MARIN BLAŽEVIĆ: ‘Intendantima u Hrvatskoj bilo je teže samo u ratnim vremenima’

 

Sedam premijera u svega dva mjeseca, i to usred pandemije koronavirusa. To je rezultat kraja sezone Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Intendant Marin Blažević pojašnjava zašto je bilo važno održati sve premijere i kaže da će oporavak od korone trajati godinama

Nevjerojatnih sedam premijera u svega dva mjeseca, i to usred pandemije koronavirusa. To je rezultat samog kraja sezone Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Intendant Marin Blažević u razgovoru za Nacional pojasnio je zašto je bilo važno održati sve najavljene premijere i rekao da će se od korone kazališta oporavljati godinama.

Marin Blažević je dramaturg, operni redatelj, kreativni producent, autor i urednik knjiga i časopisa, teatrolog te znanstvenik u području izvedbenih studija iz Rijeke i Zagreba. Kao asistent, docent i potom izvanredni profesor predavao je povijest i teoriju kazališta i drame, izvedbene studije te dramaturgiju na Akademiji dramskih umjetnosti te dramaturgiju opere na Muzičkoj akademiji pri Sveučilištu u Zagrebu. Kao gostujući izvanredni profesor povremeno izvodi nastavu i na Columbia University – School of the Arts u New Yorku, a predavanja, seminare i majstorske radionice o teoriji i praksi suvremenog kazališta, izvedbenim umjetnostima i dramaturgiji izvodio je na sveučilištima i umjetničkim akademijama diljem svijeta, uključujući sveučilišta Yale, Stanford, Utrecht, Roehampton, Northwestern, Wisconsin-Madison, Royal Melbourne Institute of Technology (RMIT), Victorian College of Arts (Melbourne) i druga. U jesen 2014. započeo je njegov četverogodišnji mandat ravnatelja Opere HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, no već 2016. imenovan je intendantom riječkog HNK-a za period od četiri godine, počevši od 1. siječnja 2017.

Nacional: Unatoč nikad težoj sezoni obilježenoj koronavirusom, HNK Ivana pl. Zajca imao je nevjerojatan uspjeh – održali ste čak sedam premijera u dva mjeseca. Kako je to bilo moguće?

Metaforički rečeno: tako što se velika većina našeg kazališnog kolektiva hrabro i pomalo ludo, ali znalački, sa zavidnim iskustvom i stilom, spustila niz strmu skijašku stazu, pobjedničkom brzinom spusta, uz kontrolirani rizik i spremnost na neizvjestan ishod. Naš rezultat: tri premijere Hrvatske drame – „Kralj Edip“, „Gospođa ministarka“ i „Vježbanje života“, u suradnji s Talijanskom dramom koja je samostalno producirala i predstavu o životu u samoizolaciji „Bonsai ima kratke grančice“; dvije baletne premijere – „Čipka“ Maše Kolar i „Plamteća voda“ Andonisa Foniadakisa – te nova premijera Händelove opere „Julije Cezar u Egiptu“. Usto, izveli smo četiri simfonijska koncerta, dva gala operna koncerta i niz komornih koncerata. Istovremeno, Talijanska drama je dovršila proces proba za još dvije jesenske premijere.

Nacional: Zašto je bilo važno realizirati što više programa?

Zato što je naše kazalište javna ustanova koja postoji zahvaljujući Gradu Rijeci kao njezinu osnivaču, dakle u prvom redu zahvaljujući građankama i građanima našeg grada. Raditi svim svojim kapacitetima, pa i preko njih, posebno u vremenu ovako duboke egzistencijalne, a sada već i gospodarske i s njima povezane društvene krize, bila je i bit će naša obaveza i izraz odgovornosti prema zajednici u kojoj i za koju djelujemo. Za mnoge naše gledateljice i gledatelje otvaranje kazališta i ponovno pokretanje programa krajem svibnja bilo je i svojevrsna terapija. Od početka epidemije i rada Stožera neshvatljivo mi je kako u njihovom sastavu nema psihologa i sociologa jer očigledno je da su jedine doista učinkovite mjere suzbijanja epidemije zapravo bile mjere protiv svega onoga što nas čini ljudima, pored golog preživljavanja. Dakle – protiv naše društvenosti, našeg prava na rad i naše potrebe za kulturom. Stoga smo mi u riječkom HNK radili tim intenzitetom i zbog sebe, vlastitog osjećaja smisla i duševnog zdravlja. Nas, kazališta, nema bez naše publike, kao što ni grada kojemu je stalo do vlastita samopromišljanja, identiteta, nema bez kazališta. Grad bez svojeg kazališta zapravo i nije grad.

