Nema novog SDP-a s onima koji su uništili stari SDP, rezolutno svoj program za preuzimanje, a navodno i transformaciju Socijaldemokratske partije najavljuje Peđa Grbin, prvi kandidat za novog šefa izbornim porazom obezglavljene stranke.

Logično je da oni koji su se pokazali kao problem, ili dio problema, ne mogu funkcionirati kao rješenje. Grbin pritom misli na one koji su odgovorni za ponižavajući poraz na recentnim parlamentarnim izborima. Cilja na ekipu dosadašnjeg predsjednika stranke Davora Bernardića, koji su nesretnika nakon izborne havarije glatko otpisali – pa sada po Gardalandu prodaje zjake i piči selfije, demonstrirajući svoje mentalne kapacitete – ali osobno ga ovoga puta ne žele slijediti. Na vlastito rashodovanje ne pomišljaju. Upravo suprotno, sami su sebe rasporedili po vodećim saborskim funkcijama, što u stranci izaziva revolt, a u javnosti zgražanje, pa rejting SDP-a nastavlja tonuti.

Grbinova tvrdnja da arhitekti izbornog poraza, kako ih naziva Ivan, staroga Račana sin, više nemaju legitimitet za predstavljanje SDP-a zvuči posve razumno. Problem je, međutim, u utvrđivanju točke od koje počinje proces propadanja SDP-a. Devastacija nije počela prije četiri godine, Bernardićevim dolaskom na čelo stranke, kako to sugerira Grbin. Počela je mnogo ranije, još za vrijeme Zorana Milanovića, koji je SDP ispraznio od lijevog sadržaja i kadrovski opustošio, pretvarajući ga u instrument osobne moći. Počela je još i prije, za vrijeme Ivice Račana, koji se također nije bio sposoban suočiti s vlastitom odgovornošću za neuspjehe i poraze. No za njihova vladanja SDP-om raspukline nisu bile ovako vidljive. Mogla ih je zakriliti ili premostiti Račanova karizma utemeljitelja stranke i političkog patrijarha, kao i Milanovićev barnumski karakter. S vremenom su se rasjedi produbili. Ustoličenje Bernardića simptom je već jako uznapredovalog malignog procesa.

Irelevantnost SDP–a

Kao da iz poraza nije sposoban ništa naučiti, SDP nažalost nastavlja putem svoje sve veće irelevantnosti. O tome jako dobro govori činjenica da je, kao nikad dosad, izbor novog rukovodstva SDP-a na medijskim marginama. Za širu je javnost gotovo potpuno nezanimljivo i nevažno tko će vladati Iblerom. Kao da nije riječ o još uvijek najjačoj opozicijskoj stranci, a opozicija – treba li podsjećati? – uvelike može odrediti ukupni karakter i kvalitetu vlasti u državi. Bilo kakav pokušaj postizbornog konsolidiranja već u startu je onemogućen stanjem deluzije u kojem se SDP danas nalazi. Partija se pokazuje potpuno nesposobnom za susret s realnošću.

Prvi se bijeg od stvarnosti tiče uvjerenja da je SDP izgubio izbore jer situacija u Hrvatskoj radi za HDZ: korona, strah, zdravstvena i socijalna nesigurnost, neizvjesnost… Također se spominje i Plenkovićevo dobro odigrano pomicanje HDZ-a prema centru, gdje se nalazi najdublji bazen glasova i gdje je i sam SDP mislio pecati. Međutim, nije SDP popio poraz jer je HDZ ojačao – to se nije dogodilo, a i vladajući su na silaznoj putanji – nego je SDP poražen jer je izgubio ili nije uspio na izlazak na izbore motivirati velik broj vlastitih birača.

Sve sličniji HDZ-u

Ne samo da nisu znali iskoristiti brdo HDZ-ovih afera kako bi se nametnuli kao ozbiljna alternativa stranci i vlasti duboko ogrezloj u klijentelizam i korupciju, odakle se te pošasti poput caulerpe taxifolije, u jadransko podmorje pristigle agresivne alge ubojice, šire Hrvatskom. Umjesto da inzistiraju na razlici, SDP postaje sve sličniji HDZ-u. Ivan Račan tvrdi da uhljebništvo i klijentelizam danas čine osnovu SDP-ova političkog rada, a oportunizam i trgovina najmoćnije su kadrovske poluge. Priča se ponavlja i s HDZ-ovim osvajanjem prostora centra, koji je dugo vremena stajao upražnjen i u koji se SDP nije ni pokušao ubaciti. Pa se danas čudom čudi kako se moglo dogoditi da umjerena, centrumaška Hrvatska na izborima svoju uzdanicu i spas pred desničarskom navalom prepozna u HDZ-u, a ne u SDP-u. Pitanje vlastitih propuštenih prilika na Ibleru, izgleda, ne kane otvarati.

Druga se iluzija tiče uvjerenja da smjena na čelu stranke garantira oporavak SDP-a. Odlazak dokazano nesposobnog i dolazak novog šefa uvjet je svih uvjeta. Ali nije problem samo u prvom čovjeku stranke. Nije problem ni u toj funkciji nedoraslom Bernardiću. Problem je u kadrovskoj devastaciji SDP-a. Kao što Milanović nije ostavio prirodnog nasljednika – kadrovska mu se politika svodila na uništavanje potencijalnih konkurenata – tako u stranci ni danas nema čovjeka uvjerljivih liderskih kapaciteta. U protekle četiri godine SDP se pokazao potpuno nesposobnim da prekine mrcvarenje i smijeni Bernardića. Stvari su u međuvremenu otišle predaleko pa više nema garancija da će njegovo nedavno iskrcavanje i skori izbor novog kapetana zaustaviti degenerativne procese. Sva tri dosad za novog šefa stranke ponuđena imena – Mirela Ahmetović, Peđa Grbin i Željko Kolar – polovična su rješenja. Ni jedne zaista snažne ličnosti. Nikoga tko bi se mogao nametnuti kao organski lider SDP-a.

