LJUBIŠA SAMARDŽIĆ 2011.: ‘Sanjao sam da ću glumiti Romea, Jaga ili Hamleta, a postao sam rob filma’

Objavljeno u Nacionalu br. 830, 2011-10-11

Proslavljeni glumac bivše zemlje i umjetnik s tri karijere – glumačkom, redateljskom i producentskom – govori o 50. godina rada, snimanju serije ‘Miris kiše na Balkanu’, supruzi Miri i vladavini kapitalizma

Ljubiša Samardžić, jedan od najvećih i najnagrađivanijih filmskih glumaca bivše zemlje i umjetnik s tri uspješne karijere – glumačkom, redateljskom i producentskom, nedavno je na 46. filmskim susretima u Nišu obilježio 50. obljetnicu rada, ali i desetu godišnjicu uspješne poslovne suradnje sa svojom suprugom Mirjanom, koja je na njegovu zadnjem projektu – seriji i filmskoj trilogiji “Miris kiše na Balkanu” – bila izvršna producentica. Serija je nastala prema popularnoj knjizi Gordane Kuić, beogradske književnice koja je u njoj opisala život i sudbine svojih predaka – sarajevske sefardske obitelji Salom od 1918. pa do završetka II. svjetskog rata.

Seriju je režirao i producirao Ljubiša Samardžić, dobitnik Zlatnog lava i šest Zlatnih arena, koji je snimio 150 filmova i glumio s Richardom Burtonom, Yulom Brynnerom i Orsonom Wellesom, a prikazivala se na HRT-u sve do prošlog tjedna. Film je pak pretpremijerno prikazan na Bejahadu, skupu židovske kulture u Opatiji, a zatim je krenuo na pohod po svjetskim festivalima, zbog čega je popularni Crni Roko iz serije “Kuda idu divlje svinje” te junak brojnih partizanskih filmova kao što su “Kozara”, “Sutjeska”, “Neretva” i “Diverzanti” bio tjednima teško uhvatljiv.
Što vas je najviše zaintrigiralo u hit romanu Gordane Kuić “Miris kiše na Balkanu” – intimna priča o životu sefardske obitelji Salom, poruka o suživotu i toleranciji?
– Svi smo se zasitili plačljivih melodrama i agresivnih filmova, prijestupnika na ulicama punima droge, prostitucije i moralnog posrnuća. Kao da ne postoji ništa drugo! Kad smo došli do romana Gordane Kuić, bili smo poneseni harmonijom brojne sefardske porodice u vrijeme dva kobna rata prošlog stoljeća, njihovim životnim i ljubavnim iskušenjima, vezivanjem za inovjerce, što je za njihovu zajednicu bio nedopustiv grijeh i hereza. Otkrili smo nesvakidašnju toplinu njihova doma i s pažnjom ušli u svijet koji nestaje, a čija sjećanja sežu do danas. Sigurno ćete pronaći bolju seriju ili film o ljubavi, ali ne i povod da snimimo odu ljubavi na privlačan i iskren način. U ovom romanu otkrili smo suvremeni značaj ove serije o suživotu i toleranciji, te dijalogu civilizacija, koji su nam danas svima toliko potrebni. A umjetnost je tu da izazove dragost, toplinu, uzbuđenje, te vrati osmijeh na lice.
Kako je reagirala beogradska književnica Gordana Kuić, profesorica engleskog i kći Blanka, jedne od junakinja serije, kad ste joj predložili ekranizaciju njezina bestselera, odnosno povijesti njezine obitelji, koji je preveden na brojne jezike?
– Kad smo prvi put moja supruga Mira i ja prekoračili prag njenog doma na Slaviji u Beogradu i predložili joj snimanje serije po njenom romanu “Miris kiše na Balkanu”, oči su joj zasjale i bez ustezanja je prihvatila našu ponudu. Rekla nam je da ne bi mogla odbiti naš autorski tim poslije sjajno snimljene romantične serije „Jesen stiže, dunjo moja”. Čak nam je otkrila da je 1989. Televizija Bosne i Hercegovine otkupila pravo na ekranizaciju romana, a scenarij je napisao Filip David, ali snimanje nije počelo zbog dramatičnih okolnosti u Sarajevu. Mi smo se uhvatili u kolo i s pažnjom i studioznošću otkrili nepoznat svijet, pa je ovaj veliki stvaralački projekt nastao više iz instinkta, inata, srca i s puno autorske ozbiljnosti. Gordana nas je često posjećivala na setu u vrijeme snimanja. Kad je vidjela kuću obitelji Salom u kojoj smo snimali, imala je dojam da je nekoć tu živjela, pa tek onda napisala roman, jer je sve bilo jako autentično. Sve ju je vratilo u djetinjstvo. Kad se serija počela emitirati, poslije svake epizode usplahireno se javljala. A zatim je u mnogim svojim intervjuima govorila da je serija produkcijski savršeno opremljena, besprijekorno režirana i s predivnim glumačkim kreacijama.
