Korona nije uzrokovala kaos i raspadanje vlasti premijera Andreja Plenkovića, epidemija je samo razotkrila koliko je njegov model vlasti crvotočan. Izvana gladac, iznutra jadac! Šef Vlade više ne drži uzde u rukama. Ne kontrolira situaciju. Ne upravlja ni zdravstvenom krizom. Hrvatskom danas upravlja covid-19, dok njegova momčad uglavnom trči za događajima, eventualno pokušavajući pokrpati počinjenu štetu.

Premijer se voli predstavljati nepogrešivim, ali stvarnost ga demantira. Tvrdnje mu se urušavaju kao kule od karata. Prije desetak dana izjavljuje da njegove mjere protiv korone počinju djelovati. Premda se situacija – vidjelo se to iz aviona – dramatično pogoršavala. U nedjelju napokon priznaje da je situacija teška i više ne odbija mogućnost pojačavanja epidemiološke stege. Ali prije toga u javnost su morale dospjeti procjene o možda do kraja mjeseca i 1500 izgubljenih života, što je u prvom trenutku djelovalo šokantno, ali s obzirom na rast broja fatalnih, smrtnih slučajeva covida-19, nikako, nažalost, nije isključeno. Prije toga su i brojne liječničke udruge morale alarmirati javnost, tvrdeći da bez novih mjera zdravstveni sustav neće izdržati rapidno povećavanje broja zaraženih i hospitaliziranih. Pa su se morala čuti upozorenja da Hrvatska klizi prema užasu u kojem će medicinari morati birati kome od bolesnih pomoći, a koga od ugroženih ostaviti bez respiratora ili lijeka. Tek nakon svega toga Andrej Plenković napokon će reći da je situacija ozbiljna. Ali kao jedinu konkretnu mjeru organizira obnavljanje u prvom krugu epidemije uspostavljene prakse održavanja redovitih presica Kriznog stožera. Premda je taj stožer u međuvremenu izgubio veliki dio ugleda i povjerenja javnosti.

Trebalo je organizirati državu

Naravno da Hrvatska nije mogla izbjeći koronu. Niti je vlast mogla zaustaviti pandemiju. Ali mogla je – i morala je – organizirati državu tako da njen novi nalet spremno dočeka. Imala je nekoliko mjeseci između prvog i drugog kruga zaraze da to napravi. Šansa je, međutim, profućkana. Dragocjeno se vrijeme – sada je jasno – nije iskoristilo. Hrvatska je u jesen uklizala bez epidemiološkog plana i strategije. Još relativno nedavno uopće se nije baratalo mogućnošću da se klinika u Dubravi pretvori u covid-bolnicu. Premijer je ljeto potrošio za osvajanje novog mandata, a ne za uređivanje zdravstvenog sustava. Ministar zdravstva jako se angažirao u HDZ-ovoj izbornoj kampanji, u vlastitom resoru nije se baš iskazao. Nije riječ o grešci propusta. Riječ je o teškom defektu u strategiji upravljanja državom. Vladajućima zdravstvo nije bilo u fokusu, u fokusu su bili izbori. Andrej Plenković kobno je pogriješio insistirajući na krivom uvjerenju da se politička stabilnost postiže učvršćenjem vlasti. Ne, politička se stabilnost postiže funkcionirajućim sustavom države. Njegova je politička filozofija rezultirala teškim disbalansom: Hrvatska ima praktički nesmjenjivu vlast i državu koja pod udarom korone puca po svim šavovima.

Jahanje na političkom stabiliziranju

Kompletan prvi mandat na čelu Vlade premijer Plenković proveo je jašući na pričama o političkom stabiliziranju Hrvatske. Međutim, svoju je naveliko opjevanu stabilnost gradio na trulim temeljima. Stabilizirao je samo svoju osobnu moć. Četiri godine radio je na tome da armira vlastitu poziciju, u stranci, u državi. Koncentracija vlasti u njegovim rukama danas je enormna. Faktički vlada kao kancelar, premda Hrvatska nema kancelarski sustav vlasti. S opozicijom uopće ne razgovara. Čak ni u izazovnim vremenima korone. Oporbene je čelnike nakon izbora jednom pozvao na pojedinačne susrete, njihov prijedlog da se razgovori održe u širem krugu rezolutno je odbio. Recentno natezanje s predsjednikom države velikim je dijelom rezultat nespremnosti na Ustavom i zakonima određenu podjelu vlasti. Igrice oko sazivanja Vijeća za nacionalnu sigurnost pokazuju da je Plenković spreman ići i mimo zakona, samo da Zorana Milanovića izostavi iz odlučivanja. Javnosti nerazumljiva i irelevantna prepucavanja o tome tko je kome i kada dostavio poziv za sastanak, zapravo funkcioniraju kao probni balon u širenju prostora uzurpacije.

