Što god netko mislio o konceptuali, avangardi, eksperimentu i općenito graničnim umjetničkim formama, kao i u svemu tako i u tome postoji ono što je izvorno, kanonsko, pionirsko i ono što je blijeda kopija. Vlado Martek likovni je umjetnik i pjesnik koji je studirao filozofiju i književnost i čije stvaralaštvo uključuje akcije, izložbe-akcije u suradnji s publikom, na ulicama i u javnim prostorima, djela i antidjela, agitacije, asemblaže, tekstove-dijagrame pisane i crtane rukom, a u crtežima, fotografijama, objektima, slikama, akcijama, performansima i instalacijama povezuje jezik i likovne umjetnosti. Imao je privilegiju da je sredinom sedamdesetih godina, s Mladenom i Svenom Stilinovićem, Fedorom Vučemilovićem, Borisom Demurom i Željkom Jermanom, odnosno Grupom šestorice autora stvarao početke hrvatske konceptualne umjetnosti. Unatoč tomu, on nije tipičan konceptualni umjetnik. Voli klasično slikarstvo, ne voli previše tehnologije ni u umjetničkom radu ni u svakodnevnom životu i prihvaća kritiku konceptualne umjetnosti. Doduše, tipičan je konceptualni umjetnik kada naglašava subverzivni i skoro-pa-politički potencijal umjetnosti i smatra da je estetika nešto sekundarno i prevladano.

Nije ni tipičan sugovornik, nema toliko prostora u novini koliko on može govoriti. Kaže puno, a otprilike pola toga je iskoristivo. S druge strane, ne zanima ga što će od onoga što je rekao završiti u tekstu. „Nemojte mi poslati intervju na autorizaciju. Znate što je rekao veliki argentinski pisac Jorge Luis Borges kada su ga pitali čita li kritike svojih tekstova? Ta tema me ne zanima.“

Povod za razgovor s Martekom, rođenim 1951., njegova je reklo bi se izložba, a zapravo „filozofski ambijent“ koji će kao „Biti papirić pokraj muzeja“ biti otvoren do 10. studenoga u MSU galeriji. Kustosice su Jasna Jakšić i Ivana Kancir, a to je dio pretprograma obilježavanja desete godišnjice preseljenja Muzeja suvremene umjetnosti u novu zgradu.

NACIONAL: Prvi put ste u MSU-u izlagali 1976. na kolektivnoj izložbi, prvu samostalnu izložbu imali ste tamo 1982., a posljednju 1987. Gdje ste kao umjetnik danas u odnosu na tada, što se promijenilo, a što je ostalo isto?

To je moja matična kuća, sudjelovao sam na mnogim izložbama tamo, historizacija mene i Grupe šestorice autora dogodila se preko MSU-a. Brzo smo ušli u povijest, nismo se tomu nadali. Inače, imali smo potporu preteče MSU-a, Galerije suvremene umjetnosti. U suprotnom ne bismo mogli imati akciju na glavnom trgu, policija bi nas maknula u pet minuta. Imali smo iza sebe instituciju, a u njoj su sjedili gorgonaši Dimitrije Bašićević Mangelos i Radoslav Putar koji su prepoznali u nama neku vrstu njihova nastavka, iako mi nismo tada znali tko su oni bili jer su kasno imali prvu izložbu. Podržali su nas jer je Marijan Stilinović bio otac Svena i Mladena Stilinovića, dvojice naših članova, i suosnivač Galerije suvremene umjetnosti. Dakle, nismo skočili u prvi plan samo na račun kvalitete i buntovništva, nego smo imali zaštitu oca dvojice od nas. Eto, da malo demistificiram stvar, iako ne leži u tom grmu zec i ne može se naš proboj na to svesti.

NACIONAL: Naglašavate u intervjuima da volite svoje takozvano autsajderstvo, ali može li se govoriti o tome ako ste jedan od najzastupljenijih autora u MSU-u?

