U zagrebačkoj galeriji Modulor, specijaliziranoj za arhitektonske izložbe, otvorena je izložba Ljubomira Miščevića, arhitekta i redovitog profesora na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, „Arhitektura kao industrijski dizajn“. Na toj osmoj autorovoj izložbi u petnaest godina suradnje s galerijom Modulor, prezentirana je tema sinteze arhitekture i industrijskog dizajna. Kroz odabrane projekte i ostvarenja, od detalja urbane opreme (Bundek), preko tipskih i obiteljskih kuća različitih materijala i tehnologija gradnje, do inovacijski razvojnih projekata s naglaskom na održivosti, istražuje se i demistificira odnos arhitekture i serijske, odnosno industrijske proizvodnje. Autor je na otvorenju održao prezentaciju i predavanje pomoću kojih je pojasnio kako danas u Hrvatskoj imamo neke od najnaprednijih svjetskih tehnologija građenja, poput metode i sustava tzv.eco-sandwich kuća, koje čuvaju izolaciju stambenog prostora, što je metoda koju je osmislio sam autor. Miščević se, naime, gotovo 30 godina bavi problematikom energetske, ekološke, pasivne stambene arhitekture i do sada je ostvario dvadesetak obiteljskih kuća većinom sunčanih, niskoenergetskih, inteligentnih i pasivnih, za što je dobio nekoliko značajnih domaćih i međunarodnih priznanja. Dugo je radio na razvoju tzv. eco-sandwicha, specijalne vrste višeslojne zidne izolacije, čija je unutarnja meka ovojnica od organskih materijala, a dvije vanjske od reciklirane opeke i betona, i funkcionira kao tzv. predgotovljeni ventilirani fasadni panel koji se služi za izgradnju vanjskih zidova kuće.

Za ovu je izložbu Miščević sakupio tim stručnjaka, od povjesničara umjetnosti i teoretičara dizajna i arhitekture Feđe Vukića, industrijskog dizajnera Zlatka Kapetanovića do arhitekta i kritičara suvremene arhitekture Tonija Bešlića, koji ga prate u radu. Tako je Zlatko Kapetanović u tekstu kataloga istaknuo kako arhitektonska rješenja Ljubomira Miščevića jasno ukazuju na „posvećenost procesima modernizacije i humanizacije prostornog oblikovanja, pri čemu se ističe uvođenje principa održivog i ekološki prihvatljivog dizajna u kreativni proces“. Kapetanović vidi Miščevićeve projekte i realizacije važnima jer se u njima brišu razlike u tehnologiji izrade i/li izgradnje, dok razvoj suvremenih aditivnih tehnologija omogućuje brisanje granica određenih veličinom projekta. Povjesničar umjetnosti Feđa Vukić pojašnjava kako danas „arhitektura kao industrijski dizajn“ više nema negativni kontekst i prizvuk masovne proizvodnje stambenog prostora kao nekada, već je bliža „istraživačko-eksperimentalnoj koncepciji, na tragu ‘čelične kuće’ iz Bauhausa, kuće Citrohan Le Corbusiera, a najviše sustavu Dymaxion arhitekta Buckminstera Fullera“. U Miščevićevim objektima Feđa Vukić vidi mogućnosti koje se otvaraju u metodološkom i projektnom povezivanju arhitekture i dizajna. „Njegovo iskustvo upućuje i na mogućnosti prepoznavanja kulture inovacije u području širem od svake ove pojedinačne discipline“ (Feđa Vukić). Kritičar arhitekture Toni Bešlić ističe da se pojmovi pasivne, niskoenergetske, zelene ili održive kuće sve više javljaju i udomaćuju u medijima, ali i arhitekturi. „Održiva kuća podrazumijeva i činjenicu da kuća treba kroz više desetljeća zadovoljiti potrebe stanovnika. To znači fleksibilan tlocrt koji će moći odgovoriti različitim potrebama i funkcijama“ (Bešlić). Do sada je u svojim izgrađenim tipskim kućama, od Marije Bistrice do Čazme, preko Koprivnice i Zagreba, Miščević iskazao senzibilitet i razumijevanje stilski najboljeg od tradicije moderne arhitekture, bez nametanja velikih volumena okolnom prostoru. Ideja ravnog krova i krovne terase i pergole, detalji su koji kod Miščevića vode do modernističkog principa otvaranja kuće prostoru i stapanju s krajolikom i vegetacijom, kao i primjena većih površina staklenih stijena u prizemlju. Kuća u njegovu senzibilitetu nije bunker, već je otvorena okolici, iako maksimalno štedi izvore energije. Stoga Bešlić primjećuje kako arhitekt Miščević „svakim svojim projektom dokazuje kako pravila održive gradnje ne znače sputavanje kreativnosti, nego se, naprotiv, iznova shvaćaju kao poticaj za drugačije i složenije interpretacije“. Izložba je otvorena do 20. prosinca.

Komentiraj

FOTO:Mak Miščević
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.