LINIJA ŽIVOTA: Milanoviću pobjedu donijela HDZ-ovom vlašću zgađena Hrvatska

Kolinda Grabar-Kitarović pokazala se zrelom za poraz. Funkciju predsjednice godinama je ekstremno profanirala i banalizirala. Ispraznila je od svakog smisla, pretvorila u predmet javne poruge i sprdnje. Da bi u kampanji svi njeni hendikepi dodatno eksplodirali. Nizala je skandale, demonstrirajući nepodnošljivu političku potkapacitiranost

U noći svoje velike pobjede novoizabrani je predsjednik Hrvatske najsnažniju poruku poslao zaustavljajući zvižduk svojoj prethodnici. „Ne, ne, ne i ne“, rezolutno se Zoran Milanović suprotstavio huku negodovanja i poruge na spomen Kolinde Grabar-Kitarović. „Ovo smo doživjeli jednom, na inauguraciji prije pet godina, i nikad više, to ne radimo“, upozorio je svoje, u slavlju okupljene i egzaltacijom preplavljene pristaše. „Premalo nas je da se na takav način dijelimo“, objasnio je u svom pametnom, državnički intoniranom, nimalo trijumfalističkom govoru. Praktično je demonstrirao svoju više puta iskazanu namjeru da će biti predsjednik svih građana. „Hrvatski građani izabrali su me za predsjednika hrvatske Republike, Republike svih građana, Hrvata i onih koji to nisu.“ Posebno je istakao da neće dijeliti ljude „po onim stvarima koje ih bole i na koje su osjetljivi“, gotovo skrušeno priznajući da je u tom pogledu znao griješiti.

Zoran Milanović na velika se vrata vratio u hrvatsku politiku. Njegova je pobjeda velika kao kuća. S više od milijun glasova u jedrima, stotinjak tisuća više od svoje konkurentice, uvjerljivo je osvojio izbore. Tako masivnu pobjedu ni najoptimističnije prognoze nisu najavljivale. Prebacio je očekivanja i sada nadmoćno slavi u svim najvećim gradovima i mnogim HDZ-ovim utvrdama. Kad je prije pola godine kretao u pohod na Pantovčak, na suprotnoj je strani imao predsjednicu s prilično visokim rejtingom i silno moćnu HDZ-ovu mašineriju. Situaciju su otežavali i njegovi vlastiti repovi. S funkcije premijera prije četiri godine morao je otići kao dvostruki izborni gubitnik. U javnosti zapamćen po rezovima i neuspješnom hrvanju s recesijom. Da je u posljednjoj godini njegova mandata Hrvatska zabilježila gospodarski rast, to se u međuvremenu, putem, negdje pozaboravljalo. Povrh svega u izbornu je utakmicu loše startao. Djeluje malo zahrđalo, razočarano su primjećivali čak i njegovi medijski zagovaratelji. A onda je polako počeo rasti, da bi u završnici kampanje sve uspio pregaziti. Dobio je novu priliku, što je podvig kojim se rijetki mogu pohvaliti.

Kontroverzna HDZ-ova potpora

Zoranu Milanoviću jako je pomogla činjenica da je konkurencija samu sebe uspješno opstruirala, na koncu i pobijedila. Kao što smo ovdje već konstatirali, Kolinda Grabar-Kitarović pokazala se zrelom za poraz. Funkciju predsjednice godinama je ekstremno profanirala i banalizirala. Ispraznila je od svakog smisla, pretvorila u predmet javne poruge i sprdnje. Da bi u kampanji svi njeni hendikepi dodatno eksplodirali. Nizala je skandale, demonstrirajući nepodnošljivu političku potkapacitiranost i ljudsku nevjerodostojnost, što su birači, posve logično, na koncu kaznili.