Najviše radova imam tamo ne zato što sam tobože najbolji, nego zato što sam volio poklanjati radove. Doduše, ne bi ih bili primili da nisu dobri. Danas kada sam za izložbu pisao s kredom po zidovima izreke filozofa, sjetio sam se da sam 1987. također za izložbu ‘’Sentimentalnost’’ radio grafite s kredama u boji. Sada mi je to glavni dio ambijenta, onda je to bilo nešto usputno, ali u svakom slučaju to pisanje kredom po zidovima i ta ulična atmosfera, to je naslijeđe Grupe šestorice autora. Danas sam to napravio nakon 32 godine ponovo. Dakle, ostao sam dosljedan, iako bi neki na to gledali kao na ponavljanje pa je jedan kritičar rekao da ja uvijek radim jedno te isto. Kreda i ulična situacija koju prenosim u zatvoreni prostor predstavljaju moju opsjednutost komunikacijom i ulicom, karnevalizaciju ulice koja se dogodila u povijesnim avangardama i koju vučem preko konceptualizma. Glede agitacija, nedavno sam napisao na letak da držim tečaj iz realnosti i ostavio broj mobitela. Ljudi imaju deformiranu stvarnost, sve doživljavaju kao trajno i kompaktno, teže za sigurnošću, a sve to je nedostižno pa pate. Imam i oglas na kojem piše da odraslima po kućama čitam poeziju francuskog pjesnika Paula Verlainea, onima koji me hoće pozvati.

‘Grupa šestorice autora kroz umjetnost je dekonstruirala glavni kulturni jezik, odnosno visoki modernizam iza kojeg se skrivalo jednoumlje Jugoslavije’

NACIONAL: Je li vas netko pozvao?

Ma nije, naravno, to je previše šokantno, možda misle i da se neka seksualna devijacija krije iza toga, znate kakvo je današnje vrijeme, svi pušu na sve. No to da dolaziš ljudima u stan i čitaš im poeziju, jer oni ne dolaze u knjižnicu, to su sve sizifovski načini da poeziju stavim u pogon na drukčije načine.

NACIONAL: Vratimo se malo MSU-u. Kakav je vaš odnos prema MSU-u kao stožernoj instituciji kada je riječ o tipu umjetnosti koji ste izabrali i prema tome što ste postali dio kanona?

Postao sam dio kanona, to pozitivno i romantično doživljavam. Ako u budućnosti neka profesorica dovede gimnazijalce da vide muzejski postav radova Stilinovića, Demura, Jermana i mene i to potakne jednog od deset gimnazijalaca na slobodu i buntovništvo, onda je to dobro. Naši su radovi subverzivni u psihološkom, umjetničkom i kulturološkom smislu. Sretan sam da sam dio te institucije, ona ipak čuva te materijalizirane tragove slobode. O tome je riječ, ne toliko o umjetnosti koliko o materijaliziranim tragovima slobode. Zbog toga sam mirne duše dio te institucije i povijesti, to se ne kosi s mojom mladošću, idejom avangarde i antikanona.

NACIONAL: Niste tipičan konceptualni umjetnik koji ne voli klasično slikarstvo.

Možda oni konceptualni umjetnici koji ne vole slikarstvo misle da će ih taj pogled unatrag ugroziti, ali to je pogrešno. Ljepota je ljepota, moramo se napajati simetrijom koja je važna za dušu i svim tim perspektivama koje nudi klasično slikarstvo. Ne radim ga, ali ga puno primam. Kad sam bio s pokojnim prijateljem i umjetnikom Mladenom Stilinovićem u Pečuhu gdje smo imali izložbu, kupio sam si u antikvarijatu knjigu Piera della Francesce, talijanskog renesansnog slikara, matematičara i pisca. On se tomu nije mogao načuditi, čitav dan me zbog toga zezao. On je sebi kupio apstraktnog umjetnika Kazimira Maljevića.