Andrej Plenković silno se trudio stabilizirati vlast, ali nije stabilizirao državu. Nije stabilizirao sustav ni institucije države. Nije ih razvijao ni jačao. Ništa nije uradio da rekonstruira i stabilizira sada do urušavanja dovedeni zdravstveni resor. Ni jednu reformu nije pokrenuo. Ništa što bi zdravstvo ili neki drugi sustav učinilo zdravim i održivim. Četiri je godine potrošio bez bilo kakvog pomaka nabolje, da bi se s dolaskom pandemije kriza zaoštrila, pa teški bolesnici sada ostaju bez adekvatne medicinske pomoći, županije – ako mogu – kupuju urgentno potrebne respiratore, neke se bolnice lome u pobunama i sabotažama… Ako ti tata nije liječnik, možeš se ubiti – tako predsjednik Milanović trenutno dijagnosticira dostupnost medicinskih usluga. Slično je i s drugim velikim sustavima. S mirovinskim u kojem vlast ne želi unijeti ni minimalne promjene, sugerirane iz Bruxellesa, koje bi pravednije uredile odnos između zarađenih i privilegiranih mirovina, što je jedan od uvjeta njegove stabilnosti. Ili dubokom nekrozom zahvaćenog resora socijalne skrbi, gdje je država brigu za starije generacije potpuno prebacila na često predatorski raspoloženu privatnu inicijativu, pa perući ruke od vlastite odgovornosti – otkrivaju u koroni zaredali incidenti – često ne obavlja čak ni kontrolnu funkciju.

Ali to nije sve. Nasušnu potrebu razvijanja i ojačavanja funkcionalnih kapaciteta države, vlast Andreja Plenkovića temeljito zanemaruje. Nije riječ samo o grijehu propusta. O indiferentnosti ili možda lijenosti. Riječ je i o aktivnoj opstrukciji i potkopavanju nosivih elemenata sustava. Aktualni model vladanja umjesto reda proizvodi nered, umjesto stabilnosti razvija nestabilnost jer je jednostavno nakrivo nasađen. Temelji se na dvije posve gnjile i maksimalno toksične poluge upravljanja državom. Prva je politička korupcija. Premda se premijer običava hvaliti nultom stopom tolerancije prema sistemskoj hobotnici, njena je uloga u njegovoj vlasti značajna. Na što ukazuje i nekoliko sasvim svježih slučajeva.

Nema kordona prema lopovluku

Primjer prvi: svojoj nekadašnjoj bliskoj suradnici koja je iz Vlade morala otići zbog zloglasne skupine Borg, Andrej Plenković opet je amenovao iz državnog budžeta masno plaćen posao. Primjer drugi: svog aferama izbušenog ministra Tomislava Ćorića, onoga koji je hrvatsku naftu odlučio isporučiti Mađarima pa ga šef države naziva MOL-ovim potrčkom, a opozicija pokreće postupak njegova opoziva, premijer će, najavio je, odlučno braniti. Isto onako kako je svojedobno branio ministricu Žalac ili ministra Kuščevića, da bi ih kasnije – kad su mu njihove nekretninske malverzacije postale pretežak uteg na nogama – pustio niz vodu. Primjer treći: premda mu vlast više ne ovisi o žetonima Milana Bandića, šef Vlade odlučio je da njegov HDZ u Zagrebu podrži gradonačelnikov „mali Manhattan“. Na pitanja o razlozima takve odluke premijer odgovara porugom, što znači da će se HDZ s njegovim blagoslovom opet udjenuti u Banderasove suspektne projekte. Kao što se i dosad u Zagrebu u njih ugrađivao. Šef Vlade zagovara stvaranje sanitarnog kordona prema političkom radikalizmu, ne i prema ekstremnom lopovluku. Umreženost se tu još jako čvrsto drži. Nekritičnost i benevolentnost prema sumnjivim i vrlo vjerojatno korupcijom natopljenim aranžmanima, ne može proizvesti ništa drugo nego jako kvarnu vlast.

Raskošna podobnost, mizerna sposobnost

Andrej Plenković sam sebi podmeće nogu i do mahnitosti dovedenom praksom političkog kadroviranja. Korona otkriva da je zdravstveni sustav preoran katastrofalnim posljedicama instaliranja stranačkih odabranika, raskošne podobnosti i često mizerne sposobnosti. Bolnicu u Dubravi – kao i neke druge bolnice – razaraju sukobi HDZ-ovih klanova. Sličnim je klijentelizmom natopljen kompletan javni sektor, jednako tako i državna poduzeća. O dubini ukorijenjenosti uvjerenja da je Hrvatska u vlasništvu HDZ-a, vrlo uvjerljivo govori otkriće medija o implementaciji Plenkovićeva 18 milijardi teškog Projekta Slavonija, koji je svojedobno predstavljen kao brana ogromnom iseljavanju tamošnjeg stanovništva. A onda su milijune povukli stranački grofovi, HDZ-ovi ministri i zastupnici, njihovi prijatelji i kumovi, donatori stranke. Ex-ministar Tolušić bespovratno je inkasirao 2,5 milijuna kuna, sinovi jednog od HDZ-ovih bivših parlamentaraca za svoju su farmu dobili 14 milijuna, privrednici koji financiraju HDZ omastili su brk desetinama milijuna… Naravno, nije riječ o potencijalnim iseljenicima ni onima koji će napustiti Hrvatsku. Neće jer za njih sigurno nigdje nema bolje države od ove koju uz asistenciju vlasti već godinama čerupaju.

Suprotno svojim proklamacijama, Andrej Plenković ipak ne funkcionira kao brana onim snagama i spregama koje su sklone zloupotrebi države i često plešu po rubu ili s one strane zakona. Korupcija i klijentelizam nakratko možda i mogu učvrstiti vlast, ali na dugu stazu sasvim sigurno razaraju Hrvatsku. Dozvola za grabež sjeme je nestabilnosti kompletnog poretka.