Nacional: Druga kazališta, posebno nacionalna, nisu baš jurila u nove predstave, zabilježila se tek pokoja premijera, što mislite zašto?

Ubrzo nakon izbijanja epidemije i obustave svakog programa i rada kazališta za javnost inicirao sam koordinaciju intendantica i intendanata nacionalnih kazališta te smo zajedno s Ministarstvom kulture razmatrali opću i specifične situacije. Čim smo ponovno mogli izvoditi predstave za publiku morali smo nastaviti svojim putovima obzirom na posebne okolnosti u kojima djelujemo. Osječki HNK suočio se s problemom novih žarišta epidemije u regiji, splitski HNK u lipnju nije imao gotovo nikakav ambiciozniji program jer su se tradicionalno pripremali za Splitsko ljeto, a zagrebački HNK, u gradu koji je još dodatno traumatiziran potresom, neke je premijere, razumljivo, odgodio do jeseni. I inače zagrebački HNK producira manji broj premijera u sezoni, ali izvodi daleko veći broj repriza jer raspolaže s otprilike šest puta većim brojem potencijalne publike od, primjerice, riječkog HNK. To su ogromne razlike. Kako bilo, siguran sam da su moje kolegice i kolega najbolje sami znali procijeniti što i koliko mogu, smiju i moraju u danim okolnostima. Budite uvjereni da je biti intendantica ili intendant nekog HNK bilo teže samo u ratnim vremenima.

 

 

‘Ponove li se još dva mjeseca obustave izvođenja programa za javnost, čekaju nas radikalna reorganizacija, gubitak radnih mjesta, redukcija programa na neophodno i plaća na minimalno’

 

 

Nacional: Za sljedeću sezonu pripremate, primjerice, „Kosu“ i „Opasne veze“. Koliko je važno neprestano na repertoar stavljati neke nove, neobične naslove, usuditi se raditi stvari koje možda nisu uobičajene? Otvara li se na taj način HNK Zajc drugoj publici i koja je to publika koju bi trebalo pridobiti?

U riječkom narodnom kazalištu tijekom proteklih pet godina došlo je do velike smjene generacija, bilo zbog brojnih odlazaka u mirovinu ili naprosto odlazaka iz kazališta onih koji nisu mogli držati korak s intenzivnim programom i tempom rada. To nam je omogućilo da povećamo broj zaposlenica i zaposlenika s 305 na 330, a i da mnogima povećamo plaće, pa makar skromno. U gotovo svim ansamblima i službama danas imamo prosječno 40 %, a u mnogima, kao što su Balet, solistički operni ansambl, cijela administracija, čak više od 60 % onih zaposlenih u proteklih pet godina. Nova generacija umjetnika i umjetnica otvorena je i spremna za nove forme i dinamike produkcije, širenje repertoara i suvremene estetike i programe, dakle i za – novu publiku. Već prethodnu sezonu bili smo najavili sloganom „Zajc – kazalište za nove generacije!“ Donedavno su glavninu publike činila djeca i umirovljenici, a danas su s njima izjednačeni mladi te oni gledatelji i gledateljice do kojih je najteže doprijeti – radno aktivna građanska publika srednje dobi.

Nacional: Kako se koronakriza odrazila na financije kazališta i kako ćete to prebroditi?

Odrazila se, jednom riječju, katastrofalno! Vlastiti prihodi, prije svega od prodaje programa, u prvih su šest mjeseci bili 65 % manji od onih u istom periodu prošle godine, i to isključivo zahvaljujući iznimno uspješnom siječnju, veljači i lipnju. Ožujak, travanj i svibanj – pad od 95 %! Kad tu informaciju povežete s činjenicom da više od 40 % svih troškova režija i više od 50 % troškova produkcije programa pokrivamo iz vlastitih prihoda, a značajnim sredstvima iz tog izvora usto saniramo ili barem kontroliramo manjak naslijeđen od prethodnih uprava, lako možete i sami doći do pogibeljne matematike. Da HNK nije javna ustanova kojoj plaće zaposlenika i dio režijskih troškova pokriva gradski proračun, da Rijeka nije baš u ovoj godini Europska prijestolnica kulture, što znači da su u proračunu Grada osigurana značajna sredstva za program, kao i da Ministarstvo kulture nije moglo osigurati sva ugovorena programska sredstva, riječki HNK danas bi bio, kao i mnoga druga kazališta u svijetu – prazna zgrada. Drugim riječima, ponove li se još dva ili čak više mjeseci obustave izvođenja programa za javnost, a gradski i državni proračun ostanu bez dostatnih prihoda ili budu prisiljeni presložiti prioritete, čeka nas do proljeća radikalna reorganizacija, gubitak radnih mjesta, redukcija programa na neophodno i plaća na minimalno, ne bi li kulturna ustanova nacionalnog statusa i identitetskog značaja za vlastiti grad barem opstala.

