Potpuno je neumjesno kad Andrej Plenković sam sebe pokušava pretvoriti u žrtvu. Kad javno sugerira da je upravo on bio cilj krvavog pohoda na Markov trg. Posve je nevjerojatno da je izjavu s tako teškom implikacijom odlučio pustiti prije okončanja službene istrage
Vjerojatno je bilo samo pitanje vremena kada će se to dogoditi. Kada će se potegnuti oružje na vlast. Nasilje se u hrvatskom društvu već jako udomaćilo. Bez ikakve ozbiljne reakcije države. Često i uz njen suport. Premijer je vrisnuo tek kad se zapucalo i pod njegovim prozorima. Kad je jedan mladić s kalašnjikovom u rukama rafalima raspalio po Trgu svetog Marka i izrešetao policajca, čuvara ulaza u zgradu Vlade. Andrej Plenković svakako ima razloga za veliku uznemirenost. Mogao se i sam naći pod kišom metaka. Kao prvi operativac u Hrvatskoj ne može se ne osjećati ugroženim činjenicom da se oko najviših državnih institucija moraju skupljati čahure streljiva ispaljenog iz ratnog oružja. Strašno je kad se strojnicama ide na državu. Još je strašnija potpora koju je sumanuto upucavanje nesretnog policajca dobilo u jednom dijelu javnosti. Iz počinitelju bliskog miljea društvenim se mrežama slijeva odobravanje i opravdavanje njegova teroristički profiliranog čina. Prethodili su mu mržnjom prema Srbima natopljeni pozivi na oružje, na ubojstvo vodećih ljudi „hrvatsko-srpske koalicije“, na vješanje Andreja Plenkovića… Rokajte po izdajnicima – stoji na profilu što ga je pratio mladi atentator s Markova trga. Počinitelj zločina, ali i sam žrtva strašnih okolnosti u kojima se formirao. Ni mrtvoga ga ne ostavljaju na miru. Na njegovoj sudbini sada lešinare pojedinci i grupacije, protagonisti desnila.
Radikalizacija
Premijer s punim pravom ukazuje na tendenciju opasne ekstremizacije hrvatske politike. „Moramo se zapitati kako je došlo do ovakve radikalizacije, tko su akteri koji potiču mržnju i netrpeljivost, moramo pronaći gnijezda huškanja i radikalizacije“, odjednom grmi čovjek koji godinama funkcionira kao veliki dedramatizator, a sada dramatičnim glasom traži detektiranje političkih i medijskih inspiratora zločinačkog juriša na Vladu. Apaurin-premijer, iznenada u ulozi političke viagre, najavljuje sanitarni kordon i obračune s onima koji mržnjom šopaju i truju hrvatsku mladost. S razlogom proziva formaciju oko Miroslava Škore, koja je preko svojih istaknutih zastupnika pokazala puno razumijevanje za sumanuti oružani napad na mjesto najviše vlasti u državi.
Potpuno je, međutim, neumjesno kad Andrej Plenković sam sebe pokušava pretvoriti u žrtvu. Kad javno sugerira da je upravo on bio cilj krvavog pohoda na Markov trg. „Treba ispitati jesam li ja osobno bio meta napada“, kaže. Posve je nevjerojatno da je izjavu s tako teškom implikacijom odlučio pustiti prije okončanja službene istrage. Čak kad bi se to pokazalo i posve točnim, takve se stvari ne plasiraju u javnost bez ozbiljnih argumenata. Plenković svoje sumnje nije potkrijepio navođenjem bilo kakvih dokaza, čak ni indicija. Nije iznenađenje da osobe na javnim funkcijama znaju biti izložene prijetnjama i ugrozama, ali o tome se, kako to podsjeća i predsjednik Zoran Milanović, javno ne govori i ne kuka.
