Da ima elementarnog političkog i ljudskog poštenja, Miroslav Škoro šutio bi o ratu u kojem je izbjegao sudjelovati. Pogotovo ne bi zagovarao njegovo produžavanje. Ali sad kad glava više nije u pitanju, pjevač lakih nota pretvara se u teškog generala poslije bitke pa napada Zorana Milanovića zbog, na Trpinjskoj cesti postavljenog, jumbo plakata s natpisom „Normalno, rat je gotov“. Za razliku od Škore, po kojem rat nije i ne može biti gotov, Milanović je kao jednu od ključnih poruka svoje izborne kampanje koristio čuvenu izjavu Ante Gotovine, koji je bio vojnik i general kad je trebalo, a koji je prije sedam godina, nakon povratka iz Haaga, i svoje suborce i kompletnu hrvatsku javnost suočio s činjenicom da rat pripada prošlosti. Rat je gotov, rekao je. Okrenimo se budućnosti!

Vojskovođa Škoro

Poruku o završetku rata Škoro tumači kao izraz ignoriranja žrtava Vukovara, koristeći desničarsku retoriku o navodnom nekažnjavanju ratnih zločina. Po njemu, nije normalno poručivati Vukovarcima da su ratovi gotovi dok oni „svakoga dana po gradu susreću ratne zločince“, a silovane žene svoje silovatelje. „Nije normalno praviti se da je ratno poglavlje zatvoreno dok ne riješimo otvorena pitanja s agresorom“, piše. Novokomponirani vojskovođa očito ne zna kako rat zapravo izgleda. Iz daleke Amerike, gdje je boravio dok se Hrvatska pod granatama borila za preživljavanje, nije ga morao ni htio iskusiti na vlastitoj koži.

Ili je samo tipičan primjer političara koji na ratnom stradanju bezobrazno, ne poštujući ni patnju ni žrtve, pokušava parazitirati? Čovjek koji najavljuje da bi kao predsjednik države dao prekopati Jasenovac pa se poslije izvlači kako bi kopao samo po arhivama, insinuirajući da istina o Jasenovcu još nije utvrđena, i koji brani upotrebu ustaškog pozdrava, tvrdeći da se netko njegov s pokličem ZDS borio u Domovinskom ratu. Možda, ali dobro je poznato da je Franjo Tuđman još u ono ratno vrijeme upozoravao na to da svako povezivanje s ustašijom najviše šteti obrani Hrvatske.

Nažalost, Miroslav Škoro nije usamljen. Kao predsjednički kandidat on danas nastupa kao glasnogovornik onih snaga, prilično brojnih i moćnih, koje žele da ratno ozračje u Hrvatskoj valjda traje vječno i koje ne dopuštaju da se davno završeni rat napokon okonča i u glavama ljudi. Jedno je sjećanje i izražavanje pijeteta u kojem se na istok Hrvatske svake jeseni zgrne cijela država. Sasvim je drugo stalno raspirivanje ratne logike, kao da tenkovi iz Beograda i dalje tutnje preko mostova na Dunavu i srpska je pobuna u mekom trbuhu Hrvatske još neslomljena.

Vukovar je hrvatska Guernica. Strašna tragedija oko koje se u tužnoj Koloni sjećanja već više od dvadeset godina okuplja cijela Hrvatska. Točka najvećeg, općenacionalnog suglasja i konsenzusa. Po cijeloj državi lampioni, svijećama ispisane poruke, sućut i tuga. I ove godine gradom su, uglavnom dostojanstveno, defilirale rijeke ljudi. Vukovar je u srcu Hrvatske zbog svog stradanja, svog herojskog otpora i svoje žrtve. Odnos prema tom dijelu prošlosti postao je spontano usvojeni kanon u kolektivnoj memoriji nacije. Nažalost, Vlada svojim zakonskim intervencijama, čini se, namjerava ozračje 18. studenoga pretvoriti u trajno stanje. Nepromišljenom odlukom da dan pada Vukovara proglasi državnim praznikom, zaplovila je u mitomaniju i u Srbiji već viđeni obrazac obilježavanja izgubljenih bitaka – Kosovski boj! – kao najjačeg identitetskog sidra. Pretvaranjem Vukovara u mjesto posebnog domovinskog pijeteta uspostavlja stanje hiberniranog rata. Cijeli će grad zarobiti u ulozi vječnog taoca prošlosti, umjesto da ga napokon okrene budućnosti.

