MATKO RAGUŽ 2016.: ‘Krivo su nas vodili i to nas je dovelo do verbalnog građanskog rata’

Objavljeno u Nacionalu br. 964, 20. listopad 2016.

Glumac, režiser, scenarist i ravnatelj Teatra Exit govori o ‘ratnom’ kazalištu kojem je na čelu 22 godine, funkcioniranju nezavisne scene, politici i političarima, a najavio je i da bi se to kazalište moglo zatvoriti zbog pravnih zavrzlama

Teatar Exit nezavisno je kazalište osnovano 1994. s ciljem proširivanja kulturne ponude u Zagrebu, Hrvatskoj i inozemstvu. Od svog nastanka do danas etabliralo se kao “provokativno, inovativno, britko, visokoestetizirano kazalište koje u središte svoga stvaralaštva postavlja glumačko umijeće”, kako piše na web stranicama Teatra. Njihove predstave osvojile su preko 150 nagrada i nominacija za najbolje predstave, glumce i režiju, a 1996. i 2009. i Nagradu grada Zagreba za izuzetan doprinos kazališnom i kulturnom životu grada. Iza ideje Exita stoji Matko Raguž – glumac, režiser, scenarist, autor i umjetnički ravnatelj Teatra kojem je posvećen već 22 godine. Karijeru je započeo kao kazališni i filmski glumac, iza njega su uloge u filmovima “Vojnici”, “Večernja zvona”, “Glembajevi”, “Duga mračna noć”, “Anđele moj dragi”, a u posljednja dva desetljeća bavi se i svojim mladim kolegama, kojima otvara vrata teatra i stvara od njih glumačke zvijezde.

NACIONAL: Prošlog tjedna održana je premijera predstave “Taksimetar” prema tekstu nagrađivanog slovenskog književnika mlađe generacije Gorana Vojnovića, autora romana “Čefuri raus!” i “Jugoslavija, moja domovina”. Vi ste adaptirali i režirali predstavu, a tekst preveli na zagrebački sleng i prilagodili ga za hrvatsku upotrebu. Kako je reagirala publika, je li taj slovenski tekst primjenjiv na hrvatsku situaciju?

Riječ je o ljubljanskoj priči, a problemi su slovenski. Neki su primjenjivi na našu hrvatsku stvarnost, a neki i nisu. Tekst sam dobio od slovenskog glumca Uroša Fürsta koji redovito dolazi u Exit, budući da smo mi kao teatar zemljopisno najbliži Sloveniji od svih hrvatskih kazališta, haha… Dakle, donio mi je tekst koji mu se činilo da je vrlo “exitovski” i kad sam ga pročitao, vidio sam da daje puno prostora za doradu i adaptaciju. Tako da sam cijelu priču prebacio u Zagreb. Dakle, u našoj verziji radi se o zagrebačkom taksistu koji vozi Zagrepčane i sluša njihove probleme. Budući da tko god sjeda u taksi, uvijek komentira nešto iz politike ili neke društvene probleme i događaje te nosi neku frustraciju i tako se zapravo stvara slika naše stvarnosti kroz niz likova koje glumi mladi Robert Budak. Jedan od problema koji se spominju svakako je nezaposlenost koja dominira u društvu i kojoj sam dao posebno mjesto. Postoji i nešto što uopće ne postoji u slovenskoj verziji, a to je tema iseljavanja mladih kao posljedica te nezaposlenosti. Taksist u jednom trenutku, komentirajući jednog svog mladog i obrazovanog nezaposlenog putnika, dosta gorko kaže: “I ovaj će nam otići da se više nikada ne vrati!”

NACIONAL: To su zapravo dvije izgubljene generacije, jedna naša, a druga naše djece… Koja je gore prošla?

Točno. Ne zna se što je tužnije, iako je predstava komičnog karaktera. Međutim, ako se sagleda sve što mi proživljavamo kao društvo, mislim da je ova druga priča, ona o mladima, ipak tužnija. Barem iz moje vizure. Činjenica da tisuće mladih, osobito iz Slavonije, odlaze da se više nikada ne vrate, zapravo je nacionalna katastrofa.

NACIONAL: Exitove predstave rijetko se bave politikom, ali su duboko politički angažirane kroz priče običnih ljudi  s kojima se publika može identificirati. Slično je i s “Taksimetrom”. Svojedobno ste definirali Exit kao “socijalno svjesno kazalište”, vrijedi li to i dalje?

