Tijekom Drugoga svjetskog rata Wojciech Narebski i njegovi poljski suborci morali su podizati teške sanduke topničkog streljiva, jedan za drugim. Srećom po njih, među vojnicima je bio i jedan s nadljudskom snagom. Desetnik Wojtek, sirijski smeđi medvjed.

“Kada je vidio da se mučimo, pohitao bi u pomoć. Zgrabio bi sanduk i utovario ga u kamion”, pripovijeda danas 93-godišnji Narebski, u ratu vojnik 22. topničke logističke satnije.

Ali težak je to posao, čak i za medvjeda. Kada se umorio, Wojtek bi samo naslagao jedan sanduk na drugi.

“Nama je i to bilo od velike pomoći jer ih barem nismo morali podizati sa zemlje”, sjeća se ratni veteran koji je dvije i pol godine proveo s dobroćudnim divom kojeg je smatrao bratom.

“Naravno da je dobio nagradu. Med, marmeladu. To mu je bilo najdraže”.

Wojtek je volio popiti i pivo, tuširati se, maziti se sa svojim timariteljem i hrvati sa suborcima.

Kada je protivnik izgubio, Wojteku bi bilo žao pa ga je polizao po licu.

Ova nevjerojatna, ali istinita priča počela je kada su poljski vojnici u Perziji pronašli usamljeno mladunče medvjeda. S njima je putovao kroz Irak, Siriju, Palestinu, Egipat, Italiju i sve do Britanije. Putem je izrastao u diva od 220 kilograma.

Sada će njegov život biti pretočen u animirani film.

Britansko-poljski filmaši nadaju se da će “Medvjed zvan Wojtek” biti završen za 75. godišnjicu Dana pobjede, 2020.

Producent Iain Harvey priznaje da je bio skeptičan kada mu je animator Iain Gardner prvi put došao s idejom.

“Iskreno, pomislio sam da je malo previše popio”, kaže Harvey.

Stvarna bajka 

“Ali kasnije sam vidio da je priča gotovo kao bajka, ali je istinita i dobro dokumentirana i budi mnogo emocija”, rekao je producent.

Ponekad je istina, međutim, i čudnija od fikcije.

Wojtek je imao svoju vojnu knjižicu, primao je plaću, obroke i imao je čin. Bilo je to nužno kako bi sa svojim ratnim drugovima mogao isploviti iz Egipta za Italiju.

“Lučke vlasti nam rade probleme zbog medvjeda i majmuna”, kaže upis iz 1944. u dnevniku satnije.

“Dobili su dopuštenje za ukrcaj tek nakon intervencije visoke britanske komande u Kairu”.

Da, bio je ondje i majmun.

U stvari bilo je ondje stotine neljudskih lica, kaže Krystyna Ivell, koja je tada bila među poljskim ratnim izbjeglicama na Bliskom istoku.

“Nemate mamu, nemate tatu, braću, sestre, sami ste, možda ćete umrijeti i naravno da ćete pronaći nekoga koga ćete voljeti”.

Ona je napisala knjigu “Wojtekov album”, posvećenu njegovom životu među poljskom vojskom i izbjeglicama.

“Psi lutalice. Lisice. Konji. Svako je želio ljubimca. Sjećam se tipa koji je imao lasicu čija je glava virila iz njegove kaki košulje”, ispričala je.

Poljska duša 

Posebno kod Wojteka je, smatra Narebski, bilo to što je on, čini se vjerovao da je čovjek.

“Odrastajući među ljudima poprimio je ljudske osobine. U medvjeđem tijelu bila je poljska duša”, kazao je Narebski.

Sjeća se kako je jednom u Italiji, uz jadransku obalu, desetnik Wojtek odjurio u more i pritom užasnuo civile na plaži.

“Oni su umirali od straha, a on na njih uopće nije obraćao pažnju. Bilo mu je vruće, malo je zaplivao, otresao se i vratio natrag”.

Wojtek je nakon rata završio u edinburškom zoološkom vrtu, gdje je i uginuo 1963.

BBC je tada objavio vijest o smrti “slavnog poljskog vojnika”.

Komentiraj