Najvažniji govor uoči obilježavanja Oluje nije održao šef države, premda su istupi predsjednika Milanovića bili i frekventni i glasni. Niti premijer Plenković, koji se također oglašavao često. Najmoćniji politički nastup posve neočekivano dolazi od jedne široj javnosti posve nepoznate mlade žene. Anje Šimprage, novoizabrane saborske zastupnice SDSS-a, djevojčice iz kolone koja je u dane Oluje napuštala Hrvatsku.

Njen govor, emotivan i potresan, ulazi u povijest jer se prvi put u Hrvatskom saboru moglo čuti svjedočenje onih za koje se kolokvijalno voli reći da su u ratu bili s druge strane. Šimpraga je kao dijete, s osam godina, pred Olujom s obitelji pobjegla iz svog doma, zavičaja i Hrvatske, sve do Beograda. Nikoga ne optužujući, jednostavnim riječima progovorila je o stradanju Srba. O onima koji su u ratnom vihoru otišli a da često nisu znali ni kamo ni zašto idu. Ne zaboravljajući istaknuti kako zna da su i Hrvati prošli slično iskustvo patnje, straha i izbjeglištva, Šimpraga je zaključno pledirala na zajedništvo u građenju budućnosti. Njezin govor zvučao je vrlo iskreno i dobronamjerno. O Hrvatskoj je govorila kao o svojoj državi. Njena se obitelj odlučila vratiti čim je to bilo moguće, s osjećajem, kako je rekla, da su ovdje na svome. Svojim je istupom pokazala veliko povjerenje u institucije hrvatske države. Treba cijeniti odluku da u Saboru otvori srce i hrvatskoj javnosti povjeri svoje traumatično osobno iskustvo.

Želja da se zatvori knjiga rata

Sličnog je karaktera i važnosti i objava potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića u kojoj ovaj obrazlaže razloge svoga sudjelovanja u službenom obilježavanju obljetnice Oluje. Četvrt stoljeća nakon okončanja rata na svečanost u Knin prvi put dolazi i politički predstavnik Srba. Odluka je, kaže Milošević, bila teška, zbog njegove privatne obiteljske tragedije – njegova je baka neposredno nakon Oluje ubijena u svojoj kući, u šibenskom zaleđu – i zbog svih onih Srba koji imaju slično iskustvo, koji su u tim grdim vremenima nekoga izgubili. Prelomila je želja da se zatvori knjiga rata. „Idem jer mislim da je sazrio trenutak da politika razumijevanja i poštovanja drugog pobijedi politiku mržnje“, napisao je.

Kao veliki pomak nabolje može se ocijeniti činjenica da priča o ratnom stradanju Srba napokon, uoči 25. obljetnice Oluje, osvaja pravo prisutnosti u hrvatskoj javnosti. Hrvatska i srpska istina o Oluji nikada se, vjerojatno, neće sasvim poklapati. Što je posve razumljivo. Iskustva su drugačija. U ovom bi slučaju – da parafraziramo jednu poznatu, na pogrešnom mjestu korištenu formulaciju – mogao vrijediti model dvostruke konotacije. Oluja je, s jedne strane, bila legitimna vojna operacija oslobađanja Hrvatske od srpske pobune i velikosrpske okupacije, ali je, s druge strane, dovela do tragičnog egzodusa srpskog stanovništva. Za Hrvate predstavlja kraj rata i slobodu, za Srbe, kako kaže Milošević, početak novog izbjeglištva, stradanja, straha i neizvjesnosti. Važno je ako se o tim razlikama danas konačno može početi razgovarati bez neprijateljstva, s međusobnim uvažavanjem. Zato je dobro što će Milošević u Knin. Kao što je dobro da će ratom slično obiteljski ranjeni potpredsjednik Vlade Medved prisustvovati komemoraciji za žrtve zločina počinjenog u Gruborima. Hrvatski su vojnici u tom selu pobili starce, Srbe, koji su ostali u Hrvatskoj. Za jeziv zločin nitko na koncu nije odgovarao. Zato je izuzetno važno da će u Grubore potkraj kolovoza i predsjednik Milanović. Zašto ne i premijer Plenković? Svijeća za stradale najmanje je što je hrvatska država u takvom slučaju dužna učiniti.

