Kao borci protiv korupcije profiliraju se danas Dalija Orešković ili sudac Mislav Kolakušić koji će reći da je hrvatska država opljačkana, da se svake godine ovdje zamrači više od trideset milijardi kuna te da korupcija prijeti opstanku Hrvatske. Samo moralni ignoranti i politički tupavci ne vide kako njihove riječi zvone u javnosti

Andrej Plenković ima, čini se, jako dobar želudac. Na političke odvratnosti uopće ne reagira. Kad se odluči utaliti s opskurnim političkim pojavama, premijer ne pokazuje nikakve znake nelagode ili gađenja. Moralno ga uopće ne indignira činjenica da mu glavni koalicijski oslonac čini čovjek koji je politiku učinio javnom kućom. Milan Bandić sa svojom se strankom jedva provukao u Sabor, ali ono što nije mogao osvojiti na izborima skupio je po sabornici i danas sa svojom četom zastupnika funkcionira kao ključni Plenkovićev saveznik. Onaj koji armira parlamentarnu većinu i premijera drži za vrat ili neko još delikatnije mjesto. Možda je riječ o elitnoj prostituciji, ali najviše zakonodavno tijelo hrvatske države, institucija iznad koje je navodno samo Bog, tako se svodi na funkcioniranje primjereno notornom kupleraju.

Dobro, Andrej Plenković nikada nije pravio problem od toga što mu vladajuću većinu osiguravaju klijenti DORH-a. Dapače, otpočetka je bio spreman iskoristiti njihovu podatnost. Nije mu bilo nelagodno kad je Tomislav Saucha, jedan od stupova vlasti Zorana Milanovića, pritisnut istragom zbog navodnog, stotine tisuća kuna vrijednog lažiranja putnih naloga, pretrčao u HDZ-ov tabor. Premijeru ne smeta moralni aspekt činjenice da mu parlamentarnu većinu kompletira jedan, zbog otvorene afere, ucijenjen i slomljen čovjek. Potom je prigrlio Ivana Vrdoljaka, koji je zbog ulaska u vlast – i svega što usto ide – rascijepio HNS, izdao birače i ukrao u koaliciji sa SDP-om na izborima osvojene mandate. Kompromitirajući manevar kojim je premijer pristao uz laž i prevaru kao sredstvo umijeća politike.

POLITIČKI TORBAR MATAN

Ali s Milanom Bandićem politička trgovina odriče se izgovora, kamufliranja i zakulisnih igara. Po svemu sudeći, zagrebački gradonačelnik funkcionira po modelu zbog kakvog je Željko Sabo, bivši gradonačelnik Vukovara, posve opravdano odležao u zatvoru.

Za sve je Bandićeve akvizicije prilično jasno na što su se dali upecati. Koga je dovabio uslugama, poslom za brata, primjerice, ili materijalnim i novčanim transferima. Bandić po Saboru mami zastupnike parama iz proračuna Grada Zagreba, a njihovim će rapidno naraslim brojem – u dvije godine skok od jednog do trenutno deset sabornika pod njegovom kontrolom – ucjenjivati premijera, Vladu i HDZ-ovu vrhušku.

Bit ću virtuoz – poručio je nedavno premijer Plenković svojim nekadašnjim saveznicima iz Mosta, precizirajući da će plesati na žici samo da s njima više nema posla. Most je bio težak partner, ali zamijenio ih je gorima. Zamijenit će ih sada i političkim torbarom Matanom. Čovjekom bez političkih svojstava, kojeg politički ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep. Koji je nesposoban artikulirati bilo kakvu ozbiljnu političku izjavu. Koji javnost zasipa plitkim i glupim frazama. Koji vrijeđa novinare, a posebno žene, nesposoban za bilo kakvu pristojnu komunikaciju. Zagreb već godinama drži kao vlastiti feud, ali njegovi su pohodi na nacionalnu razinu propali. Svoje neuspjehe s predsjedničkih izbora, na kojima je pokušao postati „gradonačelnikom Hrvatske“, i parlamentarnih izbora, na kojima je tvrdio da će presudno utjecati na formiranje Vlade, sada kani kompenzirati kupujući mjesta u Saboru. Njegov klub, jedini u parlamentu, raste, što će se vrlo vjerojatno pecanjem po SDP-ovu bazenu još nastaviti. Mutavi Bernardić svom će nekadašnjem mentoru omogućiti da se na raspadanju njegova stranačkog jata i dalje tovi.

PRLJAVE TRGOVINE U SABORU

Pristajući na savezništvo s Milanom Bandićem, premijer Plenković postaje korisnik njegova lanca političke prostitucije. Legitimira političku trgovinu. Ovjerava da se sve prodaje i kupuje. Da para vrti gdje izborni rezultati ne mogu. Da se ono što usfali na izborima može osigurati drugim sredstvima. Komotan odnos prema zakonima i moralu – to je poruka koju vladajuća koalicija, s osloncem na Bandićevu kramarskom kružoku, šalje javnosti. Prošlotjedna nepravomoćna oslobađajuća presuda u aferi Štandovi više govori o nemoći hrvatskog pravosuđa, nego o nedužnosti Milana Bandića. Zagrebački gradonačelnik opterećen je morem teških afera i krivičnih prijava, na što godinama reagira tek ciničnom izjavom neka institucije rade svoj posao. Dežurnom poštapalicom svih onih koji znaju da institucije rade za njihov račun. Što praktički rezultira činjenicom da se hrvatsko pravosuđe u konkurenciji od 140 zemalja našlo na neslavnom 120. mjestu. Čak je i ono u Srbiji ocijenjeno boljim.