Hrvatska je ostala dužna pomoći Vukovaru u obnovi normalnog mirnodopskog života. Mirnom reintegracijom prije dvadesetak godina u državni je korpus vraćen teritorij okupirane istočne Slavonije, ali na integraciji ljudi slabo se radilo. Obnavljala su se materijalna dobra, ali socijalna je rekonstrukcija Vukovara ostala zanemarena. Jedno istraživanje zagrebačkog Filozofskog fakulteta govori da su ga etnička udaljenost i odvojenost Hrvata i Srba pretvorile u podijeljeni grad. Posebno zabrinjava što je etnička distanca među mladima veća nego u starijoj generaciji, što je „posljedica poslijeratnih procesa koje nismo odradili kako smo trebali, a trebali smo barem kada je riječ o djeci“. Aktualna vlada silno se ponosi da je vratila vojsku u Vukovar. Ali integrirana škola u kojoj se djeca ne bi dijelila po nacionalnoj pripadnosti, izgrađena donacijom Norveške, nikada nije stavljena u funkciju pa je Hrvatska na koncu inozemnim investitorima morala vratiti uzaludno utrošena sredstva.

Mjesto nadvikivanja i sukoba

Vukovar je velika trauma na duši Hrvatske, koja se nije adekvatno ni liječila niti sanirala. Još gore, rane se stalno iznova, često namjerno, otvaraju i sole. Premda sveto mjesto nacionalne povijesti, Vukovar se grubo i ružno politički koristi i zloupotrebljava. Prije šest godina desničarska ga je falanga, u dosluhu s HDZ-om, pokušala iskoristiti kao zamašnjak pučističkog scenarija. U vrijeme vlade Zorana Milanovića najbliži suradnici sadašnjeg gradonačelnika Vukovara Ivana Penave, okupljeni na antićiriličnoj platformi i povezani s HDZ-ovom vrhuškom, tužnu su vukovarsku obljetnicu iskoristili za umjetnu podjelu na, kako su oni to formulirali, „vukovarsku i nevukovarsku Hrvatsku“. Kolonu sjećanja rascijepili su u dvije povorke. Zapriječili prolazak i sudjelovanje u komemoraciji predstavnicima najviše državne vlasti, predsjednicima Republike, Sabora i Vlade. Mjesto pijeteta i svenarodnog zajedništva pretvorili su u mjesto nadvikivanja i političkih sukoba. Ponašali su se kao vlasnici Vukovara i njegova stradanja.

Vukovar se danas koristi u obračunima unutar HDZ-a. Pokušavajući radikalizirati situaciju, gradonačelnik Penava snažno inzistira na tezi o nekažnjavanju ratnih zločina, kojom cilja na šefa vlastite stranke. Grmeći o „sramotnoj šutnji službene Hrvatske, njenih institucija i dužnosnika“, prije godinu dana organizirao je prosvjede, služeći se vrlo potresnom, ali i spornom argumentacijom. Na primjer, tvrdnju da silovane žene po Vukovaru sreću svoje silovatelje dokazivao je snimkom jednog svjedočenja otprije sedamnaest godina, premda su u međuvremenu počinitelji tog zločina pravomoćno osuđeni. U DORH-u tvrde da su i druga svjedočenja s Penavina mitinga dio predmeta koje oni već vode. Hrvatska je, istina, u procesuiranju ratnih zločina prilično spora, ali hrvatsko pravosuđe generalno je kilavo i nezadovoljavajuće. Uostalom, oko 2000 iz rata optuženih osoba, od toga oko 650 pravomoćno osuđenih, nije ni tako malo. Ne stoji ni insinuacija da se namjerno ide na ruku Srbima. Prema podacima DORH-a, oko 96 posto osoba protiv kojih je pokrenut postupak pripada neprijateljskim postrojbama, a samo nešto malo više od tri posto bavi se pripadnicima hrvatskih formacija.

