LINIJA ŽIVOTA: Parada sramote

Kompletan se sustav hrvatske države, od granične policije do Državnog odvjetništva i Ustavnog suda, upregao u zataškavanje strahote. U relativiziranje i prikrivanje nezakonitog protjerivanja koje je za posljedicu imalo smrtno stradanje jednog djeteta. Umjesto istrage, ministar Božinović skriva podatke i sabotira utvrđivanje činjenica

Šef hrvatske države usred Mostara uz ratne zastave otvoreno atakira na suverenost Bosne i Hercegovine izjavom da sebe smatra predsjednikom tamošnjih Hrvata; premijer i njegov ministar praktično bacaju pod noge odluku Europskog suda za ljudska prava o odgovornosti Hrvatske za sudbinu šestogodišnje Madine Hussiny, koja je prije skoro pet godina usred noći potjerana preko granice u smrt pod naletom vlaka; visoki Vladin predstavnik koji usred ustaškog derneka u Splitu današnju Hrvatsku predstavlja nasljednicom zločinačke NDH – tri krupne, konsternirajuće političke gadosti u manje od tjedan dana pokazuju da se vlast u ovoj državi ne guši samo u korupcijskom blatu. U sjeni strašne invazije Rusije na Ukrajinu, koja apokaliptički lomi svijet koji smo poznavali, šireći cijelom Europom osjećaj nesigurnosti i goleme neizvjesnosti, politika u Hrvatskoj u dnevnom ritmu, furiozno, proizvodi vlastite zastrašujuće sramotne skandale.

Zataškavanje strahote

Sramotna je bila reakcija vlasti na prošloga utorka objavljenu odluku Europskog suda za ljudska prava kojom se potvrđuje prošlogodišnja presuda protiv Hrvatske u slučaju malene Madine Hussiny, a prema kojoj je hrvatska država povrijedila njeno pravo na život i zabranu nečovječnog i ponižavajućeg postupanja kada ju je potkraj 2017., zajedno s majkom i još petoro braće i sestara nečovječno potjerala u noć, prugom prema Srbiji, na kojoj će djevojčica uskoro poginuti. Na maksimalno neugodnu odluku Suda nadležni će ministar Božinović novinarima procijediti samo to da njegova ostavka nije na stolu, dok će premijer Plenković cinično tvrditi kako slučaj „ne govori o bilo kakvim sustavnim i strukturnim problemima koji se odnose na vlast u Hrvatskoj“. Premda sve govori upravo suprotno. Tragedije se događaju, policija može pogriješiti, kao što je pogriješila one kobne noći. Ali Europski je sud utvrdio niz povreda prava nesretne obitelji i nakon Madinine smrti. Od protuzakonitog lišavanja slobode i držanja djece u detenciji do onemogućavanja pristupa odvjetnici.

Kompletan se sustav hrvatske države, od granične policije do Državnog odvjetništva i Ustavnog suda, upregao u zataškavanje strahote. U relativiziranje i prikrivanje nezakonitog protjerivanja koje je za posljedicu imalo smrtno stradanje jednog djeteta. Umjesto istrage, ministar Božinović skriva podatke i sabotira utvrđivanje činjenica. Slike nadzornih kamera odjednom više ne postoje. Istodobno, država žestoko maltretira sve koji bi obitelji Hussiny htjeli pomoći. Zahtjevi se pučke pravobraniteljice uporno i sustavno ignoriraju. Nesretnoj se obitelji onemogućava kontakt s odvjetnicima koji se brutalnim pritiscima pokušavaju zastrašiti. Sudovi odbijaju zaštiti izbjeglice, dok aktiviste nevladinih ljudskopravaških organizacija osuđuju kao švercere migrantima. Svemu tome usprkos, Državno odvjetništvo ne vidi razloga za pokretanje svoje istrage, kao što ni Ustavni sud ne nalazi greške u postupanju policije.

