LINIJA ŽIVOTA Presvlačenje na Pantovčaku

Šefica se države zapravo ponaša kao politička manekenka. Navlači dresove kako joj kada treba. Predsjedničku je karijeru počela kao izbor Tomislava Karamarka, pa se tako i ponašala. Danas joj za novi mandat treba aktualni šef HDZ-a, navodno umjereni Andrej Plenković, pa će nabaciti novi styling. Zapravo je promijenila politički šnajderaj

Da, pogriješila sam kad sam rekla da je ‘za dom spremni!’ stari hrvatski pozdrav zato što mi je to više puta rekao netko od mojih savjetnika’’, izjavila je Kolinda Grabar-Kitarović, odgovarajući na novinarsko pitanje koje se bavilo ozbiljnošću njenog političkog rekomponiranja, odnosno svježe započetog pomicanja s pozicije pritajene desničarske liderice prema centru. Konferencijom za medije, drugom otkako je predsjednica države, htjela je demonstrirati svoj politički zaokret. Premda to neće priznati, ali pokušajem vlastitog političkog repozicioniranja praktično je otvorila kampanju za novi mandat na Pantovčaku. Iz njenih litanijski nanizanih trumpovski nabrijanih samohvala jedini je spomena vrijedan iskorak predstavljalo priznanje da je pogriješila s ustašijom. Dovoljno da se može govoriti o velikom javnom presvlačenju? Gospođa je svukla jednu političku haljinu i navukla drugu toaletu.

NEZNALICA NA ČELU DRŽAVE

Činjenica da je predsjednica države spremna priznati grešku dobrodošla je novost. Hrvatski političari to ne rade, ne priznaju greške čak ni kad su uhvaćeni in flagranti, pa je utoliko ovaj izuzetak dragocjenije evidentirati. Svake je pohvale vrijedno i to da je Kolinda Grabar-Kitarović napokon, nakon četiri godine predsjedničkog mandata, uspjela naučiti da ZDS nije neki povijesni, vrijednosno neutralan pozdrav, nego je riječ o pozdravu ustaške države koja je funkcionirala po rasnim zakonima i počinila strašne zločine. Svojom izjavom da nije znala, da je godinama živjela u zabludi, šefica je države jedno teško pitanje napokon zatvorila, ali je više neugodnih pitanja istodobno otvorila.

Prvo, otvorila je pitanje vlastite obaviještenosti. Čini se posve nemogućim da predsjednica, koja je završila neke škole i buduća je doktorica političkih znanosti i koja je godinama službovala u diplomaciji, ne zna elementarne povijesne činjenice, pa joj neki savjetnik može uvaliti svoje ideološki prepoznatljivo konotirane bljezgarije. Svojim priznanjem šefica je države otkrila katastrofalne rupe u vlastitom znanju i obrazovanju. Nakon njene izjave logično se zapitati što ona uopće zna. Odnosno što još ne zna. Prilično je zastrašujuće da takve neznalice vode državu.

Drugo, odričući se pogrešnog stava o ZDS-u, što treba pozdraviti, Kolinda Grabar-Kitarović potpuno otvorenim ostavlja pitanje vlastite odgovornosti. Perući ruke, svu krivnju svaljuje na neimenovane, ali prepoznatljive savjetnike. Na sebi ne nalazi nikakva grijeha, što ne može biti. Jer savjetnici savjetuju, ali predsjednica odlučuje. Nemoguće je njenu funkciju svesti na ulogu megafona. Za ono što izgovori i učini snosi osobnu odgovornost, bez obzira na to kako je formirala svoje mišljenje. Poseban je problem što šefica države iz svog priznavanja greške ne izvlači nikakve konzekvence. Nije izrazila žaljenje zato što je godinama širila povijesne neistine. Nije se ispričala ni za moguće posljedice svog djelovanja. Premda je svojim benevolentnim stavom prema ZDS-u vjerojatno participirala u kreiranju atmosfere zbog koje je Hrvatska u međunarodnoj zajednici došla na loš glas kao država proustaških tendencija.

