LINIJA ŽIVOTA: U Europi huj, u Hrvatskoj fuj!

Kuščevićeva sramota pretvara se u sat anatomije HDZ-ova načina vladanja. Kako funkcionira HDZ-ova vlast na terenu – to se na ovom primjeru sjajno može pratiti. Hrvatsku je pretvorila u vlastite feude. Na koncu, cijela ta priča omogućava dubinski uvid u politički i ljudski karakter premijera Plenkovića

Hrvatska je upravo dobila zvučnu pljusku od svojih prvih ljudi. Od onih kojima je poklonila povjerenje da vode državu. A oni vrlo jasno signaliziraju da su ovdje tek privremeno. Dok ih funkcija drži. Dok ne ulove neku lukrativniju poziciju izvan granica Hrvatske.

Predsjednica Republike otvoreno govori o tome da će, ostane li bez Pantovčaka, karijeru nastaviti u inozemstvu. “Posla uvijek ima u svijetu”, izjavljuje. Ali, mirovinu će “provesti u Hrvatskoj”. S takvom, prema vlastitim biračima netaktičnom i prezrivom porukom možda je bolje da uopće ne ulazi u trku za osvajanje drugog mandata. Očito je da Kolinda Grabar-Kitarović osobnu sudbinu ne veže uz “domovinu” kojoj tako patetično zna tepati. Otkako je na funkciji šefice države, već pet godina na sve strane ne prestaje propovijedati “ostajte ovdje”. Ali, vlastitim primjerom ipak govori suprotno. Svojim izjavama sugerira da u pričuvi raspolaže i mogućim rezervnim rješenjem. Ona je ovdje možda tek na proputovanju, od funkcije u NATO-u do neke buduće slične pozicije. Premda visoki izvori iz njenog ureda tvrde da je upravo odbila takvu ponudu, njena navodna, mnogo reklamirana posvećenost hrvatskoj državi ipak djeluje kao prilično krupna laž i obmana.

ZAOSTAJANJE ZA EUROPOM

Nekako istodobno i premijer dopušta da se danima, bez riječi komentara, još manje demantija, vrte najave o njegovu preseljenju na neku od vodećih funkcija u Bruxellesu. Očito mu puštanje takvih glasova godi, pa nije – poput čelnika nekih drugih država – zamamne špekulacije odmah otklonio. Učinio je to tek sa zadrškom, kad se Hrvatska naveliko počela pitati što će ako nezavršnog posla pokupi krpice. I Andrej Plenković funkciju u Hrvatskoj, izgleda, smatra odskočnom daskom za karijeru po Europi. Ili je barem tretira kao manje vrijednu. Na novinare se jako naljutio jer, po njemu, nisu pokazali dovoljnu oduševljenost avanziranjem ministrice vanjskih poslova Marije Pejčinović Burić na mjesto glavne tajnice Vijeća Europe. Umjesto da se dive njegovim postignućima, dosađuju s pitanjima o ministarskim aferama i rekonstrukciji Vlade. “Vidim da ste oduševljeni velikim diplomatskim uspjehom Hrvatske”, ironično je pokušao ujesti. Nije posao novinara da budu oduševljeni, nego da u ime javnosti postavljaju pitanja. Uostalom, što bi trebao biti razlog oduševljenja? Činjenica da je jednu blijedu diplomatkinju koja u Hrvatskoj ništa značajno nije uradila, progurao na visoku međunarodnu funkciju?

Između uzleta na europskom planu, vidljivog iz spominjanja hrvatskih čelnika kao mogućih kandidata za europske funkcije, i rezultata koje isti ostvaruju kod kuće evidentan je strašan disbalans. Ako ćemo parafrazirati onu poznatu narodnu, u Europi huj, u Hrvatskoj fuj! Ili, u Bruxellesu gladac, u Zagrebu jadac. Vani uspješni i perspektivni, doma posve suprotno, frapantno neuspješni. Tamo potentni, ovdje impotentni. Kadrovski uspjesi na međunarodnom planu nisu nevažni, čine državu vidljivijom, vjerojatno i utjecajnijom, svakako ih valja cijeniti kao stvar prestiža, ali za hrvatske je građane mnogo važnije što se radi na Pantovčaku i u Banskim dvorima. A radi se loše i još gore. Toliko loše da Hrvatska, druga najsiromašnija zemlja u EU-u, s ogromnim odljevom stanovništva i demografskim deficitima, nastavlja svoje zaostajanje za Europom. Istom onom Europom koju bi neki od hrvatskih čelnika, kao, trebali voditi.