Nacional: Kakva je sudbina nacionalnih kazališta?

Gledajte, neće nacionalna kazališta propasti, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog simboličkog kapitala koji je interesantan svakoj politici, no što će od njih ostati – to je velika nepoznanica. Moje prognoze su crne, a temelje se na promatranju i analizi situacije i procesa drugdje u svijetu. Stoga smatram da s reformama cijelog kazališnog, a naročito nacionalno-kazališnog sustava, počevši od zakonskih okvira pa do produkcijskih navika i samodovoljnih repertoarnih politika, treba što prije krenuti. Svaki mjesec, svaki tjedan zapravo, sada je važan i može biti presudan. Kao, uostalom, i kod širenja virusa.

Nacional: Na što ste posebno ponosni kad je ova sezona u pitanju?

Kao intendant i dijelom tog posla primarno producent ponosan sam što smo – barem za sada – uspjeli preživjeti jednu od najvećih ugroza opstanka riječkog kazališta, i izvedbenih umjetnosti, u nedavnoj povijesti. A pandemija nije ni blizu svome kraju.

Kao umjetnički ravnatelj, a to je druga odgovornost intendantske uloge, najponosniji sam što smo realizirali tri najveća EPK projekta u operi, drami i baletu: povijesnu, prvu produkciju neke Wagnerove opere u Rijeci, i to „Tristana i Izoldu“ u režiji Anne Bogart; novu inscenaciju Fabrijeva romana o Rijeci „Vježbanje života“; fascinantnu „Plamteću vodu“, zasigurno jedan od povijesnih vrhunaca riječkog baleta. Kao netko tko se povremeno prihvaća dramaturgije i režije predstava, najponosniji sam na svoju suradnju s dvije legendarne umjetnice hrvatskog glumišta, Nevom Rošić i Mirom Furlan. Suradnja s njima na „Vježbanju života“ daleko je ispred svega što sam se ikada usuđivao pomisliti, a sada sam već uvjeren da je to tek bio naš početak.

Nacional: Ono o čemu se govorilo, a vi ste baš spomenuli i bilo je najavljivano kao najveći kulturni događaj u Rijeci, EPK se nažalost moralo ugasiti, ponajviše zbog korone, ali mnogi su i od početka govorili da EPK ne funkcionira. Kako gledate na EPK, je li to naštetilo Rijeci?

Najprije: Ma kakva šteta?! Odakle to pitanje? A potom – EPK se nije ugasio, upravo suprotno. Dojam da se EPK ugasio posljedica je, s jedne strane, neiskustva i panike koja je u prvim mjesecima epidemije zahvatila dio organizatora programa u tvrtki Rijeka 2020, kao i nekreativnog, zastarjelog i pasivnog PR-a, a s druge strane politizacije čitavog projekta od strane lokalne opozicije, političke, kulturne, medijske, i njihova parazitiranja na nesreći, zapravo tragediji koja je zadesila projekt od strateške važnosti za budućnost jednog grada. Proces reorganizacije, revizije programa i sanacije medijske štete, a koji je u jednom trenutku morao od tvrtke preuzeti Grad, trajao je zapravo iznimno kratko za tako složene i opsežne projekte, i već je dovršen, no problem je s EPK-om što traje tek godinu dana pa se sve uobičajeno začas učini neobičnim, redovni problem postaje izvanredna situacija, sumnja postaje presuda, moguća pogreška neoprostiva krivnja, standardni honorar puka pljačka, istraga kriminal itd.

Nacional: Primjerice?