Crna desnica prisvojila Oluju

Dolaskom u Knin politički predstavnici Srba jasno pokazuju da ne osporavaju legitimitet Oluje. Ali to ipak nije najvažnije. Nije presudno kakav će odnos prema Oluji imati Srbi, nego je mnogo važnije, ključno je kakav će odnos imati Hrvati. A taj je odnos često bio vrlo problematičan. Nesporno velika ratna pobjeda brzopotezno je pretvorena u mit. Praznik se u narodu dobro ukorijenio. Ali proslave Oluje posve su pogrešno intonirane. Jer mnogo češće veličaju rat nego što slave mir. Kao da je rat najviša vrijednost, logika se sukoba stalno drži na životu i loži. Antisrpska se raspoloženja redovito pumpaju. Crna je desnica prisvojila Oluju za svoje šovenske derneke. Jednom će napasti Srbe jer ih 5. kolovoza nema u Kninu. Ali to nije poziv na dijalog i zbližavanje. Podrazumijeva da bi Srbi na proslavu Oluje trebali doći kao u Canossu, poniženi i pregaženi, kao pobijeđeni ratni neprijatelji. Drugi put će trostruki praznik početkom kolovoza iskoristiti kao poligon za unutarhrvatske političke obračune, pa će tako prije nekoliko godina bivši ratnici larmom i zvižducima nasrnuti na tada im nemilog premijera Milanovića. Riječ je o orkestriranoj instrumentalizaciji Oluje, i to uglavnom od onog dijela veteranske populacije koja je svojedobno usred Zagreba skoro dvije godine držala šator i koja je u Vukovaru dijelila povorke, u oba slučaja pučističkim metodama pokušavajući rušiti legalno izabranu državnu vlast.

Čini se da to desnilom zadojeno histeriziranje oko Oluje počinje popuštati. Plenković je nedavno nadigrao i zauzdao tvrdu desnicu u vlastitoj stranici, a potom i na parlamentarnim izborima. Svoj je HDZ napokon uspio usidriti u prostoru desnog centra. Zbog vlastitih političkih uvjerenja ili zbog koalicije s nacionalnim manjinama, koje mu sada, umjesto potopljenog Bandića, drže većinu u parlamentu, forsira umjerenost. Jako se potrudio da predstavnike Srba dovede na obilježavanje Oluje. Pa je organizirao da u Kninu ove godine u ime branitelja govori Ante Gotovina. Nije teško predvidjeti da će njegovo obraćanje biti na tragu onih dviju rečenica koje je na povratku iz Haaga uputio uspaljenoj masi, dobar dio koje je očekivao da će ih karizmatični, ratnom i uzničkom slavom ovjenčani general voditi u desničarsku revoluciju. Ali on je poslao sasvim drugačije poruke. Rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti, rekao je Gotovina i otišao uzgajati tune. Smirivanju situacije konvergira i činjenica da na Pantovčaku već pola godine stoluje proliberalni Milanović, koji se pokazao ljutim protivnikom bilo kakvog koketiranja s ustaškim ZDS-om. Na koncu, ne treba zanemariti ni smjene na Kaptolu, gdje su tamošnjim jastrebovima nedavno podrezali krila. Nije Plenković uzaludno lizao oltare i hodočastio Bozaniću!

