Što se s premijerom Plenkovićem događa da kraj zdravih očiju ne vidi što ga okružuje? Ne primjećuje da Hrvatska – za razliku od prvog, proljetnog vala epidemije – sada nije među najboljima, nego je među najpogođenijim europskim državama? Ili svjesno plasira neistine tvrdeći da se zaraza u Hrvatskoj širi sporije nego u drugim zemljama?

Premda broj zaraženih i dalje raste, imam naznake da su naše mjere protiv korone počele djelovati – izjavio je posve ozbiljno Andrej Plenković na prošlotjednoj sjednici Vlade. Premijer nije precizirao koje bi to bile naznake. Ali njegova se tvrdnja grubo sudara s onim što građani oko sebe mogu vidjeti. A vide da se broj zaraženih, hospitaliziranih i umrlih rapidno povećava. U mjesec dana, od prvog do posljednjeg dana listopada, broj je zaraženih s 234 skočio na 2776 i već danima pleše nadomak zbroju od tri tisuće. Broj se pacijenata u bolnicama utrostručio – s 297 otišao je na 1097. Sličnim ritmom raste i broj smrti.

Hrvatski premijer je u drastičnom raskoraku i s onim što se od njegovih kolega po Europi može čuti. Svoju nerealnim i lažnim optimizmom nabijenu izjavu o tome da njegove epidemiološke mjere navodno počinju djelovati, servirao je baš istoga onog dana u kojem je njemačka kancelarka Angela Merkel svoju javnost galvanizirala priznanjem da je situacija s koronom dramatična, a mnoge se europske zemlje sjeverno i zapadno od Hrvatske zatvorile u novi lockdown. Što se s premijerom Plenkovićem događa da kraj zdravih očiju ne vidi što ga okružuje? Ne primjećuje da Hrvatska – za razliku od prvog, proljetnog vala epidemije – sada nije među najboljima, nego je među najpogođenijim europskim državama? Ili svjesno plasira neistine tvrdeći da se zaraza u Hrvatskoj širi sporije nego u drugim zemljama? Tko ga brifira za davanje takvih, s grbavom stvarnošću duboko konfrontiranih izjava?

Kalkulirani rizik

Ako nije riječ o svjesnom izboru, ako sadašnji stampedo korone, koji je zalet hvatao još u kolovozu, nije dio onog „kalkuliranog rizika“ kojim se premijer dičio kad je ljetos broj turista u Hrvatskoj nadmašio broj stanovnika. Nikada nismo saznali koliko je zaraženih i mrtvih bilo ukalkulirano u taj njegov rizik, ali nekakve su računice valjda postojale. Iz današnje perspektive čini se da odluka o tadašnjem potpunom otvaranju Hrvatske nije bila rezultat odgovorne i mudre, nego jako cinične ili barem prilično neoprezne politike. Radi spašavanja turističke sezone premijer se kockao s covidom, odnosno sa zdravljem i životima ljudi. Ulozi su visoki, ali Andrej Plenković ništa, izgleda, nije uspio naučiti pa se opet razmeće izjavama koje impliciraju skoru pobjedu nad koronom. Ako mu ministar zdravstva suflira takve stavove – što je s obzirom na nadležnost logično pretpostaviti – onda premijer odmah mora smijeniti gospodina Beroša. Ako je dotični izvor njegovih, nerealnim prognozama nabildanih izjava, onda bi bilo prilično pametno odreći se takvih usluga. Ako se zbog njega Andrej Plenković upustio u konfabuliranje i pred cijelom se javnošću sramoti, onda je vrijeme da se ministru zahvali na suradnji.

Vili Beroš zreo je za smjenu, i to ne samo zato što dopušta da se premijer govoreći kajgodarije o zdravstvenom stanju nacije javno blamira. Ministar bi morao otići i zato što se ne pokazuje uspješnim u borbi s koronom. Podbacio je u onom što je trenutno njegova osnovna zadaća. Nije jedini, ali ako premijer neće sam sebe smijeniti, onda bi nadležnog ministra pod hitno morao ražalovati. Beroševa je zvijezda u nepunu godinu dana posve ugasla. Ispočetka se činio spasiteljem od korone. Javnost ga je prihvatila kao jako dobar, stručan i pošten, povjerenja vrijedan izbor. Desetak mjeseci kasnije status mu je potpuno ruiniran. Logično, jer broj zaraženih u Hrvatskoj je eksplodirao, između ostalog i zbog šepave epidemiološke strategije.

