Nema šanse da još nosimo etiketu Ive Sanadera. No way, ovo je drugi HDZ – burno je na koncem prošloga tjedna objavljenu presudu zagrebačkog županijskog suda u aferi Fimi media reagirao Andrej Plenković. U ponovljenom postupku sud je bivšeg šefa HDZ-a i premijera Ivu Sanadera proglasio krivim za koruptivno izvlačenje znatne gomilice šuške iz državnih poduzeća, pa je osuđen na osam godina zatvora i oduzimanje skoro 16 nezakonito stečenih milijuna. Zbog korupcije je osuđena i Hrvatska demokratska zajednica. Morat će platiti 3,5 milijuna kuna kazne i u državni proračun vratiti 14,6 milijuna.

Presuda ima ogromnu važnost: Fimi media najveća je u samostalnoj Hrvatskoj procesuirana politička korupcijska afera. Izuzetno je značajno također da se hrvatsko sudstvo drugi put pokazalo sposobnim osuditi ne samo nekad moćnog premijera, nego i njegovu i danas vladajuću stranku. Prvi put je zločinačkoj organizaciji za ilegalno financiranje Sanaderovih i HDZ-ovih potreba presuđeno prije šest godina, nakon čega je uslijedilo dugotrajno mrcvarenje postupka pa će se na njegovo pravomoćno okončanje još morati čekati. Ali nekakav je pomak ipak napravljen. Na što je Andrej Plenković odlučio reagirati isključivo kao šef HDZ-a. Nije nastupio kao premijer, što bi u takvoj situaciji bilo normalno. Ako je država ispred stranke, kako to političari vole tvrditi.

Kao premijer morao bi pokazati zadovoljstvo procesuiranjem korupcije. Pogotovo bi kao samoproglašeni borac protiv korupcijskog zla morao pozdraviti činjenicu da je sud poslao važnu poruku, da je lopovluk, bez obzira na to tko su mu počinitelji, nedopušten i kažnjiv, izvan zakona. Ništa od toga nismo vidjeli ni čuli. Plenković je najavio žalbu, insistirajući na tezi da današnje vodstvo i članstvo HDZ-a ne može biti odgovorno za djelovanje pojedinaca. Svoju je argumentaciju pokušao osnažiti podsjećajući na to da on u vrijeme Fimi medije uopće nije bio član stranke. Ne, on se priključio kasnije, onda kad se već znalo da je HDZ umočen u velike koruptivne svinjarije. Jednake je vjerodostojnosti i tvrdnja da se stranka ne može povezivati s kriminalnim radnjama „fizičkih osoba“. Osim što su te „fizičke osobe“ bile HDZ-ovi šefovi i blagajnice, a korupcijom stečena sredstva znatnim su dijelom potrošena i za financiranje stranačkih potreba. Obranu svoje partije Plenković će zaključiti izjavom da današnje vodstvo gradi „novi HDZ“.

Naravno, nije ugodno biti šef stranke koja je sudski proglašena odgovornom za korupciju. Pogotovo jer ni jedna druga stranka u Hrvatskoj ne nosi takav teret. Teško se sjetiti da bi nekom drugom državom u Europi vladala u korupcijskim postupcima kažnjena stranka. Samo Hrvatska ima na vlasti osuđeni HDZ. Ali nije riječ o kolektivnoj odgovornosti. Osuda HDZ-a ne znači krivnju svakog člana stranke. U HDZ-u sigurno ima mnogo poštenih i časnih ljudi. Međutim, nešto je u njihovom funkcioniranju generalno jako trulo. Grabež nije ograničen tek na Sanaderove mandate. Bilo je toga i prije i poslije njega. Virus je usađen početkom devedesetih uglavnom pljačkaškom privatizacijom društvenog bogatstva. I danas se hobotnica u HDZ-u (hvala na pitanju!) jako dobro osjeća. Sanader je korupciju pretvorio u sustav, u čemu je, kako reče sutkinja Irena Kvaternik, bio nezasitan: „Grubo je i bezobrazno zloupotrebljavao svoj položaj i političku moć. Imao je velike privilegije, ali je zbog svojih nezasitnih potreba na štetu svih građana Hrvatske uništio povjerenje u sustav, jačajući uvjerenje da je korupcija u politici više pravilo nego iznimka.“

