Civilizacijski iskorak, novi početak, povijesna prekretnica, miješenje pogače hrvatsko-srpske pomirbe – ovogodišnja proslava Oluje politički je i medijski već opjevana kao događaj izuzetnog značenja. S pravom. Jer ono što se prošle srijede, na Dan pobjede, dogodilo u Kninu, kao da dolazi iz nekog drugog svemira. Riječ je o gestama i govorima kakve je Hrvatska čekala četvrt stoljeća, još od onih dana kada je vojnom operacijom oslobodila svoj okupirani teritorij i osigurala završetak rata.

Obljetnicu Oluje obilježila su dva događaja slične važnosti. Prvi put je službeni predstavnik srpske zajednice u liku potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića prisustvovao svečanosti u Kninu. Odakle je onda šef hrvatske vlade Andrej Plenković poslao nikad snažniju poruku pomirenja. Na otvorenoj sceni odmah ih je izrijekom podupro i predsjednik Zoran Milanović. U istom je tonu u ime branitelja govorio i general Ante Gotovina, a s oltara kninske crkve nadbiskup Barišić pozvao je Srbe da se vrate u „svoju domovinu Hrvatsku“ i s Hrvatima grade budućnost. Mnogo je, čini se, truda uloženo da se ta atmosfera koncilijantnosti ničim ne pokvari. Manekeni ustaškog ZDS-a ovoga puta nisu se uspjeli probiti u državni protokol ni službeni dio svečanosti u Kninu.

POTEZI PREKRETNIČKOG KARAKTERA

Andrej Plenković u velikom je stilu započeo svoj drugi mandat. Točno mjesec dana od izbora na kojima je osvojio uvjerljivu pobjedu – premda s nikad manjim odazivom glasača – povukao je potez prekretničkog karaktera. U Kninu, na proslavi Oluje – mjestu i prigodi snažnog simboličkog naboja – objavio je svoj program pomirbe. Možda s refleksijom na pokojnog predsjednika Tuđmana, koji je devedesetih nastupao s idejom nacionalne pomirbe, koja se pojednostavljeno najčešće predstavlja kao pomirba djece partizana i ustaša. Tridesetak godina kasnije na dnevnom redu je pomirenje onih koji su se u međuvremenu, u ratu, često znali naći na suprotnim stranama. Plenković nije ostao samo na kurtoaznom zazivanju detanta između većinskog hrvatskog naroda i manjinske zajednice hrvatskih Srba. Njegov programatski govor mogao bi imati povijesno značenje jer u nizu točaka radi iskorak.

Prvo, napravio je iskorak kad posve otvoreno i s razumijevanjem govori o tome da se hrvatski i srpski pogled na Oluju jako razlikuju. Za Hrvate je Oluja oslobođenje zemlje, za Srbe egzodus. „Svjesni smo da je naša pobjeda u Oluji bila traumatična za mnoge hrvatske Srbe koji je ponajprije povezuju s odlaskom dijela srpskog stanovništva iz svojih domova i zavičaja na dotad okupiranim područjima“, rekao je premijer, pokazujući spremnost da se u Hrvatskoj čuje i uvažava iskustvo i onih koji zbog stradanja pripadnika vlastitog naroda Oluju ne mogu slaviti čak ni onda kad ne poriču njen oslobodilački legitimitet.

BEZ IZMOTAVANJA I RELATIVIZIRANJA

Drugo, Andrej Plenković odstupa od dosadašnjeg službenog hrvatskog narativa jer vrlo jasno priznaje stradanja Srba. „Kao zemlja koja je pobijedila u nametnutom ratu, žalimo zbog svih civilnih žrtava, ne samo Hrvata nego i Srba“, rekao je. Prvi put otvoreno, bez eufemizama, govori ne samo o srpskim nego i o hrvatskim zločinima. Ne naziva ih incidentima, ne umanjuje dugu sjenu koju su likvidacije civila bacile na Oluju. „Pijetet prema tisućama nedužnih hrvatskih žrtava od Vukovara do Dubrovnika preko Voćina, Saborskog i Škabrnje. Pijetet i prema nedužnim srpskim žrtvama od Paulina Dvora do Varivoda“, redat će mjesta zločina, napominjući da njegov katalog stratišta ne dovodi u pitanje legitimnost ni pravednost Domovinskog rata niti umanjuje pobjedu postignutu u Oluji.

