MENART: ‘Moj film poručuje mladima da preuzmu stvari u svoje ruke’

Komedija ‘Nikad više luzerica’ slovenske debitantice Urše Menart koja govori o jazu između obrazovanih i nezaposlenih milenijaca i njihovih roditelja, otvara Motovun film festival. Sadržajem se uklapa u ideju festivala – humorom protiv populizma i surove stvarnosti

Ovogodišnji Motovun film festival otvara višestruko nagrađivana stilizirana komedija “Nikad više luzerica” slovenske debitantice Urše Menart koja govori o gubitku iluzija i jazu između obrazovanih i nezaposlenih milenijaca i njihovih roditelja. Film je na nacionalnom festivalu u Portorožu dobio više nagrada, uključujući i onu za najbolji film, a sadržajem se uklapa u ideju ovogodišnjeg Motovuna koji se humorom bori protiv populizma, radikalizma i surove stvarnosti. Urša Menart pripadnica je mlađe generacije slovenskih filmaša, rođena u Ljubljani 1985. godine. Već na Akademiji za gledališče, radio, film i televiziju počela je snimati kratke dokumentarne i igrane filmove, a bila je i asistentica ili pomoćnica režije u više dugometražnih slovenskih igranih filmova. Njen prvi cjelovečernji dokumentarni film snimljen 2014. je “Kaj pa Mojca”.

Kazala je kako su nagrade koje je dobio njen prvi cjelovečernji igrani film u Portorožu i činjenica da otvara ovogodišnji Motovun bili ugodno iznenađenje. Osobito je veseli što je generacija, o kojoj film govori, a to su uglavnom tridesetogodišnjaci, u Sloveniji uzela film “pod svoje”, iako ga i cijela generacija njihovih roditelja razumije, što nije očekivala. “Mislim da je možda razlog nagradama i pozivu na Motovun činjenica da se film pojavio u pravom trenutku i govori o iskušenjima mladih ljudi sada i ovdje, što su i selektori i kritičari kojima se svidio očito prepoznali”, ističe Menart. Iako su na predstavljanju ovogodišnjeg programa Motovun film festivala organizatori objasnili da su namjerno birali komedije i vesele filmove, kao odgovor na mračnu stvarnost u kojoj živimo, Urša Menart tvrdi da se nije željela odmaknuti od stvarnosti, već pokazati život koji živi, na način kako ga ona vidi, u kojem se dramatično i tragično svakodnevno izmjenjuje s ironijom i apsurdom i dodaje: “Ne bih rekla da je moj film posegnuo za eskapizmom. Primjećujem da je starijim ljudima film povremeno tragičan, a smiješan je prije svega mladima. Vjerojatno zato što smo generacija koja na sve gleda s određenom mjerom ironije. Film je svakako nešto lakše probavljiv od mračnih filmova koje publika od slovenskih režisera očekuje. Ne znam kako će film biti primljen u Hrvatskoj, baš me zanima”.

Luzeri u njenom filmu su ljudi koji nisu ispunili očekivanja, i to ne svoja, već ona koja su za njih imali njihovi roditelji i okolina. Govori o mladima koje je odgojila idealistična generacija roditelja koja je osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća imala velike nade za budućnost svoje države i svoje djece. Oni nisu očekivali negativne posljedice neoliberalnog kapitalizma koje su postale očigledne na prijelomu stoljeća, a dokraja ih je razotkrila gospodarska kriza.

‘Mi Slovenci imamo neku vrstu frustracije zbog koje tražimo odobravanje iz inozemstva, što je jedina mjera uspjeha. Ako mladom čovjeku selidba nije ambicija, ispadate čudak’

