Krajem 1850-ih mladi detektiv Charles Maddox dobiva novi slučaj. Klijent mu je jedini preživjeli sin davno umrlog Percyja Bysshea Shelleyja i njegove supruge Mary, autorice “Frankensteina”. Maddox se ubrzo nađe uvučen u bitku oko pjesnikova književnog nasljedstva, ali slučajno otkriće navodi ga na sumnje oko smrti Shelleyjeve prve supruge Harriet te se počinje pitati je li se doista ubila ili se dogodilo nešto mnogo mračnije. Kako ulazi sve dublje u zamršenu mrežu prošlosti, Maddox otkriva sve mračnije i neugodnije tajne, sve dok se ne suoči s užasavajućom mogućnošću da je njegov vlastiti praujak umiješan u zavjeru da se sakrije istina.

Britanska autorica Lynn Shepherd u knjizi “Fatalna bliskost” donosi vlastitu interpretaciju priče o Shelleyjima – priče o ljubavi i smrti, gubitku i izdaji – nudeći nove, šokantne odgovore na tajne koje do danas nisu u potpunosti razjašnjene.

Percy Bysshe Shelley jedan je od velikih pjesnika romantizma. Iako tada neshvaćen, danas se smatra jednim od najboljih i najvećih pjesnika engleskog jezika. Školu nikad nije pretjerano volio, a kad je napisao pamflet “Potreba ateizma“, to se akademskoj zajednici nije svidjelo. Odbivši poreći autorstvo spisa, izbačen je s Oxforda. Njegov je otac intervenirao, ali da bi ga ponovo primili, morao se odreći stavova koje je dotad zagovarao. Percy je to odbio i rastao se s ocem. S 19 godina otišao je u Škotsku sa 16-godišnjom djevojkom Harriet koju je oženio i s njom imao kćer, ali se kasnije otuđio i napustio je. Dok je bio u posjetu prijatelju Williamu Godwinu, upoznao je njegovu kćer, 16-godišnju Mary. Vjenčali su se i dobili djecu, no ona su umrla, što ga je shrvalo. Umro je 1822. utopivši se prije 30. rođendana u Livornu.

George Gordon Noël Byron jedan je od najvećih engleskih pjesnika. Cijelo djetinjstvo i mladost proveo je zaljubljujući se u mnoge djevojke, a nekoliko njih je i zaprosio. Počeo je pisati još tijekom studija, a 1813. objavljena su mu djela “Gusar” (The Corsair), “Oda o padu Napoleona Bonapartea” (Ode on the Fall of Napoleon Bonaparte) i “Lara”. Byronova popularnost, zahvaljujući tim djelima, vrtoglavo je rasla pa se, primjerice, u Londonu te godine u samo jednom danu prodalo 13.000 primjeraka “Gusara”. Kao što je bio popularan zbog svojih pjesama, tako je Lord Byron zbog svog lijepog izgleda bio popularan i među ženama. Godinu dana nakon zaključenja svog braka 1816. Byron se razveo od supruge i pod pritiskom javnosti 25. travnja napustio Englesku te otišao u Švicarsku. Na Ženevskom jezeru susreo je Shelleyja koji je tamo boravio sa svojom nevjenčanom suprugom Mary Godwin i njezinom sestrom Claire Clairmont, koja je još u Londonu čeznula za Byronom te je iste godine rodila njihovu kćer Allegru. Byron se nakon toga nastanio u Veneciji i prepustio čarima razuzdanog života tog grada. Zbog svog živahnog načina života Byron je izazivao zgražanje okoline, a njegov suvremenik Robert Southey je u uvodu svoje pjesme “A vision of Judgement” iz 1821. zatražio od engleske vlade da zabrani Byronove knjige te ga je nazvao osnivačem i poglavarom sotonske škole. Byron je umro u Grčkoj 1824. godine.

