LINIJA ŽIVOTA: Predsjednica uzjahala Oluju

Kolinda Grabar-Kitarović proslavu Dana pobjede svela je na paradu kvazidomoljubnog pijanstva i kiča. Njezin potpuno egzaltirani govor na kninskoj tvrđavi, u kojem je malo puštala suzu pa malo pjevala, za vrijeme kojeg je slabo kontrolirala svoje pokrete, a i jezik se prilično zaplitao, zasjenio je sve što se u Kninu ovih dana događalo

Nije se uspjela suzdržati. Predsjednica Hrvatske pokušava ukrasti Oluju. Proslavu Dana pobjede, vjerojatno najvećeg hrvatskog državnog praznika, podredila je svojim osobnim karijernim interesima. Svečanost na kninskoj tvrđavi iskoristila je za objavljivanje svoje kandidature za novi mandat na čelu države. „Danas sam tu kao predsjednica i namjeravam se i idućih pet godina viđati s vama kao predsjednica“, izdeklamirala je u kamere.

Nije prvi put da se slavlje u Kninu politički zloupotrebljava. Godinama se već 5. kolovoza u tom gradu pretvara u poligon za demonstraciju tvrde, nacionalističke Hrvatske. Desničarski orijentirani dio veteranske populacije potpuno je prisvojio zasluge za oslobađanje zemlje i ratne pobjede. Oluju su zapravo kidnapirali. Kao njihova isturena pesnica gradom su se na praznik i ove godine prošetale skupine HOS-ovaca, izvikujući ustaški ZDS. Onaj drugi dio Hrvatske, koji je također po Velebitu i Dinari hodio krvavih gaća i sudjelovao u oslobađanju zemlje, nema pristupa proslavi. Zaobilazi se i isključuje, kao da to nije bio i njihov rat. Kao da i oni nisu branili Hrvatsku.

Patetika i prenemaganje

Ali ovogodišnju svečanost svojom nepodnošljivom patetikom i prenemaganjem preplavila je predsjednica države, stavljajući kompletan državni protokol u funkciju svoje izborne kampanje. Kolinda Grabar-Kitarović proslavu Dana pobjede svela je na paradu kvazidomoljubnog pijanstva i kiča. Njezin potpuno egzaltirani govor na kninskoj tvrđavi, u kojem je malo puštala suzu pa malo pjevala, u kojem je hrvatski miješala s engleskim i tvrdila da se Hrvatska danas brani u Afganistanu, za vrijeme kojeg je slabo kontrolirala svoje pokrete, a i jezik se prilično zaplitao, zasjenio je sve što se u Kninu ovih dana događalo. Oluja svakako zaslužuje mnogo dostojanstvenije i politički odmjerenije obilježavanje. Velike obljetnice u ozbiljnim državama koriste se kao dobrodošla prilika za samorefleksiju, što je ovdje i ovoga puta, kao i uvijek dosad, potpuno izostalo. Srcedrapateljni trash hrvatske predsjednice teško banalizira i faktički ponižava Oluju. Zbog njenih iskrivljenih ogledala Hrvatska bi se napokon, dok definitivno ne postane prekasno, morala zapitati što zapravo slavi Danom pobjede.

Naravno da Hrvatska, kao prvo, sasvim ispravno slavi slobodu. Oluja je bila oslobodilačka operacija kojom je Hrvatska potpuno uspjela skršiti iz Beograda sponzoriranu unutarnju okupaciju gotovo petine svog teritorija. Oslobađanjem Knina ponovno su povezane sjeverna i južna polovica zemlje, što je Hrvatsku izvelo iz zone nesigurnosti i ugroženosti. Oluja je omogućila završavanje rata i u susjednoj Bosni i Hercegovini, a potom i mirnu reintegraciju istočne Slavonije. Ukratko, osigurala je pretpostavke ne samo za opstanak, nego i normalan razvoj hrvatske države.

Ali Hrvatska, nažalost, nije znala što bi sa svojom slobodom. Nije to znala ni onda, a ne zna ni danas. Vlast je dopustila da se potpuno legitimna i nužna vojna operacija oslobađanja zemlje odmah optereti nepotrebnim i nedopustivim zločinima. Zločini koje su prethodno na području samoproglašene Krajine srpski pobunjenici počinili nad Hrvatima, ne mogu biti opravdanje. Njihove zločine počinila je odmetnička i banditska paradržavica, a one u Oluji vojska međunarodno priznate države. Haaški sud oslobodio je hrvatske generale, ali je pritom – što se zaboravlja – konstatirao da su u Oluji počinjeni brojni zločini, ostavljajući Hrvatskoj da to breme sama riješi, ali je službeni Zagreb svoju obavezu uglavnom ignorirao.

