Godina isporuke – tako je Andrej Plenković nazvao 2022. hvaleći se da je naciji isporučio Pelješki most te ulazak u Schengen i eurozonu, po njemu strateške ciljeve hrvatske države. Godinama odgađana izgradnja mosta kojim se rascijepljeni jug Hrvatske teritorijalno spaja ima veliko praktično i simbolično značenje. Prijemom u schengenski krug zemalja, pa i uvođenjem eura, Hrvatska završava svoje integriranje u Europu, što je također veliki uspjeh. Premijerove zasluge u tom procesu pošteno valja priznati. Uspio je savladati brojne prepreke, o prirodi kojih govori i sudbina Bugarske i Rumunjske, hladno ostavljenih pred vratima Schengena.

Rezultati za povijest, kako ih Plenkovićeva svita naziva, velika su šansa za Hrvatsku. Pogotovo pristupanje schengenskom režimu. Uključenje u Europu bez granica sigurno će koristiti i građanima i privrednicima. Premijer i sam naglašava da 80 posto robne razmjene Hrvatska ostvaruje sa zemljama Schengena, iz njih dolazi 75 posto turista. Uvođenje eura druga je priča. Efekti neće biti jednoznačno pozitivni. Visoka je cijena te operacije već plaćena, obijesnim poskupljenjima koja najteže pogađaju ekonomski najslabije dijelove populacije. Hrvatska se može dičiti da je sada dio elitnog kluba – samo petnaest zemalja članica NATO-a i Europske unije pripada Schengenu i eurozoni. Ali u društvo probranih ulazi kao Pepeljuga. Pristupnica ne mijenja tvrdu činjenicu da je među najsiromašnijim zemljama tog kruga. Kao ni činjenicu da je Europa u dubokoj krizi, glavinja, bez snažnog vodstva kakvo je u prošlosti znala imati. EU je u globalnim razmjerima iz dana u dan sve manje značajna, tvrdi ekonomski analitičar Željko Lovrinčević.

Poseban je problem što Hrvatska ostvarenje svojih naveliko slavljenih strateških ciljeva nikada nije bila sposobna pretočiti u ono što bi morao biti glavni smisao svake države – dobar i dostojanstven život ljudi. Hrvatska politika uvijek je na toj točki posrtala. Još od devedesetih ne uspijevajući ili se čak pokazujući potpuno nezainteresiranom da ključne nacionalne interese poveže s boljitkom građana. Državno osamostaljenje Hrvatske, obrana u ratu, priključivanje Europi – svi ti povijesno važni pothvati nisu imali logičan nastavak u transformaciji hrvatskog društva nabolje. Vlast ih nije znala, ili nije marila, iskoristiti za unapređenje života cijelog naroda. Pristupanje Schengenu i uvođenje eura također bi moglo slično završiti. Plenkovićeva ekipa pokazuje da ih smatra završetkom posla, isporukom povijesnih ciljeva. Premda je riječ tek o mogućnosti za ostvarenje onoga što možda djeluje banalno, ali je jedino važno – da ljudima u Hrvatskoj bude bolje.

Na tragu svih onih koji su divinizirali državu, a zanemarivali narod, potpuno slijepi za njegovu muku i jad, Plenkovićeva „godina isporuke“ zapravo funkcionira kao godina velikih dugova. Prvi i najveći dug njegove vlasti u godini koja je na izmaku ostaje nepokrenuta postpotresna obnova. Skoro tri godine od potresa u Zagrebu i dvije godine od potresa na Baniji država se pokazuje katastrofalno nesposobnom i nezainteresiranom za taj posao. Uspjela je izgraditi samo sedam kuća, od toga jednu u Zagrebu, ali ni one još nisu useljene. Ni članstvo u europskim integracijama nije iskoristila kako bi pomogla ljudima koji već treću zimu dočekuju u kontejnerima. Hrvatski premijer možda je uspješan u Bruxellesu, ali je tragično neuspješan na Baniji!