Mary Wollstonecraft Shelley engleska je književnica najpoznatija kao autorica knjige “Frankenstein”. Bila je kći britanskog autora i filozofa Williama Godwina i u to vrijeme poznate feministkinje Mary Wollstonecraft, nakon čije smrti se Godwin 1801. vjenčao s Mary Jane Clairmont, udovicom s dvoje djece. S deset godina Mary je napisala svoju prvu knjigu. U svojoj 16. godini upoznala je Percyja Bysshea Shelleyja, s kojim se tri godine kasnije, nakon smrti njegove žene, vjenčala. Mary i Percy su 1816., u takozvanoj godini bez ljeta, s prijateljem Lordom Byronom proveli zajednički odmor na Ženevskom jezeru. Zbog kišovitog vremena njih troje su po cijele dane pisali strašne priče od kojih je 1818. nastao roman “Frankenstein”. Mary Shelley umrla je kao uvažena autorica 1851. godine u Londonu.

Autorica “Fatalne bliskosti” Lynn Shepherd doktorirala je na Oxfordu englesku književnost, a ljubav prema klasicima prenosi i u svoje romane. Dugo je radila kao predstavnica za tisak tvrtke Guinness, gdje je započela i akciju “Voda za život” koja dovodi čistu vodu u brojna afrička sela. Danas se bavi samo pisanjem, a njezini romani među najpopularnijim su primjerima povijesnog krimića. U ekskluzivnom intervjuu za Nacional Lynn Shepherd priča o nevjerojatnim životima nekih od najvećih književnih umjetnika svih vremena, o načinu života u viktorijanskom Londonu te otkriva zašto bi se Lord Byron savršeno uklopio u današnji svijet “celebrity” kulture.

Nacional: U knjizi “Fatalna bliskost” pišete o Percyju Byssheu Shelleyju, jednom od najvećih umjetnika u literarnoj povijesti, o njegovoj vezi sa suprugom i šogoricom te neobičnim opsesijama. Što vas je inspiriralo za priču?

“Fatalna bliskost” inspirirana je životom Shelleyjevih – pjesnikom Percyjem Bysshejem Shelleyjem koji je umro u dobi od 30 godina te njegovom suprugom Mary, autoricom “Frankensteina”. Shelleyjevi su bili u središtu kruga “mladih romantičara”, koji je uključivao i Marynu sestru Claire Clairmont, koja je, pak, bila majka vanbračnog djeteta Lorda Byrona. Taj krug bio je fascinantan zbog književnog naslijeđa koje su nam ostavili, ali i zato što su živjeli iznimno kompleksne i pune živote. Ideju za knjigu dobila sam kad sam pročitala biografiju Richarda Holmesa “Shelley: The Pursuit”. Poznavala sam osnovnu priču oko Shelleyjevih, jer sam studirala engleski jezik na Oxfordu, ali što sam više otkrivala o Percyjevu životu i osobnosti, to me je sve to više fasciniralo. Njegova osobnost toliko je kompleksna, njegovo ponašanje toliko očito kontradiktorno, da sam odmah vidjela da je riječ o briljantnom materijalu koji bi se trebao istražiti u fikciji, posebno zato što je još mnogo toga iz njegova i Maryna života ostalo neobjašnjeno, oko čega spekuliraju čak i najmarljiviji biografi.

Nacional: Napisali ste da je većina radnje temeljena na istinitim događajima 1800-ih. Kako je tekao proces istraživanja i zašto ste uopće odlučili “kopati” po priči?

Za istraživanje teme namjerno nisam htjela koristiti postojeće biografije. Kad sam sve “posložila” kronološki, shvatila sam da bih svoje vrijeme najbolje mogla utrošiti promatrajući svoje likove kroz njihove riječi. Stoga sam čitala dnevnike koje su Mary i Percy vodili odvojeno i zajedno, djelomični dnevnik Maryne sestre Claire Clairmont te sva pisma do kojih sam mogla doći. Najočitija prednost tog pristupa bila je slika koju papir slika ne samo o likovima, već i o njihovim međusobnim vezama. Mnogi dokumenti otkrivaju mnogo i onime što u njima ne piše, kao i onime što piše.

