ROMAN ‘KRALJ HAKLA’ PRVIJENAC JE DRAŽENA LISAKA, humoristična i melankolična priča o mladiću u kojem je opisana izgubljena generacija, ali i Zagrebu 1970-ih i 1980-ih kakvog više nema. Lisak danas živi u Amsterdamu i bavi se nečim posve drugačijim – poslovnim zavođenjem

Sedamdesetih godina u Zagrebu, na radničkoj Peščenici, budućnost se čini puna mogućnosti: kad se ne dokazuje u dječjim tučnjavama, igrama karabitom i vožnji na pulferu, Pero Feler mašta o tome kako će zaigrati nogomet u Dinamu. Nakon nesretnog slučaja koji promijeni baš sve, Perino djetinjstvo završava, a on s rubova grada bježi u mitski prostor zagrebačke mladeži osamdesetih godina, pred Kavkaz, u drogu, seks i tulume; tajni svijet mladosti nesvjesne da se bliži rat. Roman „Kralj hakla“ prvijenac je Dražena Lisaka, humoristična i melankolična priča o mladiću u kojem je utjelovljena izgubljena generacija, ali i jednom gradu kakvog više nema.

Dražen Lisak rođen je 1963. godine u Zagrebu, gdje je i studirao na Pedagoškom fakultetu. Za vrijeme studija objavljivao je kratke priče u časopisu za književnost Quorum. Od 1989. živi u Amsterdamu te je na amsterdamskom sveučilištu završio studij politologije 1997. Pionirske seminare o poslovnom zavođenju pokrenuo je 2001. preko svoje stranice www.flirtmanagement.com. Nastupa kao govornik ili trener, između ostalog u multinacionalnim kompanijama te na svim nizozemskim sveučilištima i u većini ministarstava nizozemske vlade. Godine 2009. napisao je priručnik o poslovnom zavođenju.

NACIONAL: Zašto ste napisali roman „Kralj hakla“ i zašto tek sada?

Napisao sam ga jer sam si to obećao još davnih dana. Osamdesetih, dok sam još živio u Zagrebu, krenuo sam spisateljskim putem i objavio sedam kratkih priča u Quorumu. Pisao sam onda i pjesme, ali najviše me privlačilo pisanje romana jer mi se roman činio najtežom formom. Nije mi bilo teško učas napisati pjesmu ili kratku priču meni zadovoljavajuće kvalitete. Za roman je trebalo sjesti, dobro razmisliti, isplanirati i nije bilo dovoljno održati kvalitetu pisanja jednu, dvije ili tri stranice, već sto, dvjesto, tristo… A ja nisam mogao mirno sjediti ni pola sata! Pa sam onda smislio inventivni način da odgodim pisanje romana: samopisanje! Roman se sam pisao u meni. Gdje god bih išao, rojile su se rečenice mog budućeg romana, spontano u mojoj glavi. Nije to bio jedan određeni roman, nego nepovezani fragmenti. Jednostavno bih nešto interesantno primijetio i onda bih uživao opisujući to lijepom i preciznom rečenicom, bez da je ikad stavim na papir. Bio sam pisac koji ne piše. To je bila moja najveća tajna. Ne samo tajna nego i dilema i oksimoron, pa i dijagnoza, ha ha! Kako možeš biti pravi pisac ako nitko ne može ocijeniti tvoje pisanje? No ja sam bio uvjeren da znam pisati i da ću jednog dana, kad se za to steknu svi uvjeti, napisati izvrstan roman. Uvjeti su se stekli iznenada, kad sam prije tri godine upoznao svoju ljubav, Tanju Tolić. Ona me, kao književnica i vlasnica portala Najbolje knjige, nehotice konfrontirala s tim mojim nepisanjem. Nisam joj mogao reći: Čuj, ja sam ti kolega pisac… Sad mogu!

NACIONAL: Ima li u romanu autobiografskih elemenata jer vas je pri odrastanju u Zagrebu sigurno zakačilo nešto od ovoga o čemu ste pisali?

Moje odrastanje jest predložak romana, no „Kralj hakla“ nije autobiografija. Pero Feler je, primjerice, jedinac, a moja autobiografija bez moje sestre Karoline bi bila kao Zagreb bez Jelačić placa. Niti sam ja poput Pere bio ovisnik itd. Nisam htio ispisati svoj život, nego ispričati svoju priču. Da sam pisao faktografski, bio bi to sasvim drugi roman.