Za Penavu rat još traje

Penavina kampanja protiv Milorada Pupovca također cilja na Plenkovićevo dezavuiranje. Desno krilo HDZ-a vodi pravi rat protiv šefa svoje stranke, ljuto režeći na njegovu odluku da manjine učini dijelom vladajuće većine. Raspiruju antisrpska raspoloženja, bune se protiv manjinskih prava, predstavnike srpske zajednice generalno označavaju kao neprijatelje. Čini se da Domovinski rat smatraju nezavršenim sve dok je Srba u Hrvatskoj. Pupovčev vijenac i ove godine, baš kao i prošle, pušten niz Dunav i onaj položen na Ovčaru nazivaju velikosrpskom demagogijom i pokušajem izjednačavanja žrtve i agresora. Penava zlorabi stradanje Vukovara kako bi opet isukao pučističke scenarije. Uoči Dana sjećanja hrvatskoj javnosti šalje poruku da su Ustav i zakoni, kao i državne institucije i njihova neovisnost, potpuno nevažni, „a jedini koji su nedodirljivi su žrtve“, pa onda opet „jedino što je važno su poginuli u Vukovaru prije 28 godina“. Svoju otvorenu prijetnju rušenjem ustavnog poretka pokriva pozivajući se na ratne stradalnike. Na one koji su se valjda borili za Hrvatsku kao uređenu državu. Vlastite političke bitke vukovarski gradonačelnik proglašava nastavkom Domovinskog rata. Sve dok ne postigne svoje političke, desničarski definirane ciljeve, Penava se, čini se, kani ponašati kao da rat i dalje traje. Uzalud general Gotovina tvrdi da je gotovo. Čini se kao da je Hrvatska 2012., u vrijeme njegova povratka iz Haaga, imala veći mirnodopski potencijal nego danas. Kao da se ne udaljavamo od rata, nego se u njega opet vraćamo.

Osim onih koji martirij Vukovara politički pokušavaju instrumentalizirati, okončanje rata opstruiraju i oni koji na njemu financijski profitiraju. Premijer Plenković ovih se dana hvali kako je u svom mandatu poduplao proračun Ministarstva branitelja, sve kako bi ojačao dignitet Domovinskog rata. Na pitanje kako tumači to što je u godinu dana broj branitelja povećan za oko 2000 novih imena, odgovara da je riječ o ispravljanju nepravdi. Premda se veteranska populacija, i dosad sjajno zbrinuta, pretvorila u pravu kastu. Kojoj se povrh enormnih prava stalno nešto dodatno plaća. Redovito se opraštaju milijuni kredita koje nikad nisu ni planirali vratiti, namiruju se dugovi koje sišući državu stvaraju potomci…

Plenković podcjenjuje socijalu

Ali kad ovih dana prosvjetari u štrajku traže povećanje plaća od šest posto, premijer tvrdi da para nema. Svoj tvrdi gard objašnjava potrebom da se kao predsjednik Vlade brine o cjelini države. Premda priznaje da je postojeći sustav koeficijenata pun nelogičnosti i nepravdi, njihovo ispravljanje rezolutno odbija. Učitelje i nastavnike ne želi primiti. Iako su već čitav mjesec u štrajku, Andrej Plenković još nije našao vremena ni volje da ih pozove na razgovor. A pamtimo kako je svojedobno s odobravanjem i potporom trčao pod šator, kada je veteranska pobuna tražila kruha povrh pogače. Prijetnjama da neće platiti štrajk ili da će ga zabraniti, samo proizvodi revolt. Povlađivanjem HDZ-ovim klijentelističkim skupinama, s jedne strane, i podcjenjivanjem potencijala nabujalog socijalnog nezadovoljstva, koje je uzrokovano velikim disbalansima i nepravdama u raspodjeli društvenog bogatstva, s druge strane, činjenicom da je država jednima evidentno brižna majka, a drugima maćeha, premijer se izlaže riziku izbijanja protuvladinih prosvjeda masovnih razmjera. Hoće li onda veteranske organizacije pretvoriti u pretorijansku gardu za obranu vlasti od nezadovoljnih radnika?