LINIJA ŽIVOTA: Svečanost kulture u Rijeci bez državnog vrha? Neviđena sramota!

Svojim nedolaskom na tu izuzetnu svečanost prvi ljudi hrvatske države pokazali su nedostatak elementarne pristojnosti, takta i kulture. Vjeran Zuppa piše da takvo ponašanje predstavlja političko-prostačku pljusku hrvatskoj kulturi u cjelini. Cijelom jednom gradu državni vrh uskratio je iskazati dužno poštovanje

Nije to bio običan ni nevažan izostanak. Bila je to prava demonstracija. Blokovski bojkot. Kompletan državni vrh, predsjednica Republike i predsjednici Sabora i Vlade, nisu smatrali potrebnim da se u subotu pojave na spektakularnoj svečanosti porinuća Rijeke u status Europske prijestolnice kulture.

Andrej Plenković našao je ispriku. Bio je u Portugalu. Na samitu Prijatelja kohezije. Kao da je jedan u nizu europskih sastanaka važniji od događaja bez presedana, od činjenice da je prvi put neki hrvatski grad dobio čast ponijeti naslov kulturnog srca Europe. Odlazeća Kolinda Grabar-Kitarović nije ni pokušala smisliti neki izgovor, kao ni Gordan Jandroković. Na njihovim službenim stranicama nema podataka da bi tog dana bili zauzeti nekim drugim obavezama. Ali su se već sutradan, u nedjelju, i predsjednica i premijer našli u Dubrovniku, na Festi svetog Vlaha. Plenković je za boravak u Gradu rezervirao čak dva dana. Kako ništa ne bi propustio, ni svečanu sjednicu dubrovačkoga Gradskog vijeća, ni tradicionalnu Večeru od kandelore na tvrđavi Revelin, ni vjersku procesiju. Za svečanosti koje se u Dubrovniku ponavljaju svake godine našao je vremena, za Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture, što je – kako reče njegova ministrica kulture Obuljen – najveći kulturni projekt realiziran u Hrvatskoj, nije ga bilo. Dubrovčanima je i preko Facebooka poslao čestitke. Riječanima nije. Ni on ni Vlada na svojim službenim profilima EPK uopće ne spominju. Premijer koji se inače voli hvaliti trenutnim hrvatskim predsjedanjem Europskom unijom kao da je to njegov osobni uspjeh, jedno istinski veliko postignuće svoje zemlje faktički ignorira. S tim da je njegov ponos, predsjedanje EU-om, došlo po redoslijedu, rotacijom, dok se Rijeka za svoj EPK u žestokoj konkurenciji sama morala izboriti.

‘Bella ciao’ kao grand finale

Šefovi države nemaju afiniteta za kulturu? To sigurno ne može biti razlog njihova bojkota, premda neki od njih sasvim jasno preferiraju konzervativniju, na tradiciju više navezanu vrstu kulturnih događanja. Tamburice, a ne adrenalinski rock. Kič, a ne umjetničku provokaciju. Ili razloge njihova nepojavljivanja u Rijeci treba tražiti u navadi da idu samo tamo gdje je HDZ na vlasti, a oporbene situacije ne podnose? Možda, možda… Ali na EPK, po svoj prilici, nisu došli prije svega zato što se ne slažu s intonacijom njegova svečanog otvaranja. Ne mislimo pritom na žestoki avangardni karakter tog masovnog performansa. Mislimo prije svega na vrijednosti na kojima je program temeljen. Vrijednosti koje zvuče vrlo europski, ali su u Hrvatskoj uglavnom neudomaćene. Ne samo uvažavanje, nego življenje različitosti, tolerancija, slavljenje mira umjesto slavljenja rata, pohvala radništvu umjesto ovdje uobičajenog veličanja ratnika, isticanje povijesne antifašističke pozicije Rijeke.

Svečanost u Rijeci bila je moćna, bučna i samosvjesna. Središnji dio cjelodnevnog programa otvorenja, spektakularna izvedba “Opere industriale” u riječkoj luci, sa zvukovima metalaca, brusilica i varilica, bubnjeva i čekića, slapovima iskrenja na dizalici uz pozornicu, zborovima radnika u trlišima, “energiji punka, tehna, metala, buke, svega onoga što jest grad”, svoj je neponovljivi i frenetični grand finale doživjela u izvedbi poznate “Bella Ciao”. Nekad protestna pjesma obespravljenog radništva, koja je postala široko poznata kao pjesma talijanskih partizana, u to vrijeme jako prihvaćena u Istri i Kvarneru, danas je svojevrsna antifašistička himna. U subotu, u njenoj vjerojatno najmasovnijoj izvedbi falili su samo oficijelno prvi glasovi hrvatske države. Odlazeća predsjednica, koja tvrdi da voli pjevati sa “svojim narodom”, propustila je priliku da s desecima tisuća građana i sama sudjeluje u njenom izvođenju.

