MATTEO GARRONE 2018.: ‘Osnovno pitanje filma ‘Dogman’ je kako nasilje ulazi u život potpuno miroljubive osobe’

Objavljeno u Nacionalu br. 1059, 10. kolovoz 2018.

Uoči premijere na Sarajevo film festivalu njegova ‘Dogmana’, koji prati priču lika Marcella koji je prisiljen pomoći lokalnom kriminalcu u pljački, najvažniji talijanski filmski redatelj današnjice priča o osveti, čestoj temi talijanskih filmova

Matteo Garrone je, pored Paola Sorrentina, najvažniji talijanski filmski redatelj današnjice. Otkako je prije deset godina režirao film “Gomorra”, gotovo svaki njegov film dočekuje se s hvalospjevima, a to se dogodilo i s njegovim posljednjim pod nazivom “Dogman”. Premijerno je prikazan na festivalu u Cannesu, gdje je Marcello Fonte osvojio nagradu za najboljeg glumca. “Dogman” će regionalnu premijeru imati 14. kolovoza na Sarajevo Film Festivalu, dok će hrvatsku premijeru imati 26. kolovoza na Vukovar Film Festivalu.

Uspon ovog 50-godišnjeg Rimljanina započeo je tek s njegovim šestim filmom “Gomorra”, nastalom prema istoimenoj knjizi Roberta Savianija. Priča je to o talijanskoj mafiji i Saviano je i danas čuvana osoba zbog neprestanih prijetnji smrću, ali ta priča i taj film donijeli su Garroneu Grand Jury Prize na festivalu u Cannesu, kasnije i nominaciju za Zlatni globus za najbolji strani film. Četiri godine kasnije Garrone je snimio “Reality”, komediju koja mu je ponovo donijela uspjeh u Cannesu, gdje je osvojio Grand Jury Prize. Garrone je nakon toga filma dobio priliku prvi put snimiti film na engleskom jeziku, s poznatim glumcima kao što su Salma Hayek, Vincent Cassell i John C. Reilly. Film “Priča svih priča” također je prikazan u Cannesu, dobio je oprečne kritike, tako da se Garrone vratio talijanskoj temi u “Dogmanu”. Film se temelji na istinitoj priči. Glavni lik je Marcello (Marcello Fonte), mirni i dobrodušni vlasnik poslovnog prostora u mjestu u okolici Napulja koje se zove Dogman, u kojem brine o psima, pere ih, čisti i šiša. U mjestu u kojem svatko poznaje svakoga živi i Simoncino (Edoardo Pesce), lokalni siledžija koji prisili Marcella da mu pomogne u pljački. Policija lako otkriva počinitelje, ali Marcello ne želi cinkati Simoncina i zbog toga odleži godinu dana u zatvoru. Po povratku iz zatvora Marcello traži od Simoncina obećanu financijsku nadoknadu, ali kada ga ovaj počne ponižavati, Marcello se odlučuje osvetiti.

“Dogman” je bio povod za ekskluzivni intervju koji je Garrone dao za Nacional. S obzirom na odlične kritike koje je film dobio i nagradu koju je osvojio Marcello Fonte, Garrone je bio veseo i nasmijan, objasnio zašto je i kako došlo do snimanja filma “Dogman” te što se događa s njegovim sljedećim projektom, filmom “Pinocchio”.

NACIONAL: Je li osveta nešto što se nalazi u korijenima talijanske povijesti i filma i stoga ste je odlučili iskoristiti kao pokretačku snagu “Dogmana”?

