Od dolaska u Maleziju Luka Kunčević skladao je glazbu za reklame najvećih svjetskih kompanija, uključujući Toyotu, Suzuki, Samsung i Hondu, šest malezijskih igranih filmova i dvije serije s ukupno 35 epizoda, a kao autor potpisao je i glazbu za film “Lelaki Harapan Dunia” (Čovjek koji je spasio svijet) koji je ovih dana postao i službeni kandidat Malezije za nagradu Oscar.

Njegova avantura počela je prije devet godina kada je, kao u nekom humorističnom filmu, krajem travnja 2006. u pretraživač Google upisao ‘composer needed’ (tražimo skladatelja) i dobio odgovor Audio post-produkcijskih odjela iz Jakarte i Kuala Lumpura koji su tražili skladatelja na puno radno vrijeme. Nakon što im je poslao svoju biografiju i glazbu koju je skladao tijekom svoje karijere, u roku sat vremena dobio je odgovor da su jako zainteresirani te da postoji velika šansa za suradnju. Iznenađen tako brzom reakcijom, odmah je požurio izraditi svoju web stranicu te je proširio potragu širom svijeta orijentirajući se više prema istoku ili, kako sam kaže, na područje od Dubaija do Tokija. “Namjerno sam odlučio fokusirati se na istok, a ne na zapad. Nekako sam u tom razdoblju svog života želio nepoznato, drugačije, a shvatio sam da zapad i nije toliko fascinantan, iako se najčešće i bez razmišljanja nameće kao prva i jedina opcija”, kaže Kunčević.

U tren se dogovorio sa suprugom da se presele na istok ukaže li se prilika. Ideja je bila da zapravo krenu otpočetka i ostave iza sebe sve što su do tada postigli i napravili u Hrvatskoj. U međuvremenu je stiglo 10-ak ozbiljnijih ponuda za posao skladatelja pa je shvatio da postoji velik interes za njega i njegovu glazbu van granica Hrvatske. Kompanija koja mu je prva odgovorila bila je i prva koja ga je pozvala na tjedan dana u Kuala Lumpur da se upoznaju i vide hoće li “kliknuti”. Tako je svega mjesec i pol dana nakon što je u Google upisao “tražimo skladatelja”, sletio na aerodrom u Kuala Lumpuru. Kompanija s kojom je potpisao ugovor u tom trenutku imala je veliki poslovni plan da od kompanije koja se bavi izradom reklama postane kompanija koja radi filmove i već su imali za njega spreman prvi film. Ponudili su mu mjesto kreativnog glazbenog direktora. Nije dugo razmišljao. Vratio se u Hrvatsku kako bi završio glazbu za dvije predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama i sa ženom i psom ubrzo se preselio u Maleziju.

Kunčevićevim prijateljima je ta odluka bila prilično iznenađenje, s obzirom na to da je u Hrvatskoj do tada bio na glasu kao jedan od najperspektivnijih mlađih skladatelja, o čemu Kunčević kaže: “Učinilo mi se da sam u Hrvatskoj postigao više manje sve što me činilo sretnim i što mi je predstavljalo profesionalni izazov te da su se stvari, bez obzira na nove projekte, nekako počele ponavljati. Imao sam veliku sreću da radim s legendama hrvatskog kazališta na nekima od najjačih kazališnih produkcija, klasicima kao što su Čehov, Brecht, Molière, E. A. Poe, Sofoklo, Eshil, Euripid, Vojnović, Cervantes… Budući da sam počeo 1991. još kao srednjoškolac, to je svakako bila karijera koja obećava. Bilo je to neprocjenjivo iskustvo.”