Svako ekraniziranje romana je rizik jer se zna da će gledatelji uspoređivati roman s filmom, osobito kad se radi o tako kompleksom i dugačkom romanu kao što je ovaj. Kako ste se vi nosili s tim?
– Prvi roman koji sam realizirao u okviru naše obiteljske produkcije bio je “Ubojstvo s predumišljajem” Gorčina Stojanaovića po scenariju Slobodana Selenića. Napisao sam tritment, radio s pokojnim Bobom na scenariju, snimio film koji je krasio našu produkciju i zaigrao u natjecateljskom programu Berlina 1995. Na žalost, Boba nije dočekao premijeru filma. I poslije toliko godina, bez ustezanja, upustio sam se u izradu scenarija “Miris kiše na Balkanu” sa svojim scenaristom Đorđem Milosavljevićem. Znao sam što želim, što treba dramaturški istaknuti, što je neophodno kako bi se postigla autentičnost kao preduvjet uvjerljivosti u svim segmentima serije, od scenografije i kostima pa do muzike i igre glumaca, kako bi svaka epizoda dobila zaokruženost, iskrenost, scensku uvjerljivost i ritam. Želio sam izvući čaroliju “prve ljubavi” koja je krasila vrijeme na početku prošlog stoljeća, kada istinski volimo samo jednom, i to prvi put u životu. Sve smo učinili da afirmiramo obitelj i ljubav kao smisao života.
Snimali ste u Dubrovniku, Sarajevu i u Srbiji. Je li bilo problematično pronaći adekvatne lokacije i dočarati vrijeme otprije 70-ak godina i više godina?
– Iako su nam i Dubrovnik i Sarajevo pružili svesrdnu pomoć i na tome smo im neizmjerno zahvalni, nije bilo lako dočarati epohu i naći autentična mesta koja su krasila prelijep stari grad na Miljacki. Nismo mogli vjerovati da Bjelave nisu ono što su nekoć bile. Ostala je izrešetana i trošna sinagoga, a nova gradnja učinila je svoje. Baščaršija je dobila novo ruho. U svemu smo se snalazili kako smo znali i umjeli. Ali, uz nesebičnu pomoć dobronamjernih ljudi, u Kazandžiluku kujundžije su specijalno za neke scene oblačili svoje svečane odore, iznosili na pultove stare, bakrene pladnjeve, mijenjali izloge i strpljivo čekali da se iselimo iz njihovih sokaka. Srećom, uspjeli smo stvoriti iluziju uvjerljivosti.
S obzirom na priču o sarajevskoj sefardskoj obitelji, jeste li se kao redatelj posebno pripremali za taj projekt, recimo, istraživali u arhivima, razgovarali s drugim Sefardima, koji su preživjeli rat i slično?
– Kako bismo se bolje upoznali s genezom sefardskih Židova u Sarajevu, Mira i ja smo pročitali puno knjiga i došli do saznanja da su progoni Židova od inkvizicije 1492. godine iz Španjolske i Portugala, sve do holokausta u vrijeme Hitlerova čišćenja Njemačke, učinili ovaj nomadski živalj zastrašenim, nesretnim, “zgutkanim” uz skute porodice, a sve u borbi da se sačuva živa glava. To seljakanje, kako ih književnica naziva, “kuferaša”, nije ništa drugo nego bijeg od nesreća. Prvo utočište poslije Španjolske pružio im je Bajazid, tvorac Turske. Kasnije ih je put vodio od nemila do nedraga, sve do Sarajeva. Upečatljivu sliku o njima pružio nam je Ivo Andrić svojim sjajnim djelom “Travnička hronika”. Po njegovu kazivanju, imali su mnogo djece i na sebi svojstven način nosili su svoju pritajenost, šutljivost, zatvorenost, gordost, ponos. Siromaštvo ih nije zbunjivalo. Znali su dijeliti komad kruha, “čak su i ribicu dijelili”, kako kaže autorica romana, i uz muk “bosanske tišine” preživjeti nemilo vrijeme. Dragocjenu pomoć u realizaciji pružio nam je beogradski rabin Isak Asijel koji nas je upoznao sa simbolima, obredima, nošnjama, pogrebima i na tome smo mu zahvalni.