Istina je da imamo povijest filmova temeljenih na osveti, od vesterna Sergia Leonea pa nadalje. No teško je govoriti o osveti u kontekstu ovog filma. To je zato što glavni lik filma “Dogman” nije nasilna osoba, gotovo sve do završetka filma, kada se odlučuje na osvetu. Čak i tada, to je vrlo naivna osveta. On ne želi koristiti nasilje zbog nasilja, on samo želi da ga se poštuje. Zato i govori osobi s kojom se obračunava “reci da ti je žao zbog onog što si učinio”. On ne traži ništa više od toga. Dakle, priča filma više se bavi dignitetom čovjeka nego osvetom. Vjerojatno činjenica da je film snimljen prema istinitoj priči koja se dogodila u Italiji potiče ljude na to da misle kako je ovo film osvete. Ja sam, kao autor filma, želio napraviti psihološki prikaz nasilja, a ne film pun okrutnosti. Zato sam, sa scenaristima, otišao u drugom smjeru. Nisam želio prikazati pretvaranje dobrodušne osobe u lošeg momka ili monstruma.

NACIONAL: Kada ste prvi put saznali za događaje na temelju kojih ste snimili film “Dogman”?

Bilo je to jako davno. Pročitao sam knjigu u kojoj se nalazila ta priča koja je bila istinita. Priča me odmah iznenadila svojom atmosferom, dijelovima u kojima su psi, zapravo, publika koja svjedoči brutalnom obračunu dvaju muškaraca. Istovremeno, priča je jeziva i okrutna, horor od mučenja, zbog čega je i postala tako slavna. Zbog te okrutnosti imao sam određenu distancu spram te priče. Sljedećih 12 godina ta me priča naizmjence privlačila i odbijala. Prošle godine počeo sam raditi na svom novom filmu “Pinocchio”. No uskoro sam shvatio da će osoba zadužena za specijalne efekte u filmu, inače iz Londona, biti zauzeta sve do svibnja 2018. godine. Rekao sam samom sebi: “U redu, imam 10 mjeseci slobodno, hajde da ih iskoristim tako da snimim neki drugi film.” Uzeo sam u ruke scenarij za film “Dogman” koji sam već napisao i neprestano ga mijenjao te sam rekao: “Idem se zabaviti i snimiti ovaj film.” Prišao sam snimanju ovog filma prilično neobavezno. Morate znati da je moj prethodni film “Priča svih priča” bio velik i kompleksan, tehnički je bio vrlo zahtjevan. Nakon toga sam želio snimiti film “Pinocchio”, za koji su mi govorili da ga je nemoguće snimiti, da donosi lošu sreću, da će to značiti kraj za moju karijeru. Zato sam u slučaju “Dogmana” rekao: “Idemo napraviti nešto što nije teško snimiti u produkcijskom smislu.” Na snimanju smo bili vrlo opušteni, uživali smo, a ja sam bio vrlo sretan.

 

‘Marcello u filmu osjeća pritisak društva, zbog čega se mora osvetiti. On traži osvetu, ali ne onu osvetu zbog koje bi mučio i mrcvario, već osvetu koja će dovesti do pravde’

 

NACIONAL: Kakav je bio proces pisanja scenarija tijekom desetak godina?

Scenarij smo pisali jako dugo, bilo je tu puno verzija, svaka verzija je puno puta prepravljana. Scenarij su sa mnom pisali Massimo Gaudioso i Ugo Chiti, zajedno smo pisali scenarije i za moje prethodne filmove. Kada smo konačno napisali verziju koja nam se sviđala, došli smo do situacije koja nije rijetka prilikom snimanja filmova, a to je da odabirom glavnog glumca scenarij morate dodatno prilagoditi njemu. Jednako tako, mjesto snimanja postaje lik u filmu i daje vam neke nove scenarističke ideje. Pojava glavnog glumca Marcella Fontea donijela je scenariju mnogo, toliko toga da smo zbog njega prilično mijenjali završetak filma. U konačnici, dobili smo scenarij koji se potpuno razlikuje od stvarnih događaja na kojem se film temelji. U stvarnosti, radilo se o osveti slabašnog muškarca spram vrlo snažnog muškarca i sve se temeljilo na mučenju. Taj je događaj poznat u Italiji po okrutnosti i odvratnih scena mučenja koje je bez prestanka trajalo dva dana. Tijekom ta dva dana slabašni muškarac rezao je dio po dio tijela snažnog muškarca, ali ti dijelovi priče nisu mi bili zanimljivi. Mene je zanimao psihološki aspekt nasilja. Uostalom, Marcello, slabašni muškarac iz mog filma, nije u stanju namjerno mučiti nekoga tako okrutno. Zato je on u filmu žrtva mehanizma nasilja koji pokušava na kraju filma pobjeći od svega jer je, kao što sam rekao, i on sam žrtva. U tome je njegova tragedija. Zato je pitanje filma “Dogman” na koji način nasilje ulazi u život potpuno miroljubive osobe.