Jer ako se s najviših mjesta vlasti ustaški pozdrav godinama u najmanju ruku tolerira, onda se ne treba čuditi kad se tim govorom mržnje ore stadioni. Što predsjednica nije intonirala, ali je svojim prešutnim prihvaćanjem sigurno ohrabrivala. Kao što je to činio i premijer Andrej Plenković, svojim dvosmislenim i kukavičkim stavom oko ZDS-om zatrovane ploče, postavljene u Jasenovcu. Mlako i pomirljivo držanje najviših predstavnika države prema zlu s kojim civilizirani svijet ne koketira, nije moglo proći bez posljedica. Miroljubiva koegzistencija s ustašolikim provokacijama na koncu je dovela do toga da su se one udomaćile, proširile i postale dijelom mainstreama, pa se danas po školama klinci međusobno žigošu znakovitim U, a profesori tvrde da je riječ o dječjoj igri. Ne može biti da predsjednica i premijer ne snose političku odgovornost za stanje u državi. Pogotovo ako su u proizvođenju degeneracija i sami sudjelovali. A jesu, ona svojim povlađivanjem, on nesuprotstavljanjem.

BUMERANG NEPRIZNAVANJA ANTIFAŠIZMA

Nije nevažno registrirati da je Kolinda Grabar-Kitarović shvatila ili priznala grešku tek nakon što je Europski sud za ljudska prava proskribirao ZDS, a Austrija u dva navrata donijela odluku o zabrani ustaškog znakovlja. Dotad je sva upozorenja međunarodnih institucija da se Hrvatskom širi povijesni revizionizam odbacivala kao neosnovano i zlonamjerno podmetanje. Prošlotjedno iredentističko prisvajanje dijelova Hrvatske otkriva kontradiktornost takve pozicije. Poklič predsjednika Europskog parlamenta Antonija Tajanija, s komemorativnog skupa povodom Dana sjećanja na žrtve fojbi, kojim je Istru i Dalmaciju proglasio talijanskima, Hrvatska je jednodušno odbacila kao revizionistički.

Ali nije taj govor revizionistički samo u zaključnom pozdravu „talijanskoj Istri“ i „talijanskoj Dalmaciji“, kako bi se iz intervencije hrvatske predsjednice i premijera moglo razumjeti. Tajani je nastupio revizionistički i tendencioznim tumačenjem konteksta: apsolutnim prešućivanjem zločina talijanskog fašizma, koji su prethodili fojbama, kao i pokušajem potpunog delegitimiranja partizanske borbe, onih koji su „na uniformi nosili crvenu zvijezdu“. Slično se ponaša i hrvatska strana. Istru i Dalmaciju ne da Tajaniju i Talijanima, ali partizane koji su otete krajeve vratili u sastav Hrvatske ne spominje i Titovu je bistu šutnula s Pantovčaka. Svaki je zločin potrebno osuditi, pa i one povezane s fojbama, ali nepriznavanje ili blaćenje antifašizma može imati vrlo neugodne reperkusije. Ako je NOB bio isključivo zločinački, kako Tajani to sugerira, onda i partizanski povratak Istre i Dalmacije u krilo Hrvatske postaje diskutabilan. Nažalost, dok napadaju povijesni revizionizam susjeda, hrvatski čelnici i sami nastupaju revizionistički. Neafirmativnim, čak i negativnim odnosom prema partizanima otvaraju vrata da se i rezultati njihove borbe učine upitnim. Dvosmislenim odnosom prema prošlosti pucaju u nogu hrvatskim nacionalnim interesima.

