NACIONAL OTKRIVA DETALJE SA SUĐENJA BIVŠEM MINISTRU BRANITELJA NA KOJEM JE SVJEDOK STJEPAN HORVAT OPISAO KAKO MU JE MIJO CRNOJA PRISLONIO PIŠTOLJ NA ČELO

“Prosut ću ti mozak ako se makneš. Takove sam ja ubijao po Bosni”, rekao je Mijo Crnoja vozaču autobusa Stjepanu Horvatu nakon što mu je prislonio pištolj na čelo. Otkriva to sadržaj sudskog spisa iz sudskog procesa koji se vodio protiv bivšeg ministra branitelja Mije Crnoje na zagrebačkom Općinskom kaznenom sudu. Prema sadržaju tog sudskog spisa, ministar branitelja s najkraćim stažom u hrvatskoj vladi izvukao se nekažnjen u tom predmetu ne zato što se te skandalozne prijetnje nisu dogodile, već zato što je cijeli slučaj otišao u apsolutnu zastaru. A do zastare je prije svega došlo jer se Mijo Crnoja dugi niz godina uspješno skrivao od pravosudnih vlasti koje mu nisu mogle uručiti poziv za ročište jer je boravišta imao prijavljena na adresama na kojima nikada nije živio. Uvidom u sudski spis novinari Nacionala otkrili su i šokantna svjedočanstva dvojice vozača autobusa koji su pred sutkinjom svjedočili da i četiri godine nakon incidenta, i dalje trpe psihičke posljedice zbog težine napada.

Crnoja je 15. lipnja 1999. u ranim jutarnjim satima na zagrebačkom autobusnom kolodvoru napao vozača autobusa Stjepana Horvata koji mu je trebao predati kuvertu koju je Crnoji poslao njegov brat. Nakon napada Crnoja je pobjegao s autobusnog kolodvora, a Horvat je sve prijavio policiji. Nakon nekog vremena Državno odvjetništvo je protiv Crnoje pokrenulo kazneni postupak, ali do ročišta nije dolazilo jer nitko nije znao gdje se Crnoja nalazi. Iz sudskog spisa je vidljivo da je sud nekoliko puta pokušavao doći do Crnoje, ali to ni uz pomoć policije nije uspjelo. U jednom od dopisa koje je Ministarstvo unutarnjih poslova uputilo sudu, stoji da su Crnoju tražili na adresi Dalmatinska 11 u Zagrebu, ali da ga na toj adresi nisu pronašli. Iz tog dopisa vidljivo je da lažna prijava prebivališta Mije Crnoje u Samoboru, na osnovu koje je dobio sporno zemljište oko kojeg je nastala jedna od afera zbog koje je dao ostavku na mjesto ministra branitelja, nije bila jedina lažna prijava prebivališta Mije Crnoje, već je on to činio i ranije.

“IZVRŠENOM PROVJEROM na navedenoj adresi utvrđeno je kako Crnoja Mijo na istoj ne stanuje niti je ikada stanovao, već je bio samo fiktivno prijavljen kod obitelji Ninić-Kostur, a njegova stvarna adresa pomenutoj obitelji nije poznata. Izvršenom provjerom u informacijskom sustavu MUP-a RH utvrđeno je da Crnoja Mijo od 3. 10. 1995. ima prijavljeno prebivalište na adresi Dalmatinska broj 11, koju adresu nije odjavio iako više na istoj ne živi niti je prijavio sadašnju adresu stanovanja”, stoji u dopisu MUP-a od 2. travnja 2002.

Nakon što Crnoji nisu uspjeli ući u trag ni u idućih godinu dana, za njim je 6. svibnja 2003. izdana centralna tjeralica jer je sud 14. travnja te godine Crnoji odredio pritvor. Crnoja je na temelju te tjeralice uhićen 6. rujna 2003. nakon što je sudjelovao u prometnoj nesreći u Zagrebu kao vozač automobila mostarskih registracijskih tablica. “Crnoja Mijo tijekom uhićenja nije pružao otpor, ali su prema njemu korištena sredstva prinude”, stoji u dopisu koji je MUP poslao na Općinski sud.