Sjeme mržnje
Još veću je grešku premijer napravio kad je šefa države javno označio kao začetnika kampanje koja će na koncu rezultirati rafalima po Banskim dvorima. Milanović je, tvrdi Plenković, posijao sjeme mržnje, prvi je krenuo s njegovim diskreditiranjem, da bi tu retoriku kasnije preuzela krajnja desnica. Slijedi munjevit odgovor, pa su – sve navodno pokušavajući smanjiti radikalizaciju hrvatske politike i društva – dvojica prvih ljudi u državi dodatno radikalizirali svoje međusobne odnose. Premijer i predsjednik šaketaju se kao da su u krčmi, uličarskim rječnikom. Milanović će za Plenkovića reći da riga vatru kao „plameni jazavac“, ali je zapravo slabić koji ne može izdržati pritiske, pa ga šalje materi u krilo. Plenković će Milanovića proglasiti perfidnim te nazvati šmrkavcem i destabilizirajućim faktorom koji kreira kaos i konfuziju.
Jedan drugoga časte trumpovskom retorikom. Obojica idiotiziraju svoje funkcije i dodatno ruiniraju već radikalno smanjeno povjerenje u državne institucije, što je onda voda na mlin cvjetanju nasilja u društvu. Kako bi povećali svoju osobnu zaštitu, gospodin Šmrkavac i gospodin Plameni Jazavac ubuduće će koristiti blindirane limuzine. Premda oklopljene cestovne krstarice neće i ne mogu povećati mjeru sigurnosti u državi. Volja za političko nasilje ne prevenira se bunkeriranjem vlasti. Ni zatvaranjem Markova trga ni neprobojnim vozilima.
U HDZ-ovo eliminiranje radikalizma teško je vjerovati zbog pokušaja uspostavljanja nasilnog balansa tamo gdje ga nema i gdje ga ne može ni biti. Plenkovićevi suradnici izmišljaju lijevi ekstremizam kako bi se usudili ošinuti po desnome, koji je na Markovu trgu ostavio krvave tragove
Plenkovićeva najava o političkom obračunu s gnijezdima radikalizma djeluje neuvjerljivo jer i sam je premijer iz jednog takvog gnijezda ispao. Nije Škoro sa svojim jatom jastrebova otac političkog ekstremizma. On je samo njegov trenutačni maneken. Politički je radikalizam čedo HDZ-a. Bjesovi desnila rasli su pod skutom HDZ-a, nekad u srcu stranke, nekad malo periferno, i tek su se relativno nedavno odvojili od matice i počeli funkcionirati samostalno. Najveći je dio vrhuške Domovinskog pokreta potekao iz HDZ-a. Iz HDZ-a se prijetilo ponovnim otvaranjem Kevinih jama, zloslutno relativizirao zločinački karakter NDH, antifašizam htio izbaciti iz preambule hrvatskog Ustava, SDP-ova se vlada nazivala nenarodnom, na sva se usta huškalo protiv manjina, etničkih i političkih, čak i protiv parlamentarne opozicije. Nije HDZ svojedobno samo povlađivao radikalizmu šatoraške pobune i njenim jasno objavljenim ambicijama destrukcije legalno izabrane vlasti, nego je radi vlastitih stranačkih interesa ciljano radikalizirao pojedine skupine i cijelo društvo. Namjerno se ekstremizirao dio branitelja, kako bi ih HDZ pretvorio u vlastitu pretorijansku gardu. Rentali su veterane da bi oni svojim šatorom destabilizirali i rušili vlast predsjednika Josipovića i premijera Milanovića.
Andrej Plenković u to vrijeme nije vodio HDZ, ali je u šator na poklonjenje išao. Ni jednu kritičku riječ na račun te pučističke priče nikada nije izgovorio. Kolovođe scenarija uličnog prevrata kasnije uzima za suradnike, pa tako oni koji su svojedobno u zagrebačkoj Savskoj ulici 555 dana vodili pobunu, služeći se između ostalog i iznošenjem plinskih boca na najfrekventnije gradske prometnice, što je evidentna prijetnja terorizmom, sada uz Plenkovića najavljuju obračun s ekstremizmom. Naravno, svatko ima pravo na političku evoluciju, pa i ministar Medved ima pravo predstavljati se danas uzdanicom političke i ljudske snošljivosti. Problem je samo u tome da on ne prestaje opravdavati svoje ondašnje postupke. Da i dalje ponavlja floskule o navodno lošem odnosu tadašnje, lijeve vlasti prema braniteljima, što je potpuna izmišljotina. Nekritičko veličanje šatora zapravo pokazuje da se u Medvedovoj glavi ništa nije promijenilo, samo je onda za HDZ predvodio veteransku falangu, danas bi čeličnom pesnicom utjerivao toleranciju.