Kolaps zdravstva

Potezi Kriznog stožera, kojemu je na ustavno dubiozan način prebačena odgovornost za upravljanje koronakrizom, pokazuju se kontradiktornim i zakašnjelim. Politika kao isključive krivce za cvjetanje zaraze proziva građane koji se ne drže propisanih mjera. Istina, mnogo je neodgovornih ljudi, ali ni vlast se ne ponaša ni striktno ni rigorozno. Ne samo da odbija ideju o ponovnom zaključavanju gospodarskog i društvenog života, koju ovih dana implementiraju Njemačka i Francuska, Velika Britanija i Belgija, Austrija i Slovenija, nego se Hrvatska ne želi odreći ni onoga bez čega se zaista može. Vojska i policija nedavno su odradile svoja hodočašća u Mariju Bistricu, policija je asistirala masovki Hajdukovih navijača u Splitu tijekom koje su se tisuće s bengalkama u mimohodu naguravale po rivi, Hrvatska nije poput Poljske ovih dana zatvorila svoja groblja, a ni od skore povorke u Vukovaru, na kojoj se redovito okupe tisuće ljudi, nema se namjeru odustati…

Odbijanje ponovnog lockdowna uglavnom se povezuje s ekonomskim mogućnostima Hrvatske. Siromašna zemlja to sebi, navodno, više ne može priuštiti. Nije li slom zdravstvenog sustava, kojim ogroman rast broja zaraženih i hospitaliziranih objektivno prijeti, mnogo veća opasnost? Uostalom, dok se nabavljaju borbeni avioni, a prvi ljudi države vozikaju se u blindiranim limuzinama s nosačima za strojnice, senzorima za suzavac i drugim čudima tehnike, a koje, svaka, vrijede po šest milijuna kuna, pare izgleda nisu u pitanju. Problem je u prioritetima. Država u kojoj su zrakoplovi bitniji od umirućih građana, najgora je od svih mogućih država – upozorava ovih dana bivši saborski zastupnik, profesor filozofije Marko Vučetić.

Da je Vili Beroš takva ljudina kakva se samo prije pola godine činilo da jest, sam bi dao ostavku. Ali on to neće učiniti, što znači da bi ga premijer morao smijeniti. Ali ni Andrej Plenković to neće napraviti. Kao što neće povući ni druge poteze koji bi u ovom trenutku bili korisni i nužni

Ministar Beroš zreo je za smjenu ipak ponajviše zbog prijetećeg kolapsa zdravstvenog sustava. O tragičnoj nespremnosti i neorganiziranosti sustava govore šokantne informacije koje već desetak dana dolaze iz bolnice u zagrebačkoj Dubravi, koja je proglašena stožernom ustanovom za covid-19. Ministar je imao nekoliko mjeseci predaha da sve sredi i postroji, ali čini se da baš ništa nije uradio. Istina, zdravstveni sustav pun je problema koji se godinama pomeću pod tepih i pod pritiskom drugog vala korone sada pucaju na sve strane. A najteže tek dolazi. Rast broja zaraženih posljednjih dana tek će se za dva-tri tjedna pretvoriti u veliki broj bolničkih pacijenata, pa i smrti. Korona svoju cijenu naplaćuje s odgodom pa je strah da bi se pod nadolazećim pojačavanjem pritiska bolnički sustav mogao raspasti prilično realan.