Jeste li serijom htjeli zainteresirati i mlađu publiku koja je uglavnom okrenuta estradi i televizijskim sapunicama?
– Ni jednu od televizijskih serija, ni “Policajac s Petlovog brda”, ni “Jesen stiže, dunjo moja”, pa ni “Miris kiše…” nisam snimao za neku određenu populaciju, nego smo se vodili instinktom, koji nas dosad nije iznevjerio. Mira i ja smo u ovom jednostavnom književnom djelu prepoznali nešto nesvakidašnje, neobično, što se u nas odavno izgubilo – obitelj, koja je disala kao jedno. U ovoj seriji vraća se poljuljana vjera u toplinu doma, u kojem nema mržnje i svađa, ona promovira ljubav i vjeru u ljude, bez obzira kojoj vjeri pripadaju, prkoseći time zabludama i normama života. To je i životni kredo naše obitelji – poštuj druge, da bi te drugi poštovali.
Kakvi su vaši dojmovi o životu ove serije na malom ekranu? Jeste li zadovoljni gledanošću?
– Valjda nije samo broj gledalaca osnova kvalitete i uspjeha serije, ozbiljnog umjetničkog djela? Ako već naplaćuje pretplatu, svaka nacionalna televizija dužna je tematski se opredijeliti za kvalitetnu kulturu, neophodnu za njegovanje zdravog uma i duha. Ova ozbiljna serija dobila je sjajne kritike i vidjeli su je milijuni gledatelja u zemlji, a pobudila je zanimanje i mnogih drugih zemalja u regiji i inozemstvu.
Snimili ste i filmsku trilogiju “Miris kiše na Balkanu”, koju ste prikazali u Opatiji na Bejahadu, skupu židovskih zajednica regije, koji promiče toleranciju i suživot. Je li film već prikazan na nekim festivalima i kako je ondje prošao?
– Ova prva filmska trilogija u nas bila je iznenađenje za mnoge. Krštenje ovih filmova imali smo ovog ljeta na nacionalnom filmskom festivalu u Beogradu, u Sopotu, gdje smo cijelog popodneva i večeri, pred prepunim gledalištem, prikazali sva tri filma, i dobili Nagradu publike. U Opatiji, pred punim gledalištem, film je doživio buru oduševljenja prisutnih Židova. Tu sam sreo svog starog znanca, koji je bio jedan od uvodničara na ovom skupu, Predraga Matvejevića. On je poslije projekcije rekao: “Kad si ovako dobro prošao kod Židova, budi siguran da te čekaju veliki uspjesi u svijetu.” Na međunarodnom festivalu u Portugalu podijelio je Grand Prix sa španjolskim filmom. Igrao je i u Durresu u Albaniji i u Nišu na Glumačkim susretima. Film će biti prikazan u Indiji, na Židovskom filmskom festivalu u Atlanti, zatim u Melbourneu, Tokiju, Haifi, a pregovaramo i s televizijama Švicarske, Njemačke, Austrije, Poljske, Slovenije, Rusije i Izraela.
Ove godine obilježili ste veliki jubilej – 50. godišnjicu rada. Kako vidite svoju trostruku karijeru – glumca, redatelja i producenta, u kojoj ste kao glumac snimili više od 180 filmova, režirali nekoliko uspješnih filmova i bili producent nekih od najzanimljivijih srpskih poslijeratnih filmova?