Duboke frustracije
U HDZ-ovo je eliminiranje radikalizma teško vjerovati i zbog pokušaja uspostavljanja nasilnog balansa tamo gdje ga nema i gdje ga ne može ni biti. Plenkovićevi suradnici izmišljaju nekakav lijevi ekstremizam kako bi mogli, kako bi se usudili ošinuti po desnome, koji je sasvim evidentan i na Markovu je trgu ostavio krvave tragove. S teroristički intoniranim rafalima po zgradi Vlade sparili su podizanje crvene zvijezde na vrh jednog riječkog nebodera. Oružani su napad na najviše državne institucije izjednačili s jednom umjetničkom instalacijom, postavljenom u sklopu Europske prijestolnice kulture. Teško ranjavanje policajaca, s ciljem da se posije smrt, sa znamenjem pod kojim je Rijeka oslobođena od fašizma.
U detektiranju ukupnih uzroka rasta radikalizma HDZ-ova se vrhuška pokazuje jednako insuficijentnom. Cvjetanje ekstremizma nije samo stvar ideološke indoktrinacije, kako izjave premijera Plenkovića sugeriraju, nego je uvelike rezultat i socijalnog supstrata na kojem ultraška raspoloženja rastu. Socijalne korijene bujanja ekstrema u HDZ-u uopće ne primjećuju. Ogromno socijalno nezadovoljstvo, silno – pogotovo u mladoj generaciji – rasprostranjen osjećaj besperspektivnosti, zatim po socijalnu koheziju poguban, razarajući osjećaj nepravde i sveprisutnosti korupcije, pa enormno nepovjerenje u institucije države i političku elitu… Frustracije su duboke. Hrvatska puca po svim šavovima. Cijela nacija pati od posttraumatskog poremećaja. Trideset se godina ide iz krize u krizu. Prvo rat posljedice kojega se u ljudskim dušama slabo saniraju, onda od političkih podjela dublja rascijepljenost na dobitnike i gubitnike hrvatskog modela tranzicije, pa lopovska privatizacija koja je pocijepala Hrvatsku na tajkune i sirotinju, zatim recesijska kriza koja je ovdje trajala duže, s težim posljedicama nego u drugim državama, najnovije – tek što se zemlja uspjela vratiti tamo gdje je bila 2008. – korona… Uz sve to masovna fascinacija oružjem, militarizacija društva, slavljenje ratnika na račun radnika… Previše je ovaj narod patio od nereda, nasilja i nepravde da bi bio normalan. Stišavanje je radikalske retorike svakako poželjno, ali daleko od toga da može biti dovoljno. Plenkovićeva vlast, retorički pomaknuta prema centru, ne pokazuje nažalost baš ni malo volje za čupanje i uklanjanje socijalnog korijenja ekstremizma.
Na koncu, u HDZ-ovu je volju za stišavanje radikalizacije teško vjerovati dok potpredsjednik Vlade i to onaj za nacionalnu sigurnost najavljuje da će policija istražiti prema atentatoru s Markova trga blagonaklone izjave pojedinih političara. Za svojedobno postavljanje plinskih boca posred Savske gospodin Medved tvrdi da nisu ugrožavale sigurnost, ali političke bi poruke kriminalizirao. Može li se progon govora mržnje osigurati policijskim ili političkim sredstvima? Pohvala terorizmu i pozivi na političko nasilje nisu isto što i kritika vlasti. Kritičko je propitivanje vlasti zdravo i potrebno i nipošto se ne smije gušiti ni zabranjivati. To je uvjet elementarne higijene demokracije. Hoće li se mladić koji je s kišom metaka provalio do Vlade, tragični lik koji je na pragu života sam sebi presudio, pokušati iskoristiti kao alibi za čvrstorukaško profiliranje kancelara Plenkovića?
Komentari