Ja osobno sam vrlo političan, ali ne želim se baviti politikom. Znam da imam dovoljno strasti da bih to ozbiljno radio. Budući da sam svjestan te svoje strasti, mičem se što dalje od politike iako sam više puta bio pozivan da se uključim. I odbijao sam. Ali zato imam drugu ulogu, a to je da otvaram neka pitanja koja publika i čuje i vidi i vjerujem da nakon naših predstava o njima razmišlja. To znači da  jesmo socijalno svjesno kazalište. Ono što je socijalno, posljedica je politike. Dakle, ne bavimo se direktno politikom, već njenim posljedicama.

NACIONAL: A kakva je kulturna situacija, osobito u posljednjih godinu – dvije, gledana iz pozicija “nezavisnog kazališta za odrasle”, kako se definira Exit? Dobro se sjećam kada ste ga osnivali, sada već davne 1994., kada se činilo da ne može biti gore. No postojala je neka nada da će se stvari početi mijenjati na bolje. Je li danas tako i što se dogodilo s nadom?

Tih godina bio je rat, zemlja je bila okupirana i mi smo se borili za slobodu i tražili izlaz iz te strašne situacije. Pa i samo ime Exit, dakle – izlaz, govori nešto simbolično o tom vremenu. Nadali smo se da će ratne strahote završiti, da ćemo imati svoju državu i zaista moći na kulturnom planu raditi ono što želimo, kao i da ćemo stvoriti puno bolje društvo. Ja sam tada imao i vjeru, i viziju, i ogromnu energiju, a upravo ta nada je obilježje tog doba. Vjerovao sam da ću svoju malu ulogu odigrati na najbolji mogući način i biti dio jednog mozaika koji će stvarati neku bolju budućnost. Onako kako ja danas na to gledam, ono vrijeme i ovo vrijeme su neusporedivi. Koliko god je objektivno bilo teže, svjetlost na kraju tunela bila je puno jača. Ne samo zato što smo bili mlađi, već zbog cijele atmosfere u društvu. U posljednje vrijeme imam osjećaj kao da živimo u nekakvom limbu. Neću reći da je to mrak, ali je limb.

NACIONAL: U tom kontekstu, kako ste preživjeli posljednjih godinu dana i mandat ministra Hasanbegovića, kada su se u kulturu počeli miješati ideologija i politika? Koliko uopće ministri kulture kreiraju smjer u kojem se kultura razvija i imaju li oni, osim financijskog, i programski utjecaj na umjetničko stvaralaštvo?

Odgovorio bih na to općenitije. Politika i ideologija uvijek se miješaju, samo je pitanje načina i mjere. Mislim da su nas političari ubili forsiranjem tema koje su davno iza nas. Vođeni smo na krivi način jer očito je nekome trebalo da se društvo podijeli. I društvo se podijelilo, a mi smo se našli u nekoj vrsti verbalnog građanskog rata. To silno otežava kreaciju, kao i život na svaki mogući način. A što se tiče ministara, Teatru Exit nije bilo ni bolje ni lošije ni pod Hasanbegovićem ni pod gospođom Zlatar-Violić, kao ni pod njihovim prethodnicima. Inače, uvijek na političkoj sceni imamo akciju i reakciju, pa reakciju na reakciju i tome onda nema kraja. Mi kao društvo kroz to prolazimo vrlo emotivno. Opet su djedovi proradili u nama. Meni se čini da je to postalo suludo, a to je posljedica odluka političkih elita koje se igraju s nama. Nadam se da dolazi vrijeme smirivanja.

 

‘Uvjeti u kojima radimo su skromni. Ali s obzirom na to da je neizvjestan status zgrade u kojoj je Exit, strahujem da bismo se mogli naći na cesti. Grad zna za taj problem, ali još ništa nije napravljeno’

 

NACIONAL: Budući da je Exit ono što bi se nazivalo off off Broadway, nezavisno kazalište u okrilju grada, je li vama u tom smislu dopušteno nešto što ostalim kazališnim kućama nije? I plaćate li vi tu svoju slobodu nečim drugim?

I naša sloboda ima određena ograničenja, a za razliku od ostalih gradskih institucija, mi svoju nezavisnu poziciju plaćamo s puno više rada. U gradskim institucijama veći broj zaposlenika radi na određenim projektima i dijeli neke poslove. Ja moram puno više raditi sam.