Motivi za kandidiranje krapinsko-zagorskog župana Kolara potpuno su misteriozni. Ni na dosadašnjoj funkciji nije baš briljirao. Čini se da je i sam svjestan svojih skromnih i za predsjednika jedne ozbiljne stranke apsolutno nedovoljnih mogućnosti. Nagađa se da Kolar radi za nekoga tko zasad želi ostati u sjeni. Mlada načelnica općine Omišalj Mirela Ahmetović, široj javnosti poznata kao žestoki borac protiv LNG terminala na Krku, nije toliko tajnovita. Sama je proljetos u intervjuu Nacionalu rekla da će uvijek biti u taboru potpredsjednika stranke Zlatka Komadine, jednog od dvojice najvažnijih Bernardićevih saveznika, koji su ga svemu unatoč sve do izbornog potopa držali u sedlu. Ahmetović je kandidat statusa quo. Za Bernardića će još nedavno puna hvale reći da je potpuno opravdao svoju funkciju. Kandidatkinja je onog dijela SDP-a koji je u protekle četiri godine vladao strankom i nosi najveću odgovornost za izborni brodolom.

Peđa Grbin nastupa kao kandidat promjene. Govori o novoj energiji, novom političkom smjeru i novom SDP-u. Najavljuje da će, osvoji li stranku, sa saborskih dužnosti odmah posmicati ekipu stigmatiziranu izbornim debaklom. Grbin predstavlja diskontinuitet u odnosu na dosadašnje SDP-ovo rukovodstvo. S pravom se diči i svojevrsnim disidentskim statusom. Još prije dvije godine glasno je tražio Bernardićevo odstupanje, upozoravajući da ovaj stranku vodi u propast, što nije prošlo bez sankcija. Sa zadnjeg, 14. mjesta na izbornoj listi, preferencijalnim se glasovima ipak uspio probiti u Sabor. Za novu ga funkciju šefa stranke kvalificira javni ugled kojim raspolaže i činjenica da je zakukurijekao među prvima. Ali ni Grbin ne iskače iz tračnica kojima SDP već dulje juri nizbrdo. Utoliko se može smatrati kandidatom kontinuiteta. Veliko je pitanje može li djelovati integrativno, a vrlo je izgledno da do prodora i rezultata potrebnih za spas stranke ne može dobaciti. Vjerojatno će malo pokrpati SDP, ali sposobnost za velike političke iskorake dosad nije pokazao.

Osobni interesi

Treća fatamorgana u SDP-ovoj pustinji tiče se teze da će stranka putem oporavka krenuti čim se obustave unutarnje svađe i sukobi. Velika podijeljenost jest problem. Interni konflikti angažiraju i iscrpljuju ionako skromne potencijale stranke. SDP se bavi sam sobom, dok svijet prolazi. Ali ne hvataju se oni za vratove zbog političkih ili ideoloških prijepora, ne tuku se oko politika, nego oko personalnih stvari i osobnih interesa. Mlate se oko toga tko će vladati SDP-om. To je jedina razdjelnica koja funkcionira već godinama. Nema među njima nekih ozbiljnih političkih razlika ni razilaženja jer uglavnom nema ni politike. Bratoubilački se ratovi u SDP-u ne pokreću zbog ideja, nego drugovi jedni na druge u grabežnom pohodu na pozicije i funkcije nasrću šalabahter-mehanizmima.

Ni sada, u kandidacijskom postupku za izbore koji će se održati 26. rujna, budući politički profil SDP-a nije neka ozbiljna tema. Mnogo se više govori o manipulacijama članstvom, što upućuje na mogućnost da se i legalitet izbora dovede u pitanje. Više od polovice od 33.000 članova SDP-a nema pravo sudjelovanja na izborima. Samo oni koji redovno plaćaju stranačku članarinu, a takvih je u srpnju bilo samo oko šest tisuća, mogu birati buduće rukovodstvo. Broj se u međuvremenu povećao, ali na nimalo transparentan način. Tako je SDP-ova organizacija u Brodsko-posavskoj županiji svoje članstvo u samo mjesec dana gotovo udvostručila. Posebno je mutan podatak da negdje oko polovice članova SDP-a plaća članarinu od 1 kune mjesečno, kao da su nezaposleni, a uglavnom nisu. Vodili bi državu, a ne znaju ili ne žele srediti ni vlastitu stranku?!

Opasnost da se podjele i svađe okončanjem izbora neće zaustaviti posve je realna. Špekulira se čak i s opcijom definitivnog rascjepa. Formiranjem dva zastupnička kluba u Saboru. Ali čak i ako bi zaista ugasili svoje unutarnje sukobe, veliko je pitanje može li se SDP vratiti na putove nekadašnjih ponosa i slave. Ili bi bonaca samo otkrila i ogolila svu besadržajnost stranke. Crvenom bojom maskiranu žabokrečinu. SDP nema ni lidera ni ideju oko kojih bi se mogao okupiti. To je njegov najveći problem. Zato se izjeda iznutra. Zato sile destrukcije razaraju stranku. Zato je stranka u rasulu. Ivan Račan govori o potrebi izgradnje SDP-a iznova. Ali to je težak zadatak. I – tko bi ga mogao obaviti? Od ponuđenih imena baš nitko pa bi skori izbori u SDP-u mogli odlučiti samo o tome tko će ugasiti svjetlo na Ibleru.