Od kakvog je to ljudskog i političkog materijala sazdan SDP kad njegovi korifeji, izmišljajući nevjerojatne alibije, presvlače kapute. Najnovija SDP-ova otpadnica, široj javnosti uglavnom potpuno nepoznata, veli da želi vjerovati u Bandićevu nevinost. U to se može vjerovati jednako kao i u Bernardićeve liderske sposobnosti

Nije se slučajno Andrej Plenković svojedobno, u svojim formativnim godinama, pozivao na Edvarda Kardelja. Izgleda da traženje inspiracije u jednom od najbližih Titovih suradnika ne treba pripisivati tek političkom lutanju mladih godina. Samo, Kardelj je, kao glavni ideolog jugoslavenskog socijalizma, jedan rigidan, nedemokratski, jednopartijski sustav svojim idejama pokušavao omekšati i pluralizirati. Čuvena je njegova teza da sreću čovjeku ne mogu donijeti ni partija, ni država, ni politički sustav, nego je može ostvariti samo on sam! Teza koja je kao noseća poruka njegove knjige imala status – danas posve nezamislivo! – službenog dokumenta u pripremi partijskog kongresa.

Andrej Plenković radi povijesni rikverc: višestranački parlamentarni sustav pokušava odvući prema jednopartijnosti. Aktualni premijer sigurno nikada neće reći da sreću čovjeku ne može donijeti ni partija ni država. Takav se liberalan stav od njega još nije mogao čuti. Posve suprotno, često tvrdi da samo njegova stranka može osigurati sreću i prosperitet zajednice. Kalemeći se na staru HDZ-ovu mantru o navodnom vlastoručnom stvaranju države, što praktički pretvaraju u ekskluzivno pravo upravljanja Hrvatskom, Plenković svoju stranku gura u poziciju nekadašnje komunističke partije, koja je gospodarila cijelom državom i kompletnim društvom i vladala zemljom bez političke konkurencije. Hrvatsku sve više profilira kao partijsku, HDZ-ovu državu.

REPRIZA TUĐMANOVE DEVIZE

Konkurenciju, u stranci i šire, uporno će diskvalificirati, proglašavajući je opasnom po političku stabilnost zemlje. Višestranačje prazni od sadržaja i pokušava učiniti tek pukom formom, svojevrsnim demokratskim ukrasom, bez stvarne moći. Zemlja je praktički bez opozicije. Naredni je cilj onemogućiti artikuliranje i postojanje bilo kakve alternative. Tko ako ne mi – to je poruka koju HDZ stalno emitira. Nezadovoljstvo vlašću je ogromno, ali se ona faktički čini nesmjenjivom. Sabor se ušutkava i marginalizira. Njegov rad HDZ-ovi komesari svim silama hoće uškopiti. Na govor mržnje ne reagiraju, ali kad opozicija, ne dajući se stjerati u mišju rupu, okupira govornicu, vrisnu do neba i drže lekcije o pristojnosti. Premijer bahato omalovažava zastupnike, a njegovi ministri, donedavno potpuni anonimci, sa saborske govornice vrijeđaju ih izjavama da bi bilo bolje da ih nema. Kad bi mogao, Plenković bi, čini se, rado reprizirao Tuđmanovu devizu da neće dopustiti oporbenu situaciju.

Nezavisne institucije se s vrha vlasti zakonskim i kadrovskim intervencijama ljuljaju i pretvaraju u satelite vladajuće partije. Kako je to bilo nekad, u jednostranačkom sustavu. Pravosuđe je okupirano. Glas se javnosti ignorira, a sloboda mišljenja i izražavanja obeshrabruje. Pjevanje „Vile Velebita“ u bivšoj se državi gonilo, ponekad sankcioniralo i zatvorom, i ta je nesloboda bila jedan od ključnih argumenata za politički prevrat 1990. godine. Danas se dovikivanje da je Franjo Tuđman bio zločinac, na što se na otkrivanju njegova spomenika odlučio veteran Zoran Erceg, smatra dovoljnim razlogom za prebijanje i policijsko maltretiranje i kažnjavanje. Policija navodno europejskog ministra Božinovića postupa po svojedobnim zamislima Tomislava Karamarka: nije spriječila ni uhvatila napadače na Ercega, nego je premlaćenog izložila dodatnom šikaniranju, implicitno šaljući poruku da su ljudi slobodni misliti svojom glavom samo doma, u vlastita četiri zida.

