MATTHEW RHODES: ‘Blokiranjem partnerstva EU na dulji rok ugrožava stabilnost regije’

Suradnik centra George C. Marshall, Matthew Rhodes govori o stanju sigurnosti u srednjoj i jugoistočnoj Europi i posljedicama koje bi na ovaj dio Europe mogla imati odluka EU-a o blokadi pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom

U Zagrebu je nedavno održana međunarodna Konferencija o sigurnosnim izazovima za Europu, u organizaciji Centra za sigurnosnu suradnju RACVIAC i Europskog centra za sigurnosne studije George C. Marshall. Među govornicima bili su Holger H. Haibach, voditelj ureda Zaklade Konrad Adenauer u RH, Robert Kohorst, američki veleposlanik u RH, Robert R. Klinke, njemački veleposlanik u RH, i dr. Matthew Rhodes iz Centra George C. Marshall.

Prema riječima dr. Rhodesa, Centar George C. Marshall sa sjedištem u Garmisch-Partenkirchenu osnovan je 1993., u njemačko-američkoj suradnji, kao još jedan dokaz partnerstva njemačke i američke vlade, odnosno ministarstava obrane dviju zemalja. Centar je dobio ime po američkom generalu i državnom tajniku Georgeu C. Marshallu, koji je pokrenuo američki plan za poslijeratnu obnovu Europe, poznatiji kao Marshallov plan, koji mu je 1953. donio Nobelovu nagradu za mir. Nakon završetka Hladnog rata rodila se ideja o osnutku centra koji će u sigurnosnom i vojnom smislu dati poticaj ujedinjenju kontinenta koji je desetljećima bio podijeljen na istok i zapad. Centar je trebao pomoći vladama europskih zemalja u suočavanju s regionalnim i transnacionalnim sigurnosnim izazovima, u suradnji s međunarodnim organizacijama. Alumni Centra George Marshall broji oko 14 tisuća diplomanata. U Centru osim profesora predaju i umirovljeni američki i njemački časnici s vojnim iskustvom koje prenose na svoje europske kolege.

Matthew Rhodes profesor je nacionalne sigurnosti, a u Centru Marshall radi od 2003. Prije toga bio je profesor na US War Collegeu u Maxwell Air Force Baseu, u Alabami, te mentor na Odjelu za politiku i europske studije na Sveučilištu Palacky u Olomoucu u Češkoj Republici. U posebnom fokusu su mu transatlantski odnosi, kao i sigurnosna pitanja u centralnoj i jugoistočnoj Europi o kojima je napisao niz znanstvenih članaka i knjiga, što znači da je dobar poznavatelj prilika u regiji.

NACIONAL: Koji su najveći sigurnosni izazovi ovog dijela Europe?

Postoji niz različitih problema, a jedan od njih svakako su zaostala neriješena pitanja iz sukoba devedesetih. Bitno je i osnaživanje vlada u pojedinim zemljama regije, kako bi učinile svoje zemlje spremnima za suočavanje sa sigurnosnim izazovima, ali i da doprinose miru i stabilnosti u susjedstvu. Osim tih, svakako postoje i univerzalni izazovi sigurnosti – poput klimatskih promjena, migracija, prelijevanja nestabilnosti iz susjednih regija oko Jugoistočne Europe, a tu su i neke rasprave unutar EU-a koje se odražavaju na integraciju te regije u europsku obitelj.

NACIONAL: Balkan je oduvijek bio turbulentan prostor u Europi. Vidite li opasnost od nekih novih ratova ili sukoba?

Većina sudionika na konferenciji u Zagrebu složila se u tome da ne vidi tu neku neposrednu opasnost od oružanog sukoba. Naravno, ne možemo tvrditi da se to nikada više neće dogoditi, no mislim da se trenutačne bojazni odnose na druge vrste sukoba, a ne nužno na onaj oružani. Prije svega, postoji zabrinutost zbog mogućih nestabilnosti, prije svega ekonomskih i političkih te zaostajanja u reformama koje može dovesti do neke vrste izolacije te regije.