PLENKOVIĆEV HOD PREMA RUBU

Može se razumjeti da se Andreju Plenkoviću bijeg u Europu u ovom trenutku čini kao san snova. Jer mu se domaći teren pokazuje skliskim, do bola. Stvari se za njega ovdje jako kompliciraju i vidljivo su krenule nizbrdo. Na europskim je izborima popio neuspjeh, s nešto više od 22 posto osvojenih glasova srušio je HDZ na povijesni minimum. Premda iz stranke uvjeravaju da su žrtve nesretnog spleta okolnosti, anketna im popularnost i dalje ponire. Najave da se na predsjedničkim izborima s Kolindom Grabar-Kitarović vraćaju na put pobjede djeluju sve upitnije. Njena kandidatura, unatoč javnom nagovaranju, još nije potvrđena, a pobjeda na izborima na jako je dugom i lomnom štapu. Andrej Plenković u tom se pogledu našao u prilično nekomfornoj situaciji, praktično praznih ruku.

Njušeći slabost, njegovi dosad tihi i uslužni partneri vlastitu snagu i važnost pokušavaju bildati, javno mu šaljući ultimatume. Vladajuća koalicija sve više djeluje poput rogova u vreći. Međusobno se svađaju i diskvalificiraju. Ali svi traže smjenu kompromitiranih ministara i rekonstrukciju Vlade. Za što bi premijer mogao iskoristiti skori odlazak ministrice vanjskih poslova. Samo kad bi htio! Da otkači neuspješne i aferama havarirane ministre Plenković bi vrlo vjerojatno popravio svoj već jako načeti ugled u javnosti. Pokazao bi da shvaća probleme i da ih je spreman rješavati. Ali on se ukopava, braneći neobranjivo, pokušavajući stabilizirati neodrživo, dopuštajući da mu Kolinda drži lekcije o političkoj ispravnosti i moralu. Ubrzano reže granu na kojoj sjedi.

Predsjednica Republike otvoreno govori o tome da će, ostane li bez Pantovčaka, karijeru nastaviti u inozemstvu. ‘Posla uvijek ima u svijetu’, izjavljuje. Ali, mirovinu će ‘provesti u Hrvatskoj’. S takvom porukom možda je bolje da uopće ne ulazi u trku za osvajanje drugog mandata. Očito je da osobnu sudbinu ne veže uz ‘domovinu’ kojoj tako patetično zna tepat

S glavom u Bruxellesu, zagledan u vlastitu, navodno, važnu ulogu među eurounijskom gospodom, Andrej Plenković kao da ne vidi kako korača prema rubu. Njegovo je ponašanje u aferi Kuščević potpuno neracionalno, čak iracionalno. Jednog je svim mastima premazanog nekretninskog halapljivca, grabežnu spodobu, uzeo u zaštitu, ozbiljno ugrožavajući ne samo vlastiti moralni habitus, nego možda i politički opstanak. Umjesto da pomete smeće koje mu se po kabinetu vuče, napao je novinare, nazivajući problematiziranje ministrove imovinske kartice i načina na koji se ona nakrcavala – bombardiranjem. Njegovom se zaslugom problem makinacijama izbušenog Lovre Kuščevića pretvara u problem Andreja Plenkovića.

NEKRETNINSKA PIRANA KUŠČEVIĆ

Afera koja svakoga dana s novim produžecima ne prestaje puniti hrvatske medije ne razotkriva samo lik i djelo jednog ministra, usto i HDZ-ova političkog tajnika. Kuščevićeva sramota pretvara se u sat anatomije HDZ-ova načina vladanja. Kako funkcionira HDZ-ova vlast na terenu – to se na ovom primjeru sjajno može pratiti. Hrvatsku je pretvorila u vlastite feude. Na koncu, cijela ta priča omogućava dubinski uvid u politički i ljudski karakter premijera Plenkovića. Nekretninska pirana, čovjek koji je na razne krajnje dubiozne, mnogi će reći i kriminalne načine zgrtao kvadrate, kuće, vinograde i poljoprivredne terene, čija je obitelj kupovala jeftino, za bagatelu, pa nakon njegove intervencije i prenamjene zemljišta prodavala skupo, koji je varao i vjerovnike i državu, pa ga sada navodno istražuje i USKOK, na novinarska pitanja odgovara bahato i cinično, dijeleći savjete kako se u Hrvatskoj stječe bogatstvo. Vjerojatno se osjeća prilično sigurno, znajući da su prethodne ministarske afere slične vrste prohujale bez posljedica.

