LINIJA ŽIVOTA: Ustajte prezreni na svijetu – štrajk jači od vlasti

Proziran trik da se sindikalni lideri preko špekulacija o njihovim navodno astronomskim plaćama ogade javnosti, nije baš upalio. Premijer je, valjda, očekivao da će se štrajk, pritisnut negodovanjem inkomodiranih roditelja, sam ugasiti, a svojim ga je podrivačkim manevrima zapravo stalno ložio

Andrej Plenković uspio je centralni zagrebački trg napuniti ljudima. Četrdesetak tisuća prosvjednika okupljeno je njegovom zaslugom. Dok su se rijeke učitelja, nastavnika i građana iz svih krajeva Hrvatske slijevale u srce Zagreba, premijer je još govorio, doslovce, o apsurdnosti štrajka, tvrdeći da razloga za pobunu prosvjetara nema. Pomalo uvrijeđeno sindikatima će prišiti nekorektnost prema Vladi i njemu osobno: on im, kao, povećava plaće, a oni štrajkaju. Ali rekordna masovnost mitinga prilično ga je zatekla i vidno zgužvala. Premda to neće priznati, prava apsurdnost ipak se skriva u činjenici da je najmasovnije protuvladine prosvjede u svom mandatu zapravo sam sazvao. U više od mjesec dana, koliko štrajk traje, glatko ga je i slavodobitno mogao riješiti. Sada je bitno oslabljen i za njega više nema dobrih rješenja. Kao da ga je impresivan i gromoglasan prosvjed, od kojega je u ponedjeljak zvonila cijela Hrvatska, ostavio pregažena.

Ne možemo u godinu dana dva puta o istome – tako će, šiljeći svoju argumentaciju protiv štrajka, aktualne događaje usporediti s nedavnom referendumskom pobunom protiv njegovih promjena u mirovinskom sustavu, koje je na koncu morao opozvati. Premijer je u pravu kad ga situacija podsjeća na već viđeno. Nije u pravu kad se ljuti zbog opetovanja istoga. Lekcija se, nažalost, mora ponavljati jer on iz one prve ništa nije naučio. Ponavlja greške koje je napravio kad je, grubo mijenjajući propozicije umirovljenja, proizveo referendumsku bunu. Sada ponovo glumi vatrogasca, a vatru zalijeva benzinom. Najveći mu je promašaj ipak kad sličnost između onih i ovih događaja, između oluje referendumskih potpisa protiv njegova redizajniranja mirovinskog sustava i potpune, štrajkom izazvane blokade obrazovnog sustava, nalazi u njihovoj navodnoj opozicijskoj inspiraciji i instrumentalizaciji.

Glavom o zid

Kad tvrdi da je štrajk „čisti, orkestrirani, lijepo osmišljeni pokušaj opozicije pred predsjedničke izbore“, kad prijeti kako neće dopustiti da tema koeficijenata u prosvjeti „bude ispolitizirana od oporbe, političkih stranaka i interesnih skupina“, Andrej Plenković jako precjenjuje snagu političke konkurencije. Oporbene stranke i grupacije danas u Hrvatskoj jednostavno nemaju kapaciteta za takve akcije. Sve se one, od SDP-a nadalje, u najboljem slučaju pokušavaju šlepati na repu prosvjeda, koje potaknuti rastućim socijalnim nezadovoljstvom vode sindikati. Ni za referenduma, ni sada u štrajku opozicija nije imala spomena vrijednu ulogu. Politički jedva vidljivi Bernardić može se premijeru zahvaliti na komplimentima, ali ni on ni njegovi drugovi sigurno nisu sposobni povesti bilo kakvu ozbiljnu protuvladinu operaciju. To će Andrej Plenković sam uraditi. Svojim izjavama o oporbenim režiserima kriznih situacija samo govori da ništa nije shvatio. Ili da ga lovi panika pa ne vidi da njegova vlast samu sebe vrlo uspješno urušava.

