LINIJA ŽIVOTA: Prohujalo sa Škorom

Škoro je politički maneken kojega je politička desnica angažirala da odigra lidersku ulogu. Desnica bez vođe ne zna funkcionirati. A pravih vođa odavno nije imala. Imala je mnogo nesuđenih pretendenata, najviše karikaturalnih napoleona koji je, atomiziranu i raštrkanu, nisu uspijevali ni okupiti, pa onda ni učiniti politički relevantnom snagom

Premda potpuno neočekivana ostavka Miroslava Škore jako podsjeća na nešto već viđeno – podsjeća na ono apsolutno šokantno napuštanje čelne funkcije u državi prije dvanaest godina kada je tadašnji premijer naprasno objavio svoje povlačenje iz aktivne politike i mjesto na kormilu Hrvatske zamijenio jedrenjem na „Malo vitra“ – repriza je ipak neusporediva s premijerom. U oba slučaja odlazak ostaje posve neobjašnjen i tek se iz naknadnih događaja može pokušati dešifrirati i tumačiti. Ali Škoro nikako nije Ivo Sanader. Sanader je bio autentični politički lider, s jednom kobnom falinkom, falinkom vazda gladnih očiju koja ga je potpuno upropastila; Škoro je politički maneken kojega je politička desnica angažirala da odigra lidersku ulogu.

Desnica bez vođe ne zna funkcionirati. A pravih vođa odavno nije imala. Imala je mnogo nesuđenih pretendenata, najviše karikaturalnih napoleona koji je, atomiziranu i raštrkanu, nisu uspijevali ni okupiti, pa onda ni učiniti politički relevantnom snagom. Projekt Škoro pokazao se relativno uspješnim. Vlastitu veliku popularnost lakoglazbenog pjevača novopečeni je političar iskoristio kako bi se nametnuo kao utjecajan faktor na stranačkoj sceni. U njegovu se početkom prošle godine formiranom Domovinskom pokretu našlo vrlo šareno društvo, razne desničarske skupine, mnogo radikaliziranih otpadnika od HDZ-a ili Mosta, uvjereni konzervativci i deklarirani ustašonostalgičari. Sve je to Škoro uvezao u jedno, prvi put desno od HDZ-a formirajući ozbiljnu političku snagu, pa je i na predsjedničkim, i na parlamentarnim, i na lokalnim izborima ostvario vrijedne rezultate. Ali ni u jednom slučaju nije dobacio do cilja. Nije osvojio Pantovčak, nije sudjelovao u formiranju saborske većine i vlasti u državi, a najavljivao je da će svoje uvjete diktirati HDZ-u, nije se uspio uštekati u vladajuće strukture u Zagrebu. Nije mogao isporučiti ono što se od njega očekivalo.

Istekli angažman

Sada odlazi iznenada, baš kao što se iznebuha i pojavio. Kako došao, tako i prošao. Svoju je rolu odigrao, angažman mu je, izgleda, istekao ili je naprasno otkazan. Da je izmišljen za vođu desnice jasno govori njegova potpuna politička i ljudska nekonzistentnost. Miroslav Škoro nije nikakav tvrdi desničar, njegova biografija veli da je pragmatik, praktičan i prilagodljiv čovjek, s mnogo iskustva na estradi šaradi. Ljutoj desnici, i danas fiksiranoj na Tita i Jugoslaviju, glumio je neprijateljstvo prema bivšoj državi i njenom režimu, premda su mediji otkrili i dokumentirali da se i u to vrijeme, kao nekakav omladinski šef i svirac Titovoj štafeti, dobro snalazio. Njegovo je proklamirano veliko domoljublje u koliziji s notornim bijegom od rata u Ameriku. Recentno žestoko kontriranje HDZ-u suprotno je ili barem neskladno s njegovim dugogodišnjim, raznim benefitima, mjestom u diplomaciji i mjestom u Saboru, popločanim članstvom u toj stranci. Cviljenje kako je izložen negativnoj kampanji, da odlazi jer ga, kao, vuku po blatu, teško je pomiriti s općepoznatom činjenicom da je na proteklim izborima, posebno onima u Zagrebu, vodio najprljaviju moguću utakmicu, prepunu laži, objeda, uvreda i drugih gadosti. Povlači se, tvrdi, zabrinut za vlastitu obitelj, a navodno je sam ugrožava. Službeni politički portfolio Miroslava Škore jedan je ogromni fake. Čovjek se prodaje za ono što nije.

