MARŠAL I HEROINA STILA: Modna romansa predsjedničkog para

Objavljeno u Nacionalu br. 816, 2011-07-05

Beogradska izložba ‘Zlatni album’ donosi tisuće fotografija Tita i Jovanke Broz o najglamuroznijem razdoblju njihova života koji je u detalje bio estetski režiran

Na stubištu kamene terase čekale su tri osobe – maršal Tito, njegova supruga i vrlo visoki uglađeni gospodin. Tito je bio u tamnom sivom flanelskom odijelu ukusnog engleskog kroja, na kravati je blistao veliki dijamant. Gospođa Broz bila je u tamnoj haljini s mladenačkim nakitom. Oboje su se ponosno držali. U kutu malog salona bio je pripremljen čaj, ali je Tito predložio šampanjac. Boce su bile rashlađene.“ Te riječi poznate francuske filmske glumice Simone Signoret iz 1957. godine opisuju susret s jugoslavenskim predsjednikom Josipom Brozom Titom i njegovom suprugom Jovankom i dio su izložbe “Zlatni album – Modne slike predsjedničkog para Jugoslavije 1952-68.”, otvorene u subotu u beogradskom Muzeju istorije Jugoslavije. “Zlatni album“ još je jedna u nizu izložbi posvećenih Brozu – prethodile su joj “Efekt Tito: karizma kao politička legitimacija”, “Smrt u trezoru“ i “Tito foto“, koje su pridonijele da Muzej istorije Jugoslavije, s više od 100.000 posjetilaca godišnje, ima status najpopularnije muzejske institucije u Beogradu.

U SLJEDEĆA TRI MJESECA posjetioci će moći vidjeti originalna Titova odijela, uniforme, smokinge, frakove, kao i nakit i rekonstrukcije haljina Jovanke Broz. Izložene su snimke njihovih susreta s britanskim premijerom Winstonom Churchillom, sovjetskim liderom Nikitom Hruščovom, iranskim šahom Rezom Pahlavijem, egipatskim predsjednikom Gamalom Abdelom Naserom, britanskom kraljicom Elizabetom II., etiopskim carom Haileom Selasijem, kao i prizori “privatnih situacija“. “Zlatni album“ prati stil odijevanja bračnog para Broz u “najglamuroznijem“ razdoblju njihova života, kad su bili domaćini političkim i javnim ličnostima iz cijeloga svijeta.

IZLOŽBA ILUSTRIRA PONAŠANJE i oblačenje Tita i Jovanke Broz u službenim prilikama, kad su morali slijediti protokol Jugoslavije ili zemlje domaćina. U programu posjeta uvijek je bio precizno naveden protokol odijevanja – kada su predviđeni frak i duga haljina, a kad sako, tamno odijelo, kratka haljina ili kostim. Dio izložbe posvećen je Titovim portretima i njegovim fotografijama koje je odobrio za postavljanje u školama, prodavaonicama, državnim ustanovama, za značke i poštanske marke. Eksponati pokazuju da se Jovanka Broz oblačila u skladu s modnim trendovima na Zapadu, što su ih inaugurirali uglavnom pariški kreatori visoke mode, ali je njezina odjeća uglavnom izrađivana u poznatom modnom salonu Klare Rotschild u Budimpešti i kod zagrebačke kreatorice Žuži Jelinek. Izložbu je otvorio beogradski modni stilist Ašok Murti, koji je ocijenio da u “Zlatnom albumu“ postoje “romansa, zaplet, triler, optimizam i vjera u svjetliju budućnost“. “Na prvi pogled, imamo njega kao glavnog junaka te priče, a kad se pažljivije zagledamo, shvatit ćemo da je naša heroina zapravo Jovanka, nositeljica svih dobrih arhetipova, od hollywoodskih do literarnih”, izjavio je Murti. On je Jovanku Broz usporedio s junakinjom romana “Jane Eyre“ – “u palaču je stigla kao služavka, a postala gospodarica”. “Drugarica Jovanka bila je mnogo veća dama nego sve njezine nasljednice danas. U njezinu osmijehu nalazimo sve što je fasciniralo osobe koje pokraj njih vidimo na ovim fotografijama, a to je osmijeh cijelog jednog društva”, zaključio je Murti.