HDZ-ova potpora također se pokazala kontroverznom. S jedne strane, dosadašnjoj predsjednici stranka je pružila uhodan, moćan i financijski jako dobro podmazan partijski mehanizam, koji ju je prije pet godina uspio lansirati do Pantovčaka. S druge strane, gospođa Grabar-Kitarović ispala je žrtvom velikog nezadovoljstva javnosti načinom HDZ-ova vladanja Hrvatskom. Bez HDZ-a njen bi poraz vrlo vjerojatno bio mnogo dublji, ali to ne znači da nije stradala i zbog silno nepopularne vlasti Andreja Plenkovića.

Bernardić poput Karamarka

Nije pomoglo ni izborno nasilje kojim je HDZ preko takozvane dijaspore namjeravao popraviti izborne rezultate i dobaciti do pobjede. Način na koji su HDZ-ovi operativci, na čelu s Milijanom Brkićem, mobilizirali gotovo kompletnu Hercegovinu, kako bi tamo nadoknadili ono što je njihovoj kandidatkinji ovdje usfalilo, provocirao je revolt i u konačnici vrlo vjerojatno povećao odaziv protuhadezeovskih birača u Hrvatskoj. Sila se vratila poput bumeranga.

Interesna skupina HDZ-a oko donedavno otpisanog, a sada reanimiranog Milijana Brkića, opet jaše. Uvezivanjem s korupcijom obilježenim Milanom Bandićem, Plenković se jako, možda i nepopravljivo kompromitirao u javnosti

Sigurno je jako odmoglo i intimiziranje s Milanom Bandićem, metaforom prljave, s korupcijom spletene politike. Kolinda Grabar-Kitarović nikada, još od svoje inauguracije, nije znala birati društvo. Intenzivno se družila s polusvijetom, od crnim košuljama sklonih desničara i ratnih zločinaca do notornih krimosa. Moralno indiferentna, u kampanji se pokazala spremnom da časne ljude beskrupulozno provuče kroz blato, poput bivšeg šefa SOA-e Lozančića, kojega je smijenila samo zato što je o njenim vezama znao previše, ili legendarnog pilota Ivana Selaka kojemu je prišila prikrivanje korupcije. Nije Zoran Milanović, nego je mnogo više upravo predsjednica države zaslužna za to što se pristojna Hrvatska pokrenula i na izborima izglasala promjenu. Novoga predsjednika izabrala je HDZ-ovom vlašću zgađena Hrvatska.

Pod šatorom pobjednika uvijek vlada velika gužva. U Milanovićevu pobjedu odmah se pokušao ukrcati Davor Bernardić, koji se ponio poput Tomislava Karamarka prije pet godina, kada je s pozornice zavikao „Imamo preeedsjednicu!“, samom sebi dajući za pravo da održi govorčinu kao da je osobno trijumfirao. Šef SDP-a na sličan način sada svojata i krade Milanovićev uspjeh, govoreći u množini: „naša borba“, „naša pobjeda“. Novi predsjednik države dolazi iz SDP-a, bio je kandidat stranke, ali njegova pobjeda nikako ne pripada partiji. Nije riječ o pobjedi SDP-a, čak ni o pobjedi lijeve Hrvatske. Riječ je o mnogo širem okupljanju. O pobjedi civilizirane i moderne nasuprot u prošlost, teški konzervativizam i pretpotopne ideološke ratove zaparložene Hrvatske.

Sigurno je da Milanovićev uzlet može pomoći SDP-u. Donedavno propadajuća stranka opet daje znakove života. Ali da bi se SDP mogao pokazati uspješnim na parlamentarnim izborima, nužno će morati artikulirati vlastitu alternativu vladajućim, HDZ-ovim politikama, što se još nije dogodilo. A možda i neće, bude li Bernardić vjerovao da mu je Milanovićev uspjeh dovoljan za poguranac. Novi predsjednik države objektivno otvara prostor SDP-u i ljevici, učinio ih je vidljivim, pokazao da postoje, čak da mogu dobaciti po pobjede, razbio famu o navodno nedostižnoj dominaciji desnice. Ali računati da će on na Pantovčaku voditi stranačku politiku, posve je nerealno. O tome mogu sanjati samo oni koji Milanovića uopće ne poznaju. Ne bi odgovaralo ni njegovoj novoj funkciji. Nažalost, SDP je i dalje stranka bez sadržaja, danas isto kao i prije godinu dana. Ali se Bernardić sada zanosi maštarijama kako će okićen tuđim perjem isplivati do parlamentarne pobjede i preuzimanja vlasti u državi.