NACIONAL: Kao konceptualnom umjetniku i nekome tko je završio filozofiju i književnost, sigurno vam je blisko pitanje odnosa granica umjetnosti i angažmana, odnosno autora i djela. Kako to komentirate na najnovijem primjeru Nobelove nagrade za književnost? Dva su dobitnika, književnica Olga Tokarczuk, ljevičarka, kritičarka katoličke i tradicionalne Poljske, aktivistica za prava izbjeglica i vegetarijanka ima svjetonazor koji danas, barem u tim krugovima i intelektualnom mainstreamu prolazi, a austrijski književnik Petar Handke zbog svog je agitiranja za Slobodana Miloševića navukao bijes čak i onih koji vole njegovu književnost.

Treba biti spor u osudi Handkea, mi sad iz naših lokalnih pozicija govorimo da nije trebao biti nagrađen jer je podržavao Miloševića, kakvi su to argumenti? Jako slabi. Handke je veliki književnik, to političko djelovanje i onako je samo jedna dionica njegova opusa. Po meni se to ne može tako ocjenjivati. S ovom temom je povezan i slučaj otkrivanja spomenika književniku i političaru Gabrieleu D’Annunziju u Trstu. To što je Hrvatska negativno i žestoko komentirala otkrivanje tog spomenika, to je bezobraština. Nije mu otkriven spomenik kao vojniku, nego kao piscu, prikazan je kako sjedi i piše. Uostalom, nisu fašisti donijeli samo nesreću Rijeci, to je moćna romanska kultura i Rijeka je u nečemu valjda i profitirala. Nemojmo sve gledati kroz patriotske, slavenske oči.

NACIONAL: Za Grupu šestorice autora struka je ustvrdila da je izvršila dekonstrukciju socijalizma. Jeste li?

Mi smo kroz umjetnost dekonstruirali taj glavni kulturni jezik, odnosno visoki modernizam iza kojeg se skrivalo jednoumlje. U Jugoslaviji je visoki modernizam bio njegovan preko Ede Murtića, Dušana Džamonje i drugih. Oni su nudili samo estetiku i ništa drugo. Estetika ne stvara buntovnike od ljudi, samo se konzumira i čovjek ostaje na istim pozicijama, podložan za manipulaciju. Bili smo borci i bili smo subverzivni, ali u tom smislu nam je umjetnost, a ne politika, bila oružje. Odlučili smo biti umjetnici, umjetnost nije samo kreativnost nego i svjedočenje, odluka, određeni ljudi u određenom trenutku to odluče.

NACIONAL: Kao da govorite o religiji.

Što se tiče religije, uvijek naglašavam taj duhovni aspekt umjetnosti koji nema veze s religijom kao institucijom koja je sva u pravilima.

NACIONAL: Dobro, ja mislim da netko tko istinski voli umjetnost ne može biti do kraja ateist. Umjetnost mu je podignuta na razinu božanstva pa takav pojedinac opet ima nekakav odnos prema metafizičkom, samo što je to metafizičko spušteno s razine Boga na razinu umjetnosti. Umjetnost je onda u funkciji nekog višeg entiteta, nečeg što je također veće od čovjeka i na neki način sveto. To već nije čisti ateizam.

Da, slažem se, ali otišao bih i korak dalje. Za mene umjetnost nije cilj, nego sredstvo da dođem do cilja, da postanem oduhovljen, na tragu onoga što je njemački pjesnik Reiner Maria Rilke rekao da treba oduhoviti ovaj svijet. Kada pogledate najveće genije 20. stoljeća Pieta Mondriana, Paula Kleea, Yvesa Kleina, Marcela Duchampa, Kazimira Maljevića, Josepha Beuysa ili Vasilja Kandinskog, svi su bili vezani uz neke duhovne tradicije. Kandinski je bio teozof, Beuys antropozof, Duchamp alkemičar, a Maljević pravoslavni mistik. Mi na njih danas gledamo samo kao na umjetnike. Umjetnost je višeslojna, ne samo da je ona kao takva sveta, nego i upućuje na tu žeđ koju čovjek ima za transcendiranjem materiju. Na kraju krajeva, ako slikar koristi boju i platno, dakle materiju, njegova slika je neka vrsta transcendencije materije. Ostaje i dalje boja i platno, ali to zadobiva duhovno značenje. Najbolja metafora za umjetnika je da je alkemičar, pretvara kamen u zlato. Čisti luksuz je da umjetnost shvaćamo samo kao estetiku, estetika je zapravo samo nusprodukt umjetnosti, nešto usputno i sporedno.

