Svjetski virtuoz na violini, ruski violinist i dirigent Maxim Fedotov, između svih svojih angažmana po svijetu, umjetnički je voditelj Međunarodnog festivala komorne glazbe Musica Maxima, koji se od 2009. održava u zagrebačkom Muzeju Mimara, a ove godine traje od 26. do 29. rujna. Ugledni glazbenici pozicionirali su zagrebački Festival Musica Maxima u sam vrh europskih glazbenih festivala, a raznolik i atraktivan odabir programa svake godine privlači sve brojniju domaću publiku, kao i strane turiste koji su prepoznali taj kvalitetni događaj. Svake godine, uz Fedotova, nastupi i nekolicina vrhunskih inozemnih i domaćih glazbenika, poput Davida Geringasa, Françoisa Weigela, Eunsila Kanga, Frederica Moreaua, Tonka Ninića, Monike Leskovar i Rubena Dalibaltayana.

Maxim Fedotov, kojeg je svjetska glazbena kritika prozvala „ruskim Paganinijem“, diplomirao je violinu na glasovitom moskovskom Konzervatoriju Čajkovski, gdje je od 1987. do danas u statusu redovitog profesora violine, a simfonijsko i operno dirigiranje studirao je na Konzervatoriju u Sankt-Peterburgu. Od 2003. do 2005. bio je šef-dirigent Ruskog simfonijskog orkestra, a od 2006. do 2010. umjetnički direktor i šef-dirigent Moskovskog simfonijskog orkestra (Ruske filharmonije). Godine 2003. bio je laureat Moskovske državne nagrade, a prije toga je osvajao prestižne međunarodne natječaje, poput Tokija, natječaja Čajkovski u Moskvi i Paganinijeva natječaja u Genovi. Nastupao je kao dirigent i violinist s brojnim svjetskim simfonijskim orkestrima na najpoznatijim pozornicima i koncertnim dvoranama i član je žirija svih značajnih svjetskih natjecanja za mlade violiniste.

U intervjuu za Nacional pojasnio je kako je osnovao zagrebački Međunarodni festival komorne glazbe, što za njega znače doticaj i suradnja s hrvatskom kulturom i glazbenicima, zašto Hrvatsku osjeća drugom domovinom, koliko njegova obitelj sudjeluje profesionalno u glazbi, kakve su današnje globalne glazbene tendencije, ali i koliko osjeća utjecaj politike na umjetnost.

NACIONAL: Kako ste došli na ideju za Međunarodni komorni festival u Zagrebu?

Mnogo godina dolazim u Hrvatsku i Zagreb i stekao sam tu mnogo prijatelja, ne samo glazbenika, s kojima surađujem i družim se. Svirao sam i sa Zagrebačkom filharmonijom, orkestrom HTV-a i mnogim drugima. Nastupao sam i u duetima sa svojom suprugom, pijanisticom Galinom Petrovom po Hrvatskoj, a još pred dvadeset godina upoznao sam Mladena Drvenkara, direktora Zagrebačkog komornog orkestra, s kojim sam se sprijateljio i s kojim Galina i ja redovito nastupamo od 2005. godine. Svirali smo i po ljetnim festivalima u Hrvatskoj, snimili zajednički CD, a vremenom se stvarala ideja o nekom konkretnom festivalu komorne glazbe. Ova ideja za Mimaru je Drvenkarova ideja, kao i naziv festivala, koji smo dogovorili 2009. godine. Imamo divnu suradnju s Mimarom i njihovim šefom organizacije Sinišom Pušonjićem, a strani glazbenici jako se vesele dolasku na taj festival, od glazbenika iz Francuske do Južne Koreje. Kada je Ivo Josipović postao vaš predsjednik, festival je dobio njegovu veliku podršku, a sada nam i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović iskazuje jednako važnu podršku. Pomaže nam i hrvatsko Ministarstvo kulture, rusko veleposlanstvo u Zagrebu i rusko Ministarstvo kulture. Festival je prepoznat zato što smo dovodili značajna svjetska imena, a ujedno poticali promociju najmlađih hrvatskih glazbenih laureata i skladatelja.

NACIONAL: Čini se da ste posebno skloni Hrvatskoj, iako ste u poziciji da možete birati mjesta i orkestre za suradnju po cijelom svijetu?