Mary je očiti središnji lik, a bilo je prekrasno gledati kako se njezina veza s Claire izmjenjuje od otrovne ljubomore do sestrinske zabrinutosti kroz 45 godina. Nisam si dopustila da mijenjam događaje ili brišem epizode ili osobe samo zato što bi mi to otežalo zadatak. Čitanje originalnih dokumenata nije bilo samo po sebi fascinantno, već mi je dalo priliku da čujem likove svojim vlastitim glasom.

Nacional: Što vas je posebno iznenadilo, unatoč tome što znate gotovo sve o Shelleyju i njegovoj obitelji i prijateljima?

Toliko je puno jazova i misterioznih tišina u životu Shelleyjevih, koje sad više ni biografi ne mogu objasniti. Primjerice, što se zaista dogodilo u Sjevernom Walesu 1813., kad je Shelley tvrdio da je bio žrtva pokušaja atentata, ali većina njihovih prijatelja mislila je da je ta epizoda samo njegova halucinacija? Isto tako, mnogo kasnije, kad je živio u Italiji i vjenčao se s Mary, zašto su supružnici usvojili i onda gotovo odmah napustili djevojčicu u Napulju? I kako možemo objasniti vizije koje je Shelley imao o svom dvojniku posljednjih dana života te zašto je godinama bio uvjeren da ga netko progoni? Moj roman je pokušaj tkanja priče između tih tišina i pronalaska odgovora na ta neodgovorena pitanja.

Moji su odgovori, naravno, fikcija, ali upravo je fikcija idealna za kreativno nagađanje, jer dopušta autoru popunjavanje praznina izmišljenom pričom koja bi mogla odgovarati činjenicama da ih znamo. A ja iznimno poštujem te činjenice. Doktorica sam engleskog jezika i književnosti te sam “Fatalnu bliskost” pisala sa snažnim osjećajem odgovornosti, i prema prošlosti i prema ljudima koje sam portretirala.

Nacional: Jeste li obožavatelj Shelleyja ili Mary Shelley?

Mislim da je Shelleyjeva pjesma “Ozymandias” jedna od najljepših na engleskom jeziku, ali ostatak njegove poezije smatram gotovo nečitljivom. Dosta je bolno, zapravo, što djela po kojima bi želio da ga se sjećamo – poput duge političke pjesme “The Masque of Anarchy” – nisu preživjela test vremena, dok kraće stihove do kojih mu vjerojatno nije bilo stalo, većina i danas čita. To je uglavnom zato što su kraće pjesme dostupnije, ali i zato što je njegova snaha Jane Shelley bila potpuno divlja u pokušaju da Shelleyja budućem naraštaju predstavi kao tragičnog romantičarskoga genija, umjesto kao ljutitog radikala kakav je bio.

Što se tiče Mary Shelley i njezina “Frankeinsteina”, tu knjigu nisam pročitala sve dok o njoj nisam počela istraživati za potrebe “Fatalne bliskosti”, pa sam onda pročitala i ostala njezina djela. “Frankenstein” je nesumnjivo najbolji – toliko bolji, zapravo, da ne iznenađuje što mnogi ljudi misle da joj je Shelley pomogao u pisanju. Ima ogromnu moć, ali to je moć ideja i mita koji stvara, više nego moć dobrog pisanja ili velikog romana. Jedina knjiga za koju mislim da ima sličan status je “Dracula”, jednako moćan mit ali još lošiji roman.

Nacional: Na koji način bi se, prema vašemu mišljenju, promijenila književna povijest da je autor “Frankensteina” zaista Percy Shelley, što neki tvrde?