Premijer će Raosovu izjavu ocijeniti ‘neprimjerenom i nepromišljenom’, ali svog ministra koji običava koketirati s manekenima ustašofilije ne kani smijeniti. Ni policija u splitskim otvoreno proustaškim demonstracijama, s opetovanim ZDS urlikanjem, nije primijetila ništa sporno

Suprotno Plenkovićevim tvrdnjama, čitav se sustav hrvatske države urotio protiv u tugu zavijene obitelji Hussiny i njihove mrtve djevojčice. Sramota se proteže od granične policije do najviših državnih institucija i Ureda premijera, koji nije našao ni toliko moralnog integriteta, ili jednostavno političke inteligencije, da bolni slučaj riješi onako kako je ubojstvo malene Aleksandre Zec i njenih roditelja riješio bivši premijer Ivo Sanader. Suočen s mogućom tužbom protiv Hrvatske, Sanader je našao način da preživjelom dijelu obitelji Zec isplati neku vrstu odštete, a izvjesnu je moralnu satisfakciju, svojevrsnu ispriku države, trebao predstavljati i poziv u Vladu, gdje je potpredsjednica Jadranka Kosor primila sestru i brata brutalno, metkom u potiljak smaknute Aleksandre. Andrej Plenković odlučio je postupati posve drugačije, manirom političkog i moralnog idiota. Bahato odbijajući priznati bilo kakvu odgovornost bilo kojeg dijela svoje vlasti, čak se odlučio žaliti na odluku Europskog suda za ljudska prava. Zato je konačna presuda protiv Hrvatske njegova sramota od koje se nikada neće oprati. Premijer – kojemu mediji nakon nedavnog rođenja trećeg djeteta tepaju da je „tata od formata“ – pokazao se potpuno bešćutnim, srca kamenoga, apsolutno netaknut sudbinom malene Madine, čiju smrt hrvatska država nosi na savjesti.

Mokri snovi

Premda vazda spreman na šamaranje premijera Plenkovića, predsjednik se Republike povodom recentne presude nije oglašavao. Možda razumljivo s obzirom na njegov ekstremno tvrd stav da se izbjeglice s Dalekog istoka neće ovdje dočekivati s balalajkama. Ili ogluhu Pantovčaka u ovom slučaju treba smatrati tek posljedicom nedostatka vremena? Zoran Milanović naime upravo se spremao u Mostar, gdje će prošloga petka na proslavi tridesete obljetnice formiranja Hrvatskog vijeća obrane sam sebe proglasiti predsjednikom svih Hrvata. „Želim biti predsjednik svih Hrvata, i Hrvata u Bosni i Hercegovini. To je moj zov svijesti i savjesti“, rekao je u svečanom govoru, često prekidan burnim pljeskom, sve do ovacija. Istina, nije njemu prvi put da se tako lažno predstavlja. I lani je nešto slično lanuo pred novinarima u New Yorku. Sada će svoje pretenzije, kao svojevrsnu provokaciju, sasvim otvoreno ponoviti usred države čiji suverenitet ne poštuje, u čiji integritet grubo zadire proglašavajući se predsjednikom jednog od tri tamošnja naroda.

Teška greška i prema hrvatskom Ustavu i prema Bosni i Hercegovini. Jer, suprotno Milanovićevom „zovu svijesti i savjesti“, suprotno njegovim mokrim snovima, Ustav ne ide preko hrvatskih granica. Članak 94. hrvatskog Ustava jasno kaže da predsjednik „predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu“. Predsjednik je Republike, a ne etnije. Hrvatske države, svih njenih građana, a ne Hrvata kao nacije. Nažalost, prvi ljudi Hrvatske slabo drže do Ustava. Kao što je Andrej Plenković svoju premijersku funkciju mimo Ustava praktično transformirao u kancelarski status, tako bi i Milanović svojim položajem eskalirao preko ustavnih ovlasti, sve do naslova „predsjednika svih Hrvata“.

Konfliktan odnos

Premda je ovoga puta nastojao djelovati umjerenije, premda se nije upuštao u svoja već dobro poznata, ekstremno iritantna razglabanja o genocidu i prirodi pokolja u Srebrenici, premda se pokušao predstaviti kao veliki prijatelj Bosne i Hercegovine i njenog što bržeg priključivanja europskoj obitelji država, predsjednik Milanović nije promijenio svoj patronizirajući i konfliktan odnos prema susjednoj državi. Ponovno se upustio u popovanje o njenom unutarnjem uređenju, svoju poznatu izjavu s uvredljivom „prvo sapun, pa tek onda parfem“ porukom tek neznatno transformirajući u direktivno formuliran stav da BiH može biti građanska država tek nakon pristupanja EU-u. Potom će zabrazditi u selektivno, čak revizionističko tumačenje prošlosti, pa Hrvatsku proglašava osloboditeljicom Bosne i Hercegovine, kao da Armija BiH nikada nije postojala. O HVO-u će govoriti isključivo u superlativima, kao da krvavog sukoba s Bošnjacima, teških zločina, logora i etničkog čišćenja nikada nije ni bilo. Tek će rubno, maglovito, bez preciziranja, spomenuti neke „male greške“. Zbog kojih je Haški sud na dugogodišnje zatvorske kazne osudio više pripadnika HVO-a i dužnosnika Herceg-Bosne. Divinizirat će situaciju u Mostaru – „dođi da vidiš i dođi da se diviš!“ – gradu u kojem je hrvatsko topništvo srušilo biser svjetske baštine, prelijepi Stari most na Neretvi, i čitavu istočnu, bošnjačku obalu držalo pod smrtnom opsadom, kao što su Srbi u višegodišnjem obruču, pod stalnim granatiranjem, držali Sarajevo.