‘EU je propustio priliku poslati ohrabrujući signal da su Sjeverna Makedonija i Albanija na dobrom putu i da je proces proširenja realnost. Mislim da će EU morati raspraviti o tome kako dalje’

NACIONAL: Kako u tom kontekstu, sa sigurnosnog aspekta, komentirate odluku Europskog vijeća da Sjevernoj Makedoniji i Albaniji blokira otvaranje pregovora za članstvo u EU-u?

Bio sam iznenađen i razočaran. Osobito zato što je EU propustio priliku poslati ohrabrujući signal da su na dobrom putu, kao i da je proces proširenja realnost. Mislim da će EU morati raspraviti o tome kako dalje i želio bih biti oprezno optimističan u nadi da će se pronaći način u bližoj budućnosti da otvore pregovore s tim zemljama. Mislim da je važno za obje zemlje da im se pošalje jasna poruka kako reforme koje su provele nisu bile uzaludne. Važno je pokazati da će im one na kraju otvoriti mogućnost napredovanja prema članstvu u EU-u, kao i da će njihov napredak biti procijenjen prema uvjetima koje je EU postavio te da oni neće biti radikalno promijenjeni usred samog procesa koji je u tijeku. U sigurnosnom smislu, takva odluka otvara prostor alternativnom modelu i alternativnim partnerima. Možete čuti i političare unutar regije kako nakon takve odluke razmišljaju o diversifikaciji vanjske politike i odnosa, kao i fokusiranju na neke druge vanjskopolitičke partnere. Naravno da svaka zemlja ima pravo birati svoj smjer, no postoji i rizik ako EU ne ponudi svoje partnerstvo u održavanju demokracije i određenih sigurnosnih standarda, da će to uzdrmati postojeće vlade i na dulji rok ugroziti stabilnost u regiji jer će prevagnuti modeli koji ne podrazumijevaju takve vrste benefita.

NACIONAL: U svom znanstvenom radu dosta ste se bavili Srbijom, kao i pitanjem Kosova. Rusija donira oružje Aleksandru Vučiću i podržava ga u odluci da ne prizna Kosovo. Hoće li se Srbija na kraju okrenuti na drugu stranu?

Povremeno ćete čuti ruske diplomate kako govore da će prihvatiti odluku koja je dobra za Srbiju, što ipak ostavlja neki prostor i za mogućnost priznanja. No politički lideri u EU-u i SAD-u, kao i u Njemačkoj, pokazuju priličan oprez kada se radi o bliskoj vojnoj suradnji između Srbije i Rusije, kupovanju ili donaciji ruskog oružja. To predstavlja priličan odmak od vanjske politike EU-a, što sigurno neće pridonijeti napredovanju Srbije u daljnjoj integraciji u EU. Svi ti koraci zapravo ne pomažu postizanju onoga što je Srbija postavila kao svoj prioritetni cilj.

NACIONAL: Ako je ulazak u EU doista prioritet Aleksandra Vučića; Srbija, uostalom, ne želi ući u NATO i želi ostati neutralna.

Ja to još uvijek smatram njihovim ciljem – dok se ne dokaže drugačije. Što se tiče članstva u NATO-u, mi poštujemo takvu odluku. Ne postoji obveza ni za Srbiju niti za bilo koju zemlju da postanu članice NATO-a ako to ne žele. Ako se ikada odluče za to, siguran sam da bi takav interes bio dočekan s dobrodošlicom, no u međuvremenu je NATO otvoren za neke druge oblike suradnje, kroz Partnerstvo za mir, individualne akcijske planove ili vojne vježbe. Uostalom, postoji nekoliko europskih zemalja – poput Švedske, Austrije ili Finske – s kojima NATO ima blisku suradnju. One nisu članice Saveza iz različitih povijesnih ili principijelnih razloga, no unatoč tome smo partneri.