Čovjek u životu doživi samo tri trenutka: rađa se, živi i umire. On nije svjestan svog rođenja, zaboravlja da živi, a boji se umrijeti. Lijenost, nerad i nestašluk obilježili su mi gimnazijske dane. Kad sam se upisao na glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Beogradu, zahvaljujući profesorima koji su mi već na prvoj godini dali stipendiju, u meni se bude ozbiljnost, marljivost, rad, strpljenje, odgovornost i zebnja da ću pogriješiti. Počinjem sanjati o kazalištu, raditi planove kako ću glumiti Romea, Jaga ili Hamleta. Ali se put sreće nenadano mijenja. Već na trećoj godini dobio sam dvije velike filmske uloge – Branko Bauer mi je dao ulogu Mihajla u filmu “Prekobrojna”. Otvorio mi se put filmu, zahvalio sam se na stipendiji i od tog dana postao rob filma. Bio sam svjestan da se talent oblikuje u tišini i da šansu treba iskoristiti. Iako moj život nije bajka, moj hod kroz uspone i padove u filmskom stvaralaštvu bio je ispunjen uzbuđenjima, strašću, upornošću da prodrem do ljudi, da govorim o posrnulima i da iz svake moralne i životne kaljuže, pokušam izvući nešto neobično, osobno, skriveno, uzvišeno, toplo, duhovito, ljudsko. I, dok udariš dlanom o dlan, prošlo je pedeset godina rada u tijesnim stvaralačkim cipelama!
Da li kažete tijesnim cipelama zato što smatrate da nije bilo lako živjeti od filma?
– Da, na sreću, nisam ni malodušan, ni kolebljiv, a ova borba s nemanima za film namijenjena je samo hrabrima i upornima. I Mira i ja se ponosimo što nam je rad bijeg od stvarnosti koja nas veoma često zbunjuje, ali više ne plaši. Na sreću, djela su ostala, koja će se vrtjeti i kad nas više ne bude. Zato je za mene rad slavlje, bdijenje nad svim skrivenim zamkama koje nudi život! “Ljubišin dan” obilježili smo radno, premijerom filma “Miris kiše…” na festivalu u Nišu. I sada, kad se osvrnem unatrag, sve mi se čini da je moja karijera glumca, redatelja i producenta kao svadbarski kupus. Pravi se u velikom kazanu, s povrćem, uz različite vrste mesa i s raznim đakonijama, i sve se to dugo, dugo krčka. Kad je gotov, nekome previše miriše, nekome prija, a netko vrti nosom.
Uz to, proslavili ste i 45. godišnjicu braka te 10. godišnjicu uspješne poslovne suradnje sa suprugom Mirjanom, koja je bila izvršna producentica serije “Miris kiše na Balkanu”. Kako je došle do vaše poslovne suradnje i koliko vaša supruga sudjeluje u osmišljavanju projekata?
– Naš pokojni sin radio je sa mnom i veoma uspješno obavljao produkcijski posao. Poslije njegova odlaska danima smo se vrtjeli u kući, nismo mogli ništa raditi, jer je to trebalo izdržati. Surova stvarnost je Miru uključila u produkciju, mada mi je i ranijih godina sugerirala da ne igram sve i svašta, da se jednog dana ne bismo stidjeli. Naša odiseja s ovom serijom traje već više od dvije godine, od čitanja, korekcija, do finalne verzije scenarija. To je dug put i ogroman posao s puno objekata, glumaca, lokacija i s velikim brojem ljudi. Jureći da sklopimo financijsku konstrukciju, a možete zamisliti koliko je to bilo teško u našim uvjetima, već je postala praksa da zarađeno ulažemo u nešto novo. Za mnoge to djeluje nestvarno. Bez mnogo riječi Mira je unijela srce u ovaj posao, što nas sve više povezuje, ispunjava i čini sretnima u ovim godinama života. Jednom je prilikom rekla da to meni produžava život i bila je u pravu. A priori se ne voli isticati, oduvijek izbjegava javnost. Davala mi je maksimalnu podršku izvan vidokruga javnosti, ne želeći nikakav javni publicitet i priznanja, što je danas vrlo rijetko. Trudila se da atmosfera u ekipi bude topla, prijateljska i radna. Pružala je ljudima uvjete da lako izdrže rad, koji je nerijetko trajao 15 sati. Ona je veoma značajan sudionik iz sjene.
Kad ste se početkom 90-ih priklonili Miloševićevoj opoziciji, jeste li se namjeravali ozbiljnije posvetiti tom “poslu”?
