LINIJA ŽIVOTA: Tepih od nagaznih mina

Nacionalova politička analitičarka i novinarka komentira prvu godinu mandata zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića

Tomašević pokazuje osobinu rijetku u hrvatskih političara: smatra da ga izborni program obavezuje. Imao je petlju da odmah na početku uradi ono što politika u Hrvatskoj decenijama već uporno izbjegava: povukao je niz nepopularnih poteza, reže klijentelističke lance i pogodovanja, kao i godinama taložene sedimente uhljeba i političkog parazitizma

Nakon što je odradio prvu godinu svog trnovitog mandata na čelu Zagreba, Tomislav Tomašević izjavljuje da se smatra uspješnim gradonačelnikom. Opozicija pak tvrdi da su mu rezultati katastrofalni jer se grad raspada. Dojam o raspadanju Zagreba nije bez osnova. Komunalna infrastruktura kolabira, magistralni vodovi pucaju na tjednoj bazi, grad je zatrpan smećem. Ali svemu tome usprkos, istraživanja pokazuju da gradonačelnik i dalje uživa veliku potporu javnosti. U mandat je uklizao s ogromnih oko dvjesto tisuća na izborima osvojenih glasova. Danas ga podržava više od 60 posto građana.Veliku potporu imaju čak i odluke oko kojih se diže velika medijska galama i organiziraju prosvjedi, poput otpuštanja u Holdingu i ukidanja plaćenog roditeljstva.

Odmah na početku, preuzimajući vlast u Zagrebu, Tomašević je upozoravao da promjene neće biti ni brze ni jednostavne. Problem je što su očekivanja bila ogromna. Problem je također što su ograničavajući faktori i opstrukcija bili mnogo veći nego se to predviđalo. Novi gradonačelnik kao da je ušao u osinje gnijezdo ili vučju jazbinu. Gradske su ga strukture dočekale narogušeno i neprijateljski. S praznom blagajnom, bez šanse da uredno isplati plaće tisućama zaposlenih u Gradu i Holdingu. Gotovo istodobno Državno je odvjetništvo pohapsilo dvadesetak ljudi povezanih s kriminalnom hobotnicom prethodnika. Etabliranje nove vlasti pokazalo se vrlo kompliciranim i riskantnim, poput šetnje minskim poljem. Unatoč svemu, Tomašević je uspio ostati na nogama. Stabilizirao je gradske financije, uglavnom pohvatao konce, uspostavio kontrolu nad golemim gradskim sustavom i, čini se, osigurao elementarne uvjete za svoje funkcioniranje. Sada najavljuje početak realizacije velikih projekata: novi režim prikupljanja i zbrinjavanja otpada, izgradnju čitave serije dječjih vrtića i stanova za najam, pretvaranje ruine Paromlina u modernu knjižnicu i centar društvenog života… Nije to više tek duginim bojama pofarbana klupa na Zrinjevcu.

Reformski iskorak

Gradonačelnik Tomašević pokazuje osobinu rijetku u hrvatskih političara: smatra da ga izborni program obavezuje. Imao je petlju da odmah na početku uradi ono što politika u Hrvatskoj decenijama već uporno izbjegava: povukao je niz nepopularnih poteza, reže klijentelističke lance i pogodovanja, kao i godinama taložene sedimente uhljeba i političkog parazitizma. U zemlji koja ustrajno odbija svaku reformu njegov je način upravljanja Zagrebom dragocjen i potencijalno potentan reformski iskorak. Sve to ne znači da je najgore prošlo ni da će ostatak mandata biti manje tegoban. Tomašević trenutno djeluje kao maratonac koji u trku mora s olovnom kuglom oko nogu. Njegova je vlast suočena s cijelim setom jako ograničavajućih faktora.