SKLADAN TANDEM

Potkraj osamdesetih, dakle prije tridesetak godina, čak je i komunistička partija odustajala od takozvanih zatvorenih izbornih lista pa se za čelne funkcije znalo boriti više pretendenata. Predsjednik Tuđman također je u strogo kontroliranim uvjetima dopuštao protukandidate. Plenković preferira izbore bez izbora, lažno demokratsko natjecanje samo s jednim kandidatom. Ne samo da je svoju kandidaturu za šefa HDZ-a prije dvije godine uvjetovao odustajanjem potencijalnih rivala, nego je ovih dana na isti način i stranačka mladež birala svoje vodstvo, pri čemu je voljeni vođa HDZ-ove poletarce počastio poukom da budu hrabri i odlučni, dok im je predsjednik Sabora Jandroković preporučio kritičnost i buntovan stav. Sve ono što njih dvojica, kao ni ostatak stranačkog vrhovništva, nikada nisu pokazali.

Još je opasnije što se taj model potpune dominacije jedne stranke, faktički jednopartijski model, pokušava uspostaviti nepolitičkim sredstvima, uglavnom prakticiranjem, koliko se može vidjeti, ne samo političke korupcije. U čemu ključnu ulogu sada igra osovina Andrej Plenković – Milan Bandić. Premda se čine posve različitim, njih dvojica danas funkcioniraju kao skladan tandem. Prvo je zagrebački gradonačelnik sa svojim saborskim jatom premijeru osigurao potrebnu parlamentarnu većinu, što je – ruka ruku mije! – odmah uzvraćeno malom pomoći u mobiliziranju triju glasova potrebnih za izglasavanje zagrebačkog proračuna. Tako se Plenković, navodno uzor poštenja, posve otvoreno utalio s čovjekom koji je teško opterećen nizom korupcijskih skandala i optužnica. U tom partnerstvu nije ga pokolebala ni svima vidljiva činjenica da Bandić ekstremno povećava klub svojih zastupnika vrlo problematičnim sredstvima, kojima bi se morali pozabaviti i istražni organi. DORH bi morao ući u Sabor i u Zagrebačku skupštinu, adrese koje se pretvaraju u težak kupleraj.

Ne samo da najviše institucije vlasti hrvatske države i glavnoga grada masovnim pretrčavanjem iz tabora u tabor brišu i prepravljaju izbornu volju građana, relativizirajući i jako sakateći vlastiti legitimitet. Još je gore što kupovanjem parlamentarnih zastupnika i zagrebačkih vijećnika Andrej Plenković i Milan Bandić faktički legaliziraju korupciju kao – sugerira se – dopušten i normalan mehanizam političkog djelovanja. Zagrebački gradonačelnik oduvijek je bio sklon takvom funkcioniranju, sada je dobio blagoslov i partnera s najvišeg mjesta. Njih dvojica danas djeluju kao dva lica istoga: jedan navodno svilen, drugi dokazano sirov i neotesan, ali zajednički šalju poruku da se politika u Hrvatskoj više ne vodi političkim sredstvima, nego je gotovo redovito upogonjena trgovačkim porivima. Politička korupcija više nije izuzetak, nego je postala pravilo, otvorena i javna, pretvorena u sustav vladanja.