Odluka Borisa Miloševića da će u srijedu u Knin izbezumila je radikale i s hrvatske i sa srpske strane. Zanemarimo li trenutno skandalozni poriv da se smatrao pozvanim oglašavati o stvarima koje se tiču Hrvatske, kao da je hrvatskim Srbima supervizor ili staratelj, predsjednik Srbije Vučić ovoga je puta nastupio prilično suzdržano. Postupak, kaže, ne odobrava, ali pokušat će razumjeti. No pustio je svoje medijske i političke pse s lanca pa beogradska štampa napada Miloševića kao izroda i njegovu odluku proglašava neviđenom brukom i sramotom. Baš kao što njihovi parnjaci s hrvatske strane zbog iste stvari kao izdajnika hrvatskog naroda targetiraju premijera Plenkovića. Anju Šimpragu odmah su u Saboru zašamarali zahtjevima jezičnog purizma, jezik joj je navodno nedovoljno hrvatski, potom i prigovorom da nekadašnje djevojčice iz hrvatskih ratnih zbjegova nisu postale saborske zastupnice. Ali pitanje zašto, recimo, djevojčica u plavom kaputiću iz Vukovara nije u Saboru, treba postaviti nekim drugim ljudima. Možda onim šefovima hrvatske države koji se klinke što je u suzama u koloni izašla iz vukovarskog užasa sjete samo prigodno, kad im dobro dođe da uz neku obljetnicu zajedno malo paradiraju pred kamerama.

O čistoći oluje gospodin Sačić trebao je brinuti pravodobno

Plenkovićeve nekadašnje desničarske uzdanice, u Škorin nazovi pokret prebjegli Penava i Zekanović, najviše grme zbog najavljenog odlaska predstavnika Vlade u Grubore. Po njima, tim se potezom izjednačavaju Oluja i pojedinačni zločin, žrtva i agresor, što će proglasiti činom nacionalne izdaje. Zastupnik Željko Sačić posebno se pjeni. Larma o potpunoj pobjedi velikosrpske, četničke ideologije nad hrvatskim premijerom i Vladom. Tvrdi da je veličanstvena hrvatska pobjeda i u Haagu potvrđena kao apsolutno čista. Što, naravno, nije istina. Haški sud priznao je legalnost Oluje i oslobodio trojicu hrvatskih generala, ali je također naveo brojne zločine počinjene s hrvatske strane, ostavljajući Hrvatskoj – uzalud! – da ih procesuira. O čistoći Oluje gospodin Sačić trebao je brinuti pravodobno, za njenog trajanja, ali izgleda da ga to tada nije previše zanimalo. Kao zapovjednik specijalne policije, čiji su pripadnici počinili masakr u Gruborima, čak je bio optužen za zataškavanje zločina, no postupak je na koncu obustavljen. Umjesto da se pokrije ušima po glavi, bijesni general po Saboru diže dreku, uparađen u službenoj policijskoj uniformi. I nitko da ga upozori da se tako kostimiran u parlament demokratske zemlje ne ulazi.

Grubori se ne mogu posve odvojiti od Oluje, kako bi neki to htjeli, kao da dvije operacije nemaju baš ničeg zajedničkog. Imaju i ta se činjenica više ne može promijeniti. Jedino što je moguće i nužno redefiniranje je odnosa današnjih generacija prema greškama iz prošlosti. Boris Milošević dolazi u Knin noseći u srcu ne samo uspomenu na svoju ubijenu baku. Dolazi se pokloniti svim ratnim žrtvama i demonstrirati odmicanje srpske zajednice od pogrešnih i propalih politika koje su se pozivale na srpski narod, a najveću su mu tragediju skrivile. Normalno je da Srbi ne mogu slaviti Oluju, čak i kad shvaćaju da je bila neminovna. Previše je krvi proliveno, previše je ljudi ostalo bez doma ili života. Hrvatska ima razloga proslavljati Oluju, ali i obavezu čuti i u svoju kolektivnu memoriju uključiti i ratna stradanja svojih građana srpske nacionalnosti. Stišavanjem euforije oko Oluje i odavanjem počasti pobijenim ljudima, u ovom slučaju Srbima u Gruborima, hrvatska država pokazuje empatiju prema žrtvi i radi odmak od zločina počinjenih u njeno ime. To je povijesna odgovornost današnjih političkih lidera.