NACIONAL: Nedavno je obilježena 70. obljetnica NATO-a u Londonu, a summitom je dominirao sukob predsjednika Donalda Trumpa i Emmanuela Macrona, odnosno podjele između SAD-a i EU-a.

Pitanje je iz koje perspektive gledate. Čaša je uvijek ili polupuna ili poluprazna. S optimistične strane može se zaključiti da su se vođe NATO-a složile oko više stvari nego što se moglo očekivati, uzimajući u obzir političke kontroverze između Macrona, Trumpa i ostalih saveznika. Prepoznali su potencijalni izazov koji predstavlja Kina, koja je u usponu i prvi put je spomenuta u dokumentima, složili su se i oko prijetnje koju svojim pritiscima predstavlja Rusija, kao i oko toga da treba započeti raspravu o budućoj strukturi NATO-a koji se mora prilagoditi budućnosti i promjenama u sigurnosnoj okolini. Dakle, to je optimističan pogled na summit.

NACIONAL: Mediji obično ne gledaju iz tog kuta…

Bez obzira na to, uzimajući u obzir okolnosti, bio je to relativno uspješan sastanak. S druge strane, mnogi će sada propitivati razlike između EU-a i NATO-a, kakvi su njihovi odnosi, što europska strana misli o svojoj sigurnosti, no isto tako može se reći da su se i unutar EU-a čuli neki kritički tonovi o izjavama predsjednika Macrona. To pokazuje da ipak postoji konsenzus o tome da je NATO i dalje važan. Netko je rekao: da ga nema, trebalo bi ga opet izmisliti.

NACIONAL: Predsjednik Trump dao je do znanja da SAD ne želi više financirati europsku sigurnost i u tome je bio vrlo jasan. S druge strane, Macron poziva na jačanje europskih vojnih snaga. Je li to kompatibilno?

Pitanje zajedničke podjele tereta, prije svega onog financijskog, svakako je isplivalo u prvi plan. No to nije ništa novo, taj problem postoji od nastanka NATO-a 1949. Ta neravnoteža posebno je vidljiva u posljednjih 10, 15 godina, osobito nakon ekonomske krize 2008. Konkretno, to znači da SAD troši dvostruko više na NATO od svih ostalih saveznika zajedno. To, naravno, nije održivo, a frustracija takvom situacijom postojala je i prije Trumpove administracije. Ne vidi se gotovo nikakav napredak u dostizanju dogovorenog izdvajanja od dva posto GDP-a, na koji su se članice obvezale. Zapravo, ako želimo imati efikasan Savez, onda moramo pravedno dijeliti odgovornost i financije zajedničke obrane, kao i obveze koje imaju vojske svih zemalja. Solidarnost nije jednosmjerna ulica i treba biti ozbiljno shvaćena. Izjave predsjednika Trumpa možda su direktne i oštre, no slične izjave mogle su se čuti i od državnog tajnika Roberta Gatesa 2011. u vrijeme Obamine administracije. Dakle, radi se o trajnoj zabrinutosti američke strane koja snosi gotovo 70 posto troškova Saveza.

‘Ne postoji obveza za Srbiju da postane članica NATO-a ako to ne želi. Ako se ikada odluče za to, takav interes bio bi dočekan s dobrodošlicom, no u međuvremenu je NATO otvoren za neke druge oblike suradnje’

NACIONAL: Uloga NATO-a propituje se još od pada Berlinskog zida i Istočnog bloka. Zašto se Rusija smatra najvećim neprijateljem ako su i SAD i EU, pa i Rusija, izloženi prijetnji terorističkih napada fundamentalističkih islamista? Zar Rusija ne bi mogla postati saveznik u borbi protiv terorizma?