NACIONAL: Zagreb je za Zagrepčane velika inspiracija, posebno Zagreb nekih prošlih vremena, u ovom slučaju 1970-ih i 1980-ih. Čega se najradije sjetite iz tog vremena, što najviše pamtite?

Svega se rado sjetim, a najradije toga da sam bio mlad! Sve je bolje kad je novo i friško. Kad je prvi put i kad si tek na početku i ne shvaćaš još jasno kamo to sve vodi. Ta smjesa naivnosti i životne radosti je neponovljiva. Sve je bilo super! Paradajzi, trešnje, čokoladno mlijeko, kvart, dečki, cure… Sve.

‘ZAGREB JE U MOJE vrijeme bio simbol za kulturu i Zapad u Jugoslaviji. Mi smo kao klinci bili ponosni na to građansko i urbano. No današnji Zagreb mi je ipak bolji od ondašnjeg’

NACIONAL: U romanu pišete purgerskim dijalektom, koristite izraze koji su autentični za to razdoblje i za te ljude. Jeste li imali nekoga tko vam je pomogao oko toga ili sami govorite na taj način?

Da, govor u romanu je autentičan, nije mi nitko pritom trebao pomagati, jer „tak smo šprehali, ne?“ Svi Purgeri su ponosni na svoj govor. Mi smo kao djeca iz zabave govorili i šatrovački tako da nas nitko ne može razumjeti. Volim govoriti zagrebačkim slengom. To je moj najintimniji jezik, bude mi toplo pri srcu kad ga čujem. Volim tu mekoću izgovora i često korištenje umanjenica. A imam i tu sklonost prema dijalektima i slengu, volim čuti i splitski i riječki i istarski i dubrovački… Dijalekti su pravi materinji jezici, književni standard se uči u školi. Bio bih presretan kad bi u budućnosti kojim čudom došlo do fuzije štokavskog standarda s čakavskim i kajkavskim narječjima. Koji bi to bogat i milozvučan jezik bio!

NACIONAL: Zašto volite Zagreb, što današnji Zagreb ima a da nije imao onaj o kojem pišete, ili je u vašem slučaju obratno?

Sveti Augustin je rekao da on zna što je vrijeme sve dok mu netko ne postavi pitanje što je vrijeme. Ja sad imam sličan osjećaj da neću znati dobro objasniti zašto volim Zagreb. Zagreb je u moje vrijeme bio simbol za kulturu i Zapad u cijeloj Jugoslaviji. U Zagrebu se ljudi nisu nikad titulirali s tada obaveznim „druže“ i „drugarice“, nego uvijek s „gospođo“ i „gospodine“. Dinamo je slovio kao gospodski klub. Mi smo kao klinci bili ponosni na to građansko, urbano i uljuđeno. Identificirali smo se sa zapadnim civilizacijskim narativom, to nas je činilo neprijemčivim za partijsku ideologiju. Ja sam oduvijek mislio: Ja sam purger, ne bu meni niko solil pamet! Današnji Zagreb mi je ipak bolji od ondašnjeg Zagreba. Glavni razlog za to je demokracija i slobodno tržište. Oslobodili su se privatni potencijali i talenti. Razlika između, primjerice, Amsterdama i Zagreba danas je puno manja nego onda.

NACIONAL: Na nedavno održanim izborima u Zagrebu je šest (plus jedan u Rijeci) mandata dobila koalicija Možemo!, koja nudi progresivnu lijevu politiku. Kako to komentirate, pratite li političku scenu u Hrvatskoj, jeste li pratili njihov rad u Skupštini – jer bili su i još su uvijek prava opasna oporba gradonačelniku Bandiću?

Pratim političku scenu u Hrvatskoj preko naših portala. Pratim i patim. Gledam te koji drže jednu ruku na srcu, a drugom grabe šakom i kapom. Gledam te „jedine prave“ Hrvate kako svojima daju imovinu, a ostalima novu domovinu – Irsku. Gledam ih kako, kraj naše sirotinje, financiraju jednog gospodina u Vatikanu koji ionako ima previše. Mi jesmo imali izbore, oni su provedeni po demokratskim pravilima, no ipak nisu demokratski. Uhljebi su ustvari plaćeni glasači. Oni su masovno izašli na izbore i, naravno, legitimirali taj sustav koji je dobar za njih, ali ne i za Hrvatsku.