U Hrvatsku sam počeo dolaziti još krajem osamdesetih godina, nastupao sam po tri, četiri puta godišnje. Tu sam se sjajno osjećao, kao da se više odmaram nego radim, a vaš je mentalitet po temperamentu sličan ruskom. Obišao sam Rab, Krk, Cres, Pag, Hvar, mnogo puta bio sam u Opatiji i nisam samo svirao, već se i odmarao preko ljeta. Hrvatski ljudi su topli, srdačni, otvoreni, vole i žele dobru glazbu, a imate vrlo kvalitetnu narodnu i klasičnu glazbu, kada govorimo o tradiciji. Hrvati vole violinsku glazbu, a imali ste i velikih majstora violine, poput Ivana Zajca, Vaclava Humla i Zlatka Balokovića. To su sve važne stvari koje su me privukle vašoj zemlji. Danas je za mene Hrvatska moja druga domovina. Zaista je tako osjećam.

NACIONAL: Jeste li primijetili da hrvatska publika dobro poznaje klasičnu glazbu, prati je i razumije, i da publika ne dolazi na koncerte samo radi društvenog prestiža?

Da, jesam. Svakako! Hrvatska publika je vrlo zahtjevna, nemoguće ju je obmanuti lošom izvedbom. Slušaju srcem i glavom i čuju sve. Traže mnogo! Glazbenik mora dati sve od sebe, treba biti iskren. Ne možete samo tehnički dobro nešto odsvirati, to je samo početak. To je za mene jako važno, da glazba ide od srca k srcu. Ako se netko rasplače u publici dok sviram, to volim vidjeti, znači da sam glazbom u ljudima nešto pokrenuo. No sve više se takve stvari događaju i s japanskom i južnokorejskom publikom, oni također ne traže samo savršenu tehniku, već žele i drugu glazbenu nadgradnju u interpretaciji i time postaju adekvatna publika.

NACIONAL: U mnogim ste međunarodnim žirijima za mlade violiniste. Zapažate li da je sve više izvrsnih mladih glazbenika koji već u dvadesetima sviraju savršeno i da je ponekad teško izabrati najboljeg od najboljih? Kako se prema tome postavljate?

Da, to se danas dosta promijenilo. Kada sam bio kao student na početku karijere, to je bilo mnogo lakše. Bilo je manje konkurencije, a u Sovjetskom Savezu mladi talenti imali su snažnu državnu podršku. Mislim da je slično bilo i kod vas u Jugoslaviji. Sada imamo mnogo raznih agencija za glazbu, od kojih neke rade za talente, a druge za prestiž i novac. Neke su samo posvećene PR-u glazbenika, bez obzira na kvalitetu. Kao profesor violine, volim imati mali broj studenata kako bih im se temeljito mogao posvetiti. Ne zanimaju me brojke u tom smislu. Zato sam i smanjio neke pedagoške angažmane, ali volim ljetne velike master-klase koje sa suprugom Galinom organiziram u Seulu i na koje dolaze studenti iz cijelog svijeta, čak iz Amerike. Bio sam u Hrvatskoj tri puta član žirija Vaclav Huml za mlade violiniste i vidim da imate jako kvalitetne mlade violiniste. Imate i iznimno kvalitetnu violinu Guarnerija del Gesúa, tzv. Guarneri King violinu, na kojoj je svirao i Paganini i koju je donirao Zlatko Baloković.

NACIONAL: Jedini ste violinist na svijetu koji je imao priliku svirati na čak dvije Paganinijeve violine, zar ne?

Da, to je bila specijalna koncertna akcija 2003. u Sankt Peterburgu, prigodom jubileja grada. Svirao sam na Guarnerijevoj violini i violini Jean-Baptista Vuillaumea, koju je Vuillaume napravio kao kopiju Guarnerija. Na te dvije violine Paganini je svirao cijeloga života. Prvi stavak sam svirao na Vuillaumeovoj violini, a drugi na Guarnerijevu originalu, koji je za tu prigodu bio dopremljen iz Genove. Bilo je neobično svirati pod jakim policijskim osiguranjem, radi velike vrijednosti violine.

NACIONAL: Jeste li se odlučili za profesionalnu glazbenu karijeru zbog obiteljskog nasljeđa ili ste glazbu zaista osjetili kao svoj jedini poziv?

Rođen sam u Sankt Peterburgu blizu Marijinskog teatra, jedne od najpoznatijih svjetskih opernih i baletnih kuća. Moj otac Viktor Fedotov bio je u Marijinskom teatru dirigent četrdeset godina, mnogo je putovao po cijelom svijetu, a ja sam od ranog djetinjstva bio u tom kazalištu i znao sam cijeli repertoar napamet. To je od početka bio moj život i ja sam već kao dijete praktički živio u kazalištu. Ali, bilo mi je interesantnije gledati u orkestar i violiniste, nego na pozornicu. Imao sam šest godina kada sam odlučio da želim da mi kupe violinu i da počnem svirati. Moja cijela obitelj bavi se glazbom; ne samo moja žena Galina, već i njezini roditelji, njezin otac je izvrstan operni kompozitor, njezin djed je također bio glazbenik, a naš sin Peter je sada student violine na Konzervatoriju Čajkovski. Nije htio upisati klavir po majci jer smatra da je klavir ženski instrument, a da je muški instrument violina. Meni je to zabavno, kako on gleda na to s instrumentima, ali ga podržavam u studiju i nastupima. Svirat će sada u Mimari sa mnom Bachove i Vivaldijeve koncerte, a solo će nastupiti s Bachovim i Paganinijevim kompozicijama.