NAOPAKI SUSTAV VRIJEDNOSTI

O dubini moralnog propadanja hrvatske politike zorno govore dva aplauza koja su se ovih dana mogla čuti na najvišim adresama vlasti. Kad je nekadašnja SDP-ova uzdanica Milanka Opačić pretrčala pod Bandićevu kabanicu i tako podebljala vladajuću većinu, HDZ je velikim pljeskom u Saboru pozdravio njeno prekobicivanje. Kao što se zagrebačka skupština prolomila oduševljenjem kad su trojica oporbenjaka, suprotno odlukama svojih stranaka, spasila od propasti Bandićev proračun i poziciju. Riječ je o aplauzima srama, kojih bi se jednako trebali stidjeti i oni koji su pljeskali i oni kojima se pljeskalo. Milanka Opačić morala bi se sramiti HDZ-ova odobravanja, jer ga je dobila za izdaju vlastite stranke i svega za što se dosad predstavljala. Sada diže ruku za HDZ-ov zakon, protiv kakvog se kao potpredsjednica SDP-ove vlade izjašnjavala. HDZ bi se morao stidjeti jer svojim pljeskom podražava i časti prljavu političku trgovinu. Kao što je Bandićev kor u Gradskoj skupštini, s HDZ-om, bučno, gotovo ovacijama pozdravio trojicu političkih ljigavaca koji su im pretrčali. Svojim aplauzom pokazuju vlastiti, naopako posađeni sustav vrijednosti. Da umjesto đon obraza imaju barem malo političkog i moralnog integriteta, svi bi se morali stidjeti svog sudjelovanja u sumnjivim i uglavnom kompromitirajućim političkim aranžmanima.

Za ustaljivanje korupcije kao sveprisutnog instrumenta funkcioniranja politike, opozicija je odgovorna skoro jednako kao i vladajuće stranke. Oni koji kupuju isto kao i oni koji se daju kupiti. Od kakvog je to ljudskog i političkog materijala sazdan SDP kad njegovi korifeji, izmišljajući nevjerojatne alibije, presvlače kapute, odjednom podržavajući sve protiv čega su se navodno dosad borili? Zdravko Ronko podupire HDZ zato da bi šefu SDP-a Davoru Bernardiću, kaže, onemogućio koaliranje s HDZ-om. Milanka Opačić tvrdi da je od Bandića dobila samo buket cvijeća. Naravno, gospođa je poznata po skromnosti. Najnovija, zasad, SDP-ova otpadnica, široj javnosti uglavnom potpuno nepoznata, veli da želi vjerovati u Bandićevu nevinost. U to se može vjerovati jednako kao i u Bernardićeve liderske sposobnosti. Fuj! Izgovori najviše govore o njihovu političkom i moralnom habitusu.

OTIMAČINA IZBORNE VOLJE

Kao što su gadljive tvrdnje HSS-ova glavnog tajnika da je pobjegao vladajućima vođen interesima Zagreba ili rasističke izjave nekakvog lažnog zagrebačkog liberala koji vlastitu kvarljivost pokušava racionalizirati etničkim prebrojavanjem prezimena. Ne samo SDP-u, nego i Amsterdamskoj koaliciji jako će štetiti njihov skok u krilo vlasti, kao svojevrsna otimačina izborne volje građana. Prebjezi pokazuju da nije samo HDZ zahvaćen gangrenoznim procesima. Opozicijska scena također je trula, rezultat godinama vođene negativne selekcije. Nije riječ o čišćenju, kako se na Ibleru maloumno pokušavaju uvjeriti, nego o raspadanju. Zato se SDP ne može profilirati kao alternativa HDZ-u. Hrvatska je nekada u liderima opozicije – Ivici Račanu, Draženu Budiši, Vladi Gotovcu ili Dragi Stipcu – imala ljude velikog osobnog poštenja, koje se nije moglo korumpirati. Krunski uspjeh Milana Bandića, svježe udruženog s Andrejem Plenkovićem, poništavanje je te razlike. Danas se čini da su svi isti. Što najviše odgovara onima koji već drže pozicije i zasjeli su na državne i gradske resurse.

Komentiraj