Prvi operativac u državi očito ima poremećaj zakašnjelog paljenja. Problem nije sposoban ili spreman akceptirati sve dok ne naraste do gigantskih razmjera. Da štrajk u prosvjeti mora rješavati, nije shvatio sve dok borba za primjerenije plaće nije narasla u pobunu protiv nepravednog sustava i prilično masovan protuvladin pokret otpora. Sve dok nije lupio glavom o zid. Dok nije vidio da štrajk ne može slomiti. Da je odaziv učitelja i nastavnika rekordno visok, skoro stopostotan, i postojan. Da se podrška u javnosti ne smanjuje, nego povećava. Da se roditelji i učenici solidariziraju s prosvjetarima. Da se preko društvenih mreža mobilizira potpora. Da je veliki prosvjedni skup odlučilo poduprijeti više od pedesetak sindikata, brojne udruge, tisuće građana…

Naciji puca film

Premijer Plenković slabo korespondira sa stvarnim životom. U slučaju štrajka u prosvjeti jako je falio, prvo, zato što ne uspijeva vidjeti, još manje ispravno reagirati na snažan porast socijalno motiviranog nezadovoljstva. Podaci pokazuju da su učitelji i nastavnici objektivno podcijenjeni. Sam je na koncu morao priznati da je sustav koeficijenata u njihovu slučaju nepravedan. Velika podrška javnosti, koja je istaknute zahtjeve prepoznala kao opravdane, naslanja se na vrlo rašireno uvjerenje o neprihvatljivim socijalnim disbalansima koji vladaju Hrvatskom. Ljudi u štrajku i oni koji ih podupiru vide da državni proračun konstantno raste, ali pare stalno odlaze na neku drugu stranu. Za povećanje broja uhljeba i razne klijentelističke skupine, za luksuziranje vlasti i političke darovnice. Milijuni se otpisuju veteranima i bolnicama u drugim državama, prema prosvjetarima vlast redovito trenira financijsku strogoću. Prvi su kad treba rezati, zadnji kad gospodarstvo raste i proračunska stega popušta.

Vjerojatno bi radnici u privatnom sektoru, kao najveće žrtve nepravedno skrojenog sustava države, imali još više razloga za štrajk. Ali učitelje i nastavnike za ulogu avangarde u pobuni protiv postojećeg reda stvari u Hrvatskoj, kvalificiralo je više razloga: visoka obrazovanost i znanje, dobra sindikalna organiziranost, dugotrajno i uvredljivo podcjenjivanje. Osim toga, za razliku od nekih drugih profesija koje su spremnije da zbog poremećenog sustava vrijednosti u državi dignu ruke od Hrvatske i okrenu se Njemačkoj ili Irskoj, zaposleni u prosvjeti u mnogo većoj mjeri, silom svog poziva, ostaju, osuđeni da se za bolji život ovdje moraju izboriti. Njihov štrajk vjerojatno je najava nekih budućih prosvjeda koji će tražiti pravedniju raspodjelu društvenog i državnog bogatstva, što je jedan od velikih izazova vremena, ne samo u Hrvatskoj. Ali ovdje posebno, zbog strašnog naslijeđa iz devedesetih: pljačkaška privatizacija, transfer najvećeg dijela gospodarskih resursa u ruke prijatelja vlasti, stvaranje tajkuna, ortački kapitalizam, pauperizacija radništva, koje je sasvim sigurno najveći gubitnik hrvatske tranzicije. Premijer Plenković ne vidi da naciji puca film. Da se rješavanjem štrajka u školstvu stvari vrlo vjerojatno neće okončati. Dosta je bilo! – to je ključna poruka koja ostaje nekim budućim prosvjedima.

U više od mjesec dana, koliko štrajk traje, Plenković ga je i slavodobitno mogao riješiti. Sada je bitno oslabljen i za njega više nema dobrih rješenja. Kao da ga je impresivan i gromoglasan prosvjed, od kojega je u ponedjeljak zvonila cijela Hrvatska, ostavio pregažena