Prvo, i dalje je pritišće teško nasljeđe vlasti Milana Bandića. Pokojni je gradonačelnik iza sebe ostavio strašno zapušten grad. Dvadeset godina uništavan nebrigom i neodržavanjem, nerazumijevanjem razvojnih potreba jedne urbane sredine i teškim devastiranjem javnog dobra. Godine će i milijarde trebati da se Zagreb oporavi. Mnogo će vremena i energije trebati i za čišćenje lopovskih struktura. Nema džabe ni u stare babe, tako je prema tajnom snimljenom razgovoru, objavljenom nakon Bandićeve smrti, djelovao njegov model upravljanja gradom. Gradska se vlast ponašala kao kriminalna, zločinačka organizacija. Korupcijska se vertikala protezala od sitnih službenika gradske uprave i komunalnih poduzeća do istaknutih pripadnika društvene elite. Od šofera do šefa državne televizije. Od Pripuza do Pantovčaka, odakle je tadašnja predsjednica Republike najavljivala da će – zatreba li – svom dragom prijatelju nositi kolače u zatvor. Bandića više nema, ali neki su još jako živi. Demontaža bandićevštine u Zagrebu još nije završena. I neće ni biti sve dok je vlast u državi kontaminirana sličnim, klijentelističko-grabežnim modelom funkcioniranja.

Prvu godinu svog gradonačelničkog mandata Tomislav Tomašević zaključio je izjavom da Zagreb želi vratiti na put onoga što moderni gradovi danas jesu – pokretači nacionalnog zaokreta prema održivom, demokratskom i pravednijem društvu. Ogromnu je odgovornost tako preuzeo na vlastita pleća – da će promjena za Hrvatsku krenuti iz Zagreba

Luđačka košulja

Drugo, kao posve se neočekivan problem pojavio zakonom predviđeni okvir prijenosa vlasti koji funkcionira poput svojevrsne institucionalne luđačke košulje. Novom su gradonačelniku vezane ruke jer ne može izabrati ekipu s kojom će upravljati Zagrebom. Ne može smijeniti Bandićeve ni dovesti svoje ljude. Kao da premijer ne može birati vlastite ministre. Već godinu dana nova se vlast muči s tim blokadama. Zato je gradska uprava još neekipirana, dakle i nefunkcionalna. Tri četvrtine pročelničkih mjesta još drže naslijeđeni, Bandićevom voljom postavljeni kadrovi.

Nikome ne bih poželio, kaže ovih dana Tomašević, takvu tranziciju gradske vlasti da naslijedite sve najbliže suradnike vašeg najvećeg političkog oponenta i da s njima morate raditi u situaciji gdje imate stotine požara svaki dan i Grad i Holding na rubu provalije. Povrh toga, gradonačelnik se mora hrvati s njihovim ekstremno opozicijskim stavom. Neki najbliži Bandićevi jarani otvoreno rovare protiv nove vlasti, bacaju joj klipove u noge, miniraju odluke, organiziraju prosvjede i dižu tužbe. Onemogućavaju normalan rad čovjeku koji je dobio povjerenje građana Zagreba.

Treće, Možemo! nema kvalitetnog partnera u vlasti. Između njih i SDP-a nema ni velike ljubavi ni povjerenja. Crveni su zgrabili mnogo mjesta po Holdingu, ali koalicija od toga neće puno profitirati. Umjesto da vlastitim iskustvom stare, dobro uhodane stranke obogate partnerstvo na ljevici, SDP ga svojim klijentelističkim apetitima opterećuje. O njihovoj pogubljenosti mnogo govori i jahanje na zahtjevu za povratak Titova trga u Zagreb. Prva i zasad jedina pamtljiva inicijativa Viktora Gotovca, novog šefa SDP-ove zagrebačke podružnice, ide u proceduru. Na krivi način i u krivo vrijeme. Za opoziv prije šest godina, ucjenom ljute, proustaške desnice donesene odluke o Titovu izgonu iz glavnog grada Hrvatske moguće je navesti mnogo razloga. Josip Broz velika je povijesna ličnost. Unatoč nekim negativnim aspektima njegove vlasti, Titovo je nasljeđe za Hrvatsku izrazito pozitivno. Hrvatska se u Jugoslaviji teritorijalno ujedinila, nacionalno integrirala te ekonomski razvijala i socijalno modernizirala. Maršal, međutim, više nije prvi test na kojem bi se moderna ljevica trebala dokazivati. Broz jest nekakvo identitetsko sidro, bitna povijesna referenca, ali bitke se danas vode na posve drugim frontovima. Možemo! kao svoje prioritete navodi fokusiranje na društvene i ekonomske nejednakosti, nejednakost građana pred zakonom te bujajuću korupciju. Izričito odbijaju da svoje političke utakmice vode na svjetonazorskim prijeporima starog tipa, poput stava prema Jugoslaviji ili ulozi Crkve u društvu.