Ali od velikih mućki nekog ministra mnogo je veći problem skandalozno ponašanje Andreja Plenkovića. Lovro Kuščević jedan je provincijalni hahar koji se bez ikakvih ozbiljnih razloga i osobnih zasluga našao na ministarskom mjestu. Na premijeru i šefu HDZ-a mnogo je veća odgovornost. Sumnjivi bi se nekretninski driblinzi u ovom slučaju mogli tumačiti kao iznimka, usamljeni incident jednog pojedinca da ih Plenković nije odlučio braniti i proglasiti normalnim, gotovo pa neupitnim. Nakon što je, kako reče, papir po papir pregledao dokumentaciju, premijer tvrdi da je sav grijeh njegova ministra neupisivanje kuća u katastar. Nisu to, veli, takvi propusti da bi dovodili u pitanje njegov moralni i politički kredibilitet. Na zahtjeve koalicijskih partnera da se Kuščević mora povući, premijer odgovara da “ultimatume organski ne trpi”.

LOPOVLUK I KRIMINAL

Andrej Plenković ne trpi ultimatume, ali trpi da mu članovi kabineta proizvode ružne afere kao na tekućoj vrpci. Od Borg skupine, koja se pod krilom smijenjene ministrice Dalić financijski pofutrala na državnoj intervenciji u Agrokoru. Skoro trećina mu je Vlade već uhvaćena u nekim suspektnim poslovima s imovinom, mercedesima, kućama i ljetnim rezidencijama. Portal Index upravo je objavio novu aferu ministra državne imovine Gorana Marića s misterioznim stjecanjem višemilijunski vrijednih stanova u Zagrebu. Ima li kraja termitima koji su, izgleda, izbušili cijelu državu?

Umjesto da iz kabineta i stranke pobaca sve što bazdi na lopovluk i kriminal, premijer benevolentno dopušta da strukture naslijeđene iz vremena sistemske hobotnice Ive Sanadera opet operiraju. Kuščevićeva i Marićeva imanja, tvrde upućeni, samo su dio stečevina široko razgranate nekretninske mafije, koja je silne posjede zgrnula baveći se mutnom prenamjenom i otimanjem zemljišta i nikada nije razmontirana. Ako takvim informacijama raspolažu novinari, onda ni premijeru vrlo vjerojatno nisu nepoznanica. Izostanak reakcije, mirenje s HDZ-ovom močvarom, priču o jednom bezočnom ministru pretvara u storiju o njegovom moralno otupjelom šefu.

Ako Andrej Plenković i dalje ništa ne poduzima, ako svoje trule ministre, svemu usprkos, ne prestaje braniti i podržavati, onda to može značiti samo jedno – da nema ništa protiv. Da njegov osjećaj za politiku i poštenje zbog toga ne trpi. Lovro Kuščević vjerojatno odlazi iz Vlade, ali njegova je smjena iznuđena. Iznudit će je oni koji, za razliku od premijera, shvaćaju da njegovo zadržavanje kompromitira kompletnu Vladu, i vladajuću koaliciju, na koncu i HDZ. Plenković je zakasnio da na toj odluci i sam profitira. Da je toksičnog ministra odmah otkačio, mogao je demonstrirati odlučnost, moralnu snagu i principijelnost. Primoran da ga se odrekne, učinio je vidljivom samo vlastitu slabost.

DRUŠTVO KVARNIH LJUDI

Za prošlotjednog posjeta pogonima silno uspješnog i svjetski poznatog Mate Rimca u Svetoj Nedelji premijer se jako trudio pokazati kako visoko cijeni stručnost i sposobnost. Ali ne u svojoj kući. Vladu je sastavio uglavnom od potpuno nekompetentnih, usto i prilično kvarnih ljudi. Svejedno, svoje društvo politički mrtvih ministara ne želi mijenjati. Smatra ih dovoljno dobrima za upravljanje državom ili u svojoj kadrovskoj riznici nema boljih? Andrej Plenković može postati važna faca u europskim križaljkama, ali sigurno je da u politici nikada neće postati ono što je Mate Rimac u poduzetništvu.

Komentiraj