Glavna rasprava u sporu protiv Mije Crnoje održana je 24. rujna 2003, a prije toga Crnoji je ukinut pritvor te mu je naređeno da se svakog prvog ponedjeljka u mjesecu javlja predmetnom sucu. Nakon što je Crnoja napokon doveden na sud, krenulo je suđenje na kojem su vozači Stjepan Horvat i Franjo Kožić iznijeli šokantna svjedočanstva o spornom događaju iz lipnja 1999. Stjepan Horvat je svjedočio i da četiri i pol godine nakon napada ima “gorka iskustva” jer se od posljedica dugo liječio.

“Radi se o jednoj kuverti koju je brat okrivljenika nama predao da mu dostavimo u Zagreb. Okrivljeni je došao u ranim jutarnjim satima, ušao je u autobus, u autobusu smo se nalazili ja i kolega Kožić, ja sam sjedio na mjestu vozača i optuženi je počeo vikati da zašto mu nismo dali tu kuvertu, odnosno ostavili na ulazu u autobusni kolodvor, galamio je i psovao”, rekao je na sudu Stjepan Horvat koji je dodao da su nakon toga Crnoji rekli da “neka uzme kuvertu i neka ih više ne gnjavi”.

“NAKON TOGA JE OPTUŽENI, bez ikakvog povoda, glavom udario u predjelu usana mog kolegu, izvadio je pištolj, otkuda ne mogu precizirati jer je stajao na stepenicama autobusa, repetirao pištolj i uperio ga prema meni. Nakon toga me udario šakom i koljenom u prsa i glavu. Od udarca koji je dobio, Franjo Kožić povukao se malo dalje, a ja sam bio sav krvav po licu, nisam se mogao nikuda maknuti, a optuženi je imao uperen pištolj u mene i rekao: Prosut ću ti mozak ako se makneš. Takove sam ja ubijao po Bosni”, dio je šokantnog svjedočanstva Stjepana Horvata koji je na kraju svjedočenja rekao da je za vrijeme napada proživio veliku traumu i strah, a da se Crnoja odjednom samo povukao te je otišao s autobusnog kolodvora.

SLIČNO JE SVJEDOČIO i Horvatov kolega Franjo Kožić, koji je pred sutkinjom Natalijom Glumičić Sčekić izjavio da se “i danas sav trese” kada priča o navedenom događaju. “Nakon što sam mu pokušao objasniti da kuvertu nikada neće primiti na prijavnom šalteru kolodvora, optuženik je počeo vikati i psovati nam mater. Nakon toga sam se povukao s mjesta suvozača te sam se povukao u stražnji dio autobusa kako bih ga pripremio za vožnju. Kada sam se vraćao, primijetio sam okrivljenog kako stoji, drži pištolj uperen u glavu kolege Horvata, držao ga je jednom rukom za kosu, a drugom rukom je imao uperen pištolj na sljepoočnicu i s onom rukom kojom ga je držao za kosu, udarao ga je glavom o svoje koljeno”, svjedočio je Kožić dodavši da je nakon toga pokušao razdvojiti Crnoju i Horvata, ali ga je Crnoja lagano udario u predio usne.

“NAKON TOGA OKRIVLJENI se udaljio i idući prema nazad, prema stepenicama autobusa, izašao tri do četiri metra od autobusa, uzeo metak i pištolj stavio za pojas hlača. Nakon toga okrivljenik je možda protekom 10 minuta ponovno se vratio do autobusa, upitao me jesam li ja iz Zeline i rekao mi: ‘Pazi što radiš!’” izjavio je na sudu Franjo Kožić koji je na kraju svjedočenja rekao da se nakon cijelog događaja osjećao “jadno, tužno i da mu je došlo da se rasplače”.