Loša opozicija

Četvrto, opozicija Tomislavu Tomaševiću vrlo je loša, što njegovoj vlasti sigurno ne može pomoći. HDZ i ostaci Bandićeve kadrovske piramide, sve redom borci za bolju prošlost. Novu vlast napadaju divinizirajući onu u kojoj su i sami sudjelovali. Šminkaju mrtvaca. Političko glavinjanje kojim sami sebe guraju u irelevantnost. Za Možemo! mnogo je neugodnija činjenica da neke gradske probleme, poput postpotresne obnove, moraju rješavati u suradnji s državnom vlašću. Neugoda je dvostruka. S jedne strane, znamo kako stvari s obnovom stoje. Gradska je vlast sama ne može pogurati, ruke su joj vezane, ali odgovornost neće moći izbjeći. S druge strane, ovisnost o Plenkovićevoj vladi za posljedicu ima ublažavanje odnosa Tomaševićeve platforme prema HDZ-u. Logično je da se partneri u nekom poslu podržavaju, ali dok nema obnove, nema ni partnerstva. Lako je zamisliti da Vlada nije samo nesposobna, nego i namjerno opstruira obnovu kako bi vlasti u Zagrebu, vjerojatnim rivalima na idućim izborima, maksimalno naštetila.

Preuzimajući vlast u Zagrebu, Tomašević je upozoravao da promjene neće biti ni brze ni jednostavne. Problem je što su očekivanja bila ogromna. FOTO: Slavko Midzor/PIXSELL

Ovdje svakako treba primijetiti i medijsko prekomjerno granatiranje kojem je Tomaševićeva vlast izložena. Tako navodno negdje u Zagrebu nepokošena trava odjednom postaje krunski dokaz njenog nefunkcioniranja. U gradu koji zbog višegodišnje devastacije puca po šavovima. Skandalozno je također kad pod krinkom objektivnosti novinari u goste kao relevantne i uvažene sugovornike pozivaju najbliže Bandićeve suradnike. Nije problem u njihovoj kritičnosti, nego je problem u tome što mediji pritom prešućuju njihovo sudjelovanje u jednoj teško korumpiranoj vlasti. Prije nego što im tutnu krušku pod njušku da pametuju o tome što Tomašević radi, morali bi objasniti kako su sami do lani haračili Zagrebom. Zvati Ivicu Lovrića, jednog od “stupova” Bandićeve kleptomanije, isto je kao angažirati nekog ministra Ive Sanadera da drži lekcije aktualnoj, Plenkovićevoj vlasti.

Peto, nakon svih tih nagaznih mina koje Tomislav Tomašević još nije definitivno riješio ni demontirao, ozbiljno mu ograničenje predstavlja i kadrovska oskudica njegova stranačkog gremija kao i manjak iskustva u političkom funkcioniranju i tehnologiji vladanja. Sva vlast u Zagrebu počiva na tri čovjeka, gradonačelniku i dvoje dogradonačelnika. Da su supermeni – izgorjet će. Manjak vlastitih jakih ličnosti trebao bi rezultirati otvaranjem Možemo! prema nestranačkim i stručnim ljudima, što bi bilo jako dobro. Negativno je ako inkluzivnost povećava nesigurnost vlasti. Tomašević se već pokazao kao vrlo oprezan i prilično nepovjerljiv čovjek. Možda zato što zna s kim ima posla. Možda se još osjeća kao u neprijateljskom okruženju. Ali ako svaka i najmanja odluka mora njemu na potpis, neminovno postaje usko grlo. Grad na taj način ne može funkcionirati.

Prvu godinu svog gradonačelničkog mandata Tomislav Tomašević zaključio je izjavom da Zagreb želi vratiti na put onoga što moderni gradovi danas jesu – pokretači nacionalnog zaokreta prema održivom, demokratskom i pravednijem društvu. Ogromnu je odgovornost tako preuzeo na vlastita pleća – da će promjena za Hrvatsku krenuti iz Zagreba.

Komentiraj