Andrej Plenković ipak je uspio uz presudnu pomoć Milorada Pupovca pronaći navodno sretni novčić – kovanicu od pedeset centa s likom Nikole Tesle – u česnici čijim je lomljenjem okrunjen tradicionalni predbožićni prijem Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu. Značenje svečanosti na pravoslavni Badnjak, već godinama manifestaciju suradnje hrvatske vlasti s manjinskom srpskom zajednicom, ove godine dodatno je pojačano vanjskopolitičkom dimenzijom – dolaskom visoke delegacije iz Beograda na čelu s potpredsjednikom vlade Ivicom Dačićem. Preko međuetničkog pomirenja do međudržavne normalizacije?

Još je Ivo Sanader 2004., kao svježe izabrani premijer, svojim dolaskom i svojom sada već legendarnom čestitkom „Sretan Božić! Hristos se rodi!“ učinio prijem SNV-a prvorazrednim društveno-političkim događajem. Dotad su božićna okupljanja u organizaciji srpskih udruga, započeta u prvoj polovici devedesetih, predstavljala političku alternativu. Pripadnici Tuđmanove vlasti, kao i drugih etabliranih političkih stranaka, ni da bi primirisali. Sanader je imao petlje za potez koji je sam nazvao civilizacijskom gestom. Pripadnike manjina, kao – po njemu – integralni dio hrvatskog društva i države, uključio je u svoju parlamentarnu većinu. Njegovom čestitkom na pravoslavni Badnjak, koja je kao velika prekretnica odjeknula diljem Hrvatske, ovdašnji su Srbi, kako je sam napisao, „izvučeni iz nepotrebne ilegale, iz geta“, da bi uskoro postali dijelom političkog i društvenog mainstreama. Sve kasnije vlasti samo su ušle, uklizale u brazdu koju je Sanader napravio.

Uz božićno okupljanje SNV je ovih dana pokrenuo kampanju kojom će preko serije jumbo plakata u više gradova hrvatskoj javnosti pokušati približiti ono što je u proteklih 25 godina od svog osnivanja radio. Na prvom je poruka „Badnjak mira – Hristos se rodi“, ispisana u kombinaciji latinice i ćirilice. Naglasak je, čini se, na sudjelovanju srpskih organizacija u pomirenju, izgradnji mira te uspješnom okončanju procesa integracije Hrvatske u Europu. Ivica Vrkić, pravi politički patrijarh koji je obavljao niz istaknutih dužnosti, pa je između ostaloga bio i Tuđmanov šef za mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Hrvatske, nedavno je upozorio da se često prešućuje i ignorira pozitivna uloga Milorada Pupovca u vrijeme Domovinskog rata i „onoga što je radio na svjetskoj razini, a bez čega bi i Hrvatskoj bilo teško ostvariti svoje strateške interese“. Nešto slično govori i premijer Plenković. Svoj dolazak na božićni prijem SNV-a naziva potvrdom čvrste suradnje HDZ-ove vlade i predstavnika srpske zajednice, kojima je zahvalio na podršci, lojalnosti i iskrenom partnerstvu, baziranom na povjerenju.

Sudjelovanjem SDSS-a, glavne srpske stranke, u HDZ-ovoj vlasti, još od Sanaderova do Plenkovićeva vremena, Srbi su došli do toga da se danas čine prilično dobro integriranim u hrvatsko društvo. Nešto se od toga dalo vidjeti i na božićnom prijemu SNV-a, koji je postao mjestom velikih gužvi, krcato pripadnicima političke elite, s predstavnicima vlasti u prvim redovima. Oni koji su s manjincima bili kad je bilo najteže, ljudskopravaši, NGO aktivisti ili opozicionari, sada uglavnom ostaju u pozadini. Kao stranka vlasti, SSDS međutim mora dijeliti odgovornost i za neuspjehe aktualne Vlade. Srpska je zajednica u Hrvatskoj pred demografskim slomom, praktički u nestajanju. Srba je nikad manje, samo 3,20 posto. Ukupno ni 124 tisuće. Što znači da se njihov broj u samo tridesetak godina smanjio na tek četvrtinu onoga što su imali početkom devedesetih. U Vukovaru ostaju i bez nikad realiziranog prava na upotrebu ćirilice, što je tamošnja gradska vlast nedavno krajnje problematičnom odlukom izglasala.

Predsjednik bez poziva

Možda u kontekstu sudjelovanja u HDZ-ovoj vlasti treba gledati i činjenicu da Pantovčak poziv na ovogodišnji prijem SNV-a nije dobio. Pupovac kaže da su se malo umorili od pozivanja onoga koji na pozive ne odgovara. Ne spominje da ga je Zoran Milanović u više navrata baš krvnički izvrijeđao. Ali riječ je ipak o predsjedniku Republike. Čini se da je njegovo izostavljanje s liste uzvanika prije svega rezultat svrstavanja uz jednu stranu u bijesnom ratu između šefa države i šefa Vlade. Što za Srbe u Hrvatskoj nikako ne bi bilo dobro. Bilo bi to, uostalom, posve suprotno i Pupovčevom običaju uglavnom jobovski strpljivog primanja udaraca te inzistiranju na institucionalnoj stabilnosti hrvatske države.