Mijenjanjem dresova, većim nego ikada dosad, Hrvatski sabor izgubio je politički legitimitet. Više ne odgovara izbornoj volji građana. Zastupnici očito ne osjećaju nikakvu obavezu prema biračima. Inženjeringom u parlamentu izborni rezultati radikalno se mijenjaju. Još je gore što u tom rekomponiranju Sabora odlučujuća uloga pripada mutnoj i često prljavoj, ne samo političkoj trgovini. Donedavno su se takvi primjeri događali ispod žita, u strogoj konspiraciji. Neki su završili pred sudom, neki u zatvoru. U ovom sazivu, u mandatu Andreja Plenkovića, ne samo da ih više nitko ne goni, nego se tretiraju kao normalnost. Politička korupcija postala je nikad otvorenija i beskrupuloznija. Načinom na koji je Milan Bandić umnožio svoje zastupnike morao bi se pozabaviti i DORH. Međutim, zagrebački gradonačelnik bilda svoj klub i nudi se Plenkoviću kao jamac stabilnosti najvjerojatnije da bi umanjio ili eskivirao svoje probleme s pravosuđem.

Aktualni premijer nije nesklon takvim aranžmanima. Premda se voli predstavljati kao uzor poštenja, svoj prilično porozan odnos prema mutnim ortaklucima, pa i korupciji, ne samo onoj političkoj, već je pokazao. Aferu Borg u kojoj su njegovi prvi suradnici namještali milijunske poslove svojim odabranicima, zatrpavao je pričom o spašavanju radnih mjesta u Agrokoru. Politički je rehabilitirao Božidara Kalmetu, opterećenog s dvama krupnim sudskim postupcima, što već rezultira indikativnim smanjenjem pravosudnog pritiska. Aferama izbušeni Milijan Brkić i dalje mu funkcionira kao drugi čovjek HDZ-a i potpredsjednik Sabora, jer premijer navodno čeka nalaz DORH-a, dok šefovi DORH-a čekaju mig iz vlasti.

KOKETIRANJE VLASTI S LOPOVLUKOM

Svojedobno, pred ulazak Hrvatske u članstvo Europske unije, antikorupcijska kampanja inicirana je i dirigirana s vrhova vlasti, iz institucija države. U međuvremenu taj je entuzijazam presahnuo. Iz vlasti danas šalju vrlo dvosmislene signale. Predsjednica države, svojedobno u velikoj ljubavi s nekim pripadnicima nogometne mafije, relativizira recentne afere povezane s njenim političkim prijateljima. Na javnoj sceni sve prisutnija Dalija Orešković tvrdi da je situacija alarmantna. Vladavinu prava, veli, aktualna vlada učinila je taocem jedne interesne, klijentelističke skupine. Po njoj, Plenkovićeva afera Borg pedeset puta veća je od one – poznate kao KaraMOL – koja je svojedobno srušila i s političke pozornice otpravila Tomislava Karamarka.

Nadležne institucije ne dijele njenu rigoroznost. Novi glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić, suglasan da u aferi Borg nema ništa suspektnoga, ništa po čemu bi se moralo čeprkati, srozavanje DORH-ova ugleda pokušat će zaustaviti i popeglati zgužvanim intervjuima u kojima javnosti ne nudi ništa osim opravdavanja vlastite indisponiranosti i mlakosti. U ponedjeljak su opet donesene dvije presude protiv Ive Sanadera, jedna, u slučaju Hypo, za ratno profiterstvo, osuđujuća i druga, u slučaju HEPDIOKI, oslobađajuća. Činjenica da se suđenja bivšem premijeru razvlače beskrajno poput loših sapunica, da nakon osam godina nema još ni jedne pravomoćne presude, da je čak i Ustavni sud u krajnje čudnim, zapravo sumnjivim okolnostima rušio sudske odluke protiv Sanadera, sve to govori da je uz pompu započeti obračun države s visokom, sistemskom korupcijom, zapravo propao. Hrvatska pravdu neće dočekati, a sudske trakavice sada služe samo kamufliranju tog poraza.

Borba protiv klijentelizma i korupcije – to je točka na kojoj se danas lomi sudbina Hrvatske. Doslovce. Aktualna vlast ne osjeća taj problem. Štoviše, svojim ga – blago rečeno – koketiranjem s lopovlukom dodatno pogoršava. Najsnažniji antikorupcijski impulsi više ne stižu iz političke sfere ni iz istražnih, pravosudnih i represivnih institucija. Kao pitanje svih pitanja postavljaju ih ljudi koji ne dolaze iz politike. Kao borci protiv korupcije profiliraju se danas Dalija Orešković, koja poziva na otpor tvrdeći da je hrvatska država oteta, ili sudac Mislav Kolakušić koji će reći da je hrvatska država opljačkana, da se svake godine ovdje zamrači više od trideset milijardi kuna te da korupcija prijeti opstanku Hrvatske. Samo moralni ignoranti i politički tupavci ne vide kako njihove riječi zvone u javnosti. Ogluha vlasti i državnih institucija, s jedne strane, i bijes građana koji se osjećaju pokradenima i nemoćnima, s druge strane, stvaraju predrevolucionarnu atmosferu. U Plenkovićevim je rukama detonator. On odlučuje hoće li političku korupciju učiniti okosnicom svoje koalicije i hoće li hobotnica vladati Hrvatskom.

Komentiraj