Predsjednica Hrvatske pjevača krvavih ustaških budnica upravo punim ustima hvali kao velikog domoljuba. Opravdanje nalazi i za njegovo uzvikivanje ustaškog pozdrava. ‘Trebalo je animirati ljude da krenu protiv kokarde i crvene zvijezde’, veli. Franjo Tuđman HOS-ovo je koketiranje s ustaškim znamenjem nazvao podrivanjem hrvatskih nacionalnih interesa

Možda se u ratnom vremenu i može naći neko objašnjenje za nesnalaženje s tek osvojenom slobodom, ali skoro četvrt stoljeća, koliko se od Oluje nabralo, uglavnom se pretvorilo u dugi marš izdaje svih onih plemenitih ideala koji su se sa slobodom povezivali. Politika je iznevjerila priliku koju je s oslobađanjem zemlje dobila. Hrvatska je po mnogim kriterijima neuspješna država. Ekonomski siromašna, teško zapuštenog i devastiranog društva. Računi govore da su štete koje je Hrvatska sama sebi napravila mnogo veće od onih koje je pretrpjela u ratu. Prijatelji su uništili mnogo više od neprijatelja. Kad u Kninu posve nekritički i euforično slavi Oluju, tvrdeći da je bila „besprijekorno čista“, šefica države vjerojatno zna da ne govori istinu. Ali glumata. U njenom izlogu ništa ne stoji, njen je mandat potpuno prazan pa se poput klasičnog grebatora kiti Olujom kao da je osobno bila u prvim borbenim redovima. „Najradije bih uhvatila pušku i otišla na bojište“, ispalila je pred vojnim zapovjednicima, 24 godine prekasno.

Svijeće u Varivodama

Drugo, Hrvatska na Dan pobjede posve razumljivo slavi slamanje velikosrpske politike koja je vođena iz Beograda, iz kabineta Slobodana Miloševića i hrvatske Srbe koristila je kao svoje topovsko meso. Velikosrpski projekt doživio je s Olujom svoj povijesni poraz, a balkanski krvnik će nekoliko godina kasnije skončati u Haagu. Ovdašnji Srbi ostaju najveće žrtve politike koja je sanjala o Velikoj Srbiji, a probudila se u nikad manjoj državi. Nažalost, službeni Zagreb više se trudio oko dogovora s Miloševićem nego sa srpskim življem u vlastitoj državi. Hrvatska ni danas nema snage izraziti žaljenje zbog odlaska desetaka, pa i stotina tisuća Srba. Njihove se žrtve ne broje, kao da ih nije bilo. Ratni pobjednici trijumfiraju, za poražene u govorima na kninskom trgu ni spomena ni empatije. Hrvatski i srpski pogled na Oluju vjerojatno se nikada neće podudarati, ali odgovorna državna politika učinila bi da se Hrvati i Srbi u Hrvatskoj međusobno barem počnu slušati.

Hrvatski državni čelnici morali bi napokon naći načina da pokažu uvažavanje i prema srpskom stradanju, da se poklone i žrtvama srpske nacionalnosti, da zapale svijeću u Varivodama ili nekom drugom mjestu zločina. Nažalost, Srbi su i ove godine u Lapcu sami komemorirali svoje mrtve, tražeći od hrvatske države – i dalje uzaludno – njihovo priznanje, poštovanje i suosjećanje. Premda Hrvatsku nazivaju svojom domovinom i premda srpski zastupnici u Saboru čuvaju premijeru Plenkoviću parlamentarnu većinu, vladajući ih političari uopće ne doživljavaju. Kao da ne postoje.