Značenje svečanosti na pravoslavni Badnjak, već godinama manifestacije suradnje hrvatske vlasti s manjinskom srpskom zajednicom, ove godine dodatno je pojačano vanjskopolitičkom dimenzijom, FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

Uz taj unutarnjopolitički aspekt, pravoslavni Badnjak u izvedbi SNV-a ove godine imao je i važan vanjskopolitički sadržaj. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić poslao je u Zagreb potpredsjednika svoje vlade Dačića s još dvoje ministara i instrukcijom da odnose s Hrvatskom „malo odlede“. Je li riječ o strateškom zaokretu ili tek o taktičkoj igri koja će poslužiti njegovoj kompliciranoj političkoj ekvilibristici sjedenja na više stolaca, to je u ovom trenutku nemoguće znati. U prošlosti već je bilo više takvih pokušaja ceremonijalnog poslijeratnog izmirenja i normaliziranja međudržavnih odnosa, redovito kratkog vijeka. Uglavnom, u skoro trideset godina od prestanka rata Srbija i Hrvatska nikakve ozbiljne pomake nisu uspjele napraviti. Odnosi su trajno zategnuti, posljednjih mjeseci i drastično pogoršani. Najviši čelnici vlasti u Beogradu redovito Hrvatsku povezuju s ustašlukom. Vučić će tako reći da Hrvatska od 41., dakle, od NDH do danas, radi isto. Premijerka Brnabić govori da se rukovodstvo Hrvatske „utrkuje u ustaštvu“. No toksičnoj atmosferi unatoč, treba reći da je nedavno rvi put jedan politički predstavnik Hrvata, Tomislav Žigmanov, postao ministar u srbijanskoj vladi. Što je svakako jako dobar znak.

Suzdržane poruke

Posve razumljivo, hrvatska vlast primila je Vučićevu inicijativu o detantu s određenim oprezom. Utoliko su i međusobne poruke na Pupovčevom božićnom domjenku bile suzdržane. Manjak entuzijazma nakon tolikih brodoloma ne mora biti loš znak. Uglavnom, obje strane otvorile su mogućnost dijaloga i obje naznačile okvir u kojem bi ga mogle voditi. Premijer Plenković tako je istakao da je Hrvatska bila žrtva Miloševićevog režima. Nije spominjao, ali dobro je poznato da je u tom režimu Dačić bio „mali Sloba“, odnosno Miloševićev portparol i nasljednik na čelu stranke. Šef hrvatske vlade govorio je i o tome da teško nasljeđe rata opterećuje odnose Hrvatske i Srbije te da je njihovo poboljšanje moguće graditi na istini te „stvarnim koracima isprike i pomirbe“. Problem je što svaka strana svoju interpretaciju prošlosti smatra jedinom istinom.

Srpski šef diplomacije Dačić svoj dolazak u Hrvatsku proglasio je snažnom porukom o „potrebi razgovora i redefiniranja odnosa Beograda i Zagreba“. Nije objasnio što bi to redefiniranje podrazumijevalo. Ne mislimo isto o brojnim pitanjima, rekao je, ali moramo razgovarati. Nismo jedni drugima najdraži, ali živimo jedni uz druge pa je red da budemo u miru. Zajednički bi interes, po njemu, trebao biti važniji od razlika u stavovima. Gost se založio za „dijalog na ravnopravnoj osnovi uz međusobno uvažavanje“, što bi se vjerojatno moglo smatrati nekakvim zakukuljenim, implicitnim priznanjem o trenutno superiornom, ulaskom u Schengen i uvođenjem eura potvrđenom, položaju Hrvatske.

Hoće li blagdansko druženje visokih političkih dužnosnika Hrvatske i Srbije prerasti u novi početak rješavanja problema u odnosima dviju zemalja, naslijeđenim još iz vremena rata, to tek treba vidjeti. Šanse postoje. Potreba još više. Ali najveći interes za otvaranje dijaloga i dobrosusjedsku suradnju pokazuju pripadnici manjinskih zajednica. Posve razumljivo, jer svako se bilateralno zaoštravanje preko njihovih života prelama. Tragično o tome govori sudbina hrvatskih Srba. Koji su jako skupo platili velikosrpske snove Beograda. Bajku o tome kako bi svi Srbi trebali živjeti u jednoj državi, koju i danas širi Milorad Dodik, wannabe prvi Srbin u Bosni i Hercegovini. Za razliku od Dodika razbijača, Pupovčev SNV sudbinu Srba u Hrvatskoj vazda je vezao uz Zagreb i hrvatsku državu. Čak i u vremenu rata. Čak i onda dok su Hrvatskom vladala antisrpska raspoloženja. Zbog njihova je bojkota ideja „srpskog sveta“ ovdje prošla kao da je nikad nije ni bilo.

Srpska manjina u nekim susjednim zemljama, posebno u BiH i Crnoj Gori, djeluje kao destabilizirajuća snaga, u Hrvatskoj je faktor stabilizacije vlasti. To ne znači da je sve u radu SNV-a i drugih srpskih organizacija dobro. Ali osnovni je kurs, unatoč greškama, jako ispravan. Zato je pravoslavni Božić s razlogom postao hrvatska svetkovina. Nisu ga takvim učinili samo visoki gosti. Ni Sanader, koji je imao talenta i snage za velike političke zamahe, ni ove godine premijer Plenković i njegova svita, nagurani oko česnice. Domaćini su stvorili okosnicu i od prigodnog blagdanskog okupljanja napravili jedan od ključnih društveno-političkih događaja u Hrvatskoj, s jakim odjecima i u drugim bliskim državama.