EKSPERTICA ZA UGURAVANJE U KADAR

Treće, svojim presvlačenjem Kolinda Grabar-Kitarović otvara pitanje vlastite političke i ljudske vjerodostojnosti. Malo se odmakla od ustaškog ZDS-a, uvjerena, valjda, da je političke stavove moguće mijenjati kao kapute. Ali, njeno političko prekobicavanje posve logično izaziva nedoumice. Koja je predsjednica prava, pitaju mediji. Ona koja je četiri godine funkcionirala kao pričuvna liderica desničarske Hrvatske ili ona koja se danas, navodno umivena lica, na pragu kampanje za novi mandat, pokušava maknuti prema centru? Vjerojatno ni jedna. Šefica se države zapravo ponaša kao politička manekenka. Navlači dresove kako joj kada treba. Predsjedničku je karijeru počela kao izbor Tomislava Karamarka, pa se tako i ponašala. Danas joj za novi mandat treba aktualni šef HDZ-a, navodno umjereni Andrej Plenković, pa će nabaciti novi styling. Zapravo je promijenila politički šnajderaj. Sada joj kroje neki novi imidž.

Ali se suština – jedno veliko ništa – nije promijenila. Gospođa Grabar-Kitarović uspjela je da funkciju šefa države učini savršeno nepotrebnom. Ne samo da ju je ispraznila od svakog smisla i sadržaja. Još gore, zbog količine skandala koje proizvodi pretvara je u remetilački faktor. Čini se da bi država bez njenih kerefeka normalnije funkcionirala. Hrpica milijuna, koliko svake godine sa svojom svitom stoji porezne obveznike, mnogo bi se korisnije mogla utrošiti. Previše para za rezultate koje daje. Protekle je četiri godine provela jurcajući po svijetu i po državi. Njeni su vanjskopolitički angažmani vjerojatno ugodni, ali za hrvatske građane uglavnom beskorisni. Šetanje predsjedničkog ureda, zastave i crvenih mundira diljem Hrvatske djeluje pompozno i pretenciozno, no kad se podvuče crta, cijela ta muvana s izmještanjem Pantovčaka indicira da besposlen pop, kaže poslovica, i jariće krsti. Kuća gori, država se prazni i posrće, a predsjednica, potpuno odvojena od realnog svijeta, češlja ekstenzije.

Najboljom se pokazala kao navijačica. Dok je upadala u svlačionice i krala trenutke slave sportskim junacima. Šefica države – mora se priznati – pokazuje jednu za političare dragocjenu sposobnost: uvijek se uspijeva ugurati u kadar. Na Mundijalu u Rusiji ili na pozornici HNK, među baletanima. Najimpresivniji su njeni uspjesi tesanje vlastite figure. Kako je istopila kilograme i stanjila struk – s tim se podvigom ništa drugo iz njenog predsjedničkog mandata ne može mjeriti. Modni joj je izričaj efektniji od političkoga. Njena socijalna osjetljivost, kojom se voli dičiti, u četiri je godine napravila krug od reklamiranja navodnog ostavljanja hrane u vrećicama uz kontejnere do tvrdnje da u Zagrebu nema beskućnika.

Što se od Kolinde Grabar-Kitarović, ljubiteljice pirlitanja i protokolarnog šušura, može očekivati trebalo je biti jasno onog trenutka kad je u izbornoj noći zavikala da će Hrvatska biti jedna od najuspješnijih zemalja svijeta. Dogodilo se posve suprotno: da Hrvatska u njenom mandatu klizi prema dnu Europe. Kad je novinari ovih dana suoče s činjenicom da se njena obećanja o uspješnosti ne ostvaruju, predsjednica bez srama hladno migolji, objašnjavajući da njene najave nisu bile vremenski određene. Nisam rekla kada će se to dogoditi – izjavljuje danas, svoje ciljeve adresirajući u tko zna koju budućnost. Dakle, ista prazna priča, samo u drugom pakiranju. Gospođa misli da je nabacila novo ruho, a kako će to redizajniranje proći davno je još predvidio Hans Christian Andersen. Da, onaj koji je pisao bajke.

Komentiraj