Kult oružja i vojske

Kako to praktično izgleda, najdrastičnije pokazuje ona koja samu sebe naziva državnicom i koja se hvali kako je „na međunarodnoj sceni najozbiljnije shvaćena političarka iz Hrvatske“, što je izjava koja bi poput šamarčine morala zaboljeti i premijera Plenkovića. Predsjednica Hrvatske se, naime, ovih dana u Glini založila za kažnjavanje zločina. „Oprostili smo mnogo toga radi mira i budućnosti, ali ratne zločine moramo istražiti do kraja“, rekla je. S njenom izjavom načelno se lako složiti. Ali gospođa Grabar-Kitarović nije se sjetila tražiti da se u Glini – možda „radi mira i budućnosti“ – obnovi u Oluji uništeno spomen obilježje s imenima ustaških žrtava. Nije se zauzela ni za vraćanje tamošnjeg Hrvatskog doma onima kojima je pripadao. A pripadao je, sve do 1995. i Oluje, Spomen domu izgrađenom na mjestu strašnog zločina. Zločina u kojem je u proljeće 1941. godine NDH brutalno, u nekoliko dana, likvidirao više od tisuću Srba. Predsjednica Hrvatske, štoviše, pjevača krvavih ustaških budnica upravo punim ustima hvali kao velikog domoljuba. Opravdanje nalazi i za njegovo uzvikivanje ustaškog pozdrava. „Trebalo je animirati ljude da krenu protiv kokarde i crvene zvijezde“, veli. ZDS kao sredstvo mobilizacije u Domovinskom ratu? Franjo Tuđman HOS-ovo je koketiranje s ustaškim znamenjem još devedesetih nedvosmisleno nazvao podrivanjem hrvatskih nacionalnih interesa.

Treće, Oluja je trebala predstavljati okončanje rata. Ante Gotovina lani je istaknuo da su Olujom stvorene pretpostavke za mir. Ali proslave ratnih pobjeda, ne samo u Kninu, nisu vođene slavljenjem mira, nego se koriste za veličanje rata. Domovinski rat u Hrvatskoj nikako da završi. Dobar dio politike zapravo uopće to ne želi. Upravo suprotno, radi na tome da rat živi vječno i stalno se prenosi na nove generacije. Pa se proslava Oluje opasno militarizira. Branitelji svakako zaslužuju svaku čast i slavu, ali u Kninu valja afirmirati mirnodopske vrijednosti, pomirenje, toleranciju i uključivost. Nažalost, ministar Krstičević – posve suprotno – lani je izjavio da je rat najbolje što se Hrvatskoj dogodilo. Ove godine da je „Hrvatska vojska spremna na nove Oluje“. Premijer se hvali nabildavanjem vojnog i veteranskog proračuna. Ratnici su u Hrvatskoj mnogo cjenjeniji od radnika. A povrh svega, na čelu države je obožavateljica rata. Žena koja se voli slikati u maskirnoj uniformi, na streljani, s oružjem u rukama. Mokri snovi nerealizirane generalice.

U hrvatsko društvo intenzivno se ucjepljuje kult oružja i vojske. Posvuda po Hrvatskoj opet se otvaraju vojarne. Ministar tvrdi: povratak vojske narodu. Dan Hrvatske vojske slavio se proljetos čitav tjedan. Za učestalih vojnih obljetnica na gradskim trgovima izlažu se blistavo podmazane haubice, helikopteri i slična ubojita sredstva. Kako bi se djeca družila s vojnicima, igrala po borbenim vozilima i zarana se naučila na oružje. Vlast se ne želi odmaknuti od rata. Zapravo radi na povojničenju društva. Andrej Plenković ne trpi da ga povezuju s Ćaćom pa je oprao ruke i proglasio se nenadležnim kad je policija nedavno privela i za kršenje javnog reda i mira odmah prijavila čovjeka koji ga je na Korčuli dočekao s komadom papira, aluzijom na Sanaderovu hobotnicu. Ali predsjednik Vlade, baš kao i predsjednica države, običavaju tolerirati agresivce mnogo jačeg kalibra. Nezaboravno je kako su svojedobno hodočastili na noge šatorašima, koji su cijelu državu gotovo dvije godine držali na rubu izvanrednog stanja. Ni plinske boce postavljene nasred udarne zagrebačke prometnice nisu ih pokolebale. Eksplozija nasilja kojem Hrvatska u posljednje vrijeme svjedoči, recentno masovno ubojstvo, pravi masakr u Zagrebu, nije stvar samo osobne patologije počinitelja. Nešto je jako bolesno i trulo u državi. Hrvatska uzgaja ljude brze na okidaču.

Komentiraj