NACIONAL: Bili ste u braku s performericom Vlastom Delimar, koliko je vaš odnos bio prožet umjetnošću kao dodirnom točkom, kako je to izgledalo?

Umjetnost je bila jedna od kopči koja nas je vezala, ali se s vremenom pokazalo da to ipak nije prava životna kopča. Umjetnost ne može kompenzirati ono čega fali. Među umjetnicima uvijek pomalo postoji konkurencija, baš je nedavno umjetnica Marina Abramović u jednom intervjuu rekla da preporučuje da dva umjetnika ne žive zajedno. Ja to znam iz iskustva. Tri puta sam se ženio, ali ne zato što sam ženskaroš, nego je ispalo sudbinski tako. Prva žena mi je umrla kada smo oboje imali 35, druga me ostavila. Ovo je treća sreća, sa sadašnjom partnericom sam radio u knjižnici. Čovjeka najbolje upoznate kada s njim radite 10 godina.

NACIONAL: Rekli ste da su umjetnici muškarci s puno ženskih hormona.

Da. Umjetnici su uvijek oni koji primaju, preko nekih kanala, to je ta neka pasivna ženska priroda. Imam puno primjera za tu tezu, a i sam sam takav, takve povratne informacije sam o sebi kroz život dobio. Ne skrivam ženske hormone, nosim i dalje repić nalik onom koji sam nosio u mladosti. Mi smo bili feminizirani muškarci: Demur, Mladen i ja. No umjetnici su i romantični muškarci. S obzirom na to da su velike povijesne utopije nestale, imam jednu svoju privatnu malu utopiju: polaganje nade u romantiku. Savjetujem i muškarcima i ženama da budu romantičniji, tako ćemo se spasiti i moći ćemo parirati umjetnoj inteligenciji.

NACIONAL: Znate da nije politički korektno govoriti o ‘’muškoj’’ i ‘’ženskoj’’ energiji ili pak prirodi, to se smatra prevladanim.

To je uvjetno rečeno.

NACIONAL: Nisam rekla da to ne postoji, samo upućujem na to kako bi netko izvana reagirao da čuje da baratate tim pojmovima, sav bi se narogušio.

Muška i ženska energija, to jest i nije jedna te ista energija. Kao u indijskoj tradiciji, jedna je stvar istovremeno i da i ne, mi imamo tu zapadnjačku logiku ili-ili, ali to je nepotpuno. Kao u kozmičkoj igri, baš kao i ljudi koji su i dobri i loši, sve se miješa i stapa. Kada se razočaramo, odnosno kada se netko promijeni onda dobijete uvid u to plutanje i fluktuiranje. Još su budisti rekli da treba prihvatiti fluktuirajuću prirodu čovjeka. Čak se zna reći: ‘’Ako čovjeka nisi vidio tri dana, to nije isti čovjek’’. Ljudi se često rastaju baš zato što se mijenjaju pa ih to iznenadi. Trebali bismo stalno graditi nove mostove.

‘Najbolja metafora za umjetnika je da je alkemičar, pretvara kamen u zlato. Čisti luksuz je da umjetnost shvaćamo samo kao estetiku, estetika je samo nusprodukt’

NACIONAL: Rekli ste jednom da ste voljeli žene, vino i knjige, jeste li vodili boemski život kao umjetnik?