Stvaranje “Frankensteina” još je jedno od mnogih mučnih pitanja koja još uvijek postoje o Shelleyjima. Mary je imala samo 18 godina kad je počela pisati, ali bi li tinejdžerica, iako dobro obrazovana, zaista mogla proizvesti tako moćnu priču, posebno kad ništa što je nakon toga napisala nije došlo ni blizu te knjige po kvaliteti? Sigurno je Percy mnogo vjerojatniji kandidat: dozvolio je svom izdavaču da vjeruje da je upravo on autor, što je dao naslutiti i 1818. u predgovoru knjige. Stoga su mnogi zaključili da je uistinu tako. Naravno da ne znamo koji su se rukopisi mogli izgubiti, ali rukopisi koji postoje pokazuju opsežne promjene i dodatke pisane Percyjevim rukopisom, čime se dokazuje da je on dodavao važne stvari priči, da je oštrio stil tako što je dodavao nešto i iz vlastita života. Primjerice, zastrašujuća vizija čudovišta na prozoru nakon Elizabethine smrti, čini se kao jezovita preslika pokušaja njegova ubojstva u Walesu, kad je Shelley tvrdio da je na prozoru vidio lik svog ubojice.

Po mojem mišljenju, “Frankenstein” se može promatrati u najmanju ruku kao kreativna suradnja supružnika. Koliko je ona išla daleko i u kojem trenutku je mogla prerasti u “zajedničko autorstvo”, nikad nećemo saznati. Ali ono što znamo, bez ikakvih sumnji, jest da Mary nije bila jedini autor knjige. Kako bi se povijest promijenila da je Percy bio autor? Bio bi puno slavniji, a ne gotovo pa zaboravljen, jer kad se kaže Shelley, većina ljudi sjeti se Mary, a ne njega. Također, ne bismo imali isto mišljenje o Marynu književnom radu. Ali knjiga bi i dalje postojala, bez obzira na to tko ju je napisao.

Nacional: Na sličan način pisali ste još jednu knjigu, koristeći elemente iz spomenutog “Dracule” da biste ispleli vlastitu priču, a radnja je također smještena u viktorijansko doba. Zašto vas te priče toliko fasciniraju?

Čitajući puno tijekom studija razvila sam ogromnu ljubav za englesku fikciju 19. stoljeća i autore kao što su Jane Austen, Dickens, George Eliot, Thomas Hardy. Veliki sam fan i gotičkog žanra, kojem pripadaju romani kao što su “Talijan” Ann Radcliffe ili “Otrantski dvorac” Horacea Walpolea. Volim stvarati uzdrmanu atmosferu za svoje čitatelje, posebno one koji su nesigurni ili koji naslućuju neke stvari, a mislim da svi želimo riješiti tajne, pa svakako želim da to zadovoljstvo imaju i moji čitatelji. To je ono što i mene samu tjera da okrećem stranicu za stranicom.

Nacional: Tko je Charles Maddox? Tko vas je inspirirao za taj lik?

Ima mnogo Sherlocka Holmesa u Charlesu Maddoxu – on je privatni detektiv koji se oslanja na principe “logike i promatranja”, kao i znanstvenih metoda koje su otkrivene sredinom 19. stoljeća. Charles je pametan, inteligentan i snalažljiv, akutni promatrač ponašanja i motivacija drugih ljudi, ali ne i samog sebe. Vrlo je kratkog fitilja i impulzivan, ali iznimno povučen i rijetko želi ulaziti u emocionalne odnose, uz iznimke svoje voljene mačke i prastrica Maddoxa, kojeg voli i poštuje u jednakoj mjeri. Moja slika o njemu obogaćivala se i produbljivala što sam više o njemu pisala. Na neobičan način upoznala sam ga kao da sam ga osobno poznavala, a prvo mi se pojavio s onime što vidimo na van – inteligencijom, tvrdoglavošću, hrabrošću, ali i emocionalnom rezerviranošću. Sve više sam ga istraživala iznutra, pronalazeći uzroke te rezerviranosti, ali i tajne iz prošlosti.

Nacional: Mnogi se slažu da je viktorijanska era u Londonu posebno, ali i u cijeloj Engleskoj, bila najveličanstvenija, najbogatija, najživlja. Kako biste je vi opisali?

