada nastanu nove okolnosti – kao onda kada je stvorena neovisna Republika Hrvatska. Hrvatska je nastala u ratu, svi smo bili preplavljeni osjećajima, zato su i očekivanja onih koji su se željeli vratiti bila izrazito visoka.

Nacional: Za razliku od Irske čija dijaspora se masovno vratila i investirala u staru domovinu, hrvatska dijaspora se devedesetih uvelike razočarala. Tada su donirali koliko su mogli, a onda je velik dio tog novca namijenjenog obrani zemlje nestao i do danas se ne zna gdje je. Tada su odustali od povratka, zašto bi se danas vraćali?

Nije sporno da su se mnogi razočarali. Iznevjerena su njihova očekivanja i oni se s pravom ljute. Rat je grozan i u njemu se događaju ružne stvari. No mislim da je nakon dvadeset godina vrijeme da nekako završimo tu priču i zatvorimo to poglavlje. Možda je prikladno ispričati se onima u dijaspori kojima su se takve neugodne stvari dogodile, a onda se okrenuti budućnosti i reći: idemo sada drukčije. U međuvremenu je stasala nova generacija koja bi željela početi ispočetka, a mnogi od njih bi ne samo pokretali biznis, već i došli živjeti u Hrvatsku.

Nacional: Predsjednica je krajem srpnja, za vrijeme Hrvatskih svjetskih igara, organizirala Dane otvorenih vrata za hrvatske iseljenike i opet im uputila poziv da se vrate. Nije li to bila prilika da ih se sasluša?

Iskreno, ja sam tada prvi put jasno čuo da se ljudi obraćaju vrhu vlasti i govore o svojim problemima na koje nailaze kada se pokušavaju vratiti, objašnjavajući zašto im je teško snaći se, ponajviše zbog različitosti u odnosu na zemlje iz kojih dolaze. Svi se oni žale na državne institucije koje su spore, a oni nisu naviknuti na naš slalom kroz birokraciju, kojim smo mi ovdje nekako ovladali. Nisu ovladali niti tom koruptivnom atmosferom, koja je nesporna. To svakako treba mijenjati i vjerujem da će jačanjem demokracije takve pojave sve više nestajati. Iako zapravo imamo jako dobro zakonodavstvo, korupcija je nažalost dio mentaliteta i teško je iskorjenjiva. To je proces, a takve stvari ne mogu se rješavati administrativnim metodama. Hrvati iz dijaspore, naviknuti na neke uređene sustave, ne mogu u tome funkcionirati. Mnogi od njih su vrlo uspješni i bogati u svojim sredinama. No kao što znate – kapital je plašljiv, on prvi reagira i prvi pobjegne. Nama očito treba još vremena. Ono što smo devedesetih dobivali od dijaspore bilo je milosrđe. Sada bi oni ovdje trebali poslovati i prepoznati svoj interes. Kapital neće doći bez čvrste pravne države i logike. Mi nemamo konkretne projekte koje im nudimo. To je činjenica.

 

‘Većina iseljenika se žali na državne institucije koje su spore, a oni nisu naviknuti na naš slalom kroz birokraciju kojim smo mi ovdje nekako ovladali. Ne vladaju ni koruptivnom atmosferom koja je nesporna’

 

Nacional: Ima li Matica neki prijedlog za povratak iseljenika?

Mislim da bi hrvatska država trebala napraviti program useljavanja ljudi iz dijaspore. Vrijeme je da se država time počne ozbiljno baviti. Radi se ipak o 3,5 milijuna ljudi u iseljeništvu, ljudi i dalje iseljavaju, a demografska slika je loša. Matica može samo kanalizirati neke ideje ili inicijative. Recimo, otoci su velik potencijal. Od 19. stoljeća upravo su otamo odlazile tisuće iseljenika i ako pojavu promatramo u njenom izvoru, bilo bi idealno da se ljudi čiji su pradjedovi otišli iz nekih sredina u to svoje originalno podneblje i vrate. Hrvatski otoci su pusti i trebalo bi snažno motivirati hrvatske iseljenike da se tamo vrate. Zanimljivo je i da su mnogi od njih zadržali i te neke stare dijalekte, s polovice 19. stoljeća, koje su naučili od svojih baka i djedova. To se moglo čuti nedavno na Susku, na Dan iseljenika, kada su stigli Hrvati iz svih dijelova svijeta koji i dalje njeguju tu svoju otočku baštinu i običaje.

Nacional: Koje grupacije iseljenika su, prema vašem mišljenju, najzainteresiranije za povratak?