Primjerice, vodstvo EPK donijelo je niz dobrih, ali i neke loše kadrovske odluke, čak na ključnim pozicijama, i to se može dogoditi svakome. No kad lošu kadrovsku odluku donese netko u Gradu, ili recimo ja u Kazalištu, a donio sam ih bio nekoliko, čak na ravnateljskoj razini, da ne govorim o glumcima, pjevačima, dirigentima, tada je pred vama dovoljno vremena da grešku ispravite, pronađete vrednijeg i kompetentnijeg suradnika ili suradnicu pa krenete dalje. Tko god vodio EPK, za loše odluke, pa i promašaje, vremena zapravo imao nije, da ne govorimo o realno skromnoj situaciji na tržištu rada u kulturnoj produkciji. Ono što je u ovom trenutku najvažnije jest sljedeće – s obzirom na okolnosti i mogućnosti, bilo reducirane financijske ili epidemijom ograničene izvedbene, program ide dalje i vjerujem da će realizacija biti nastavljena i tijekom prve polovice 2021., a EPK će u nasljedstvo Rijeci ostaviti fenomenalnu infrastrukturu, zbog koje će 2020. ostati zapamćena kao jedna od najznačajnijih godina u riječkoj povijesti, poput one kada je prije 135 godina, 1885., čak deset godina prije zagrebačke, otvorena zgrada današnjeg HNK. Pa recite, molim, kada je neki grad u Hrvatskoj ili široj regiji u svega tri godine doživio takav preporod: izgradnju cijelog Art-kvarta u prostoru nekadašnjeg Benčića, s dva muzeja, Gradskom knjižnicom, Dječjom kućom kulture? Usto, obnavlja se Galeb kao kulturno-turistička atrakcija, uređuje se niz drugih gradskih prostora za kulturne i kreativno-industrijske sadržaje.

 

 

‘Politika ni najmanje ne utječe na program riječkog HNK-a. Što god tko o tome mislio, bio iz Rijeke ili ne, odgovorno tvrdim: Rijeka je još uvijek najslobodniji grad’

 

 

Nacional: Vi ste čak, čini mi se, govorili da neki ljudi u Rijeci „miniraju“ taj projekt, mislite li isto i danas?

Uvjeren sam. Dio riječke opozicijske politike do te je mjere razvio animozitet prema cijelom EPK projektu da njihove retoričke i konkretne političke pokušaje opstrukcije, pa i rušenja EPK, ne mogu, kao Riječanin i lokal-patriot, nego smatrati izdajom vlastitog grada. Sramotnu ulogu u svemu igraju i neki lokalni mediji, a naročito i nažalost i dnevnik Novi list, nekada predvodnica lijevo-liberalnog i kritičkog novinarstva u Hrvatskoj, a danas zastario medijski brod, zapravo već olupina, koja nepovratno tone i u očajničkim naporima spašavanja sebe pokušava za sobom na dno povući bilo što ili bilo koga čije bi potapanje na dan ili dva, možda, povećalo čitanost. Najtragičnije je što neki od posljednjih preostalih mornara, koji su već eliminirali i jednog od svojih najvećih kapetana Branka Mijića, sve to rade uvjereni da se i dalje bave istraživačkim, analitičkim, kritičkim novinarstvom, premda im za takav pristup, metodu i stil, nedostaju dvije osnovne pretpostavke: etika i ozbiljno stručno – a ne kuloarsko – poznavanje materije.

Nacional: Da ostanemo u Rijeci, ali da se malo maknemo od kulture u užem smislu. Saborski zastupnik Mosta Marin Miletić, kako pišu neki mediji, a on to nije demantirao, u vrijeme dok je održavao kampove s djecom govorio im je da uzvikuju „Za dom spremni“. To je bila i još uvijek jest top tema u Rijeci. Kako gledate na to, što mislite o njemu?

Vjerujte mi, za dotičnog sam čuo tek nedavno, prilikom parlamentarnih izbora. U Rijeci se posljednjih godina svako malo pojavljuju „spasitelji“, i nakon godinu-dvije, a neki i prije, nestaju iz vidokruga kad dograbe priliku da spase sebe. Ako je točno ovo što govorite o „ZDS“ u kampovima s djecom, što mogu biti nego konsterniran i samo odgovoriti: Smrt fašizmu, sloboda narodu!

Nacional: U Osmoj izbornoj jedinici mandat je uzela i Riječanka Katarina Peović iz Radničke fronte, u sklopu koalicije Možemo! Kako gledate na nju i na zastupnike iz njezina saborskog kluba?

