Iako je ove godine Marin Čilić osvojio US Open, jedan od četiri Grand Slam turnira, Hrvatski olimpijski odbor prošlog tjedna nije našao za shodno da ga nominira za sportaša godine. To zvuči gotovo nevjerojatno, ali satisfakciju je dobio samo nekoliko dana poslije, u nedjelju, kad su 304 hrvatska novinara iz 50 redakcija izabrala Čilića za sportaša godine. Čilić potez HOO-a nije htio komentirati sve do ponedjeljka ujutro kad je dao ekskluzivni intervju za Nacional, u kojem je objasnio što mu se sve događalo u proteklih godinu dana u njegovoj karijeri te kako gleda na odluku HOO-a da ga ne nominira za sportaša godine.

Devet godina trebalo je čekati da potvrdi svoj teniski talent osvajanjem US Opena. Kao 17-godišnjak 2005. osvojio je juniorski Roland Garros i bio drugi junior na svijetu. Devet godina trener mu je bio Bob Brett, ali Čilić je najčešće bio 15. tenisač na svjetskoj rang-listi. Lani, nakon prekida suradnje s Brettom, bio je lažno optužen za uzimanje dopinga pa četiri mjeseca nije igrao, a u ovu godinu ušao je s novim trenerom, Goranom Ivaniševićem. Vrlo brzo počeo je igrati sve bolje i bolje, a vrhunac je bio osvajanje US Opena i ulazak među 10 najboljih tenisača na svijetu.

NACIONAL: Jeste li već prije znali da niste nominirani za sportaša godine po izboru Hrvatskog olimpijskog odbora?

Ne, čak nisam ni znao kojeg se datuma dodjeljuju nagrade HOO-a. Bio sam u Njemačkoj na terapijama i sve dok nije došao dan izbora nisam znao kad se izbor održava. Od nagrada se ne živi, to su priznanja i uspomene. Iskreno, bilo mi je malo glupo i žao što uopće nisam nominiran. Nije mi bilo žao što nisam ja dobio nagradu, jer imamo velik broj sportaša koji postižu vrhunske uspjehe, to uopće nije sporno. Međutim, bilo mi je nevjerojatno da uopće nisam nominiran i da me nitko iz HOO-a nije kontaktirao. Zato mi je sve to ispalo baš glupo, a tako je i cijela javnost komentirala taj slučaj.

NACIONAL: Znači li to da kod vas nema ego-tripa koji vas tjera na osvajanje svih mogućih nagrada?

Ma ne, ma kakvi, ni najmanje. Ako me izaberu, hvala lijepa. Ako ne, to mi neće promijeniti život. Nisam se time zamarao. Na kraju mi je bilo glupo što HOO kao krovna sportska organizacija nije priznao da je moj uspjeh dovoljan da dobijem nominaciju za sportaša godine. Ne moram osvojiti nagradu, ali uspjeh je trebao biti priznat. I to kao uspjeh cijele Hrvatske.

NACIONAL: Je li onda nagrada Sportskih novosti za sportaša godine satisfakcija za vas?

Da, jest. Prvi put u karijeri osvojio sam ovu nagradu i veliko je priznanje dobiti tu nagradu od sportskih novinara koji prate sport 365 dana u godini. Oni znaju kroz što sportaši prolaze, oni to cijene i razumiju sport. Zato mi ta nagrada najviše znači.

NACIONAL: Posljednjih godina više sam puta čuo kako Marin Čilić neće napredovati sve dok mu je trener Bob Brett. Je li to bio razlog zbog kojeg ste prošle godine raskinuli suradnju?

Ja sam s Brettom imao dobar, prijateljski odnos. Uz njega sam odrastao, i dok u tenisu trener i igrač najčešće imaju poslovan odnos, Brett i ja smo imali prijateljski odnos. Čak i kad nije bilo idealnih rezultata, uvijek smo tražili način da zajednički nešto napravimo. I tako smo išli do granica do kojih se moglo ići, sve dok nismo sjeli, razgovarali i vidjeli da ne možemo naprijed. U našem odnosu došlo je do zasićenja i na miran način smo se razišli. To je poprilično pozitivno utjecalo na mene. Nisam izišao iz tog odnosa posvađan niti sam razmišljao kako će mi taj raskid štetiti. U posljednje dvije godine našeg rada bilo je određenih rezultata, ali nije bilo ničeg značajnijeg.