Netko na Korzu zapalio je instalaciju velikog umjetnika Ivana Kožarića, netko je bojom zalio jugoslavensku zastavu, koja je postavljena na izložbi kroz vremensku crtu kao jedna u nizu zastava država u kojima je Rijeka živjela. Prethodno su Hvidra i vukovarski gradonačelnik Penava poveli hajku. Nisu im smetali kukasti križ ni zastava Trećeg Reicha

Prijetnje iz Splita

Originalno zamišljena i vrhunski producirana svečanost otvaranja Europske prijestolnice kulture upućuje na dosad u Hrvatskoj potisnute kapacitete modernosti. Ne samo jednom gradu, nego i cijeloj državi služi na čast ono što je Rijeka pokazala. Kao što izostanak predstavlja sramotu za one koji su se tamo, ako ni zbog čega drugoga onda po sili svoje funkcije, morali pojaviti. Čini se da je trojka predsjednika kukavički uzmakla u strahu od već poznatih desničarski nabrijanih ideoloških kerbera. Pojedinci i neke braniteljske udruge iskazali su, naime, neslaganje s pojedinim dijelovima svečanosti. Posve je legitimno da netko postavljanje petokrake na riječkom neboderu smatra neprihvatljivim. Premda je riječ o spomeniku svima onima koji su u oslobađanju tog grada sudjelovali. Ali je posve nepodnošljivo kad svoj stav pokušava nametnuti kao obligatoran. Pogotovo kad to prijeđe u prijetnje i nasilje. Netko na korzu zapalio je instalaciju velikog umjetnika Ivana Kožarića, netko je bojom zalio jugoslavensku zastavu, koja je postavljena na izložbi kroz vremensku crtu kao jedna u nizu zastava država u kojima je Rijeka živjela. Prethodno su Hvidra i vukovarski gradonačelnik Penava poveli hajku. Nisu im smetali kukasti križ ni zastava Trećeg Reicha, ali su jugoslavensku trobojnicu proglasili nedopustivom provokacijom, vrijednom postupanja Državnog odvjetništva. Zajednica branitelja HDZ-a “Gojko Šušak” iz Splita ide još dalje: “gospodi ili drugovima iz Rijeke” javno šalje poruku da ne iskušavaju njihovo strpljenje jer “posljedice mogu biti velike”.

Premijer bi zabranio Milanovića

Šefovi HDZ-a na te prijetnje ne reagiraju. Prvi ljudi države prave se mutavi. Čini se da i sami žive u strahu. Podvili su rep pred šačicom onih koji se usude terorizirati cijelu državu. Koji sami sebi uzimaju pravo propisivati što bi u Hrvatskoj bilo poželjno i dopustivo, a što se obavezno ima smatrati proskribiranim. Koji ne razumiju složenost hrvatskog identiteta, u ovom slučaju identiteta Rijeke, koji bi cijelu državu i naciju postrojili i podšišali na vlastitu mjeru. Koji svoja osobna uvjerenja silom žele pretvoriti u kanon. Umjesto da stanu uz Rijeku, kako bi ideološkim štemerima poslali poruku da se nasilje neće tolerirati, predsjednica države, predsjednik Sabora i premijer preskaču svečanost EPK-a. Umjesto da pošalje poruku siledžijama, Plenković šalje poruku onima koji njegov izostanak kritički prozivaju. Bilo bi im bolje da to ne komentiraju, kaže. Sve se češće pokušavajući igrati glavnog urednika, šef Vlade novinarima dijeli lekcije čime bi se trebali baviti. Valjda na tragu ideja svog pretencioznog, a praznog inoministra: više pažnje europskom predsjedanju EU-om, manje skandaloznim imovinskim žongliranjima njegovih suradnika.

Vrlo blagu primjedbu novoizabranog predsjednika Zorana Milanovića da je možda ipak trebao naći vremena za Rijeku, premijer oštro kvalificira kao trivijalnost. Ne vidi razloga da se “netko tko još nije stupio na dužnost miješa u nešto”. Milanović se nije pokušao miješati u njegov posao, samo je iznio svoje mišljenje. Što građanima Hrvatske, valjda, još nije zabranjeno. Sloboda govora ustavna je kategorija, garantirana čak i onima koji nisu birani za šefa države. Premijer, izgleda, zaboravlja da je taj “koji još nije stupio na dužnost” izabran nedavno za predsjednika Republike i da ga više od milijun onih koji su mu dali svoj glas, nije biralo da šuti ili bude neprimjetan. Za razliku od onih koji su već odavno na dužnosti, odnosno onih kojima dužnosti možda uskoro istječu, Milanović je smatrao potrebnim nazočiti otvaranju EPK-a u Rijeci. I djelovao je tamo kao glas razuma. Posebno je pozitivno iznenadio svojom upućenošću u hrvatsku rock kulturu pa je tako na primjeru riječkih Parafa, prvog ovdašnjeg punk sastava, primijetio da je Hrvatska u tom pogledu sedamdesetih išla ukorak sa svijetom, a konkretno ispred Austrije.

Strani mediji tvrde da je otvaranje EPK-a bilo grandiozno. Da je Rijeka imala nezaboravan dan, “jedan od najvažnijih u svojoj bogatoj i složenoj povijesti”. Strani diplomati i visoki međunarodni gosti bilježe se sa štovanjem. Svojim nedolaskom na tu izuzetnu svečanost prvi ljudi hrvatske države pokazali su nedostatak elementarne pristojnosti, takta i kulture. Vjeran Zuppa piše da takvo ponašanje predstavlja političko-prostačku pljusku hrvatskoj kulturi u cjelini. Cijelom jednom gradu, po veličini trećem u Hrvatskoj, državni vrh uskratio je iskazati dužno poštovanje. Odrekli su se Rijeke jer je ponosno, možda i prkosno demonstrirala vlastiti identitet. Svoj buntovni i avangardni duh. Počastili su je neprimjećivanjem, kao da ne postoji, zapravo prezirom. Još gore, svojim nesudjelovanjem, odnosno distanciranjem od impresivnog uplovljavanja u EPK, trojka predsjednika staje uz samozvane arbitre duha i nasilnike za koje je “crvena Rijeka” poput crvene krpe. Praktično hrabre vandale.

Komentiraj