I Tito i Tuđman

Na suprotnoj strani, u HDZ-u, odmah je, još u izbornoj noći, počela bitka za interpretaciju poraza i distribuciju odgovornosti. Za šefa stranke situacija postaje vrlo neugodna. Prognoze da se glava Andreja Plenkovića već zakotrljala, malo su pretjerane. Ali ishod predsjedničkih izbora jako ga je zaljuljao. Njegova se kandidatkinja neslavno nasukala. HDZ je napustio dio birača desnice, glasače s centra stranka nije uspjela privući. Nakon europskih izbora na kojima je podbacio, HDZ je sada popio ozbiljan poraz. Plenković se u tome osobno previše izložio. Načinom na koji se uključio u predsjedničku kampanju, ozbiljno potkopava vlastite temelje. Grabar-Kitarović nije uspio popraviti ni spasiti, ali sam sebe kvari i upropaštava. Pokazao se u nikad gorem izdanju. Naučio je larmati, valjda uvjeren kako je broj decibela dokaz političke snage. U susret parlamentarnim i unutarstranačkim izborima ide uzdrman, protiv ojačalih oponenata. Situaciju u HDZ-u nije riješio, kako je obećavao, ali je u međuvremenu njegova moć kopnjela. Interesna skupina oko donedavno otpisanog, a sada reanimiranog Milijana Brkića, opet jaše. Uvezivanjem s korupcijom obilježenim Milanom Bandićem jako se, možda i nepopravljivo kompromitirao u javnosti. Po otvorenom bratoubilačkom ratu HDZ danas jako sliči donedavnom SDP-u. Na Ibleru su svoje sukobe zatvorili ili zagladili, dok se Plenkoviću kontinuirano otvaraju. SDP je turbulencije pregrmio u opoziciji, u HDZ-u eskaliraju dok nose odgovornost za državu.

Što se od novog predsjednika države može očekivati? Zoran Milanović ima kapaciteta da postane dobar predsjednik. Raspolaže iskustvom premijerskog vođenja države. U izbornoj se kampanji pokazao svjesnim zahtjeva svoje nove funkcije. Nastupao je uključivo i trezveno. Zastupao građanske, liberalno-demokratske vrijednosti. Ključne su mu poruke: prva – ratovi su gotovi i druga – Hrvatska pripada svim svojim građanima. Milanović govori o Republici, o ustavnom patriotizmu, o jedinstvu u različitosti. Najavljuje da želi funkcionirati kao predsjednik svih građana Hrvatske, ne samo onih koji su ga birali. Implicitno sugerira da bi mogao postati lider neke nove hrvatske sinteze. U tom smislu indikativan je njegov odgovor na jedno pitanje postavljeno u predsjedničkoj kampanji. Ili Tito ili Tuđman, pitali su ga. On je nastupio inkluzivno: i Tito i Tuđman, rekao je i odmah u taj krug najboljeg što je Hrvatska ikad imala uključio republikanizam Stipice Radića i intelektualnog giganta Miroslava Krležu. Milanović na neki način nastavlja tamo gdje je Franjo Tuđman, ugrađujući u preambulu hrvatskog Ustava različite pozitivne sastavnice hrvatske prošlosti te zagovarajući ideju nacionalne pomirbe, svojedobno stao. Tuđmanova retorika pripada stoljeću nacionalnog romantizma. Novi je predsjednik čovjek novog, modernog vremena. Ako ga komoditet Pantovčaka ne ulijeni i ne svlada, kao čovjek ozbiljne nacionalne samosvijesti i respektabilne intelektualne imaginacije mogao bi Hrvatskoj osigurati susret s normalnim svijetom 21. stoljeća.

Komentiraj