NACIONAL: Vi ste  zapravo u većini predstava, pa i u ovoj,  u višestrukoj ulozi – dramaturga, režisera, autora. Niste valjda i scenograf?

Uvjetno rečeno, tu sam koscenograf. Naime, u Exitu je scenografija uvijek minimalna ili je nema, no u ovoj predstavi trebao nam je auto. Kako nisam mogao dovesti pravi auto na pozornicu, a devedeset posto predstave događa se u automobilu, morali smo napraviti neku maketu auta u dva dijela. Tako da sam proveo jako puno vremena sa stolarima i električarima kako bi sve funkcioniralo.

NACIONAL: Exit je kazalište bez stalnog ansambla, koje reda uspješnice pune 22 godine. To je jedinstveni slučaj u Zagrebu, pa i u Hrvatskoj. Je li to tako mišljeno od početka?

Zapravo ne. Na samom početku Exita, kada smo ušli u dvoranu bivšeg kina “August Cesarec”, ja sam počeo s malim ansamblom koji se sastojao od troje, tada netom diplomiranih, mladih glumaca koje sam angažirao nakon audicije – Darije Lorenci, Franje Dijaka i Rakana Rushaidata. Okupio sam ih s namjerom da se broj članova ansambla s vremenom poveća i da postanemo ozbiljno repertoarno kazalište. No nakon par godina shvatio sam da nismo u financijskoj mogućnosti povećavati ansambl i da ako uvijek vrtite mali broj istih glumaca u različitim predstavama, dolazi do ponavljanja iste energije u svijesti publike. Tada sam odlučio da nećemo imati stalni ansambl, već da ću angažirati glumce po projektu. Dogovorili smo se da svi ti glumci nastave suradnju s Exitom po potrebi, ali da svoj stalni angažman potraže u drugim kazalištima. I uspjeli su, a svojim karijerama u Exitu i poslije njega pokazali su koliko su dobri. Inače, mladim glumcima je jako stalo do toga da zaigraju u Exitu jer za njih to znači da su prepoznati.

NACIONAL: Dakle, audicija za svaku predstavu? Odnosno, uvijek nova postava?

Audicija postoji prije svega u mojoj glavi. Gledam predstave, razmišljam o podjelama i idem na ispite na Akademiji, a tek ponekad napravim audiciju. Radim ih onda kada trebam mlade glumce koje dobro ne poznajem i na takvim audicijama zna ih se mnogo pojaviti. Onda procjenjujem tko mi je najbolji za projekt na kojem trenutno radim. Naravno da neću raditi audiciju za Zijada Gračića kojeg znam i cijenim. Robert Budak, koji sa Zijadom glumi u “Taksimetru”, bio je kod nas još prošle godine kada sam radio “Disco svinje”, ali u toj predstavi trebali su mi glumci koji izgledaju kao da im je 17 godina. Budak tada nije prošao jer djeluje zrelije, ali onda sam mu rekao da je prošao audiciju za sljedeći projekt.

NACIONAL: Vi ste po svojem obrazovanju i prvotnoj vokaciji glumac. Je li Exit zato prije svega glumačko kazalište? Naime, čini mi se da su glumci u Exitu kreativniji, prirodniji, a njihovi talenti iskorišteniji nego u drugim kazalištima?  

Naravno da je moje osnovno umijeće ono glumačko, a otuda dolazi i prepoznavanje potencijala svakog glumca. Rad s glumcima mi je blizak, znam prepoznati probleme pa ih zato i znam izbjeći. Mislim da to daje jednu drugu kvalitetu Exitu. Ja bih volio raditi “totalni teatar” sa svim umijećima za koje bi bilo dobro da ih glumac ima, a ponekad se u nekim predstavama to i dogodi. No to nije uvijek moguće. Kao što se sjećate, prva predstava Exita bila je “Dekadencija” s Vilijem Matulom i Natašom Lušetić. Uz nju je bila objavljena knjižica u kojoj je i moj “predizborni program budućeg kazališta” u kojem sam napisao svoja promišljanja o glumi. Između ostalog, napisao sam da je gluma duboko kopanje i traženje, a u konačnici se vidi samo vrh ledenog brijega. Ono što se vidi i čuje na sceni tek je manji dio svega onoga što glumac uloži u ulogu. Važno je puno ugraditi u temelje jedne uloge da bi ono što se vidi na sceni bilo kvalitetno i uvjerljivo.