NACIONAL: Svojedobno mi je Željko Krajan, izbornik Davis Cup reprezentacije, rekao kako mu se čini da, što su vaši rezultati lošiji, to ste vi i Bob Brett bliži.

To je bio rezultat našeg prijateljskog odnosa. Ja sam nevjerojatno respektirao Bretta, kao što ga respektiram i danas. Ipak sam ja došao k njemu sa 16 godina, odrastao uz njegov način rada i radili smo na način koji se isprva pokazao odličnim. A kad su nestali dobri rezultati, bilo mi je teško odjednom raskinuti taj naš odnos. Možda sam zbog toga usporio svoj razvoj, ali ne žalim zbog toga.

NACIONAL: Ivan Ljubičić je izjavio da mu se čini da niste dovoljno ambiciozni i da je problem to što ste zadovoljni 15. mjestom na svjetskoj rang-listi, iako imate potencijal za sam svjetski vrh.

Ne, to nije istina. Ljubičić je to gledao na način na koji je on razmišljao tijekom karijere. On je stvarao takvu atmosferu kako bi se uvjerio da treba biti među pet najboljih tenisača na svijetu. Ja sam imao drukčiji odnos s Brettom pa se možda taj odnos odražavao tako da je Ljubičić stvorio takav zaključak. I danas se vidi da ja neprestano težim prema naprijed.

NACIONAL: Jeste li ikad pomislili da ste vi i vaš otac pogriješili kad ste svojedobno odbili potpisati ugovor s najvećom svjetskom sportskom agencijom IMG, koja ima ugovore s najboljim svjetskim tenisačima? Primjerice, u tinejdžerskim danima vi i Andy Murray ste bili otprilike na istoj razini. Zatim je iza Murraya stao snažan i utjecajan sportski tim ljudi, što vi niste imali.

Teško je to uspoređivati na razini država iz kojih on i ja dolazimo. Osim toga, Murray je tjelesno stasao brže od mene, puno ranije nego ja. A što se tiče IMG-a, ja sam od njih dobio smiješnu ponudu. Da sam kojim slučajem potpisao s IMG-om, ne bih dobio ništa od toga. Razgovarao sam s IMG-om i tri-četiri godine poslije i opet nisam dobio opipljivu ponudu. Dolazim iz Hrvatske, male zemlje, i ja bih bio samo broj u nizu tenisača s kojima oni imaju ugovor, a za mladog sportaša to je nepotrebno. Ja sam uvijek težio tomu da imam manji broj ljudi u svom timu koji će mi se potpuno posvetiti.

NACIONAL: Je li vam Ivanišević kao trener trebao jer vas je shvaćao u smislu temperamenta i načina razmišljanja, za razliku od naoko hladnog Australca Boba Bretta?

I Ivanišević će vam potvrditi da je Brett kompletan trener, kako god ga gledate. On me naučio puno toga, o igri, treningu, ponašanju, razmišljanju u tenisu, i to mi je stvorilo ogromnu bazu. Velik mi je plus bio to što je Brett bio trener i Ivaniševiću, tako da je Ivanišević znao kako Brett radi. Ivanišević je, osim toga, kudikamo iskusniji od mene, prošao je tisuću stvari u životu i mogao je naći što je to najpozitivnije što mora prenijeti na mene. Velik plus je i to što govorimo istim jezikom. Osim toga, ja sam se našao u istoj situaciji u kojoj je bio Ivanišević kao igrač, a to je da prelomi, da se oslobodi nečijeg vodstva i da postane slobodniji. Na taj način smo i Ivanišević i ja počeli raditi.

NACIONAL: Što je bilo prvo što vam je Ivanišević rekao na početku suradnje?