Do odlaska u Maleziju, Luka je skladao glazbu za niz kazališnih predstava, surađujući s kazališnim kućama poput HNK-a, Gavelle, Kerempuha te na Dubrovačkim ljetnim igrama. Na neki način, kazalište mu je bilo drugi dom, a gluma i glumci druga obitelj s obzirom na to da je njegov otac Ivica Kunčević poznati hrvatski kazališni redatelj i dugogodišnji ravnatelj Dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara (2002. do 2009.) a majka glumica Dubravka Miletić. Uz potporu Ministarstva kulture RH i uz stipendije London College of Music & Media, 2001. upisao je magisterij u Londonu, gdje je doživio priznanje za glazbu koju je do tada radio sa svojom grupom GOT, koju su diskografi u Hrvatskoj odbili smatrajući je nezanimljivom. O tomu Luka kaže: “Godina dana provedena u Londonu bila je presudna za plan kako i kamo dalje.

Jednostavno shvatiš, donekle i prihvatiš, gdje je tvoje trenutno mjesto u ‘velikoj slici stvari’. Neki snovi ti se rasplinu, neke stvari te potpuno iznenade. Kako sam uvijek imao tog ‘crva’ da bi to što radim moglo uspjeti i vani, možete zamisliti moj šok kad mi je jedan od profesora iz komisije na obrani magisterija, nakon što je poslušao moj demo CD, predložio da se vratim u London da snimimo album te dodao da bi on želio postati član mojeg benda. Bio je to Peter Williams. Čovjek koji je pokrenuo Windmill Lane Studios u Dublinu (gdje su snimljeni albumi ‘Unforgettable Fire’ i ‘Joshua Tree’ grupe U2), Edgeov prvi susjed i njegov najbolji prijatelj iz tinejdžerskih dana. Čovjek koji je surađivao s grupama U2, Tears For Fears, Art Of Noise, Clannad… Ukratko, prihvatio sam njegovu ponudu i 2002. moj gitarist Drago Gradski, bubnjar Slaven Jakšić i ja otišli smo prvo u London i kasnije nastavili snimati u Irskoj. Na kraju smo umalo potpisali za Sanctuary Records, ali su neke stvari krenule nizbrdo i sve je bilo stavljeno na čekanje. Kad sam se vratio u Hrvatsku, tako blizu svjetskom proboju, s potvrdom da glazba koju radim ima potencijala van naših granica, shvatio sam da nisam zadovoljan dosadašnjom karijerom. I dalje sam radio za kazalište i film, ali mi nije dao vrag mira. Morao sam ponovno pokušati, a ponude iz svijeta nisu stizale same od sebe.”

Jednako zanimljiv bio je i početak profesionalne karijere u Maleziji. “Prvi film me čekao još dok smo se pakirali u Hrvatskoj. Bio je to ‘Dukun’ Daina Saida, trenutno jednog od najcjenjenijih režisera u Maleziji, pa i šire. Bio je to 2006. njegov prvi dugometražni film, baziran na istinitoj priči o ženi-vraču koja je lokalnog političara isjekla na 18 komada nakon što joj je platio da ga učini bogatijim i uspješnijim kroz nekoliko magično ritualnih seansi. Došlo je do javnog suđenja i presude na smrt vješanjem, a njezine zadnje riječi bile su: ‘Vratit’ ću se.’ Tako je ‘Dukun’ zbog tematike i sličnosti sa živućim osobama, netom prije premijere bio zabranjen, što mu je u konačnici donijelo kultni status. To je, pak, dovelo do zanimljivog razvoja događaja. Skoro nitko nije vidio ‘Dukun’, ali svi su znali za njega i kada god bi se to spomenulo u razgovoru, reakcija bi uvijek bila slična: ‘Čovječe, ti si radio glazbu i sound za ‘Dukun’? Wow!’ Slijedili su projekti kao ‘Saladin’ (nominiran za Emmy 2012.) na kojemu sam radio dvije i pol godine i ‘War Of The Worlds: Goliath 3-D’ (najbolji animirani film 2013. u Bostonu na Sci-Fi Film Festivalu i na 3D Film Festivalu u Los Angelesu 2012.). Jednostavno su projekti pronalazili mene kroz kompaniju za koju sam počeo raditi dolaskom u Maleziju”, priča Kunčević.