Sa simpatijama i znatiželjom, ali još uvijek daleko od uvjerenja u njihovu političku ozbiljnost, barem kada je riječ o riječkom postavu tog pokreta. Okupile su se tu pojedinke i pojedinci istaknuti u svojim primarnim djelokruzima, no moram priznati da mi ih je teško zamisliti na političkom zadatku. Zagrebačka garnitura Možemo! je već neka sasvim druga priča. Ima među njima izvrsnih igračica i igrača, no bojim se da ću Vas razočarati, a vjerojatno i njih, kad kažem da ne preferiram niti jednu političku stranku ili koaliciju, a kada bih nekoj uopće bio sklon, smatram da kao intendant to ne bih smio otkriti. Oduvijek su me u politici isključivo zanimale pojedine osobe, prvenstveno žene, posebno stručne, i njihovi artikulirani stavovi i strategije.

Već sam negdje izjavio da je moj glas svojedobno uvijek odlazio Vesni Pusić, prije svega zbog njezina feminizma i decidiranog stava o Tuđmanovoj „demokraturi“, nacionalizmu i agresivnoj politici u BiH, premda mi nikada baš nije bilo jasno što ona radi u HNS-u, a eto, na kraju više nije bilo jasno ni njoj samoj. Proboj Rade Borić na političku scenu je sjajna vijest. To misli i Jane Fonda – pa kako onda ne bih i ja?! No tu ću sada napraviti zaokret pa reći da je Vili Matula glumački genij i prvoklasni politički govornik, Marko Antonije i Brut u jednoj osobi; da je Bojan Glavašević dosljedno moralna i beskompromisna osoba na našoj političkoj pozornici, kao pristigla iz neke druge svjetonazorske orbite; da je Zdravko Zima idealan predsjednikov sugovornik-savjetnik po pitanjima kulture, ali da nitko od njih nema stručni pregled nad cijelim sektorom i kompleksom problema kulture, dakle opseg znanja i iskustva, od međunarodnog zakonodavstva i kulturnih procesa, preko procedura financiranja, do strpljenja za lokalne iluzije i arogancije, usporediv, primjerice, s onim aktualne ministrice kulture.

Jedno je, naime, imati ideje i stavove, govoriti i savjetovati, drugo pak glasati u sabornici ili vijećnici, a nešto sasvim treće biti neposredno odgovoran za odluke, znati kako ih provoditi i usto izdržati uvijek biti „kriv“. To shvatiš tek kad prihvatiš izazov, neizvjesnosti, rizike i privremenost demokratski osvojene izvršne vlasti ili preuzmeš upravljanje složenim sustavom velike kulturne ustanove, recimo narodnim kazalištem. Za mene su ipak svi oni reprezentativne osobnosti u jednoj zemlji koja konačno ima priliku postati – suvremeno-kulturnom. U tom smislu čak postajem umjereni optimist.

 

 

‘Ako je točno da je Mostov Marin Miletić u kampovima djeci govorio da uzvikuju ‘za dom spremni’, što mogu nego biti konsterniran i odgovoriti: Smrt fašizmu, sloboda narodu!’

 

 

Nacional: Čini se da je HDZ nakon dugo vremena polučio dobar izborni rezultat u Primorsko-goranskoj županiji, kako to komentirate? SDP gubi moć u svojoj nekadašnjoj utvrdi.

Mislim da su u Rijeci nove glasove za HDZ osvojili ministar Butković, koji je izdanak naših krajeva, i premijer Plenković, a ne oni koji tu stranku predstavljaju u samome gradu pa svojom arhaičnom retorikom i politikom zapravo potkopavaju šanse HDZ-a da ostvari veći iskorak na sljedećim lokalnim izborima. Ne kažem, opet, da i u Rijeci nema korektnih pojedinaca u toj političkoj opciji, ali oni za sada ne pokazuju političku lukavost, pa čak i drskost, jednog Plenkovića. Moram priznati da sam impresioniran – analitički gledajući – Plenkovićevim eliminiranjem svih smetnji i smetala na putu prema poziciji na kojoj se nalazi. On se u tom pogledu doista profilirao u, kod nas, doista rijetkog političara od formata. Zapravo, jedini koji mu u tome može parirati je predsjednik Milanović. Tako smo konačno u našoj politici dobili pravi, dobar, profesionalan – teatar.