AUTORI IZLOŽBE Dušica Knežević i Momo Cvijović navode da je “Zlatnom okviru“ prethodilo gotovo desetogodišnje istraživanja 150.000 snimki iz fototeke Muzeja istorije Jugoslavije, koje se odnose na razdoblje od 1952. do 1968. “Mnogi te godine vide kao zlatno doba Jugoslavije, vrijeme optimizma”, kaže Cvijović. “Nakon II. svjetskog rata bilo je nekoliko politički vrlo teških godina. Tito zbog Rezolucije Informbiroa nikamo nije putovao od 1948. do 1953., kada je napokon otputovao u London. Razlog zašto smo izabrali baš to razdoblje jest i to što su se 1952. Tito i Jovanka vjenčali, a 1968. počinje opadati Titova uloga, Jovanka više nije zgodna kao prije, studentske demonstracije dovode društvo u pitanje. Te su godine i zlatno doba dizajna u Jugoslaviji, doba raskida sa socrealizmom u umjetnosti.” Dušica Knežević ističe da su, pripremajući izložbu, proučili jugoslavensku i svjetsku političku povijest toga razdoblja. Netko je ostavio i potanko ispisan “dnevnik“ pokušaja atentata na Tita, iz kojeg se vidi da je neprekidno bio na meti, ali to se izvana nije zamjećivalo. Glamur, sigurnost, vrhunsko ponašanje u kritičnim situacijama – a bilo je više kritičnih situacija, i u svijetu i u Jugoslaviji. Način na koji se on u njima ponašao mnogi su opisali i o tome ostavili dokumente. MNOGI IZLOŠCI NAJAVLJENI su kao “režirani fotodokumenti“ o nekim segmentima života Tita i njegove obitelji. Knežević kaže da ta ogromna fototeka sadržava obilje podataka što iznenađuje i istraživače te građe: “Među tisućama slika gotovo nismo našli ni jednu ružnu ili nebitnu. To je golem dokument, koji je režiran utoliko što su to protokolarne situacije. Odjeća je protokolarna, pomno odabrana, susreti, dočeci, prijemi, putovanja, odnosi s poznatim ličnostima – sve je to velika režija. To sve prati fotograf, čiji je izbor kadra nevjerojatan dodatni potez u toj situaciji. Susrećemo se s umjetnošću fotoreportera koji prati više ili manje režirani događaj, ali svojim kadrom prizoru dodaje ljepotu, živost i snagu.” Fototeku su od 1953. do 1980. stvarala četiri autora – Dragutin Grbić, Miloš Rašeta, Aleksandar Stojanović i Mirko Lovrić. Oni su pravi autori ove izložbe. Napravili su 100.000 fotografija, prateći Tita od 1953. doslovce iz dana u dan, i u službenim i u neslužbenim situacijama. Nevjerojatno je u kakve se sve pojedinosti upleće protokol. Japanski protokol, primjerice, ni jednoj ženi osim japanske carice ne dopušta da bude u ljubičastom. “Što se tiče portreta vladara”, veli Dušica Knežević, “držali smo se obrasca koji potječe još od Habsburgovaca, koji su imali najrazvijeniji ceremonijal i postavili standarde vladarskog portreta. Nikakvu razliku nećete vidjeti kod Tita i Jovanke u usporedbi s portretima careva i kraljeva, to je identičan obrazac – zna se do u tančine kako se stoji, kako se drži ruka, kako se sjedi, kako se grli partner.” Tito je obožavao uniforme. Kad mu je njegov biograf Vladimir Dedijer prigovorio da je prečesto u uniformi, Tito mu je odgovorio: “Kad bi ovo bila zemlja sa 16 milijuna intelektualaca, vrlo bih se rado pojavljivao u civilnom odijelu, ali valjda znaš koliko je kod seljaka razvijen kult uniforme.” Tito se zaista često pojavljivao u uniformi, pogotovo u posjetima afričkim i azijskim zemljama. “Pomno razrađen način ponašanja Tita i Jovanke bio je na razini najviše aristokracije pa su se samim tim uključili u svjetski vrh”, dodaje Knežević. Cijelu tu fotodokumentaciju snimali su Titovi osobni fotografi za potrebe njegova kabineta pa su mnoge fotografije javnosti dosad bile nepoznate. Kad je novinama bila potrebna neka fotografija iz Kabineta, rado im se izlazilo ususret, s tim što je Tito sam birao tražene tematske fotografije: sebe kao lovca, kao sugovornika djece…

Desetljećima se postavlja pitanje o razmjerima utjecaja Jovanke Broz. Knežević kaže da je ona jako pazila na Titov izgled: “Sama je birala suradnike, ali je uz to provjeravala sve na Titu, do posljednjeg detalja, od gumba na košulji do toga je li čvor na kravati ispravno vezan. Postojao je čovjek koji se samo time bavio. Naučio je sina da veže čvor na kravati, kako bi ga mogao zamijeniti bude li kojim slučajem spriječen. Jovanka je preuzela svu brigu o vizualnom izgledu, nabavi, održavanju, čistoći, redoslijedu… Bila je neka vrsta šefice njegova privatnog kabineta i garderobe.”

CVIJOVIĆ, PAK, spominje lanjsku izložbu “Tito foto“, gdje su obradili oko 30.000 fotografija koje je on sam snimio: “Zaista se vidi da su bili u dobrim odnosima, vidi se ljubav. Tito je vrlo često fotografirao Jovanku, u raznim situacijama. Postala mu je supruga kad je prestao pritisak Informbiroa i kad je Tito krenuo u svijet, zaista su bili impresivan par. Jovanka je bila 32 godine mlađa od njega, ali on je sjajno izgledao.” Titova bivša supruga Herta Haas rekla je: “Tito mi se nije svidio kad smo se upoznali, jer je izgledao kao kicoš i bonvivan. Ali drugi put, kad sam malo bolje obratila pažnju, vidjela sam da je sve što nosi sirotinjsko i jeftino, ali je on to znao nositi.” U protekle dvije godine Dušica Knežević i Momo Cvijović postavili su nekoliko izložbi o Titu. Potvrđuju dojam da je ta tema po bogatstvu građe rupa bez dna: “Što više otvarate, ponor je sve dublji. Postoje sanduci koji još nisu otvoreni. Ove fotografije bile su kronološki složene u 720 kožnatih kutija. U svakoj 150 do 200 fotografija. Bile su u Jovankinoj radnoj sobi. Jedini sadržaj te sobe bili su radni stol i te fmozne kutije. Nakon Titove smrti ta je soba pretvorena u eksponat, ali je onamo 1997. ušao Slobodan Milošević i preuredio rezidenciju. Fototeka nije bila potrebna pa je s bibliotekom, uniformama i odijelima odnesena u zgrade Staroga dvora, gdje smo 2002. sve zatekli. I mi smo to isprva sramežljivo iskorištavali za neke izložbe kao sekundarnu građu, kao ilustracije, a onda smo doživjeli čudo da vidimo sve te sjajne fotografije. One nisu bile zabranjene, ali nisu bile ni dostupne.” Dušica Knežević kaže da je očito da je Jovanka Broz, čuvajući te fotografije, s ljubavlju i pažnjom zaustavljala vrijeme, slažući ga po tim kutijama.

Komentiraj