NACIONAL: Vaš repertoar nije toliko vezan uz glazbu 20. stoljeća, čini se da vas manje privlači avangardni i suvremeni zvuk, barem ste više snimali romantičarski repertoar, ruske kompozitore, europsku operu 19. stoljeća. Je li to točno?

Pa zapravo i ne, sve me zanima. Sve treba svirati, i staru glazbu, kao i novu, modernu. Moj repertoar sastoji se od pedesetak, šezdesetak različitih kompozicija; od Bacha, Mozarta, Vivaldija, Corellija, Tartinija, preko Paganinija, do Prokofjeva, Šostakoviča, Stravinskog. Sada ću na zagrebačkom festivalu svirati više barokni program, a vrlo me zanima i suvremena hrvatska glazba, od komorne do simfonijske glazbe. Otkrio sam Luku Sorkočevića, i sada ću izvesti jednu njegovu simfoniju, 26. rujna. Hrvatska glazba, bez obzira na stoljeće, uvijek ima melodiju, ima prepoznatljivi karakter, kako starija, tako i suvremena. To je važno, da glazba ima tijelo i dušu, da tako kažem. Za nešto se morate moći „uhvatiti“ u djelu dok svirate, to mi je važno, a ovu drugu glazbu ne volim i ne razumijem, ona mi nema smisla.

NACIONAL: Je li to ipak refleks kaosa i disharmonije koji se iz današnjeg svijeta reflektira u glazbi, kao i u drugim vrstama umjetnosti?

Ima u tome nešto, ali jednako tako mislim i da je to previše intelektualni, čak snobovski pristup glazbi. Glazba treba ići prema čovjeku, a ne od njega. Treba nam glazba koja nas oplemenjuje i pokreće, a ne čisti eksperiment. Ako ste samo hladni konstruktor nekih nota, onda to nije glazba. Postoji granica u eksperimentiranju sa zvukom. Drugo je kompleksna, komplicirana glazba koja traži pažnju i potpuni emotivno-intelektualni angažman slušatelja. Pazite, to imamo već kod Šostakoviča, Prokofjeva, Stravinskog i to je nešto sasvim drugo. To su sve bili vrlo intelektualni kompozitori, ali bez praznine i prenemaganja. Nisam protiv toga da nas glazba navodi na razmišljanje.

NACIONAL: Jednom je glasovita violinistica Anne-Sophie Mutter izjavila da ponekad nakon koncerta uopće nije svjesna kako je svirala, odnosno, kao da je kroz nju bio kanaliziran zvuk i energija zvuka, kao da je bila vođena u sviranju… Jeste li imali takva iskustva, da ste i vi kao pod nekom hipnozom dok svirate, niste svjesni cijelog procesa koji se događa?

Da, i to je jako komplicirano za objasniti nekomu sa strane, tko nema takvo iskustvo. Kao da kroz vas teče neka energija, kao da ste dotaknuli zvukom neku drugu dimenziju. Možemo govoriti o nekom božanskom nadahnuću ili vodstvu, čak ići do toga. To je vrlo komplicirani proces. Morate imati svoju viziju glazbe i prepustiti se, staviti se u stanje hipnoze, isključiti se iz okoline. Ako tako svirate, onda zaista prenosite tu energiju i na publiku, i hipnotizirate i njih. To bi trebao biti povratni proces. Znate, morate poštovati svoju publiku, jer oni žele čuti nešto posebno; biti svjesni da se ljudi pripremaju za koncert, ponekad putuju cijelo popodne, i onda im morate biti u stanju pružiti nešto što je izvan standarda.

NACIONAL: Koliko vas funkcija dirigenta nadopunjava u umjetničkom izrazu solo-violinista? Može li dirigent biti možda čak jednako kreativan kao kompozitor, nuditi nova čitanja partitura?