Sramotna obnova

Glinska dogradonačelnica Branka Bakšić Mitić, humanitarka velikog srca za svu potresom postradalu sirotinju, dramatičnim tonovima ovih dana svjedoči o situaciji na terenu. „Obnove nema. Nakon dvije godine, kada su svi već trebali biti u svojim kućama, u Glini je država sagradila samo jednu kuću koja još nije useljena. A i ta je sagrađena od OSB ploča. Mi tako na Baniji nismo gradili ni kokošinjce“, kaže. Mnogo je ljudi već umrlo u kontejnerima, ne samo starih i bolesnih nego i mladih. Uvjeti su života nehumani. Nakon dvije godine nema kontejnera koji ne prokišnjava. U mnogima nema ni vode ni sanitarnog čvora. Suprotno obećanjima, ni oni koji sami obnove svoje kuće ne mogu dobiti novac od države. Ne mogu jer nisu napravili elaborat i građevinski nadzor. A nisu ga napravili jer to ne mogu platiti. „Dobri ljudi rade posao koji bi trebala raditi država“, kaže Bakšić, precizirajući da su iseljenici iz Švicarske na području Gline sagradili pet drvenih kuća i još jednu kupili. Koliko je i hrvatska država sagradila na cijeloj Baniji.

Premijer Andrej Plenković ne pokazuje da mu je zbog lopovske družbe neugodno. Ni da mu je ortačko funkcioniranje države strano. Upravo suprotno! FOTO: EPA/BIEL ALINO

Nepodnošljiva je sramota Plenkovićeve vlasti da se Republika Srpska u postpotresnoj obnovi Banije pokazuje uspješnijom od hrvatske države. RS je preko SNV-a donirao novac za 10 kuća, od toga je šest već gotovo i bit će useljene čim se HEP smiluje i uključi struju. Postupak je brz jer iz Banjaluke stižu montažni objekti, koji se brzo slažu i završavaju. Do travnja će posao na svih deset kuća biti dovršen. To znači da je u manje od godinu dana, od travnja 2022. kada je ugovor potpisan, RS izgradio koliko i hrvatska država u dvije godine. Premijer Plenković priznaje da brzinom obnove nije zadovoljan, ali odmah relativizira. „Nije sve tako loše kako se želi prikazati“, veli. Njegov ministar Paladina rok za obnovu produžio je na preduge četiri godine. Valjda ne može brže jer ima on i druge zanimacije: privatni mu biznis cvjeta, a ovih je dana u punoj navijačkoj opremi stigao skoknuti i na utakmicu hrvatske reprezentacije u Katar.

„Da sam premijerka, rekla bih Paladini: nemaš što raditi u Dohi dok su ljudi u kontejnerima“, ispravno primjećuje Jadranka Kosor. Za razliku od bivše premijerke, sadašnji ne vidi ništa sporno u tome da mu ministar na jedan dan ode „na utakmicu koju će do kraja života pamtiti svi Hrvati“. Mnogo više od nogometa valjalo bi pamtiti potres na Baniji. Pogotovo bi ga vlast u Hrvatskoj morala smatrati prioritetnim. Sve dok se njegove posljedice ne saniraju. Dok se ljudima ne osiguraju normalniji uvjeti života. Ali kompletan državni vrh radije će odlepršati na Svjetsko prvenstvo nego obići postradale na Baniji. Plenković se nedavno, nakon gotovo godinu dana, ipak pojavio, u društvu svoje gradonačelnice Petrinje, gospođe Komes, koja će potom u Saboru na vlastitu sramotu tvrditi kako ljudi u kontejnerima „dobro žive“. Predsjednik Milanović čemer kontejnerskih naselja također izbjegava. Teško se sjetiti kada je bio. Ali će zato svako malo, kad god je neki dernek, pojuriti u Hercegovinu, pa u Katar, pa sada na tjedan dana uglavnom turističke turneje po Čileu.