Drugo, premijer ne shvaća da svojim postupcima sam hrani nezadovoljstvo i pobunu. Baš kao što je svojedobnom protureferendumskom kampanjom mobilizirao otpor pa dogurao do više od 700 tisuća potpisa protiv svoje mirovinske kvazi-reforme, tako sada vlastitim odnosom prema štrajku raspiruje revolt. Zahtjeve sindikata uporno je ignorirao. Nije našao volje ni potrebe za razgovor. Premda sada tvrdi da su u stalnom dijalogu, njihove pozive grubo je bagatelizirao. Suprotno očekivanju, najavama o neplaćanju dana provedenih u prosvjedu nije ih uspio slomiti, nego je dodatno raspalio prkos i povećao masovnost. Ni prilično proziran trik da se sindikalni lideri preko špekulacija o njihovim navodno astronomskim plaćama ogade javnosti, nije baš upalio. Premijer je, valjda, očekivao da će se štrajk, pritisnut negodovanjem inkomodiranih roditelja, sam ugasiti. Što se nije dogodilo. Svojim ga je podrivačkim manevrima zapravo stalno ložio.

Trula i bestidna vlast

Ni analize koje govore da je učenika u Hrvatskoj sve manje, a učitelja i nastavnika sve više, nisu ublažile prosvjede. Ako je zaista tako, za moguće neravnoteže ne može se kriviti učitelje i nastavnike, nego one koji su odgovorni za funkcioniranje obrazovnog sustava, što znači da ministri svoje plaće možda nisu zaradili. Premijerovo optuživanje štrajkaša za navodno politiziranje i tvrdnje da su postali „instrument političkog obračuna s Vladom“ ekstremno su uvredljive. Kao da radnici u prosvjeti nemaju svoju pamet. Kao da su tek lutke na koncu, podložne manipulaciji. Andrej Plenković valjda smatra da ništa u Hrvatskoj izvan politike ne postoji. Na koncu, krokodilske suze nad interesima djece! Da Vlada misli na njihove potrebe, rješavala bi problem čim su škole zatvorile vrata. Premijerove jadikovke kako ga građani sada nazivaju, pitajući što će s djecom, također pokazuju nesnalaženje. Vlada je – a tko drugi – odgovorna za to što obrazovni sustav uredno funkcionira. Normalno je da ga nazivaju i prozivaju. Tvrdnje da se njegov kabinet cijelo vrijeme štrajka držao konstruktivno, da s njihove strane nije bilo ni jedne krive riječi ili poteza, također zvuče kao prijesna laž. Da je barem jednom učiteljima i nastavnicima pokazao da su važni, da je prema njima nastupio s poštovanjem, a ne bahato i ignorantski, Andrej Plenković mogao je danas biti na konju, a ne u prašini, teško ranjen galopom prosvjeda koji su protutnjali Zagrebom.

Oslanjanje na Bandića

Treće, potpuno fokusiran na muvanje po briselskim salonima, bez pravog interesa i dodira s realnim životom u Hrvatskoj, premijer – izgleda – uopće ne shvaća da je izgubio kompas. Da njegova vlast postaje silno iritantna ne samo za političke oponente, nego i za elementarno pristojan dio javnosti. Teško mu se osvećuju odluke i potezi koji vladajuće profiliraju kao promotora nepoštenja, prevare i korupcije. Vlast se, poznato je, održava falsificiranjem izborne volje građana. Situacija u Saboru odavno ne odgovara rezultatima izbora. Plenkovićevo oslanjanje na političkom korupcijom sklepanu strukturu Milana Bandića, premijerovo praktično, zajedničkim paradiranjem i naslikavanjem potvrđeno partnerstvo s čovjekom za kojim se vuku repovi brojnih afera i nimalo bezazlenih optužnica, teško ruinira ukupni legitimitet vlasti. Da su izgubili svaki obzir, sram ili razum, otkriva potpuno frapantna snimka predsjednice države koja zagrebačkom gradonačelniku na nekom derneku tortom, pjesmom i zagrljajem čestita rođendan. U prvoj kampanji notorni Mamić, kasnije pobjegulja od hrvatskih zakona, danas Milan Bandić. Umreženost je eksplicitna, skandal nepodnošljiv. Državu pretvaraju u zločinačku organizaciju. Trula i bestidna vlast uzrokuje ogorčenje i bijes, provocira revolucionarna raspoloženja. O tome bi premijer Andrej Plenković morao misliti dok pokušava mudrovati o štrajkovima i prosvjedima.

Komentiraj