Razlozi odlaska

Ali nije to razlog njegove zagonetne demisije. Pravi se razlozi skrivaju od javnosti i od vlastite stranke, no posve je jasno da ostavka dolazi kao rezultat razlaza između dosadašnjeg predsjednika Domovinskog pokreta i njegova zamjenika, a stvarnog kreatora, financijera i šefa te političke formacije, uspješnog, javno slabo eksponiranog poduzetnika Marija Radića koji se dosad s politikom igrao iz drugog plana. Zašto je puklo između njih dvojice moguće je samo nagađati, ali Škorinim odlaskom i Radićevim otvorenim preuzimanjem dirigentske uloge, navodno samo do izbora najesen, reaktiviraju se špekulacije o ekonomskim interesima DP-a. Domovinski pokret nije pokrenut samo radi ostvarenja političkih ciljeva, možda je to čak bilo od drugorazredne važnosti, upogonjen je prije svega kao instrument realizacije biznis pretenzija. Domovinski interesi na zastavi, privatni u praksi. Desničarska retorika kao paravan za ostvarenje vlastitih poslovnih probitaka. Domoljubna bižuterija kao zvučna kulisa za osvajanje privrednih resursa. U tom se kontekstu spominje i suradnja s HDZ-om. Škorinim micanjem navodno se otvaraju vrata poslovnom krugu oko Radića za trgovinu s premijerom Plenkovićem. Možda podrška HDZ-u u formiranju vlasti u Splitsko-dalmatinskoj i Zagrebačkoj županiji za veći utjecaj s Domovinskim pokretom povezanih privrednika u odavno im zanimljivim resorima energetike i gospodarstva?

 

Potres u Domovinskom pokretu najviše odgovara HDZ-u. Andrej Plenković može likovati. Radili su mu o glavi, a sada će glave njihovih čelnika odletjeti. Neprijateljsko preuzimanje HDZ-a nije uspjelo. Destabiliziranjem, moguće i raspadanjem DP-a, otvara se bazen iz kojeg će – zatreba li – moći podebljati svoju parlamentarnu većinu

 

Ali Miroslav Škoro objektivno nije bio smetnja ni brana takvim aranžmanima. Barem je on imao ugrađen senzor za dobro podmazane poslove. Njegovim odlaskom počinje opće čerupanje u Domovinskom pokretu. Unutarnje razlike eksplodiraju, s mogućnošću da se stranka rascijepi, možda i definitivno raspadne. Više nema ljepila vođe, pa makar i izmišljenog, fingiranog, koji će ih držati na okupu. U ovom se trenutku DP dijeli na one kojima je odlazak njihova dosadašnjeg prvaka sumnjiv i one koji od toga ne prave problem i ne traže objašnjenja. Najglasnija je Vesna Vučemilović, borbena Škorina sestra, koja ostavku ne prihvaća, tvrdi da je iznuđena i upozorava na niz čudnih okolnosti. Pritom ne štedi ni vlastitog brata. Ako nije spreman otrpjeti batine, politike se, kaže, nije ni trebao prihvaćati. Posve je bizarno da se tekst njegove posve neočekivane abdikacije objavljuje preko Facebooka, a odmah potom slijedi i očito unaprijed pripremljen kim-il-sungovski intonirani panegirik u Škorinu slavu, uz konstataciju da ih je ostavka „pomalo zatekla“, ali je “s razumijevanjem prihvaćaju“. Tko je ostavku prihvatio ako se ni jedno stranačko tijelo tim povodom nije sastalo?