NACIONAL: Koja je simbolika filma?

Simbolika je u tome što Marcello u filmu osjeća pritisak društva, zbog čega se mora osvetiti. On je slabašan i bojažljiv, ali većina ljudi u sebi imaju mračnu i svijetlu stranu, pa tako i on. On nije heroj, on je samo čovjek. Možda sam i ja takav, i ja svakog dana osjećam strah, ali na drugačijoj razini. Uzroci straha mogu biti različiti. U filmu “Dogman” Marcello traži osvetu, ali ne onu osvetu zbog koje bi mučio i mrcvario, nego osvetu koja će dovesti do pravde. On je samo želio povratiti svoj dignitet, dignitet ljudskog bića.

NACIONAL: Kako ste došli do Fontea, briljantnog glumca koji je osvojio nagradu u Cannesu za ovu ulogu?

Marcello Fonte glumi očima, svojim licem. Kada sam ga prvi put vidio, pomislio sam da bi mogao glumiti poput modernog Bustera Keatona. Dakle, može istovremeno glumiti komičnu i tragičnu osobu. On može biti zabavan, u scenama sa svojom kćeri on je dobrodušan i human. U drugom dijelu filma on pati iznutra, publika suosjeća s njim, osjeća se empatija. Neki ljudi tražili su metaforu u njegovu liku, metaforu Italije kao države, ali to je pretjerano. Svako društvo je sastavljeno, poput mozaika, od puno sitnih dijelova i ne smijemo generalizirati.

NACIONAL: Zanimljivo je da ste ulogu policajca u filmu “Dogman” dodijelili Aniellu Areni, bivšem zatvoreniku koji je zbog dvostrukog umorstva služio dugogodišnju zatvorsku kaznu.

Aniello Arena imao je glavnu ulogu u mom filmu “Reality” koji je 2012. u Cannesu osvojio Grand Prix. On je svoje glumačke vještine izučio u zatvoru, ali sada je slobodan čovjek. Izašao je iz zatvora i sada je potpuno druga osoba u odnosu na onu koja je u zatvoru provela 24 godine. Ponudio sam mu ulogu policajca u filmu jer sam pomislio – tko nakon toliko godina u zatvoru bolje od njega može odigrati ulogu policajca? Pa on je pola života proveo razgovarajući s njima. Trebao mi je policajac koji ispituje osumnjičenika i on ga je odglumio fantastično.

NACIONAL: Zašto niste u filmu naveli u kojem se gradiću događa priča filma?

Nema nikakve tajne oko toga. Film smo snimali u gradiću koji dobro poznajem, a nalazi se u blizini Napulja. Tamo sam 2002. snimao svoj film “Balzamiranje”, nakon čega sam na istom mjestu snimao i film “Gomorra” 2008. Zato se tamo osjećam kao kod kuće. Nisam samo zbog toga odabrao taj gradić, nego i zato što je to mjesto postalo lik iz filma. To mjesto odabrali smo jer je izgledalo kao da dolazi iz vestern filmova, ali onih modernih vesterna. Istovremeno, to je mjesto u kojem svatko poznaje svakog. Za Marcela, glavnog lika u filmu, važan je njegov odnos s lokalnom zajednicom. Taj odnos uvjetuje događaje iz drugog dijela filma.

NACIONAL: Koja je poveznica između filmova koje ste snimali u svojoj karijeri, a koji su osvajali nagrade na festivalima?