Ono što sam vidio ovih dana u susretima s mladima jest da Južna Amerika ima izuzetno obrazovane mlade ljude koji su rasli u sredinama koje su po mentalitetu i tradiciji slični Hrvatskoj. Čini mi se da bi oni zbog političke nestabilnosti u tim zemljama možda bili zainteresirani za povratak. Oni su zanimljiva ciljna skupina s kojom bi se dalo pregovarati o uvjetima povratka. Visoko su motivirani, ali treba im ponuditi posao i uvjete za život. Ako velike europske države imaju useljeničke projekte za kulturološki puno manje bliske skupine izbjeglica, zašto Hrvatska to ne bi učinila za Hrvate izvan domovine?

Nacional: Matica iseljenika organizira i mnoga događanja u zemljama u kojima živi hrvatska zajednica. Ima li za to novca i kakve projekte dovodite?

Novca zapravo nikada nema dovoljno, ali to šezdeset šestogodišnje iskustvo stvorilo je mogućnosti da se projekti realiziraju na razne načine. Naravno, uz ogromnu pomoć dijaspore. Matica organizira izložbe, koncerte, bavi se izdavačkom djelatnošću. Svake godine izdajemo pet knjiga hrvatskih autora iz dijaspore, organiziramo i tribine, događanja. Institut “Ivo Pilar” za nas radi Leksikon hrvatskih iseljenika. Knjiga bi trebala imati oko 1200 stranica. Irska je nešto slično napravila, čini mi se, 2006. godine. Ne zaostajemo puno za drugim zemljama s velikom iseljeničkom zajednicom.

Nacional: Zašto se, koliko mi je poznato, uvijek ‘izvozi’ folklor i tamburice, iako Hrvatska ima bogatu suvremenu kulturnu produkciju u svim područjima? Ne bi li i takvim projektima trebalo dati šansu?

Svakako bi trebalo upotpuniti te programe i suvremenom hrvatskom kulturom, koju oni ne poznaju dovoljno. Tradicija i baština su jedno, to treba njegovati, ali nije folklor jedino što Hrvatska može ponuditi svojim iseljenicima. Iseljenici znaju za ono što je postojalo nekad. Matici je vjerojatno bilo i lakše podsjećati ih na baštinu, iako bi ih svakako trebalo upoznati s onime što je Hrvatska danas u tom kulturnom smislu. Dijaspora o tome nema informacije, mi bismo trebali ponuditi te nove sadržaje. Time sigurno ne bismo ugrozili tradiciju. Dobar je primjer nedavno gostovanje Zagrebačke filharmonije u Argentini. Svirali su u nekoliko gradova i doživjeli ogroman uspjeh.

 

‘Tradicija i baština su jedno, to treba njegovati, ali nije folklor jedino što Hrvatska mo­že ponuditi svojim iseljenicima. Dijaspora nema informacije što je Hrvatska danas u tom kulturnom smislu’

 

Nacional: Rodom ste Posavljak, rođeni ste u Bosni i Hercegovini. Osjećate li se vi kao dijaspora?

Ja se ne osjećam kao dijaspora, već kao građanin Republike Hrvatske. Zagreb je moj grad, koji jako volim i koji sam izabrao za svoj život. Pritom imam svijest da sam određen i nekim drugim tlom. Rođen sam u Brčkom i velik dio svojeg života proveo sam u BiH, čime je sigurno dio moje osobnosti određen i tim bosanskohercegovačkim mentalitetom. Hrvati u BiH su konstitutivan narod i takvi trebaju ostati. Oni nisu dijaspora, nisu tako ni tretirani u Zakonu. Njih se posebno spominje kao zasebnu skupinu – izričito se kaže: Hrvati u BiH. Govoreći kao dugogodišnji predsjednik Udruge Prsten, godinama se borim i pokušavam što više iskoristiti tu poziciju Hrvata u BiH kako bismo bili most između dviju zemalja.

Nacional: Jesu li Posavljaci žrtvovani i je li vam nanesena nepravda Daytonskim sporazumom, s obzirom na to da je Posavina ostala u Republici Srpskoj?

Imam svijest o nanesenoj nam nepravdi, no moj životni moto jest: realitet je uvijek u pravu. Sjediti, kukati i optuživati druge znači ne djelovati. Iako su objektivne okolnosti teške i ljudi se zapravo nemaju više kamo vratiti, trebalo bi ipak razmotriti što sada možemo učiniti. Prije svega bi trebalo povezati bosanske i hercegovačke Hrvate. Da bismo bili funkcionalni, neophodno nam je zajedništvo. To više nije pitanje emocija, već racija i preživljavanja. U BiH nikome nije lako, a nama kao najmanjem narodu je teško i smatram obvezom svih Hrvata u svijetu pomoći Hrvatima u BiH.

Komentiraj