Njegov nemiran duh i potreba za promjenama nagnali su ga da ponovo napravi korak dalje u karijeri. “Početkom ove godine osjetio sam da je ponovno vrijeme za promjenu, da nema više uzbuđenja i da je možda vrijeme za odlazak, za nešto novo. I onda, niotkuda, stigla mi je poruka od režisera koji je pogledao ‘Lelaki Harapan Dunia’, da se nađemo u vezi njegova sljedećeg filma. Našli smo se na piću i čovjek je bio iznenađen što ja ne znam kako me filmski krugovi Malezije doživljavaju. Pitao me jesam li svjestan da sam radio isključivo s najjačim ljudima u industriji i to na najjačim filmovima. Osjećao sam se poprilično glupo jer to jednostavno nisam znao. Sve do tada ja sam radio na projektima koji su stizali. Da ne duljim, producenti i režiseri s kojima sam već radio rekli su mi isto – nemoj otići, tu je toliko toga što tek trebamo zajedno napraviti. Predložili su mi da se prijavim za 10-godišnju Residence Pass – Talent i svi do jednoga napisali su preporuke koje su me doslovce oborile s nogu. Vizu smo supruga i ja dobili bez problema, tako da sam u rujnu odlučio dati otkaz, postati slobodnjak, te ostati u Maleziji. Puni krug se ponovno zatvorio, a sljedeći je započeo, iako se ovog puta ne selimo na novi kontinent. Moj prvi freelance projekt je sljedeći film Daina Saida, s kojim sam 2006. radio ‘Dukun’. Zove se ‘Interchange’ i jedan je od najiščekivanijih malezijskih filmova”, kaže Kunčević.

Radi usporedbe s Hrvatskom, u Maleziji su prošle godine snimljena 84 filma. Luka procjenjuje da bi mogao biti skladatelj na tri do četiri filma godišnje, a montažer zvuka na pet do šest. O tome da je Malezija sve zanimljivija filmašima iz cijelog svijeta, govori i podatak da je slavni britanski Pinewood Studios nedavno sagradio svoje filmske studije i u Maleziji. Kompanija Netflix upravo snima seriju „Marco Polo“ u malezijskom Pinewoodu, a očekuje se i niz internacionalnih projekata. Generalni menadžer najvažnije malezijske filmske udruge FINAS (malezijski HAVC) Kamil Othman objavio je da je dobio zeleno svjetlo od Američke filmske akademije (Oscar) da žiri FINAS-a od sljedeće godine odabire po jedan film godišnje za prijavu u kategoriji najboljeg filma sa stranog govornog područja. Upravo taj novoosnovani žiri odabrao je film “Lelaki Harapan Dunia” za malezijskog kandidata za Oscar 2016. Osim glazbe za taj film, Luka je skladao i glazbu za film “Amir & Lokman pergi ke Laut”. Oba filma nominirana su u kategorijama za najbolju originalnu glazbu, a uz to su zajedno dobila čak 22 nominacije za Malasya Film festival.

“Kada ti od dva filma na kojima si radio, oba budu nominirana za najvažniju godišnju filmsku nagradu u zemlji u kojoj stvaraš, to prvenstveno znači potvrdu i podršku industrije. Zanimljivo je da ja kao stranac ne mogu biti nominiran pod svojim imenom i prezimenom. Obje kompanije koje su producirale te filmove odlučile su svejedno prijaviti i kategoriju za najbolju glazbu, ali to su jedino mogli pod imenom kompanije.Zaključili smo da će me i ubuduće prijaviti pod imenom kompanije koja će producirati film na kojem radim. Meni to osobno ne smeta. Oba filma osvojila su nagrade, a “Lelaki Harapan Dunia” osvojio je i nagradu za najboljeg režisera (Liew Seng – Tat) i najbolji film. Kad se osvoji nagrada za najbolji film, običaj je da cijela ekipa ode na pozornicu, tako da sam se ja kao jedini bijelac (uz svoju suprugu) u dvorani od nekoliko tisuća Malezijaca, nekako popeo sa svojom ekipom na pozornicu i završio u direktnom TV prijenosu, a kasnije i u većini elektroničkih i tiskanih medija u Maleziji”, kaže Kunčević.