Mislim da postoji aspiracija za bližu suradnju s Rusijom na više različitih područja, a među njima su svakako ekstremizam i terorizam. No da bi došlo do toga, Rusija bi morala promijeniti ponašanje, a to ćemo procijeniti prema budućim odlukama i mjerama koje će donositi. U ovom trenutku mislim da su svakako najveće fizičke prijetnje NATO-u i njegovim partnerima kontinuirani vojni konflikt u Ukrajini, kontinuirana ruska podrška separatističkim težnjama, na primjer, u Gruziji, hibridne kampanje protiv nekih članica Saveza i slično. Terorizam je svakako jedna od ozbiljnih prijetnji.

NACIONAL: Koliko nam je poznato, Rusija se ne bavi terorističkim napadima..

Nisam siguran da s nekima nije povezana. U Njemačkoj, gdje radim, vlada je optužila Rusiju da je povezana s nekim naručenim ubojstvima na ulicama Berlina, kao i sa slučajevima trovanja u Velikoj Britaniji. Tako da, na neki način, Rusija narušava sigurnost i na teritoriju zemalja NATO-a. To, naravno, nije jedina prijetnja i nije prijetnja koja bi se mogla usporediti s onima Sovjetskog Saveza tijekom Hladnog rata, no mislim da ne možemo ignorirati ruske akcije i ponašanje.

NACIONAL: Sjećam se vremena kada je Rusija bila pozivana na summite NATO-a i kada je postojalo zajedničko Vijeće NATO-a i Rusije…

To vijeće i dalje postoji i povremeno se sastaje na razini veleposlanika u sjedištu NATO-a, no Rusija je danas krenula drugim putem.

NACIONAL: Ali i dalje je ista osoba na čelu Rusije, Vladimir Putin.

To je točno, ali nakon protuzakonite aneksije Kremlja prijeđen je Rubikon – Rusija je pokazala da ne namjerava igrati prema pravilima međunarodnog prava i međunarodne sigurnosti u vremenu post-hladnog rata, već da će koristiti i hibridna i konvencionalna sredstva za vojnu agresiju protiv svojih susjeda, ali potencijalno i drugih. Ta je akcija u Ukrajini potpuno promijenila smjer i dinamiku odnosa prema Rusiji kao strateškom partneru, kao što se na nju gledalo sve do 2010. u NATO-ovu strateškom konceptu.

NACIONAL: Nedavno je održan summit Putin-Zelenski-Merkel o Ukrajini, na kojem se ništa nije dogovorilo. Jeste li nešto očekivali?

Svi smo bili prilično oprezni u svojim očekivanjima, znajući uvjete koji su bili na stolu u vezi Sporazuma iz Minska. Prošlo je već dosta godina od toga, a napredak u implementiranju tog sporazuma vrlo je spor. Bilo je nekoliko pozitivnih znakova na nižoj razini između ukrajinske i ruske vlade – naime, došlo je do razmjene zarobljenika. No razlike u shvaćanju obveza iz tog sporazuma i vremena njegova provođenja još uvijek su jako velike. Zato i nismo očekivali neki veliki napredak iako je uvijek korisno voditi razgovore, da se pojasne pozicije i vidi što je moguće postići. Ipak, nisam bio pretjerano iznenađen izostankom nekog senzacionalnog dogovora.

‘Aneksijom Krima Rusija je pokazala da ne namjerava igrati prema pravilima međunarodnog prava u vremenu post-hladnog rata, već da će koristiti i hibridna i konvencionalna sredstva za agresiju protiv susjeda’

NACIONAL: Drugi problem je Turska. Je li Erdoğan saveznik ili neprijatelj? I on kupuje rusko oružje i poduzeo je unilateralnu vojnu akciju u sjevernoj Siriji.