Hrvatski glasački poučak bi po meni glasio: ne glasaj za one kojima su puna usta Hrvatske. U Zagrebu je potpuno isto, samo što tu imamo, umjesto jedne stranke, jednog šerifa. Prvi put sam se upoznao s njim kad sam pročitao da je pijan prijetio prometnom policajcu. U bilo kojoj civiliziranoj zemlji njegova politička karijera bila bi završena. No ne i u Lijepoj Našoj. Poznato je što je sve nakon toga uspio ostvariti. Ja se stvarno nadam da je tom živopisnom liku došao kraj, sada kad ga HDZ više ne treba. Nadam se da neće zbrisati preko granice. Pa to vam je kao u „Kralju hakla“, Sava i Una su Rio Grande. Ovoj državi fali pravde. Pravda daje nadu. Moja nada sad je usmjerena prema koaliciji Možemo! Vjerujem da mogu otjerati zločestog šerifa i postati najjača politička snaga u Zagrebu i ozbiljni koalicijski partner u nekoj budućoj vladi koja će vladati u interesu svih građana Hrvatske, a ne samo onih umreženih i uhljebljenih. Samo pred njima je još dug put, pun zamki i prepreka. Nek’ im je sa srećom! Prvo, da nam vrate Zagreb!

NACIONAL: Vaš glavni lik Pero Feler je odrastao na Peščenici, igrao je nogomet u lokalnom klubu, ali želio je otići u Dinamo. Pero je lokalni fakin koji obožava svoj kvart. Je li Pero odsjaj tzv. izgubljene generacije i kako se ta generacija snalazi u današnjem svijetu?

Naziv „izgubljena generacija“ je prikladan, cijeli je naš školski odgoj bio usmjeren na indoktrinaciju. Mi smo trebali postati Titovi pioniri ispranog mozga. Pa kad je Tito umro, mi smo traumatski tulili slično kao danas u Sjevernoj Koreji. Šuvar je reformirao škole s ciljem da naučimo samo ono što nam je potrebno za rad, obrazovanje za zanimanje. A teorija i praksa samoupravnog socijalizma trebala je nadomjestiti humanistička znanja i moralni odgoj. Sedamdesete su još bile prosperitetne na krilima jeftinih kredita i visoke globalne konjunkture, tako da smo odrastali bezbrižno. Društvo je bilo sazdano od kulisa i Potemkinovih sela, Obrovaca, radničkih savjeta, radničkog samoupravljanja, sustava koji nisu bili konkurentni na svjetskom tržištu i koji su vodili u propast. A da ne govorimo o tome kad se pojavio Milošević, kaos je bio potpun. Mi smo bili odgajani da budemo poslušni pioniri i da poslije poslušno dižemo ruke na sastancima radničkih savjeta. Nismo bili pripremani za tržište i razmišljanje svojom glavom.

‘PREKO PORTALA pratim te koji drže jednu ruku na srcu, a drugom grabe šakom i kapom. Gledam te ‘jedine prave’ Hrvate kako svojima daju imovinu, a ostalima novu domovinu–Irsku’

Mi jesmo izgubljena generacija u smislu da nismo iskoristili svoje potencijale, a kako se snalazimo u današnjem svijetu, ne znam, to bih ipak prepustio ozbiljnim sociološkim istraživanjima.

NACIONAL: Vaš Pero 1980-ih zaglibi u drogi te se kreće od Kavkaza i Zvečke do Blata, a na kraju romana naznačujete crno razdoblje za njega – početak rata. Zašto ste završili pesimistično?

Rat je ovdje simbol za stvarnost. Usprkos štafeti i Autoputu bratstva i jedinstva, Jugoslavija se suočila sa stvarnošću koju je sve vrijeme gurala pod tepih. Tako je i Peru sustigla stvarnost.

‘VOLIM GOVORITI zagrebačkim slengom. To je moj najintimniji jezik, bude mi toplo pri srcu kad ga čujem. Volim tu mekoću izgovora i često korištenje umanjenica’

NACIONAL: Što je to vrijeme, te 1980-e, značilo za Zagreb iz vaše perspektive? Jer poznato je da je tad Zagreb bio apsolutno najpotentniji u smislu umjetničkog, kulturnog života…