Godinu na izmaku Luka će pamtiti i po filmu “Polis Evo” za koji je također skladao glazbu. “’Polis Evo’ je malezijski akcijski buddy cop film koji je producirala Astro-Shaw kompanija, režirao ga je Ghaz Abu Bakar, a producent i jedan od pisaca je Joel Soh. Zaposlio je dva najpopularnija glumca u zemlji, jednom od njih, fantastičnom komičaru, dao dramske momente i zapravo svjesno primijenio recept Hollywooda na malezijski film. Ne zaboravljajući pritom da ne želimo imitirati Hollywood, nego vidjeti koliko daleko možemo doći što se tiče kvalitete. Mene je, osim kao skladatelja, uposlio i kao montažera zvuka. Glazbu sam skladao tri mjeseca, a sve smo miksali u Bangkoku. Da ne duljim, film se počeo prikazivati 17. rujna. Nije bilo jedne jedine negativne recenzije. Reakcije industrije i kritike su da nikad nisu vidjeli i čuli ništa slično u regiji, uključujući i indonezijski hit ‘Raid i Raid: Redemption’. Svi se slažu da je kvaliteta lokalnog filma podignuta na novu razinu. ‘Polis Evo’ je u međuvremenu postao najisplativiji malezijski film svih vremena, koji je samo u prvom vikendu prikazivanja ostvario zaradu od 2,5 milijuna, što je ujedno i novi rekord za jedan malezijski film”, kaže Kunčević.

Iako se u Hrvatsku svakako planira vratiti, do sada mu se Kuala Lumpur pokazao kao odlična baza za kreativne izazove i napredak, putovanja i vrlo ugodan život. Osim toga, svakim novim projektom otvaraju mu se i nove mogućnosti, poput rada na tajvanskim i indonezijskim projektima, kao i mnogim internacionalnim projektima koji dolaze u Maleziju. On i supruga dobili su nedavno i radnu vizu na deset godina, kupili su stan i u potpunosti ga preuredili. To je uglavnom bio posao njegove supruge Sonje, koja je tijekom godina postala jedna od traženijih dizajnerica interijera u Kuala Lumpuru. U grad su se oboje zaljubili već nakon prvih sedam dana provedenih tamo. Nastavili su pratiti život u Hrvatskoj, ali s jednim vrlo zanimljivim odmakom, o čemu Luka priča: “Pratimo što se događa i ovdje i u Hrvatskoj. S te strane, život u stranoj zemlji ima jednu prednost. Sve loše što se događa u Hrvatskoj više ne doživljavaš tako emotivno jer nisi u epicentru, dok sve loše što se događa ovdje također ne doživljavaš toliko emotivno jer to ipak nije tvoja domovina. Jednostavno odbijam prihvatiti dnevnu dozu informacija tako kako mi se pokušava servirati. Nije mi više nametnuto trovanje problemima, politikom, crnom kronikom i konzumerizmom. Ne mislim da toga nema i ovdje, nego je naš odabir načina života pridonio svjesnoj odluci da ne želimo prihvatiti sve što nam se nameće na ovaj ili onaj način, s krajnjim ciljem da te napravi konzumerističkim idiotom i glasačkom mašinom u zabludi da ipak još uvijek misli svojom glavom uz pomoć novog smartphonea. Odlučio sam se fokusirati na pozitivno, ne na negativno, ali ne bez kritičkoga stava. Shvatio sam što su mi prioriteti – žena koju volim, dragi ljudi ma koliko daleko ili blizu bili, pas i mačka i to čime se bavim. Otprilike tim redoslijedom”, zaključuje Kunčević.