NACIONAL: Zato što tako puno kopate, imate otprilike dvije premijere godišnje. Je li to malo ili dovoljno?

Prosječno je to tako jer nezavisno kazalište nema mogućnosti izaći s pet premijera, a nema ni potrebe. Događalo se da zbog angažmana glumaca u drugim teatrima odgađamo premijere, čak nekada i nakon kraja kalendarske godine pa se premijera prebacivala u sljedeću godinu, a što nam se više ne tolerira. Naime, dogodilo nam se da smo posljednjih godina bili financijski kažnjeni oduzimanjem sredstava zbog kašnjenja. U tom smislu vremenski smo ograničeni na kalendarsku godinu, što je šteta. Ovo nije birokratski posao i vrijeme je bitan faktor.

NACIONAL: Predstave poput “Kauboja”, “Shakespearea na Exitu”, “Kako misliš mene nema”, “Njuške” igraju godinama. “Kauboji” su premašili sve rekorde. Tko je publika koja ih uporno dolazi gledati i koja je tajna dugogodišnje popularnosti tih predstava?

Zbog dugotrajnosti i popularnosti nekih predstava lakše je održavati repertoar i raditi dvije premijere godišnje te producirati neke predstave koje nemaju tako puno publike ni izvedbi, poput predstave “Crveno” koja je meni osobito draga iako nije po načinu izvedbe tipično exitovska, ali je izrazito intelektualno zahtjevna. Našu publiku čine uglavnom mladih ljudi, ali i oni koji nas prate još od vremena “Dekadencije” i “Izbacivača”, hit-predstava koje su bile jako popularne devedesetih. Sada su oni naša stara publika dobrano srednje generacije koja nam je ostala vjerna, a ja se nadam da smo mi tu njihovu vjernost opravdali. Događalo nam se da bismo po posjećenosti premašili i neke velike kazališne kuće, kao i brojem nagrada. Mislim da smo došli do nekih 150, što domaćih, što međunarodnih nagrada i priznanja.

 

‘Ninu Obuljen cijenim jer je sposobna, racionalna i dobra organizatorica. U ministarstvu je bila na važnim pozicijama za vrijeme Bože Biškupića, što nije zanemarivo. Može biti dobar spoj dviju koncepcija kulture’

 

NACIONAL: Exit putuje po Hrvatskoj sa svojim predstavama, kako ih prihvaća publika u manjim sredinama, s obzirom na to da su izrazito urbane, često vezane uz život metropole?

Mi kao nezavisno kazalište moramo putovati. Mobilni smo, naše predstave nisu prevelike ni preskupe, osim predstave “Kauboji” koju je teško postaviti u lošim tehničkim uvjetima. Iz svog dosadašnjeg iskustva mogu reći da su dvorane u mnogim gradovima u Hrvatskoj prepune jer smo stvorili brend kojem ljudi vjeruju. Dogodila se neka ljubav između publike i Exita, a ja jako pazim da ljudima ne dolazimo s poluproizvodom. Publika nam zato vjeruje a priori.

NACIONAL: Kako birate tekstove? Naime, Exit često postavlja nove tekstove domaćih autora, ali i neke strane naslove koji nisu poznati hrvatskoj publici?

Kada pročitam tekst, vidim osnovne konture moguće predstave. Puno čitam, ali radimo mali dio toga što sam pročitao. Bilo je tekstova od prije dvadeset godina od kojih sam odustao samo zato što, na primjer, glumac kojeg sam htio nije mogao igrati. Događalo se da sam neke projekte najavljivao i od njih odustajao, što ne znači da neće biti realizirani u budućnosti. Ti su mi tekstovi ostali u podsvijesti. Zna se dogoditi da se probudim u pet ujutro i neki mi tekst samo “iskoči” iz glave. Također, ponekad mi s prijedlogom dolaze glumci, redatelji i pisci, a dogodi se da prepoznam tekst kao exitovski i pristanem na suradnju, ali veći broj prijedloga ipak ne prođe, što je i normalno s obzirom na njihov broj. Stoga koristim i ovu priliku da zamolim sve one koji nude suradnju da ipak od toga odustanu ako procijene da tekst koji predlažu nije izrazito exitovski.

NACIONAL: Kako definirati “exitovski tekst”?