Milanovićeva transformacija u glasnogovornika jedne etnokratske klike, čak osovine Čović-Dodik ne može pomoći bosanskohercegovačkim Hrvatima, ali će sasvim sigurno odmoći Hrvatskoj. FOTO: Denis Kapetanovic/PIXSELL

Zoran Milanović nije političar kompromisa, nego je vrlo konfliktna osoba. Njegova je politika prema Bosni i Hercegovini natopljena protubošnjačkim raspoloženjem. To je poveznica na kojoj funkcionira i savezništvo s njenim deklariranim destruktorom Dodikom. Nimalo ne mareći za činjenicu koju danas jako naglašava i američka politika, da su uspaljeni lideri u sva tri bosanskohercegovačka naroda upogonjeni prije svega korupcijom, a ne nacionalnim interesima svojih zajednica. Predsjednik Hrvatske voli oružje i vojnike, borbena postrojavanja i veteranske defilee, fasciniran je politikom Franje Tuđmana, čak i onom koja je zbog komadanja Bosne i Hercegovine doživjela međunarodnu osudu, sve što mu je u Mostaru stvaralo pozadinu za vatrene govore, koji kao da su prokuljali s desnog krila HDZ-a. Milanovićeva transformacija u glasnogovornika jedne etnokratske klike, čak osovine Čović-Dodik ne može pomoći bosanskohercegovačkim Hrvatima, ali će sudjelovanje hrvatskog predsjednika u šenlučenju pod ratnim zastavama na njegovu sramotu sasvim sigurno odmoći Hrvatskoj.

A onda će za vikend – konac djelo krasi! – hrvatska država asistirati velikom derneku ustašije. Izvjesni brigadir Matko Raos, kao posebni izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra branitelja, prisustvuje crnokošuljaškom okupljanju u Splitu, navodnom obilježavanju obljetnice formiranja HOS-a, a zapravo proslavi 10. travnja 1941. godine, dana uspostave NDH. Proslavi koja se – da ne bude dileme – prolamala od veličanja Crne legije i zločinačke Endehazije i orila ustaškim ZDS-om. Raos nije bio tek nijemi svjedok jednog mahnitog bala vampira, nego se pretvorio u aktivnog sudionika ustašonostalgičnih orgija. U svom će govoru povući direktnu poveznicu između genocidne NDH i današnje Hrvatske. „Da nije bilo 10. travnja 1941., ne bi bilo ni današnje Hrvatske“, ustvrdio je.

Na što će iz Ministarstva branitelja smatrati dovoljnim reagirati suhom konstatacijom da njegovo obraćanje skupu u Splitu nije bilo predviđeno, da bi se tek kasnije, vjerojatno nakon premijerove intervencije, sjetili ograditi od Raosovih toksičnih izjava, tvrdeći da je govorio u svoje ime. Ali on je na zborovanje ustašije otišao kao izaslanik ministra, u njegovo se ime obratio skupu. Svejedno, ministar se Medved nije smatrao potrebnim oglasiti, niti je njegovu izjavu osudio. Na pitanje zašto na događaj koji već godinama funkcionira kao ustaški miting šalje svog čovjeka, nije ni pokušao odgovoriti. Premijer će Raosovu izjavu ocijeniti „neprimjerenom i nepromišljenom“, ali svog ministra koji običava koketirati s manekenima ustašofilije ne kani smijeniti. Ni policija u splitskim otvoreno proustaškim demonstracijama, s opetovanim ZDS urlikanjem, nije primijetila ništa sporno. Premda će Plenković odjednom tvrditi da je upotreba ustaškog pozdrava hrvatskim zakonima već zabranjena. Što prije svega treba tumačiti kao manevar kojim pokušava dekuražirati najavu da će se skora komemoracija u Jasenovcu, zbog njegova neispunjenog obećanja o zabrani ZDS-a, opet podijeliti.

Komentiraj