Odmah smo počeli raditi na mom servisu. I dok mi je Brett bio trener Ivanišević je govorio o mom servisu, njih dvojica su puno razgovarali o tome, barem jednom mjesečno bi se čuli telefonom i pričali o meni. Međutim, Ivanišević nije mogao sam utjecati, uvijek je tu bio Brett. A kad sam počeo raditi s Ivaniševićem, tomu smo odmah posvetili najviše vremena, što se pokazalo kao velik plus jer je to sada jedan od najvažnijih dijelova moje igre. Naravno da je milijun puta rekao da sam igrač za Top 10 svjetske rang-liste.

NACIONAL: S obzirom na vaše tjelesne predispozicije očekivalo bi da igrate servis-volej igru, ali vi ste se zapravo držali osnovne crte i tako bili bolji igrač na zemljanim terenima nego na brzim podlogama.

Da, bio sam svjestan da moram težiti igri prema naprijed ali, jednostavno, u sebi sam osjećao da sam sigurniji na osnovnoj liniji. I dan-danas težim više igrati na osnovnoj liniji jer taj osjećaj koji igrač ima u terenu, na to nitko ne može utjecati. To je nešto što te koči dok si u igri. U posljednjih godinu dana, kako sam napredovao u servisu i stvorio veću sigurnost, to mi je dalo i mogućnost da igram slobodnije. Prije nisam imao tako agresivan i ubojit servis pa nisam mogao ni riskirati.

NACIONAL: Ivanišević je postao vaš trener u trenutku kad su neki iz njegove generacije tenisača također postali treneri. Stefan Edberg postao je trener Federera, Boris Becker je postao trener Đokovića, a Michael Chang trener Nishikorija. Kako to izgleda kad se treneri nađu na nekom turniru?

Svaki od njih ima drukčiji mentalitet i svatko drukčije pristupa igračima s kojima radi. Kad sam započeo ovu sezonu radeći s Ivaniševićem, primijetio sam da me ostali tenisači više respektiraju, a i mediji su postali zainteresiraniji za intervjue sa mnom. To je za mene bio velik plus, ali primijetio sam respekt ostalih tenisača i zbog mog napretka u igri.

NACIONAL: Kako su ostali tenisači reagirali na vašu, zapravo nepostojeću aferu s dopingom? Jesu li vas sumnjičavo gledali, ne vjerujući da ste zapravo “čisti”?

Nitko me nije poprijeko gledao. Ja sam na touru od 2006. i gotovo sa svim tim tenisačima u vrhunskim odnosima. Sa svima se slažem i svi me više-manje poznaju, tako da je na povratničkom turniru izgledalo kao da nikad nisam bio odsutan. Kad sam razgovarao s drugim tenisačima, nisam osjetio neku gorčinu u njihovim izjavama.

NACIONAL: Najglasniji u vašoj obrani bio je Novak Đoković koji je rekao da vam je, iako nedužnom, gotovo uništena karijera. Jeste li s Đokovićem bliskiji nego s drugim tenisačima?

Da, naravno. Družimo se, samo je godinu dana razlike među nama, puno puta smo trenirali zajedno. Za mene je bila velika stvar kad je Đoković izjavljivao takve stvari. Naročito zato jer je to govorio u trenutku kad je bio prvi na svjetskoj rang-listi. Neki drugi tenisači to ne bi napravili na njegovu mjestu jer bi se brinuli za svoj imidž. Zahvalio sam se Đokoviću na tome, on je zaista odličan momak.

NACIONAL: Kad bismo uspoređivali vas i Đokovića, što je to što on ima, a vi nemate?

Rekao bih da je i kao čovjek i kao tenisač sazreo puno ranije. Shvatio je neke stvari prije od mene. Osim toga, njegove tjelesne sposobnosti omogućile su mu da napreduje tako brzo. Uz to, on je nevjerojatno profesionalan što se tiče svih sitnica, on maksimalno iskorištava svoj potencijal.

NACIONAL: Koje su to stvari koje je on shvatio prije od vas?