Ono što je posebno fascinantno oko viktorijanskog Londona jest to što je glavni grad u to vrijeme bio u tranziciji iz srednjovjekovnoga grada u ono što vidimo danas. Bio je to najveći grad na svijetu, glavni grad nacije s velikim kraljevstvom, najnaprednija industrijska ekonomija svijeta, kao i grad ogromnog financijskog bogatstva. Do 1850. stanica Waterloo tek se bila otvorila, gradili su Houses of Parliament, a trošan stari grad tiskao se uz glamuroznu novu Regent Street ili luksuznu četvrt Belgravia. Ali netko je trebao platiti za londonski rast i prosperitet, a to je, naravno, bila sirotinja. Gradska infrastruktura nije uspjela izdržati pod pritiskom tisuća migranata koji su dolazili u potrazi za boljim životom, a rezultat su bili strašni slamovi, poput onih o kojima je pisao Dickens.

Nacional: Da su Shelley i Byron danas živi, bismo li ih, poput njihovih suvremenika, smatrali “frikovima” ili pak ljudima “ispred svoga vremena”? Što mislite o načinu njihova života, njihovoj potrazi za slobodom te o činjenici da ih nije bilo briga što će drugi reći ili napraviti?

Mislim da bi se Byron odlično uklopio u današnji svijet “celebrity” kulture. Zapravo, on je vjerojatno bio prvi celebrity u modernom smislu te riječi te bi bio odlična rock zvijezda – bio je zgodan, seksepilan, karizmatičan, imao je sve! Što se tiče Shelleyja, pretpostavljam da bismo, da ga danas vidimo, pomislili da boluje od neke vrste poremećaja osobnosti, možda i visoko funkcionirajućeg autizma. Očito je da je on bio gotovo pa nesposoban osjetiti bilo kakvu empatiju prema svima oko sebe. Čini se da je bio posve nesvjestan ruševina koje je za sobom ostavljao; i dok je glasno štitio siromašne, ponašao bi se nemarno prema siromasima koje bi upoznao ili susreo, često ne plativši račun. Kao da je funkcionirao samo na razinama apstrakcije i nije mogao povezati teoriju i o značenje vlastitih ideja u praksi.

Romantičari su sigurno bili slobodoumni ljudi i sada im se možemo diviti, ali valja se sjetiti da su Shelley i Byron bili muškarci, što im je dalo slobodu koju žene nisu imale. Ustvari, često su tu slobodu koristili na račun žena u svojim životima. Primjerice, kad je Shelley napustio svoju trudnu suprugu Harriet da bi slijedio strast koju je osjećao prema Mary, ili kad je Byron napravio dijete Claire Clairmont a tada je odbacio. Muškarci su mogli hrliti prema novim horizontima i novim vezama; žene su, posve suprotno, bile osuđene, zapravo, na društveno odbacivanje. Pretpostavljam da ne iznenađuje što kad je jako ostarjela, gledajući unazad svoj život, Claire Clairmont nije Shelleyja i Byrona smatrala herojima ili slobodnim duhovima, već “čudovištima laži, zlobe, okrutnosti i podmuklosti”.

Nacional: Pišete o snažnim ženama i njihovim životima. Kako je danas biti žena?

Lik kojemu se u “Fatalnoj bliskosti” najviše divim je Claire Clairmont. Shelleyjev rođak Thomas Medwin nazvao ju je “neustrašivim i neovisnim karakterom” i rekao da je ona imala “društveni duh vrlo rijedak kod Engleskinja”.

Unatoč svim poteškoćama i ponekad tragičnom životu, ostala je rezolutna i pouzdana, čak je i putovala sasvim sama kroz 650 kilometara zamrznutog ruskog krajolika da bi postala guvernanta. U to vrijeme, kad su pismima trebali mjeseci da stignu do odredišta, to je bilo nevjerojatno hrabro. Mislim da je ona dobar uzor snažnim ženama, i tada i danas.