Relativiziranje skandala

Nije to isti HDZ, kaže Andrej Plenković. Stvarno? Prvo, njegovu tvrdnju da današnje stranačko rukovodstvo nema veze s onim iz Sanaderova vremena, sam demantira već sastavom svojih najbližih suradnika. Njegov predsjednik Sabora Jandroković bio je Sanaderov ministar vanjskih poslova. Sanader ga je zapravo izmislio. Plenkovićev povjerljivi savjetnik, navodno i kingmaker Vladimir Šeks godinama je funkcionirao kao Sanaderova desna ruka, sve dok ih jedna funkcija nije razdvojila. Ćaća je odlučio Šeksa nakon četiri godine na čelu Sabora zamijeniti njegovim prijateljem Bebićem, što mu – pokazat će se kasnije – nikada nije bilo oprošteno. Današnji šef HDZ-ova zastupničkog kluba Branko Bačić nosio je nakon Sanaderove abdikacije torbe s milijunima iz HDZ-ova sefa u Državno odvjetništvo. Svim HDZ-ovim gazdama, pa i Sanaderu poltronski bliska Dubravka Šuica danas je Plenkovićeva potpredsjednica Europske komisije. Nije li upravo današnji šef HDZ-a odlučio politički revitalizirati korupcijskim skandalima iz Sanaderove ere teško obilježenog Božidara Kalmetu?

Novi HDZ sa starim ljudima? Ljudima koji su sudjelovali ili samo nisu htjeli vidjeti Sanaderov korupcijom natopljeni model vladanja. Koji su bivšeg vođu divinizirali sve dok su brstili iz njegove ruke, kao što su danas puni udivljenja prema aktualnom stranačkom šefu. Ili Plenković hoće reći da su svi oni postali novi ljudi otkako on vodi HDZ? Oprali su ruke, presvukli se u novo ruho, dok Sanader kao navodno jedini krivac plaća račun. Svi su ostali nevini, premda su u korupciju bili uključeni čitavi ešaloni HDZ-a: direktori po državnim poduzećima koji su preko Fimi medije financirali hobotnicu i stranački stroj koji se prljavim parama podmazivao.

Drugo, tvrdnje Andreja Plenkovića o njegovu novom, čistom, korupcijom neokuženom HDZ-u grubo se sudaraju s realnošću. Stranka je i danas natopljena aferama. Korupcija u HDZ-u nije samo prošlost, nego je i njegova sadašnjost, dubinski ukorijenjena i kapilarno razgranata. Korupcijski je model funkcioniranja jako urastao u tkivo HDZ-a, ali Plenkovićeva vlast prema njegovim nositeljima ne pokazuje ni gađenje ni oprez. Lakše je, naravno, osuditi Sanaderovu hobotnicu, nego onu koja ti raste uz koljeno. HDZ je i danas nakrcan sanaderčićima koji kopiraju model Fimi medije. Lokalnim šerifima koji su u vlastitim sredinama preslikali tu praksu isisavanja javnih sredstava za privatne i stranačke potrebe.

Nisu li se Plenkovićevi ministri pokazali kao majstori u stjecanju nekretnina, u tolikoj količini da im ni broj, kako su neki od njih i sami znali reći, više ne mogu pratiti? Nisu li njegovim miljenicama u Vladi znali osvanuti misteriozni Mercedesi pred kućom? Nisu li njegovi ministri još nedavno zalazili u klub na druženje čovjeku koji je vodio jednu od najznačajnijih hrvatskih firmi, a ulovljen je dok torbe pune milijuna nepoznatog porijekla kojekuda pokušava sakriti. Nije li mu važna stranačka drugarica, ona koja mlati pare dok vjetar duva, svoju koruptivnu mrežu dovela sve do njegova premijerskog kabineta? Pogledaj dom svoj, anđele, vidjet ćeš prizore potresne!