– Još u djetinjsvu moji su me učili da je istina najsvetija stvar na svijetu. I da se čuvam bilo kakvih susreta s politikom, jer će me mrak pojesti. Gradeći svoju karijeru, brzo sam shvatio bit te misli: “da živimo u svijetu”, kako je rekao Harold Pinter u svom govoru prilikom primanja Nobelove nagrede za književnost, “u kojem ne postoji jasna distinkcija između onoga što je istina, a što laž”. Ovaj neobičan sublimat retorike velikog Pintera imao je za cilj da pogodi moćnike sa Zapada, ali i da skrene pozornost na političare malih zemalja. Pravda i nepravda su vječne teme i vječita tajna. S obzirom na smisao vašeg pitanja pitam se je li njima stalo do istine ili pak samo do očuvanja moći, vladavine ljudima, tlačenja sirotih i nemoćnih? Seljaci nisu uzimali satove morala, ali su znali što je pravedno, a što nepravedno u njihovu komšiluku. Svim ljudima je jasno da je dobročinstvo poštenije od nedjela, ali ga mnogi ne čine. Zato sam sretan što kao umjetnik pripadam nepresušnom stvaralačkom svijetu i što mi nitko ne može uzeti slobodu u izboru teme, što nisam ponizan, poslušan, što ne pripadam ni jednoj partiji, a godine su stigle i ne namjeravam se mijenjati. A svjestan sam da se u ljude uvukao strah od gubitka posla, od oskudice, od nesigurnosti. Iako razumijem njihove muke, nikada nisam pripadao grupi očajnika, uličnoj destrukciji, jalovim kavanskim diskusijama; nalazio sam snagu da prebrodim prijeki pogled, ružan telefonski razgovor. I u ovom čemernom dvadesetogodišnjem razdoblju bavio sam se snimanjem filmova za koje mislim da su prilog historiji, slici stanja duha, svijesti i morala. To je bila i ostala moja politika.
Možete li se prisjetiti svojih glumačkih početaka i reći kako je sin siromašnog rudara odlučio postati umjetnik?
– Instinkt je moje najjače oružje. Upisao sam se na studij glume u Beogradu, zatim sam već na prvoj godini dobio stipendiju Ateljea 212 zahvaljujući Bojanu Stupici, a već na trećoj godini pojavio sam se u značajnoj ulozi Gvardijana u filmu “Igre na skelama” Srećka Weyganda. Film je u to vrijeme bio medij koji zadivljuje i fascinira. Zatim sam dobio ulogu u drugom Bauerovu filmu “Prekobrojna” koji je bio presudan da uđem kroz velika vrata na film. Devedesetih sam se posvetio obiteljskoj produkciji i režiji. I da rekapituliram, sva tri zanimanja su dinamična, traže tragalački instikt, temperament, stpljenje i ustrajnost, koje posjedujem. Dok sam bio glumac, često sam “režirao” svoje likove, a danas kao producent zadovoljavam svoje ambicije stojeći iza kamere. A je li dobro to što radim, neka presudi publika. Neumjesno je da kao umjetnik sudim i govorim o svojim djelima.
Jednom ste izjavili da ste u mladosti bili moderan, razbarušen, anarhičan, nemirna duha, duhovit. Kako su se takve osobine uklapale u duh poslijeratnog socijalizma u bivšoj zemlji?
– Ako mislite na socijalizam u Jugoslaviji, kratko ću vam reći da je to zemlja kojom sam se ponosio. The end! Nema je više! Ulaskom kapitalizma u sve pore života ušao je nemir u čovjeka, a vladavina kapitala je produbila jaz između brojne sirotinje i malobrojnih bogataša. Svjestan sam da ne postoje idealna vremena. Niti mi živimo u najgorima. Ako niste u stanju prilagođavati se, boriti, izdržati u novim zahtjevima poslodavca i ako vam je uvijek netko drugi kriv za to, onda mijenjajte sebe, nemojte smetati onima koji su spremni uhvatiti se u koštac s iskušenjima vremena i kaosom. Jer i protiv kaosa ima lijeka. A to su te moje ružičaste naočale kroz koje gledam, nešto previdim, nešto neću vidjeti, a s nečim se ne želim ni sresti, ni suočiti. A ako me nešto tišti, to podijelim sa svojom Mirom. Izabrao sam trnovit put u umjetnosti za koji je potrebno mnogo strpljenja, energije i upornosti. A kad živiš u vrijeme promjena sve ti je teže baviti se umjetnošću. Da budem slikovit, ispričat ću vam primjer iz života velike filmske zemlje – Češke. Nakon ulaska kapitalizma u tu zemlju, iz dana u dan, film je u sve čemernijoj situciji. Ništa se ne snima! A iza brda valjaju se gunđanje i revolt filmskih radnika. Jednoga dana oskarovac Jiří Menzel, šeret i cinik, pozvao je sve filmske radnike pred Barandovo, najveći filmski studio u Europi, na protest. Na vratima je istaknuo veliki pano crvenom slovima: “Komunisti, vratite se, bit će vam sve oprošteno!”