Unatoč ovim svjedočanstvima dvojice vozača autobusa, Mijo Crnoja nikada nije osuđen za fizički napad i prijetnju pištoljem. Naime, sutkinja Natalija Glumičić Sčekić na kraju suđenja donijela je presudu kojom se odbacuje tužba protiv Mije Crnoje i to zato što je nastupila apsolutna zastara u tom slučaju. Sutkinja Glumičić Ščekić je u obrazloženju presude napisala da je apsolutna zastara nastupila jer je prošlo više od četiri godine od počinjenja navodnog kaznenog djela. Sutkinja je zaključila da se u tom slučaju nije radilo o kaznenoj prijetnji odgovornoj osobi, kako je to tvrdilo Državno odvjetništvo, jer da se u postupku pokazalo da Stjepan Horvat i Franjo Kožić nisu imali status odgovorne osobe te da je zato prekvalificirala kazneno djelo prijetnje odgovornoj osobi u kazneno djelo prijetnje. Budući da zastara u tom kaznenom djelu nastupa nakon četiri godine, odbačene su optužbe protiv Crnoje. Isto tako, sud je utvrdio i da je Crnoja prijetio samo jednoj osobi, Stjepanu Horvatu, a ne i Franji Kožiću. Naime, sud je razmatrao i mogućnost da je Crnoja počinio i kazneno djelo prijetnji protiv više osoba jer u tom slučaju ne bi nastupila zastara, ali je utvrđeno da se to nije dogodilo. Na tu presudu Državni odvjetnik je podnio žalbu, ali je izvanraspravno vijeće Županijskog suda presudilo da je žalba bespredmetna i da je sutkinja bila u pravu kada je odbacila optužbe jer je nastupila apsolutna zastara.

Nakon presude izvanraspravnog vijeća 14. studenog 2005. Crnoja je i pravomoćno oslobođen svih optužbi te mu je dodijeljena i naknada za vrijeme provedeno u pritvoru. Nešto više od deset godina kasnije Crnoja je izabran za ministra branitelja u vladi Tihomira Oreškovića, a na tu poziciju imenovan je na direktan zahtjev predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka koji je morao biti upoznat sa spornom prošlošću Mije Crnoje. Zbog Karamarkova insisitiranja na mjesto ministra branitelja postavljen je čovjek koji je repetirao pištolj u glavu vozača autobusa, a prošao je nekažnjeno jer je lažirao mjesto svog prebivališta, zbog čega je bio nedostupan pravosudnim vlastima te mu suđenje nije moglo početi na vrijeme pa je cijeli slučaj otišao u zastaru.

CRNOJA JE MINISTAR BIO ŠEST DANA, a ostavku je dao ponajprije nakon što je Nacional objavio sporne detalje iz njegove prošlosti. Nacional je prvi otkrio priču o napadu na vozača autobusa te o boravku Mije Crnoje u pritvoru. Osim što je napao vozača autobusa, mediji su otkrili i da je lažno prijavio mjesto prebivališta u Samoboru na zemlji koju je kao hrvatski branitelj dobio od Grada, a na kojoj je trebao u roku od tri godine sagraditi kuću. Prošloga tjedna na adresu Nacionala stiglo je reagiranje Crnojina odvjetnika Zvonimira Hodaka u kojem se svi ti navodi proglašavaju neistinitma te se najavljuje podizanje tužbe zbog prouzročene velike nematerijalne štete s osnova povrede prava osobnosti. Međutim, sadržaj sudskog spisa u predmetu koji se vodio protiv Crnoje pokazuje koliko su promašene i bespotrebne bile dugotrajne analize Crnojina slučaja u Vladi, kao i angažiranje odvjetnika da razjasne je li Crnoja igdje počinio kazneno djelo. Ako je suditi po zaključcima suda, on za kazneno djelo nikada nije pravomoćno osuđen, ali je svakako kazneno djelo počinio. To je sukus skandala koji pokazuje pravo lice onih koji su Crnoju uopće kandidirali za ministra, ali i koliko su neprimjerene bile tvrdnje onih koji su olako tvrdili da se Crnoja našao na udaru medijske harange. Među njima je bio i predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko koji je tvrdio da se protiv Crnoje vodi medijska haranga. „Na osnovu svega što smo pročitali, ne postoji nikakva krivnja. Pustimo kategoriju moralno – nemoralno, to je jako relativno. Pitam se koliko građana sada živi u sivoj zoni u prekršaju. Odstupio je jer nije počinio kazneno djelo, a prekršaj je prekršaj. Kao častan čovjek, odlučio je reći – sad idem“, rekao je o Crnoji nakon što je podnio ostavku Karamarko, a ostaje pitanje koliko častan i moralan može biti čovjek koji je repetirao pištolj u glavu vozača autobusa.