Špela, glavna junakinja filma “Nikad više luzerica”, ima trideset godina i diplomu povijesti umjetnosti i do sada nikada nije bila u radnom odnosu. Dok većina njenih prijateljica živi u inozemstvu, ona tvrdoglavo ostaje u Ljubljani, uvjerena da bi svojim odlaskom priznala poraz i dopustila “kretenima” da pobijede. Špela se susreće s problemima prepoznatljivima većini mladih koji su diplomirali za vrijeme gospodarske krize i suočili se s tržištem rada i surovom gospodarskom realnošću zapadne Europe. “Neki elementi jesu autobiografski”, priznaje Urša Menart “na primjer, Špelina dilema o tome ostati u Sloveniji ili otići nekuda drugdje, a osobito zato što su u filmu mnogi moji prijatelji i ljudi koji su inače oko mene.” Prema njenom mišljenju, ako film ima neku posebnu poruku za mlade gledatelje, onda je to ona da mlade generacije moraju preuzeti stvar u svoje ruke, preuzeti odgovornost i ne obazirati se na mišljenja ljudi koji su doveli ovaj prostor u situaciju u kojoj se sada nalazi. “Ako je tako, onda je to poruka filma”, kaže Urša Menart.

Na tezu kako se nama u Hrvatskoj čini se da je u Sloveniji puno bolje, da je srednja generacija Slovenaca bolje prošla u tranziciji i gospodarskoj krizi i da mladi ne odlaze toliko u inozemstvo, Urša Menart kaže kako je točno da je situacija u Sloveniji nešto bolja, no da oni nisu baš mnogo ispred nas. “Osobito zato što se i kod nas društvene razlike intenziviraju, a društvene promjene najviše osjeća moja generacija. Ako malo karikiram, u Berlinu na ulici srećem poznanike, a u Ljubljani turiste. Osim toga, mi Slovenci imamo neku vrstu frustracije zbog koje više od ičega drugog tražimo odobravanje iz inozemstva, što je za nas gotovo jedina mjera uspjeha. Ako kao mladom kreativnom čovjeku selidba u tuđinu nije ambicija, ispadate kao neki čudak.”

Kao pripadnica milenijske generacije autora koja se bavi društvenim fenomenima, Urša Menart snimila je i niz dokumentaraca o slovenskoj stvarnosti. Na pitanje zašto su iz perspektive njene generacije obrazovani postali socijalno ugrožena kategorija u većini novih zemalja članica EU-a, odgovorila je kako je vidljivo da su države “nove Europe” postale periferija iz koje se uvozi obrazovana radna snaga za nisku cijenu. “To su zemlje u kojima razvijena Europa jeftino kupuje infrastrukturu, prirodne resurse pa i politiku. Oni koji ‘investiraju’ u takve zemlje žele radnike i potrošače, a ne profesore društvenih znanosti. I sve dok nova Europa perspektivu vidi samo u podčinjavanju snažnijim političkim i kapitalističkim snagama, ili populističkom nacionalizmu, tako će i biti”, istaknula je Urša Menart.

Posebnu važnost za ovogodišnji Motovun film festival, osim što je debitantica, ima i to da je žena jer je uvijek manje redateljica zastupljeno na festivalima. Budući da je ženama, ne samo u Hrvatskoj, nego i globalno teže uspjeti nego muškim kolegama, ona je potvrdila da su i u Sloveniji redateljice u manjini, dok je autorica koje su uspjele dovršiti cjelovečernji igrani film tek desetak. Iako se situacija, po njenom mišljenju, ipak mijenja nabolje još uvijek je ženskim filmskim autorima teže graditi karijeru i napredovati. “Očito im je teže steći povjerenje za veće i ambicioznije projekte s većim budžetima, teže im se oprašta neuspješan film, zapravo im se cijeli život može svesti pod ‘debitantski’. Pitam se kako će generacija autora koja dođe poslije mene i koja je istinski talentirana sve to doživjeti. Prije nekoliko godina rekla bih da ćemo sigurno uskoro nadići ovakve trendove, no s obzirom na diskurs ženskih prava širom svijeta i oko nas, više nisam optimist”, priznala je Urša Menart.

Iako je u Sloveniji na vlasti lijeva vlada, Urša Menart tvrdi da nisu uspjeli prevenirati bujanje nacionalizma i populizma, kao i u ostalom dijelu Europe. Podsjeća i kako na izborima često pobjeđuje Janez Janša sa svojom strankom koju bi se mogli lako uvrstiti u krajnju desnicu, dok se pojavljuju i ekstremnije opcije koje su srećom više vrijedne podsmijeha, nego nečeg drugog. “Na primjer, u štajerskim šumama okuplja se mala skupina masivnih, maskiranih debelokožaca koji su uvjereni da će oni zaštititi Sloveniju od imigranata. Iako Janša nije sposoban formirati koaliciju, stvara se neka vrsta centralne, ne bih rekla lijeve vlasti koja slijedi neoliberalna načela i europski trend zatvaranja granica. Međutim, slovenski nacionalizam uvijek je bio nekako prikriven, više birokratski”, objasnila je Urša Menart.