On je svim stvarima pristupao vrlo profesionalno, od prehrane, od kondicijskih treninga do oporavka nakon mečeva. Prije je bila i razlika u veličini tima ljudi koji se brinuo za njega, u usporedbi sa mnom. Prije ja tomu nisam pridavao toliko važnosti. Tenis mi je bio na prvom mjestu, ali sam se puno manje brinuo o nekim okolnim stvarima. Ako želiš biti među pet najboljih tenisača, moraš razmišljati samo o tenisu.

NACIONAL: Ima li provoda i izlazaka tijekom turnira ili ste sve podredili tenisu?

Ima i izlazaka. Svatko slaže sebi dan kako mu odgovara. Individualni sport u tom je pogledu najzahvalniji jer si sam i uvijek ćeš napraviti ono što je najbolje za tebe. Ako misliš da će ti neki izlazak pomoći, možda i malo popiti, to ćeš i napraviti. Ako želiš napredovati, moraš uživati u životu kako ne bi bio rob tenisa, ali pri tome moraš imati pravi smjer i biti profesionalac.

NACIONAL: Nakon što ste osvojili US Open, bilo je objavljeno da će se sada sponzori zainteresirati za vas, a tomu pomaže i vaš imidž pristojne osobe. Jesu li doista sponzori navalili na vas nakon US Opena?

Jesu i nisu. Ako ću se vezati uz nekoga, moram izabrati prave sponzore. Osim toga, svaki sponzor želi da mu se posvetim, kroz snimanje reklama i slično. A ja tijekom godine nemam previše slobodnih dana tako da još uvijek na to moram paziti. Znalo se dogoditi da sportaši potpišu velik broj sponzorskih ugovora, a onda pate na drugoj, teniskoj strani. Moraju oduzeti od teniskih dana kako bi rješavali odnose sa sponzorima. Moj sadašnji sponzor je Li-Ning, imam još jednu godinu ugovora s njima.

NACIONAL: Pobjedom na US Openu i vaša je djevojka postala zapažena. Koliki je utjecaj vaše djevojke na vas i vašu igru?

Jako mi je važna, ogromna mi je podrška. No znam da je zdravo za vezu da i ona ima svoje obaveze. Moja djevojka, kad ima mogućnosti, putuje sa mnom. No i za nju je bolje da se razvija na svoj način.

NACIONAL: Gdje ste u New Yorku proslavili osvajanje US Opena?

Proslavili smo ga u jednom hrvatskom restoranu u New Yorku, bila je to lijepa večera s glazbom i bližim krugom prijatelja. Bilo nas je dvadesetak. Nakon toga smo otišli u jedan klub, ali ujutro, u 8.45 sati, već su me čekali mediji. A nisam se pred medijima mogao pojaviti ravno iz noćnog kluba. Nakon toga sam gostovao u talk-showovima Davida Lettermana i Charlieja Rosea koji me najviše impresionirao, nevjerojatan je.

NACIONAL: Za Ivaniševića se govorilo “samo da osvoji Wimbledon, nakon toga će osvojiti još pet Grand Slam turnira”. Je li to slučaj i kod vas?

Meni je do ovog US Opena najveći uspjeh bio polufinale Australian Opena 2010. Nekoliko sam puta igrao i četvrtfinale na Grand Slam turnirima. Ali nisam se mogao vidjeti u finalu nekog Grand Slam turnira ili kao njegov osvajač. Za mene je osvajanje US Opena velik plus i pokazatelj da smo radili na pravi način i da mogu osvajati još Grand Slamova. Kad jednom dođeš do vrha, lako je to ponoviti. A ono što ne poznaješ, nisi siguran možeš li to postići.

NACIONAL: Jeste li i sami bili iznenađeni onako dobrom svojom igrom na US Openu?

Jesam, bio sam iznenađen. Na treninzima sam osjećao da mogu igrati na toj razini, ali nikada u službenom dvoboju. Posebno ne na Grand Slam turnirima. Tada se događao konflikt između odgovornosti, nervoze i adrenalina, što je stvaralo male tenzije u tijelu. Zbog toga se nisam mogao opustiti. Na US Openu sam našao način kako da se opustim, a ujedno sam bio u fenomenalnoj formi.