Može. Imam dvije profesije, violinističku i dirigentsku, i one se prožimaju i nadopunjavaju. Ali, ipak su različite. Dirigent mora imati svoju viziju i koncepciju, ali i logiku, jednako kao i solist. Orkestar je zahtjevno veliko tijelo kojim dirigent upravlja, to je poput velike žive partiture. Ne radim razliku između toga što više volim biti, iako sam primarno bio uvijek violinist. Sada je taj omjer polovičan, 50:50 posto. Dirigiranje je vrlo kreativno, i kroz njega na drugačiji način prilazim glazbi.

NACIONAL: Zapažate li i da su građani Hrvatske malo previše opterećeni politikom, čak i glazbenici, da politika previše ulazi u svakodnevni životni prostor? Postoje li tu neke paralele s Rusijom?

Mislim da je to ranije kod vas bilo više vidljivo, pogotovo u devedesetima i početkom tisućljeća. A u Rusiji je oduvijek sve bilo puno politike, od toga ne možete pobjeći. No, dobro je kada politika razumije kulturu pa možete ostvariti dijalog. Loše je kada politika misli da razumije kulturu, ali zapravo ju ne razumije. Onda ste u problemu. Ali, kada se usuglasite, onda to mogu biti dobri savezi, jer bez kulture nema jednog naroda, povijesti i razvoja. Loše je kada vam političari moraju s televizije stalno objašnjavati što su oni sve napravili „za vas“, a vi to ne vidite. Idealno je kada bez njih vidite u stvarnom životu pomake, a oni se drže svojeg resora. Mi ne bismo zapravo trebali znati tko su sve ti naši političari, dovoljno je da znamo da postoje i da nešto rade. Sve drugo je opterećenje. Kada narod dobro živi, to znači da je dobra i politika. Ljudi onda najednom više čuju glazbu, više idu u kazalište, više se vesele, više se šeću, uživaju u životu. To je znak dobre politike. Za Hrvatsku je dobro da je ušla u EU, jer će lakše napraviti neke projekte, ali ne smijete zaboraviti da imate jaku kulturnu tradiciju i morate ju nastaviti njegovati. Imate silnu nacionalnu kulturu i tradiciju, možda mi to sa strane bolje vidimo. Imate i jako interesantnu nacionalnu kuhinju, unikatnu.

NACIONAL: Koliko predsjednik Putin i vaše Ministarstvo kulture podržavaju glazbu, vaše strane nastupe?

Službena politika zaista dosta podržava glazbu i inozemna gostovanja. No, i kod nas postoje monopoli u kulturi i glazbi, neki bi umjetnici isto htjeli sve za sebe, događaju se razna lobiranja. S druge strane, imamo mnogo izvanrednih glazbenika i glumaca koji nemaju dovoljno financijske pomoći, i moraju se snalaziti i boriti za sebe. Mislim da je takva situacija i u drugim zemljama, da to nije neka naša specifičnost.

NACIONAL: Naišla sam na vašu izjavu u kojoj se kritički osvrćete na nastupe punk-rock kolektiva Pussy Riot u moskovskoj crkvi i njihovu kritiku Putina. Imate li i danas jednaki stav o tomu ili ste ga ublažili?

Po mojem je mišljenju to bila katastrofa i to se nije smjelo dopustiti. Jedno su umjetničke slobode, ali njihovo je penjanje na oltar u crkvi bilo skandalozno. Nemoguće! Znači, otišle su u jedan Božji hram gdje su vrijeđale osjećaje vjernika, ako ništa drugo. To nije bio tek mladenački punk protest protiv sistema, to je bila demonstracija sile, do kuda se može ići. Ne morate vjerovati u Boga, ali treba poštovati mjesto gdje se ljudi okupljaju u molitvi.

NACIONAL: Kojim se nastupima veselite u novoj koncertnoj sezoni po svijetu?

Malo sam smanjio svoj raspored, ne treba se opterećivati s jako mnogo koncerata. Idem tamo gdje sviram s dobrim kolegama, gdje su dobre dvorane, a sve više otkrivam azijske zemlje. Njihova publika je vrijedna pažnje, mladi talenti jako brzo uče, imaju fantastične soliste i orkestre, nove dvorane po najvišim akustičkim standardima, izvrsne uvjete za glazbenike. Korejska, kineska, japanska publika i glazbenici jednako dobro razumiju zapadnu klasičnu glazbu, čak i ruske kompozitore. Planiram izdati tri nova nosača zvuka u Moskvi, s Galinom Petrovom, a repertoar će biti klasičan, Brahms, Beethoven, ali i novi repertoar ruske muzike od Čajkovskog, Musorgskog, Borodina, Rimski-Korsakova, s transkripcijama za violinsko-klavirski duo. Nastavit ću podjednako njegovati virtuozno-fantastični solistički repertoar, kao i komorna djela. Glazba je moje veselje.