Za razliku od mnogih, ja kao kazališni čovjek smatram da se politika tako podigla na jednu znatno višu razinu od dosadašnje. Provede li Plenković kojim slučajem reformu riječkog HDZ-a, neke radikale i političke amatere najprije marginalizira pa eliminira iz politike, kao što je uvelike uspio na nacionalnoj razini, lokalni izbori mogli bi HDZ-u donijeti u Rijeci još novih glasova.

Nacional: Kakav je vaš odnos s političarima u Gradu i Županiji? Morate li, da tako kažem, kormilariti između svih tih silnih struja i utjecaja? Koliko politika utječe na vaš rad, vašu umjetničku slobodu?

Politika niti najmanje ne utječe na program kazališta. Riječki HNK, kao i riječka kulturna scena, imaju apsolutnu umjetničku slobodu, premda ima lokalnih političara, za sada u opoziciji, koji bi od te slobode oduzimali. Bez obzira što bilo tko u Rijeci ili izvan Rijeke mislio o tome, odgovorno i bez imalo dvojbi tvrdim: Rijeka je još uvijek najslobodniji grad u Hrvatskoj, predvodnica politike antifašizma, grad u kojem kultura jest strategija razvoja, doista „grad-luka različitosti“.

Ta „riječka tolerancija“ može nestrpljivima – ponekad i meni samome, koji u Rijeci dugo nisam živio – djelovati kao inercija, čak fikcija, zapravo samo ishod one druge, tipične „riječke suzdržanosti“, no ima u toj suzdržanosti i neke mudrosti, taktičke odmjerenosti. Zato, zapravo, ni gradonačelnik Obersnel ni pročelnik za kulturu Šarar, sve sam uvjereniji, nisu riječki tipovi, barem kada je u pitanju strategija i provedba razvoja Rijeke kao grada kulture. Oni su – kad pogledate uvjete koje imaju ili s novom EPK infrastrukturom dobivaju riječki kulturnjaci – zapravo avangarda.

 

 

‘Nove glasove za HDZ u Rijeci osvojili su Butković i premijer Plenković, a ne oni koji stranku predstavljaju u gradu pa svojom arhaičnom retorikom i politikom potkopavaju šanse HDZ-a’

 

 

I, kao tipične avangardiste, u ovom slučaju kulturno-političke, njih vizije, ideje i planovi ponekad zanimaju više od djela, posebno pročelnika za kulturu Šarara; znaju se zalijetati i preko trenutačnih financijskih mogućnosti Grada zbog viših interesa; zapravo im je važnija nova zgrada Gradske knjižnice ili Muzeja grada ili Dječje kuće kulture od novog autobusnog kolodvora; ponekad gube živce zbog nerazumijevanja okoline, ali tvrdoglavo ipak brode dalje. Taj duo je doista neobičan i mi izvrsno surađujemo, premda, normalno, ima perioda kada i nismo baš usklađeni. No, već sam više puta naglasio da se ne bih vratio u Rijeku da nije te dvojice.

Županija u prihodima riječkog HNK sudjeluje s manje od 1%, premda oko 40% naših gledateljica i gledatelja dolazi iz regije. Stoga su i odnosi sa županijskim političarima kurtoazni, kakvi i trebaju biti.

Nacional: Kako vidite HNK Ivana pl. Zajca na kraju vašeg drugog mandata, koji je zapravo tek započeo?

Godina do dvije trebat će nam da preživimo epidemiju, a potom još najmanje godinu dana da prebrodimo sve njezine pogubne posljedice, i to uz pretpostavku da Kazalište ostane barem približno ovakvog, današnjeg sastava i organizacijske strukture. Drugim riječima, u 2024. nastojat ću da budemo ondje gdje smo trebali biti u 2021. Nisam od onih koji su epidemiju i obustavu pa redukciju kazališnog života doživjeli kao priliku za usporavanje, promišljanje i promjene. U riječkom HNK već nekoliko godina ubrzano mislimo o svojoj ulozi, radu, organizaciji, perspektivama, identitetu. Promjene su već bile u tijeku, a 2020., godina Rijeke kao Europske prijestolnice kulture, trebala je biti ona prijelomna reformska godina. No postala je godina u kojoj je započela borba za opstanak. To je i izazov-slogan naše nove sezone: ‘Opstanak!

Komentiraj