Nedjeljko Marković, predsjednik Hrvatske mreže protiv siromaštva, udruge pokrenute 2014., govori da je u Hrvatskoj trenutačno oko 20 posto ljudi u riziku od siromaštva te ukazuje na problem Zagrepčana čiji su stanovi oštećeni u potresu 2020.
Jedan od najvećih problema u Hrvatskoj je siromaštvo. Veliki broj građana već dugi niz godina živi u financijski nesigurnim uvjetima. Jedna od organizacija koja se zalaže za interese siromašnih je Hrvatska mreža protiv siromaštva koja je skupila razne udruge kako bi bolje razumjela probleme koji pogađaju najranjivije skupine u društvu. Predsjednik mreže Nedjeljko Marković kaže da je njihov cilj zagovaranje promjena na sustavniji način.
„Hrvatska mreža protiv siromaštva pokrenuta je 2014. godine. Povezale su se udruge koje su i danas aktivne poput Pragme, iz koje ja dolazim, Crvenog križa Zagreb, Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, Nezavisnih hrvatskih sindikata, Caritasa Dubrovačke nadbiskupije kao i nekoliko udruga koji rade s djecom, mladima i osobama s invaliditetom. Imamo i fizičkih osoba koji su sveučilišni profesori sa studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu. Oni su prepoznali da je mreža zanimljiva i da može napraviti ono što nam nedostaje u društvu, a to je da se društvene promjene zagovaraju na sustavniji način. Mreža prenosi glas članica koje su u neposrednom dodiru sa siromašnima. Prikupljamo mišljenja kako bismo u javnosti zagovarali potrebe najranjivijih skupina, poput osoba koje migriraju, osoba pogođenih ratom i primatelja socijalnih naknada. Sveukupno imamo 15-ak organizacija u našoj mreži u Hrvatskoj. Ali nije nam toliko bitna brojčanost, koliko jačina tih članica.“
Marković objašnjava da se siromašnima smatraju svi koji imaju manje od 60 posto nacionalnog median dohotka. Za jednočlano kućanstvo to su ljudi koji mjesečno zarade manje od 2300 kuna. Za četveročlanu obitelj je oko 5600 kuna. Za te se osobe smatra da imaju veliki rizik od siromaštva.
„Mi imamo negdje oko 20 posto ljudi u riziku od siromaštva. Mi ne uspijevamo nikako uzdignuti te ljude, čak ni kad je bio veliki gospodarski rast. To su ljudi koji uglavnom rade na slabo plaćenim mjestima i koji imaju slabo obrazovanje te oni nemaju koristi od rasta BDP-a. U planu su dodatne prekvalifikacije ili pristup dodatnim kvalifikacijama. Sad je veliki naglasak na digitalnim i zelenim tehnologijama i EU vaučerima za osposobljavanje koji idu u tom smjeru. Mislim da je to promašeno. Zamislite da siromašnoj osobi koja je jedva završila srednju školu kažete da će postati kreator digitalnih sadržaja. Oni nemaju temeljne vještine poput čitanja, pisanja i znanja stranog jezika. Njima trebaju druge vještine poput toga da postanu pomoćni limari ili slično. Za tim zanimanjima ima potražnje i od njih se može pristojno živjeti.“
Problem u Hrvatskoj predstavlja i stanovanje. Među najgorima smo u Europi što se tiče kvadrature po osobi.
„Mi zagovaram pristojan socijalni standard. Naše socijalne nagrade, iako su povećane, zapravo su izbrisane zbog inflacije. U Hrvatskoj morate biti ekstremno siromašni da primate socijalnu naknadu od 1000 kuna. Stanovanje vam pojede cijelu tu naknadu. Mi smo među najlošijim zemljama u Europi što se tiče napučenosti stanova. Imamo najmanje kvadrata po osobi. Imamo problema s mobilnošću i transformacijama. Kao samac trebate stan od 40 kvadrata. S obitelji trebate veći, ali ste fiksirani zbog nemogućnosti dizanja kredita. Mi želimo da jedinice javne samouprave investiraju, zajedno s privatnim sektorom, u javne stanove kako bi njihova kvaliteta bila veća“, rekao je Marković
U Zagrebu je stanje bolje nego u ostatku države što se tiče siromaštva, ali obnova stanova predstavlja veliki problem dijelu građana.
„U Zagrebu je upola manja stopa siromaštva. Ona iznosi oko devet posto. U dijelovima gdje ima više manjina, poput romskih obitelji, ima više siromaštva. To su Trnje, Pešćenica, dio Dubrave i Žitnjaka. Najmanja stopa je u centru, Črnomercu i Gornjem gradu gdje iznosi oko šest posto, što je na razini najrazvijenijih zemalja EU-a. Starosjedioci u centru i dalje imaju mirovine s kojima mogu pokriti najosnovnije troškove. Problem je kad ljudi imaju stanove u centru u kojima ne žive, ali ne žele ih obnavljati jer se boje da će morati iseliti podstanare i izgubiti prihode. Imate po pet-šest stanovkoji se iznajmljuju u zgradi i tri stalna stanara. Stanari zato ne mogu koristiti potpore od države, a žive u zgradama koje su statički nesigurne jer ovi ne žele izgubiti prihod od iznajmljivanja. Siromašni u centru se boje što će biti ako budu morali dizati kredit ili ako završe na ulici.“
Iako Zagreb ima relativno jak srednji sloj, Marković smatra da je on isto u krizi i da će to svi osjetiti. Zalaže se i za veće ulaganje u škole.
„Srednji sloj se polako topi, počinje trošiti rezerve i smanjuju se prihodi. Plaće su ostale iste, a inflacija je veća. Čim taj srednji sloj počinje štedjeti, to osjete svi. Same mjere štednje u krizi nisu dobre. Neće se uložiti u škole ili socijalne stanove. Mora se ljudima, pogotovo djeci, pomoću investicije pokazati da je bolji život moguć. Zagrebački veliki problem je što nema jednosmjenskog rada u školama. Velika je sramota ako se to ne uvede i ako se djeci ne osigura besplatan obrok. Roditelji rade ujutro, a djeca idu popodne u školu pa se oni međusobno uopće ne vide. To je moguće nekako izdržati ako imate supružnika, ali je nemoguće ako ste samohrani roditelj. Oni često moraju raditi dva posla. Dijete vam je u drugoj smjeni i ne znate je li jelo ili nije. Škole nemaju kuhinje i nemaju dovoljno zaposlenika. Moramo omogućiti da djeca jedu dobro i da imaju strukturu koja ih neće prepustiti ulici“, rekao je Marković
Komentari