Nakon u medijima objavljenog dramatičnog pisma jedne liječnice iz Dubrave, koja tvrdi da im nedostaje doktora i medicinskih sestara, čak i hrane, lijekova pa i kisika za oboljele, ministar je, navodno na osnovu inspekcijskog nalaza, ustvrdio da je riječ o manjim propustima, uglavnom sve svodeći na kašnjenje nekog obroka. Dokumenti koje ovih dana prenosi portal Telegram pokazuju, međutim, da su njegove tvrdnje jako daleko od istine. Jedan od najodgovornijih ljudi bolnice, voditelj Respiracijskog centra, u konsternacijom natopljenom pismu ministru Berošu tako upozorava da s postojećim kapacitetima više ne uspijevaju osigurati „minimalni standard liječenja“, da rad u bolnici postaje „organizacijska, stručna i etička noćna mora“, da tamo vladaju nered i neodgovornost, što će „neminovno rezultirati lošim ishodima liječenja“ i cijeli bi sustav mogao kolabirati. Audiosnimka s recentnog sastanka liječnika bolnice u Dubravi, navodno prvog otkako se korona pojavila, također razotkriva potpuni kaos koji tamo vlada. Nedostaje prostora, opreme – „već pola godine zna se da nema respiratora!“ – osoblja, ali najviše, čini se, organizacije. „Ne želimo da nam pacijenti umiru jer ih nemamo čime spasiti!“, “Bolnica je pukla, mi smo pukli!“, uzrujanim glasovima konstatiraju očito iscrpljeni doktori. Frapantna svjedočenja potpuno demantiraju ministrove tvrdnje o „manjim propustima“. Ili njegovi inspektori varaju ministra ili on pokušava prevariti javnost. Ali treba se sjetiti da je proljetos na sličan način, štiteći stranačke, HDZ-ove interese, zataškavao proboj korone u umirovljenički dom u Splitu, da bi na koncu isključivim krivcem za izgubljene živote proglasio virus.

Indiferentni premijer

Neplaćanje duga veledrogerijama, zbog čega su one nedavno obustavile isporuku lijekova bolnicama, također svjedoči o velikom neredu i kaosu u srcu zdravstvenog sustava. Početkom godine Beroš je preuzeo Ministarstvo zdravstva s dugom veledrogerijama od oko 2,5 milijarde kuna, da bi ga do danas, u nepunih devet mjeseci, uspio udvostručiti. Ali premijera taj skok ostavlja potpuno indiferentnim. Plenković se zaustavljanjem opskrbe bolnica medikamentima nije dao impresionirati. Lakonski izjavljuje da će lijekova biti jer veledrogerije i ubuduće moraju operirati na hrvatskom tržištu, što je mnoge podsjetilo na modus operandi Ivice Todorića, koji je godinama rokovima plaćanja ucjenjivao svoje dobavljače. Ministar Beroš dodatno se proslavio i najavom osnivanja državne veledrogerije, što su mediji odmah razvalili kao tešku nebulozu.

Da je Vili Beroš takva ljudina kakva se samo prije pola godine činilo da jest, sam bi dao ostavku. Ali on to neće učiniti, što znači da bi ga premijer morao smijeniti. Ali ni Andrej Plenković to neće napraviti. Kao što neće povući ni druge poteze koji bi u ovom trenutku bili korisni i nužni. Neće se staviti na čelo borbe protiv korone, nego će vlastitu odgovornost i dalje delegirati Kriznom stožeru, koji više ne uživa baš nikakav autoritet u javnosti. Kad bi premijer i formalno preuzeo epidemiološko kormilo, kad bi se građanima posve razvidno popeo na kapetanski most, gdje mu je i mjesto, kako bi osobno upravljao zdravstvenom krizom, borba protiv korone mogla bi dobiti nekakav čvrsti okvir. Kako se to događa u većini ozbiljnih država. Ne bi djelovala kao konglomerat improvizacija, međusobno slabo povezanih i uglavnom neusklađenih mjera. Ljudi bi znali što u kojem trenutku mogu očekivati.

Epidemiološku politiku u Njemačkoj predstavlja kancelarka Merkel, a ne neki njen ministar. Novi lockdown u Londonu najavljuje premijer Johnson, u Francuskoj predsjednik Macron, u Austriji kancelar Kurz. Samo Andrej Plenković izbjegava preuzeti vlastitoj funkciji primjerenu ulogu. Negdje iz drugog plana povremeno plasira nekoliko usputnih, usto i netočnih rečenica. Proljetos je sam sebe slavodobitno predstavljao pobjednikom u ratu protiv covida, sada kada je virus opet u naletu, a zdravstveni sustav je pred pucanjem, praktički bježi od liderske odgovornosti. Pri čemu će mu Vili Beroš dobro poslužiti kao dežurni krivac. Da ga nema, možda bi javnosti svanulo da problem nije u ministru, nego u nadređenom mu premijeru, faktički najmoćnijem čovjeku u državi. Kojemu samo nesretna korona malo smeta da radi što god hoće.