Jugoslavenski glazbeni novi val je možda bio vrhunac jugoslavenske kulture. Bio sam baš ponosan na naše zagrebačke bendove Film, Azru, Haustor, Prljavce…To su bile grupe koje se nisu imale sramit kaj. S njima si se mogao poistovjetiti kao klinac. Isto kao i sa Zagrebačkom školom crtanog filma! Profesor Baltazar, legenda… Milošević je prekinuo hrvatsku šutnju. Ja sam gutao Danas i pogotovo Jelenu Lovrić, koja se argumentirano suprotstavljala toj rušilačkoj bujici iz Beograda. Slovenci su mi bili uzor, pogotovo Mladina. Kod njih je to građansko društvo otišlo najdalje. Mislim da sam u Mladini prvi put saznao za pojmove poput vladavine prava i građanskog neposluha. Bio sam i ljubomoran na njih jer je njihov otpor JNA i Miloševiću bio više građanski otpor, dok su kod nas prevagnuli šovinisti. Moj ideal je bio otpor temeljen na privrženosti demokratskim vrijednostima građanskog društva, a ne na mržnji prema Srbima. Sjećam se pojave Mimare, bio sam presretan zbog muzeja. Uz Univerzijadu, Mimara je za mene bio najvažniji kulturni događaj osamdesetih. Univerzijada je bila sportsko natjecanje, no svi smo je doživjeli kao civilizacijski pomak. Čitao sam Polet i Studentski list, čak se i okušao kao novinar, taj dio jest autobiografski u „Kralju hakla“. Književne časopise poput Quoruma, Rivala, Gordogana, ako se dobro sjećam, gutao sam. I najvažnije, naravno, bijeli šal, Zeko, Cico i Snješko, Dinamo konačno prvak! Dinamo je bio kulturna institucija. Jedini klub velike četvorke koji je bio opozicija. A danas?!

NACIONAL: Zašto ste 1989. otišli u Amsterdam? Ondje ste završili političke znanosti, a zanimljivo je da se bavite poslovnim zavođenjem – otkud to i što poslovno zavođenje uopće obuhvaća?

Otišao sam zbog ljubavi, ali i avanture. Amsterdam me privlačio kao grad. Da, završio sam političke znanosti, iako sam ustvari htio upisati pravo, no kad je počeo rat, imao sam neku naivnu pretpostavku da s političkim znanostima možda nešto mogu pomoći. Otrijeznio sam se nakon što su me HDZ-ovci fizički izbacili s jednog skupa Hrvatske kulturne zajednice. Nizozemska kultura je pretežito kalvinistička. Ljudi su trezveni i ozbiljni. Zaigranost, komplimenti, flert – za njih su nepotrebne frivolnosti kojima se ozbiljni ljudi ne služe. Ako ti netko da kompliment, budi na oprezu, on želi nešto od tebe! Tako oni razmišljaju i ponekad imaju pravo. No šteta je zbog toga odustati od svih dobrobiti komplimenata i flerta. Taj njihov mentalitet je mene ponukao da razvijem FlirtManagement, doslovno FlertMenadžment, ili poslovno zavođenje. Ja držim predavanja i seminare o tome. Suština je davanje dobrog osjećaja. Ponašajte se tako da se vaš potencijalni kupac, klijent ili kolega s kojim radite uslijed vašeg ponašanja dobro osjeća. Ako ste u stanju ljudima dati dobar osjećaj, ako se ljudi zbog vas osjećaju dobro, onda vas vole i tada žele poslovati s vama. Žele od vas kupiti ili žele ostati vaši klijenti. Ako radite u timu koji zna kako stvoriti i održati dobre vibracije, onda radite rado i radite bolje. Cijeli tim funkcionira učinkovitije. Ako ste šef i znate dati dobar osjećaj svojim ljudima, onda ste i uspješan šef. Ako se znate ophoditi prema drugima tako da se sami osjećate dobro, onda uživate u svom poslu i sve je lakše. To se, naravno, ne može postići samo komplimentima, već cijelim sustavom komunikacijskih vještina. Ne radi se o trikovima i pretvaranju, već o načinu mišljenja i autentičnog ponašanja koje ti postane druga priroda. Ljudi te vole ne zato što ih manipuliraš, već zato što si usavršio svoj autentični način ophođenja.

NACIONAL: Dolazite li u Hrvatsku, kako je u Nizozemskoj živjeti danas?

Dolazim često. Ako putujem, gledam da putujem u Hrvatsku, to je taj usud iseljenih Hrvata. Mi Hrvati iznadprosječno volimo svoju zemlju i zato je još bolnije da je ne uspijevamo srediti da bude kako spada. Nizozemska je bogatija zemlja od Hrvatske, lošije klime i lošije kuhinje, no zdravijih životnih navika. Cabaret scena i stand-up komedija su jako razvijene, no nemaju oni zabavljače kalibra Bandića i da ne spominjem ostale umjetnike.