Osjećam povezanost između filmova “Gomorra”, “Dogman”, “Priča svih priča” i “Balzamiranje”. “Gomorra” je snimana na istim lokacijama, “Gomorra” je, po meni, mračna bajka. “Gomorra” se arhetipski može preslikati na mnoge ljude i mjesta. Snimanjem tih filmova stvaram putovanje, sretan sam što radim ono što volim, Uvijek pokušavam stvoriti film s glavnim likom koji je poseban, nije sličan nikom drugom, koji je na neki način originalan. Pored toga, nastojim raditi na vizualnom dijelu filma tako da ponudim slike koje će iznenaditi gledatelja. Ujedno, pokušavam gledatelja i nasmijati i rasplakati. A što se tiče nagrada na festivalima, to vam je kao kupnja srećke. Ove godine u Cannesu se 21 film natjecao za nagrade, što znači da su to bile 21 srećke. Šest je nagrada, pa sad izračunajte kolike su šanse za dobivanje neke od nagrada.

 

‘Pokušavam stvoriti film s glavnim likom koji je originalan. Radim i na vizualnom dijelu tako da ponudim slike koje će iznenaditi gledatelja. Pokušavam nasmijati i rasplakati’

 

NACIONAL: Jeste li se šalili sa superherojima kao što su Superman, Spider-Man i Batman kada ste nazvali ovaj film “Dogman”?

Volim filmove sa superherojima kada su dobro napravljeni. U ovom filmu glavni lik ima predivan odnos sa psima i zato smo se odlučili za ovaj naslov filma. On je spreman učiniti sve za te pse, čak i riskirati vlastiti život.

NACIONAL: Vaš vizualni stil uvijek je bio izniman. Tko je utjecao na vas, jesu li to bili neki drugi redatelji ili su to izvorno vaše ideje?

Prije nego što sam postao redatelj, bavio sam se slikarstvom tako da vjerojatno tu leži dio odgovora na vaše pitanje. Negdje u meni leže Caravaggio i Rubens i progovaraju kada snimam film. Ne činim to namjerno, jednostavno osjećam da se to događa za vrijeme snimanja filma. Moj pristup vizualnom, te boje, ta atmosfera, ta lica, to mi je najvažnije u snimanju filma. Boje odjeće i kostima u mojim filmovima uvijek imaju retro dozu. Kada se snima film često se priča o scenariju, o poruci koju želite izreći, ali se ne govori o, po meni najvažnijoj stvari, a to je kako ćete to ispričati i prikazati. To je kao da govorite o slici “Suncokreti” Vincenta van Goga, a ne o tome kako ju je naslikao.

NACIONAL: Rekli ste da je vaš prethodni film “Priča svih priča” bio kompleksan i težak za snimanje. Znači li to da vas više privlače manje i intimnije priče poput “Dogmana”?

Ne bih rekao da mi se intimističke priče više sviđaju, već se radi o tome da sam nakon snimanja filma “Priča svih priča” želio uzeti duži odmor. Bez obzira na sve, film je uvijek teško snimiti. Svakako mi je bilo lakše snimiti film “Dogman”, nego film “Priča svih priča” jer u slučaju “Dogmana” nisam radio s velikim zvijezdama, nije bilo potrebe za specijalnim efektima i tako dalje. Odmor mi je bio potreban i zato što slijedi snimanje filma “Pinocchio”, još jednog velikog i kompleksnog filma za koji mi svi govore da će mi donijeti lošu sreću.

NACIONAL: Pa zašto ga onda snimate?

Zato što sam mazohist. Tako me možete pitati i zašto sam snimio “Gomorru” ako su me mogli ubiti zbog toga. Zato što sam mazohist. Ako me usporedite s glavnim likovima filma “Dogman”, reći ću vam da u meni ima osobina obaju likova, i dobrog i lošeg.

NACIONAL: Koje to osobine dijelite sa Simoncinom, negativcem iz filma “Dogman”?

Simone reagira instinktivno, a ja sam vrlo često takav.

Komentiraj