Autoritarna partija

Treće, Andrej Plenković ne može tvrditi da njegov HDZ nema baš ništa s onim iz vremena Ive Sanadera ako se način funkcioniranja stranke nije promijenio. HDZ je ustrojen kao autoritarna partija, i onda i sada. Na čelu neupitni šef koji sve diktira – s tim da je Sanader imao i organski autoritet, što Plenkoviću nedostaje – sve ostalo klimoglava sljedba. U stranci nema bistrenja politike, još manje kritičkog propitivanja ili prozračivanja. HDZ nije razvijao demokratski refleks, njegov je modus vivendi partijski. Sliči nekoj staroj, recimo komunističkoj partiji u jednostranačkom sustavu, koja okupira sve u državi, ostale političke i društvene aktere pretvarajući, eventualno, u kvazi-demokratsko cvijeće. Bez utjecaja služe samo dekoriranju poretka. Jedan svježi primjer: Nacionalna strategija razvoja Hrvatske urađena je u zatvorenom krugu tako da ni parlamentarna opozicija nije uključena. Uz premijerovu porukom da mogu pričati, ali u njenoj izradi neće sudjelovati. Sanader je fingirao mnogo veću demokratičnost. Pamti se da je s opozicijom svojedobno formirao Savez za Europu, s Ivicom Račanom, šefom SDP-a na čelu, kako bi zajednički radili na ostvarenju strateškog vanjskopolitičkog cilja – priključenja hrvatske države Europskoj uniji.

Kad bi s novim HDZ-om, pa onda i borbom protiv korupcije mislio ozbiljno, onda bi se Andrej Plenković potrudio da u vlastitu stranku usadi netrpeljivost prema lopovluku. Premijer, istina, govori o nultoj toleranciji prema korupciji, ali i Sanader je svojedobno, 2006., predstavio – tvrde znalci – najbolji i najtemeljitiji antikorupcijski program. Nažalost, posve suprotno deklaracijama, HDZ pokazuje visoku razinu toleriranja banditizma. Potkradati Hrvatsku, grabiti u državnu blagajnu, namještati poslove, zloupotrebljavati funkcije radi osobnih probitaka, to se u HDZ-u ne smatra nekom velikom sramotom. Ni u članstvu, ali ni u HDZ-ovu biračkom tijelu. Elektorat im uglavnom ne kažnjava takvo ponašanje. Premda je HDZ dvaput gubio vlast, u oba slučaja zbog korupcije. Ali one mahnite. Andrej Plenković se, izgleda, ne boji takve sudbine pa je nedavno njegovom voljom HDZ u Zagrebu podupro sumnjive projekte Milana Bandića. Premda mu ovaj više nije potreban za čuvanje parlamentarne većine ni vlasti u državi. Kakva se poruka takvom odlukom šalje HDZ-u i javnosti? Sigurno ne ona o progonu korupcije.

Presuda u slučaju Fimi medije, tvrdi sutkinja Kvaternik, dokaz je da se korupcija ne isplati. Ali veliki dio javnosti ne doživljava je kao katarzično ispunjenje pravde. Jer dolazi s velikim zakašnjenjem. Sanader je svoju zločinačku organizirao 2007., možda i koju godinu ranije. Prije deset godina uhvaćen je u bijegu u Austriji. Prvi put je osuđen 2014., što godinu dana kasnije Vrhovni sud iz proceduralnih razloga ukida pa će za pravomoćnu presudu trebati još nepoznati broj godina. Pravda na koju se mora čekati dva desetljeća loše – ako ikako – ispunjava svoju funkciju. Po društvo teško da može imati ozdravljujuće učinke. Ivo Sanader danas djeluje kao uništen čovjek. Njemu se korupcija valjda nije isplatila. Ali HDZ, koji se njegovom hobotnicom također jako okoristio, djeluje sasvim dobro i vlada državom. Voljom građana. Toliko o patologiji iz koje se Hrvatska ne uspijeva izbaviti.