Ne, taj boemski život je bio u zgradi, čitav sam život proživio kao činovnik u knjižnici, imao sam svoju činovničku plaću. Na poslu sam bio činovnik, a nakon posla umjetnik, to je idealno. Tako nisam došao u iskušenje da komercijaliziram svoju umjetnost ili ju pretvorim u egotrip. I danas kad predajem na akademijama studentima kažem da pokušaju ne živjeti od umjetnosti, koliko god to paradoksalno moglo zvučati. Neka i voze tramvaj, samo da budu neovisni. Ako se većinu vremena radi nešto drugo i čuva autonomija, onda se kad-tad nešto dogodi iz unutarnje potrebe, kako kaže Kandinski. S druge strane, ako se počne odmah zarađivati od umjetnosti, onda nastupaju kompromisi i frustracija, a dragocjeni uvidi bivaju zatomljeni.

NACIONAL: Neki smatraju da je konceptuala loša filozofija, jeste li nastojali svom radu osigurati dubinu?

Postoji analitički, američki konceptualizam i onaj europski čiji su predstavnici, kada je riječ o našim autorima, Goran Trbuljak i Braco Dimitrijević. Tu i ja spadam. Taj konceptualizam nije analitički, suhoparan i otuđen jer se veliki dio cjeline čovjeka gubi u isključivo analitičkom pristupu. Želio sam povezati umjetnost i radikalnost, a ne raditi ono što publici ne donosi cjelinu i ne poziva ih na akciju. Konceptualna umjetnost nekad je provocirala i šokirala, danas je, doduše, sve viđeno, ali se može šokirati pomalo romantičnim i zaostalim pristupom. Moja generacija je radila videe i filmove, ja sam ostao na fotoaparatu, odnosno na 1839. To je pomalo uvrnuto, ali romantično ponašanje. Inzistiram na sporosti, zanimljiv mi je u tom smislu čak i povratak na gramofonske ploče jer ploču morate staviti u gramofon, a dok ju stavljate već živite s tom glazbom. Sve to ima svoju vrijednost i logiku. U srednjem vijeku postojala je izreka da je sve što je ubrzano đavolsko. Tad je sve bilo sporo, što bismo danas rekli? Treba razlikovati nijanse, nije svaka konceptuala ista. Kao što nije ni, recimo, svaka naiva ista. Jedno je slikarstvo jednog Matije Skurjenija koje graniči s nadrealizmom, a drugo neki amater koji štanca slike u današnjim Hlebinama.

NACIONAL: Kako je baviti se umjetnošću danas u odnosu na doba u koje je to što ste radili bilo novo?

Ne osjećam se do kraja realno kada radim izložbe, osjećam se kao da sam u zrakopraznom prostoru. Možda je to zato što smo periferija Europe. Možda ipak potajno tražim podršku koju ne mogu dobiti. Jesam dio povijesti, ali sam ipak u svim medijima ostao na rubu. Sjedim na više stolica, ali to je moj izbor. Nisam pogriješio što sam inzistirao na etičkoj strani umjetnosti, ali kada to kažem čini mi se da me to povezuje sa svećenicima i prorocima. Doduše, iako imam taj dar propovjednika, u Skoplju sam imao retrospektivu i govorio sam bez prestanka šest sati. Kao što je rekao Lawrence Weiner, američki konceptualni umjetnik, moja je umjetnost pričanje o njoj. Sve više držim predavanja i razgovaram, a sve manje radim radove. Potvrdio sam se, sada bih htio relativizirati to potvrđivanje, volim negdje napraviti subverziju, umanjiti to, zato naglašavam da sam samo 10 posto umjetnik.

NACIONAL: Možete li, s deset posto, živjeti od rada?

Sada sam umirovljenik, uspijem nešto prodati i zaraditi, ali uglavnom vani, tako si osiguram malo bolji dohodak. Međutim, nikada od toga nisam imao puno novca, živio sam uvijek kao umjetnik amater u tom smislu. Sada ne mogu u mirovini drugačije plasirati svoje radove, na tržištu sam u Europi startao s niskim cijenama pa ih nisam mogao puno povećavati. Ali kao što je Marcel Duchamp rekao u jednom intervjuu: ‘’Ja sam sretan čovjek’’.