Treće, Plenković je napravio razliku jer njegova osuda zločina nije etnički određena. Zločine počinjene nad Srbima osuđuje izričito i nedvosmisleno, jednako kako osuđuje i zločine u kojima su žrtve bili Hrvati. Nema relativiziranja ni izmotavanja. „Legitimno pravo na obranu nije i ne može biti opravdanje za nedjelo – te je svaki takav čin bolan za sve obitelji žrtava i ružan ožiljak na pravedno lice i obrambeni karakter Domovinskog rata“, zaključio je.

Izuzetan Plenkovićev govor u Kninu, koji zaslužuje opširno citiranje i pamćenje, a Boris Milošević naziva ga ljekovitim, nije stvar trenutnog raspoloženja ni nadahnuća. Riječ je o svojevrsnom manifestu navodno dobro razrađenog programa normalizacije Hrvatske. Prvom koraku u jednom procesu koji će potrajati. Već je najavljeno da će potpredsjednik Vlade i ministar Medved krajem kolovoza posjetiti Grubore, selo koje više ne postoji, a u kojem su pripadnici hrvatske Specijalne policije počinili strašan zločin, masakrirajući Srbe koji su u Oluji odlučili ostati u Hrvatskoj. Idućeg bi mjeseca premijer mogao u Varivode, pokloniti se žrtvama još jednog zločina počinjenog nad Srbima. Milorad Pupovac najavljuje da se sprema na komemoraciju u Škabrnju kako bi u svom zavičaju s tamošnjim ljudima podijelio bol zbog srpskom rukom pobijenih Hrvata. U kasnu jesen pada obilježavanje vukovarske tragedije. Očekuje se da će Srbi sudjelovati u Koloni sjećanja, vjerojatno se pokloniti i na stratištu Ovčare. U jednom trenutku, predviđa se, pozitivan bi utjecaj tih pomiriteljskih vibracija trebao početi rezonirati i izvan Hrvatske.

HDZ sada radi civilizacijski iskorak. Ali taj se napredak čini epohalnim samo u usporedbi s padom u civilizacijsku regresiju, koju je HDZ također predvodio. Hrvatska je odavno trebala biti tamo kamo je Andrej Plenković navodno usmjerava. A hoće li tamo doista i stići, ovisi prije svega o dubini promjena u HDZ-u

Svejedno, veliko je pitanje hoće li se taj program civiliziranja Hrvatske moći realizirati. Razlog za skepsu sudbina je nekih dosadašnjih sličnih pokušaja. Vlada Ive Sanadera, a potom i Jadranke Kosor, imala je potpredsjednika iz redova srpske manjine. U njihovo vrijeme država je po hitnom postupku, doslovce preko noći, uklanjala ustaške spomenike, a prvi su ljudi Hrvatske sa Srbima povratnicima lomili pogače dobrodošlice. Sanaderov „Hristos se rodi!“, čestitka s kojom je došao na tradicionalnu proslavu pravoslavnog Božića, još zvoni. Bivši predsjednik Josipović poklonio se u Varivodama i još nekim mjestima srpskog stradanja. U Knin je kao svojevrsnog zamjenskog Srbina doveo i Veljka Đakulu, što je ostalo bez odjeka jer ovaj nije mogao imati status službenog predstavnika srpske zajednice.

Svemu tome unatoč, Plenković danas mora krenuti ispočetka. Kao da ničega takvoga nije bilo. Mora zato što je bivši šef HDZ-a Tomislav Karamarko sve poništio. Odvukao je HDZ ekstremistički udesno, koaliciju sa srpskim strankama proglašavajući najvećom HDZ-ovom sramotom koja se ne smije ponoviti, palio je mrakove i mobilizirao šovenske bjesove, protiv ćirilice, protiv Srba, protiv svega lijevog i liberalnog. Kninom su počeli marširati crnokošuljaši, Oluju pretvarajući u poligon za proustaške derneke. S čela je HDZ-a zametnut verbalni bratoubilački rat, koji je s velikim odobravanjem pratio najave o reaktiviranju Kevinih jama, a svaki se pokušaj pomirenja sa Srbima proglašavao izdajničkim aktom.