Divljanje korupcije

Drugi neoprostivi Plenkovićev dug prema Hrvatskoj divljanje je korupcije. Goleme se afere nižu kao na tekućoj traci, ministri završavaju u Remetincu, kriminalna se mreža raspojasala, udjenuta sve do samih vrhova vlasti. Protiv tog zla koje guši zemlju Vlada ništa ozbiljno ne poduzima. Premijer ne pokazuje da mu je zbog lopovske družbe neugodno. Ni da mu je ortačko funkcioniranje države strano. Upravo suprotno! HDZ sada najavljuje da će donijeti etički kodeks kojim će „jasno dati do znanja da HDZ koji ima 200 tisuća članova ne može odgovarati za pojedince“ te da „stranka ne može znati hoće li neki njen član za deset, petnaest godina doživjeti moralno posrnuće“. Nije, naravno, riječ o pojedincima, nego o masovnijoj pojavi. I nije riječ samo o tome da su ljudi pokvarljiva roba, nego o tome da je sve u državi postavljeno tako da vodi moralnom posrnuću. Vladajuća je stranka zarobila državu, bliskost s vlašću osigurava velike, pa i financijske benefite. Politički se utjecaj monetizira. Umjesto novog etičkog kodeksa, maske za zavaravanje naivnih, HDZ bi morao promijeniti način vladanja Hrvatskom. Što Andrej Plenković nema ni u najavi.

Treći, s funkcioniranjem države jako povezani dug – što ga navodni liferant povijesnih postignuća proizvodi – tiče se demografskog sloma. Tragedije kroz koju Hrvatska prolazi bez bilo kakve spomena vrijedne reakcije vlasti. Proljetos objavljeni rezultati prošlogodišnjeg popisa stanovništva brzopotezno su pometeni pod tepih. U trideset godina neovisnosti Hrvatska je izgubila skoro milijun ljudi. Gotovo petinu svog stanovništva. Više nego jedan cijeli Zagreb. U zadnjih deset godina manjak je skoro 400 tisuća duša, što je kao da iščeznu četiri Rijeke ili Osijeka ili dva i pol današnja Splita. Hrvatska je, tvrde stručnjaci, po nepovoljnim demografskim kretanjima među deset najgorih zemalja svijeta. Na podatke koji govore o praktičnom nestajanju Hrvatske vlast jedva da je trznula. Izbacila je jednu jedinu mjeru, koja je već propala, baziranu na financijskim ješkama. Dok sve drugo u državi, a što ljude tjera da sreću traže pod nekim drugim nebom, ostaje nedirnuto.

Demografsku politiku premijera Plenkovića lako je detektirati iz njegove, ovih dana plasirane izjave da se ljudi koji danas odlaze iz Hrvatske „planiraju vratiti“. Činjenice upućuju na posve drugačije zaključke. Mediji upravo objavljuju podatak da se lani iz države iselilo više od 40.000 ljudi, od toga 3700 djece, što je više od deset posto od ukupnog broja mališana koji će se ove godine roditi u Hrvatskoj. Andrej Plenković nema politiku kojom bi pokušao zaustaviti kontrakciju ljudskog materijala države kojom upravlja. Ni u „godini isporuke“ ništa takvoga nije isporučio Hrvatskoj. Ima izgovore koji ne funkcioniraju. Njegova će Hrvatska biti u Schengenu i eurozoni, ali brojem ljudi sve siromašnija, sve praznija. Riječ je o povijesnom deficitu koji sva njegova postignuća dovodi u pitanje. U pitanje dovodi i raison d’etre hrvatske države.

HDZ-ovih tisuću godina pokore

Premijer Plenković tvrdi da bi se oni koji u Saboru ne glasaju za njegovu odluku o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj trebali bojati, nije rekao čega, te da će teret odgovornosti svoga izbora nositi 150 godina. „Oni se moraju pitati kako će hodati po cesti i ići na izbore ako budu protiv“, drvio je, lažnom moralnom ucjenom pokušavajući sakupiti dvotrećinsku većinu za nadglasavanje predsjednika Milanovića, koji mu je u ovoj stvari odbio dati svoju suglasnost.

Čak kada bi se i zanemarila upozorenja da je pokrenuta procedura ustavno falična, bivši predsjednik Josipović naziva je „novim nasrtajem na ustavni poredak“, prilično je bizarno da premijer bilo čije mišljenje stigmatizira kao povijesnu ljagu. Još je naopakije kad takve izjave dođu iz moralno debelo kompromitirane i pravomoćno za tešku korupciju već osuđene političke organizacije. Ako je nepristajanje na Plenkovićev model treninga ukrajinske vojske težak grijeh koji nosi 150 godina sramote, onda bi HDZ-ovu krimenu pljačkanja vlastitog naroda moralo sljedovati barem tisuću godina pokore.