To je bilo još jedno od velikih pitanja koja su dovela do tenzija na summitu NATO-a u Londonu, a na kojem su inzistirali Macron i ostali saveznici iz EU-a. O tome se raspravljalo i u američkom Kongresu. No zasad Turska kakva jest ostaje NATO-ov saveznik, koji je dao doprinos mnogim misijama NATO-a, na primjer onoj u Afganistanu, kao i ovdje u Jugoistočnoj Europi. Mislim da na svim stranama postoji interes da se Tursku zadrži kao saveznika jer, između ostalog, Turska u NATO-u ima najjaču vojnu silu nakon SAD-a i izuzetno važnu geopolitičku poziciju. Slažem se ta je to pitanje uzrok unutarnjih napetosti među saveznicima, ali vjerujem da bi većina Europljana radije vidjela Tursku unutar NATO-a, nego kao neprijatelja izvan Saveza.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni načinom na koji funkcionira RACVIAC kao Centar za sigurnosnu suradnju u Jugoistočnoj Europi?

Povijesno, taj centar ima svoje korijene u devedesetima, kada je osnovan s ciljem kontrole oružja i verifikaciju za razoružanje nakon ratova na ovim prostorima. On se u međuvremenu razvijao i zapravo dobio i novu, obrazovnu ulogu i nastoji održavati svoj regionalni karakter. Zemlje članice su Albanija, BiH, Crna Gora, Grčka, Hrvatska, Makedonija, Srbija, Turska i Rumunjska, postoji i niz pridruženih zemalja članica iz centralne Europe i SAD-a. RACVIAC, osim toga, djeluje i kao regionalna misija Centra George C. Marshall iz Njemačke. Činjenica da je veliki broj ključnih ljudi u RACVIAC-u diplomirao na George C. Marshallu, svakako daje doprinos dodatnoj međusobnoj povezanosti. Drago mi je što smo zajedno organizirali ovu konferenciju i uvjeren sam da ćemo nastaviti surađivati i u budućnosti.

NACIONAL: Naime, tu surađuju i vojske zemalja koje su ratovale prije dvadesetak godina. Među njima i predstavnici srpske vojske. Govorili ste o važnosti pomirenja na ovim prostorima – kako SAD može tome dati doprinos?

Da, članica RACVIAC-a je i Srbija i njeni predstavnici redovito sudjeluju u aktivnostima. SAD nastoji pomoći, između ostalog, i djelovanjem unutar Centra George C. Marshall, kamo dovodimo ljude iz regije kako bi surađivali na pitanjima sigurnosti i raspravljali o različitim izazovima s kojima se suočavaju zemlje u okruženju. Imamo i posebnu inicijativu koja se zove Balkans 360, a unutar koje razmjenjujemo ideje s alumnijem koji tu postoji. Osim toga, SAD je imenovao dva posebna izaslanika iz State Departmenta da se bave problemima regije. Jedan je zadužen za Zapadni Balkan kao cjelinu, a drugi posebno za pitanje Srbije i Kosova.

NACIONAL: Opći dojam već dulje vrijeme jest da fokus SAD-a nije više na ovim prostorima, nego dalje na istoku.

U konkretnim brojevima – SAD je povećao broj vojnika koji su raspoređeni u Europi, kao i financijsku pomoć saveznicima kako bi povećali svoju obrambenu sposobnost, osobito u regiji oko Crnog mora i u Poljskoj. Ali nije nikakva tajna da raste interes u Indo-pacifičkoj regiji, kao i da se fokus preselio na Kinu čija snaga raste. To je istaknuto i na summitu NATO-a u Londonu – raspravljalo se o tome što razvoj tog dijela svijeta znači i u ekonomskom i u sigurnosnom smislu za Savez kao cjelinu. Pitanje je kako se prilagoditi promjeni okruženja u 21. stoljeću, u kojem Sjeverni Atlantik i Europa nisu više jedini centri globalne ekonomije. To ne znači da Europa više nije važna, ali prioriteti, kao što je navedeno i u nizu dokumenata, preselili su se na azijsko-pacifičko područje i to treba uzeti u obzir kada razgovaramo o budućnosti transatlantskog vojnog saveza.

Komentiraj