Hrvatska publika najviše vas pamti po ulozi šarmantnog Crnog Roka u odličnoj seriji “Kuda idu divlje svinje” i po likovima iz partizanskih filmova. Jesu li to uloge koje i vi najviše pamtite?
– Svaka uloga nosi neki svoj pečat i značaj. Da se malo našalim, da nije bilo prve uloge u Zagrebu 1961. godine, tko zna bi li bilo druge u Bauerovu filmu “Prekobrojna”? Od tog dana do danas dug je niz likova i na filmu i na televiziji. Crni Roko spada u lanac značajnih uloga, gradio sam je srcem s Ivanom Hetrichom glumeći s velikanima Šovom, Serdarom, Ličinom i ostalima. U Crnom Roku prepoznao sam svoje djetinjstvo, neimaštinu, rudarsku sirotinju, ali ne kao nesreću, nego kao podstrek da krotim sebe, svoju mladalačku lijenost i da samo radom osvojim i obranim svoj kruh. U uloge prekretnice spada i Mačak u filmu “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”, Novak u “Neretvi”, Mali u “Jutru” za koji sam dobio Zlatnog lava u Veneciji, Šurda u TV seriji “Vruć vetar”, za kojega sam dobio Grand Prix Italije 1983. Niz se nastavlja.
Što je bilo presudno da počnete režirati, konkretno, svoj prvijenac “Nebesku udicu”, u kojem se priča događa u sjeni bombardiranja NATO-a?
– Zar sam trebao zariti glavu u pijesak i čekati da se slegne prašina kako bih snimio neku benignu komediju? Nisam se mirio ni s politikom silnika, do grla naoružanih, u čijim rukama je sudbina malih i nejakih, ali ni s politikom svoje zemlje, koja nije našla pameti i mudrosti da izbegne tragiku. U žarištu mog interesa je čovjek za kojeg sam strepio hoće li prebroditi strahove i pomoću ironije ostati svoj i ponosan. Nepunih šest mjeseci nakon bombardiranja Beograda film je otvorio 50. jubilarni filmski festival u Berlinu. Poslije projekcije prišao mi je veliki Andrzej Wajda, koji je bio predsjednik žirija, i čestitao mi na redateljskom debiju. Ne reci vraže, sutradan, u desničarskom listu Die Welt njemački ministar kulture napao je moj film i nazvao ga suptilnom propagandom Srbije. Na premijeri filma nije bio ni otpravnik poslova moje ambasade jer je dobio takav nalog s objašnjenjem da film ima žalac prema srpskoj politici. Kao što vidite, ideologija je prisutna u svim vremenima i sistemima.
Kako ste poslije birali teme serija i filmova?
– Kad sam razmišljao kojoj ću se temi posvetiti u ovim kasnim godinama, u novom stoljeću, uvijek sam se susretao sa strahom, jer sam svoju tragalačku savjest opterećivao vremenom kojem pripadam. Realizacija mojih filmskih događaja bila je moja terapija. Nisam mogao pobjeći od stvarnosti, nego sam kretao u susret njoj, onakvoj kakva jest, puna boli, emocija i pitanja “čemu sve to?”. U mojim filmovima “Kaži zašto me ostavi”, “Ubojstvu s predumišljajem”, “Nebeskoj udici”, “Nataši” i “Ledini” tražio sam uvjerljivost pa sam se ponosio slobodom duha, strepio nad čovjekom opterećenim mukom preživljavanja. Nisam imao iluziju da ću tom vrstom filmova promijeniti svijet, oplemeniti gledateljevu savjest, ali sam sretan što je ostao moj osobni, umjetnički trag, kojem su se divili na festivalu u Berlinu 2000., gledatelji njemačko-francuske televizije Arte i BBC-ja, kad je film “Nebeska udica” zaigrao pred gledateljima tih zemalja u vrijeme blokade moje zemlje
Znate li već što ćete sljedeće raditi?
– Ne razmišljam o novom poslu, jer organizam traži odmor, a ovo je bio zaista iscrpljujući posao. Zato smo Mira i ja priuštili sebi duži boravak na moru. Ipak, zaželio sam se komedije, jer mislim da je humor svima potreban, kao lijek.

Komentiraj