I PLENKOVIĆ JE HODOČASTIO POD ŠATOR

HDZ sada radi civilizacijski iskorak. Ali taj se napredak čini epohalnim samo u usporedbi s padom u civilizacijsku regresiju, koju je HDZ također predvodio. Hrvatska je odavno trebala biti tamo kamo je Andrej Plenković navodno usmjerava. A hoće li tamo doista i stići, ovisi prije svega o dubini promjena u HDZ-u. Stranka je danas, tvrde njeni šefovi, u procesu vlastite transformacije. Je li taj proces ovoga puta zaista nepovratan? Ne znamo. Sanaderov je civilizacijski šušur trajao sve dok HDZ nije izgubio vlast. Dio onih koji su sudjelovali u Karamarkovom civilizacijskom posrtanju sada je promijenio kapute. Ali i Plenković je svojedobno hodočastio pod šator, udvarajući se nazadnom i nasilnom, pučističkom histeriziranju veteranske falange. A danas bi trebao funkcionirati kao lider pomirbe i civilizacijske metamorfoze Hrvatske.

Da je konstrukcija promjene prilično fragilna, moglo se vidjeti i za proslave u Kninu. Predsjednik Milanović odmah je podupro Plenkovićev program pomirbe, ali je istodobno poslao i neke posve suprotne poruke. Dok premijer govori o kažnjavanju zločina, šef države dezavuira Haaški sud i tvrdi da „nije svatko tko je dobio kaznu u Haagu ratni zločinac“, što je priličan novum. Sigurno je da se haaški osuđenici razlikuju po veličini, ali ne i po karakteru zločina.

U najveću se brljotinu ipak uvalio odlukom da jedno od odličja koje je za sudjelovanje u oslobađanju Hrvatske dodijelio HVO-u, uruči licu s potjernice. Čovjeku protiv kojega je slijedom istrage pokrenute pred Haaškim sudom Bosna i Hercegovina podignula optužnicu za ratni zločin i koji je neposredno prije njenog objavljivanja pobjegao u Hrvatsku. Premda inače običava tvrditi da osobe koje imaju problema sa zakonom nisu njegovo društvo, Milanović je tako na kninskoj tvrđavi hrvatsko državno odličje svečano predao umirovljenom generalu HVO-a Zlatanu Miji Jeliću, svisoka kasnije još primjećujući da mu se baš fućka za to što će u susjednoj Bosni i Hercegovini o tome misliti. Njegova je prethodnica na Pantovčaku izgubila izbore onog trenutka kad se u javnosti pojavila njena fotografija u zagrljaju s multioptuženikom Bandićem. Milanovićeva fotka u čestitarskom rukovanju s Jelićem jednako je kompromitirajuća. Svojim političkim i moralnim poskliznućem šef države razočarao je vlastite glasače, ali oduševljava desnicu. Odakle mu ovih dana stižu velike laude pa će tako general Rojs u njemu odjednom vidjeti Tuđmana i Šuška – „kao da su mi se vratili Franjo i Gojko“, kaže – a jako ga hvali i Škorin saborski zastupnik Ante Prkačin, koji se kao HOS-ov veteran otvoreno diči time što su HOS i njihov ZDS nastali na tradiciji ustaške vojske. Druga pogreška u kojoj su Milanović i Plenković rame uz rame, odnos je prema Bosni i Hercegovini. Kad s pravom inzistiraju na tome da se službeni Beograd odrekne ambicije patroniziranja hrvatskih Srba i prestane miješati u unutarnje stvari Hrvatske, prvi bi se ljudi hrvatske države jednako morali ponašati prema susjednoj BiH. Kad afirmiraju odluku srpske zajednice u Hrvatskoj da svoje probleme rješava u Zagrebu, predsjednik Milanović i premijer Plenković jednako bi tako i bosanskohercegovačke Hrvate trebali uputiti da svoju sudbinu ne mogu odlučiti u Zagrebu, nego u Sarajevu. U suprotnom, pozicija im postaje neuvjerljiva i nemirotvorna. Ohrabruju informacije da započeti projekt pomirbe nije stvar tek osobne inspiracije hrvatskog premijera. Snažnu bi podršku mogao imati i na međunarodnom planu. Andrej Plenković prepoznao je mogućnost, možda i zadaću, da Hrvatska na civiliziran način uredi svoje odnose sa srpskom i ostalim manjinskim zajednicama, kako bi se onda taj duh detanta i uzajamnog uvažavanja mogao proširiti i među državama. Optimisti misle da se u Kninu na obilježavanju Oluje možda sijalo sjeme stabilizacije cijele regije.