Vučemilović također traži hitno sazivanje predsjedništva. Ali premda je situacija izvanredna, rukovodstvo DP-a danima se ne sastaje. Umjesto Škorine ostavke, kao urgentan se problem pokušavaju prikazati njene reakcije i objave. Neki će visokopozicionirani pokretaši opetovano izjavljivati da gospođa, doslovce, divlja, da cijeli Domovinski pokret dovodi u talačku krizu. Javnost se skandalizira njenom prijetnjom da će oponentima zakrenuti vratovima. Radić, koji je preuzeo svu vlast u stranci, najavljuje da se protiv Vesne Vučemilović zbog „nedoličnog ponašanja i kršenja ugleda stranke“ pokreće disciplinski postupak. Naveliko se nagađa o njenom izbacivanju iz DP-a, samo se razmatra tajming. Ukratko, perje leti na sve strane, stranka ulazi u zonu velikih svađa i sukoba i potencijalno opasnih unutarnjih turbulencija.

Radić iz sjene

Početak kraja Domovinskog pokreta? Za takve je zaključke još prerano, ali relevantnost stranke svakako kopni. Miroslav Škoro nije imao kapacitet pravog političkog lidera, imao je samo javnu prepoznatljivost i zabavljačku popularnost, ali oni koji bi ga mogli naslijediti – nemaju ni toliko. Već započeto javno listanje mogućih kandidata za upražnjenu funkciju na čelu DP-a pokazuje svu kadrovsku bijedu hrvatske desnice. Jako razvikani vukovarski gradonačelnik Penava, bez sposobnosti da se s lokalne prebaci na nacionalnu razinu? Hibernirani Karamarko? U bespućima Europe pogubljeni sudac Kolakušić? Dokazani poslovnjak, ali politička nepoznanica Vanđelić, koji najavljuje svoje ambicije u politici, no s pretenzijama koje daleko nadilaze kapacitete DP-a?

Miroslav Škoro nije nikakav tvrdi desničar, njegova biografija veli da je pragmatik, praktičan i prilagodljiv čovjek, s mnogo iskustva na estradi šaradi. PHOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Siva eminencija Radić neće se, kaže, kandidirati, i dalje preferira vući konce iz sjene. Iz redova Domovinskog pokreta nitko se zasad ne spominje. Toliko o relevantnosti te s koca i konopca sastavljene ekipe. Njene su mogućnosti mizerne. Hrvatska je desnica uglavnom zaglavljena u prošlosti, u temama koje su potpuno potrošene. Još ratuje protiv odavno mrtvog Tita i Jugoslavije, traga za komunjarama, stalno se vraća na ustaše i partizane, jaše na antagoniziranju Srba u Hrvatskoj, diže naciju na noge zato što je netko negdje zaigrao užičko kolo. Nikad od nje ničeg produktivnog. Premda se s Ivićem Pašalićem baš ne običavam slagati, ovdje bih citirala njegovu nedavnu konstataciju da je glavni problem hrvatske desnice u tome što su im vodstva stranaka sastavljena od reda političkih budala, pa reda provokatora. Njegovu je upućenost i dubinu uvida u stanje desnice nemoguće ne respektirati.

Naravno, potres u Domovinskom pokretu najviše odgovara HDZ-u. Andrej Plenković može likovati. Radili su mu o glavi, a sada će glave njihovih čelnika odletjeti. Neprijateljsko preuzimanje HDZ-a nije uspjelo. Destabiliziranjem, moguće i raspadanjem DP-a otvara se bazen iz kojeg će – zatreba li – moći podebljati svoju parlamentarnu većinu. Smanjuje se, vrlo vjerojatno, i neugodni pritisak zdesna koji je penetrirao i lomio HDZ-ovo biračko tijelo. Konkurencija na desnici sada će se morati baviti vlastitim unutarnjim sukobima i opstankom. Njeni će se glasovi opet rasipati, više neće funkcionirati kao prijetnja. Čak ako se Domovinski pokret i uspije konsolidirati, njihov je Kairos sa sretnim čuperkom, čini se, definitivno prohujao.

Komentiraj