Teško je to u par rečenica. Pojam exitovski nisam uveo ni definirao ni ja niti itko iz Exita, već se on dogodio u javnoj komunikaciji. Recimo, kada se pogleda desetak najznačajnijih predstava Exita u posljednjih dvadeset i nešto godina i ako se ono što netko napiše uklapa u tu sliku i taj repertoar, onda bi se to možda moglo nazvati “exitovskim tekstom”. Naše predstave najčešće su istovremeno i intelektualne i emotivne, kao i kritične i zabavne te tužne i smiješne. Nastojim da radost življenja iskoči i iz najmračnijih tema, odnosno pronaći u njima i nešto komično, kao što je i život sam.

NACIONAL: Kakav je odnos Exita i Grada Zagreba?

Kao što je poznato, gradska kazališta su na leđima Grada, a HNK i Grada i Ministarstva kulture, ali i nezavisni poput nas, u jednom znatno manjem dijelu, ovise o pomoći Grada. Exit od Ministarstva dobiva tek potporu za gostovanja po Hrvatskoj, što nije velika svota. Naš odnos s Gradom je korektan, imamo ugovor o kulturnoj suradnji s Centrom za kulturu i film “August Cesarec”, a pod pokroviteljstvom Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport. Dvorana bivšeg kina djelomično je prilagođena kazalištu i tu se stalno nešto događa u sklopu Centra za kulturu. Međutim, za naše potrebe uvjeti su doista skromni. Na primjer, nemamo ni jedan jedini kazališni cug. No s obzirom na činjenicu da je neizvjestan status ove zgrade u pravnom procesu po pitanju imovine, strahujem da bismo se mogli naći na cesti. Grad zna za taj problem, ali još ništa nije napravljeno. Mi smo imali prijedloge za neke alternativne prostore jer ako dođe do izbacivanja, a novi prostor ne dobijemo u kratkom roku, bojim se da će Exit odumrijeti, a trenutno na repertoaru imamo 18 aktivnih predstava. Značajno smo obilježili kazališni život u samostalnoj Hrvatskoj, a odnos prema nama, čini mi se, nije ni približno adekvatan tome značaju. Nadam se da odgovorni ljudi razmišljaju o Exitu kao o javnom interesu.

NACIONAL: Posjećuje li gradonačelnik vaše predstave?

Gradonačelnik je bio prije par godina na “Njuškama”, kada je došao podržati akciju senzibiliziranja javnosti za pse vodiče. To je inače bila prva predstava na kojoj su bile slabovidne i slijepe osobe u društvu svojih pasa.

NACIONAL: Ali Exit zarađuje od ulaznica i time se financijski pokriva, zar ne?

Nas uglavnom drži publika. Da je nema, ne bi bilo ni nas.

NACIONAL: Vi ste zapravo pravi primjer poduzetništva u kulturi. Biste li to nekome preporučili?

Kada se okrenem iza sebe, mislim da je ipak bilo previše odricanja. Preporučio bih svima koji su se spremni boriti za vlastitu ideju. Iako te ništa ne može “zeznuti” kao vlastita ideja.

NACIONAL: Ministar kulture odjedanput je postao jako važan u Hrvatskoj, gotovo glavna politička tema. Uvijek je postojala borba između struje koja želi očuvati baštinu i nacionalne vrijednosti i onih koji se deklariraju kao borci za alternativu, nezavisnu kulturnu produkciju, novu umjetnost. Kako u tom kontekstu komentirate sve što se posljednjih dana događa Nini Obuljen, potencijalnoj novoj ministrici kulture, protiv koje su se digli radikalno desni portali i neke braniteljske udruge?

Mnogo toga što se događa kod nas u politici je “kruha i igara!” Pamtim jednu ministricu koja se jako deklarativno zalagala za nezavisnu i alternativnu  kulturu i koja je bila opće prihvaćena u početku, a na kraju je ostvarila loš mandat. Što se tiče Nine Obuljen, nju izuzetno cijenim. Mislim da je vrlo sposobna, racionalna i dobra organizatorica. Osim toga, dugo je bila u Ministarstvu na važnim pozicijama za vrijeme, po meni, odličnog ministra kulture, gospodina Bože Biškupića, što nije zanemarivo. Mislim da može biti dobar spoj jedne i druge koncepcije kulture. Mi ne možemo poništiti našu baštinu koja nas definira kao narod i na što se naslanjamo kao kultura, a s druge strane, moramo gledati naprijed. Onaj tko ne može ujediniti te dvije koncepcije, neka i ne bude ministar. Nina Obuljen mogla bi, po mom mišljenju, biti dobar spoj.

Komentiraj