Upitana o statusu neovisnog filma u Sloveniji, financiranju projekata i sudjelovanju slovenske javne televizije u koprodukcijama i prikazivanju novih neovisnih djela, Urša Menart odgovorila je kako je sve svoje dosadašnje filmove snimila uz financijsku potporu Slovenskog filmskog centra ili Slovenske televizije, dok su film “Luzerka” financirali i jedni i drugi. Istaknula je i kako slovenski redatelji itekako prate situaciju na HRT-u i podupiru akciju Društva hrvatskih filmskih redatelja za otkup i prikazivanje dokumentarnih filmova na hrvatskoj javnoj televiziji:

“Takvu programsku politiku ne doživljavamo na TV Sloveniji, na kojoj više ili manje redovito emitiraju nove slovenske filmove, ali zato imamo neke druge probleme. Naime, TV Slovenija je posljednjih nekoliko godina gotovo potpuno ukinula svoj igrani program i znatno smanjila sve ostale dijelove kulturnog programa. Proračuni su niski, nema želje za razvojem scenarija koji bi trebali biti temelj dobre televizije. Osim toga, TVS ima izuzetno lošu praksu o autorskim pravima, o kojim je autorima mnogo lakše pregovarati s nezavisnim producentima, pa čak i s komercijalnim televizijama. Za kuću koja bi trebala postaviti standarde, to je velika sramota”.

‘TV Slovenija je gotovo potpuno ukinula svoj igrani program i znatno smanjila sve ostale dijelove kulturnog programa. Proračuni su niski, nema želje za razvojem scenarija’

Slovenski filmski centar vodi struka, a u savjetu koji bira direktora sjede predstavnici udruga autora i producenata, nacionalne televizije, Akademije, Viba Filma i Ministarstva kulture. Ona je istaknula i kako projekte biraju stručne komisije koje se mijenjaju svake godine, što misli da je dobro jer tako politika nema utjecaja na selekciju filma. “No Nezavisni filmski centar je nešto za što se filmaši moraju neprestano boriti, a ponekad se pojavi ideja da se ukine i da se prenesu odgovornosti na Ministarstvo kulture, što bi slovenski film dovelo do katastrofe”, rekla je Urša Menart. Istaknula je i kako je problem Filmskog centra financijska potplaćenost jer po visini državne potpore filmu, pa čak i među zemljama bivše Jugoslavije, Slovenija trenutačno ima najmanji filmski budžet u EU-u. ” Hrvatska je daleko ispred nas. Zbog niskog državnog doprinosa ne ulažemo previše u međunarodne koprodukcije, što znači da iz drugih zemalja ili iz europskih fondova ne možemo povući više sredstava, iako su naši producenti i dalje vrlo uspješni.”

Upitana o suradnji slovenskih i hrvatskih filmski autora, Urša Menart rekla je da dobro surađuju i ne postoje nacionalne barijere između kreativaca i filmaša. Dokaz tome je film “Polusestra”, nedavno premijerno prikazan na festivalu u Karlovim Varyma, za koji je scenarij pisala s Ognjenom Sviličićem i Damjanom Kozoleom koji je ujedno i redatelj filma.

“Damjan i Ognjen surađuju dugo i vrlo uspješno, a ja sam im se pridružila u posljednja dva Damjanova filma. Neki od naših najboljih redatelja studirali su na zagrebačkoj Akademiji, uključujući Darka Herića koji je snimio moj film. Budući da više nema ambicioznih europskih filmova bez koprodukcija, a filmskom prostoru je multinacionalnost gotovo uvijek prednost, naravno da želimo više suradnje. No to će se dogoditi tek kada Slovenija počne ulagati u svoje manjinske koprodukcije ozbiljniji novac”, zaključila je Urša Menart.

Komentiraj