Još kao premijer, prije četiri godine, Zoran Milanović tvrdio je da u Bosni i Hercegovini nema s kim razgovarati pa je sada, kao predsjednik hrvatske države, za prvog sugovornika u dijalogu koji navodno o susjednoj državi kani otvoriti, pozvao Milorada Dodika, čovjeka koji je dan prije dolaska na Pantovčak s predsjednikom Srbije Vučićem slavio novoizmišljeni Dan srpskog jedinstva, a dan kasnije na sjednici Predsjedništva BiH tražio minutu šutnje za ratnog zločinca. S Dodikom se u Zagrebu, s nešto manje srdačnosti od Milanovića, potom susreo i premijer Andrej Plenković. Umjesto potrebnog dijaloga prvi su ljudi hrvatske države tako otvorili novu krizu u odnosima sa službenim Sarajevom.

Dva lica istoga

Primajući u Hrvatskoj dosad nepoželjnog Dodika, apsolutnog gospodara onoga što se naziva Republikom Srpskom i godinama već najotvorenijeg opstruktora opstanka Bosne i Hercegovine, hrvatski predsjednik i premijer demonstrirali su dosad neviđenu koordiniranost i potpunu suglasnost. Kakva tvrda kohabitacija?! Njih dvojica dubinski zapravo funkcioniraju kao dva lica istoga. Što nikako ne mora biti dobra vijest. Prvo, premda se žestoko znaju prepucavati, kad se razgrnu pjena i šušur tih okršaja, Milanović i Plenković generalno se politički i svjetonazorski pokazuju jako bliskima. Karakterno različiti – jedan fajter, drugi tiha voda brege dere, jedan intelektualno žovijalan, drugi birokratski dosadan, jedan verbalni buronosac, drugi propovjednik stabilnosti, jedan punokrvan, drugi anemičan – politički sliče kao jaje jajetu. Premda jedan dolazi s ljevice, a drugi je šef desne stranke, obojica se smještaju negdje oko političkog centra. S korijenima koje vuku iz istog političkog i društvenog miljea: obiteljski iz srednjeg ešalona vlasti bivše države, potom nakon devedesete iz kadrovskog inkubatora Mate Granića. Obrazovanje i karijerni put gotovo identični. Ni jedan ni drugi svoja politička uvjerenja nisu uklesali u kamen. Obojica eurofili, premda Milanović zna i naglašeno suverenistički zakliktati „Tko je to Europska unija? Baš me briga što Bruxelles govori!“ takve se izjave od Plenkovića nikada neće čuti.

Ispočetka, izgledalo je da će se kao mjesto njihove najveće razlike pokazati odnos prema antifašističkoj prošlosti. U prvom mandatu premijer je faktički legalizirao ustaški ZDS, da bi predsjednik zbog tog znakovlja demonstrativno napustio svečanost obilježavanja akcije Bljesak u Okučanima, što šefu Vlade vjerojatno nije bilo ugodno, ali je odmah, kao da je taj poguranac jedva dočekao, uredio da se proslava Oluje u Kninu očisti od sporne ikonografije. Tako se Zoran Milanović i Andrej Plenković uglavnom sukobljavaju oko potpuno nevažnih ili osobnih stvari: tko se unatoč koroni rukuje, a tko nosi masku, tko češće ruča u Taču i sličnih bezvezarija. Sporadično mudrovanje oko ustavnosti funkcioniranja Kriznog stožera nikad se nije razvilo u ozbiljan politički spor. Međusobno konfrontiranje predsjednika i premijera često nalikuje momačkom nadvikivanju i naguravanju. Još ih, izgleda, muče rivalstva iz nekog prethodnog, njihovim suparništvom privatne naravi obilježenog vremena.

Drugo, Zoran Milanović i Andrej Plenković jako su slični i po svom shvaćanju vlasti. Obojica su u politiku ušli isključivo iz vlastitih karijernih razloga. Govorili su nešto, jedan o Republici, drugi da će mijenjati Hrvatsku, ali malo se od toga dalo vidjeti. Duboko ih povezuje nesklonost reformama. Predsjednik se tako nedavno izričito izjasnio protiv reforme državnog ustroja, snažno podržavajući premijerov i HDZ-ov stav o županijama. “Županije su bolji oblik uprave od podjela na regije”, rekao je, dodajući da bi podjela na regije značila dezintegraciju Hrvatske. Štoviše, zajamčio je da ukidanja županija i smanjenja broja općina neće biti.

Gladna usta

Milanović se tako na braniku županija i kompletne, brojem jedinica hipertrofirane lokalne samouprave, pridružio HDZ-u. Plenkovićevi su motivi obrane statusa quo jasni: teritorijalni je ustroj države kompliciran i skup, ali služi interesima HDZ-a. Stranka vlada najvećim brojem županija, njeni ljudi na terenu udjenuti su u postojeći sustav, HDZ tako hrani vazda gladna usta svoga partijskog stroja. Ali tvrdnja da bi regije dezintegrirale Hrvatsku prepisana je od Franje Tuđmana. Prvi se predsjednik jako bojao dezintegrativnih procesa pa se u njegovo vrijeme i Dalmacija forsirano nazivala Južnom Hrvatskom. Hrvatska je tipična regionalna država, nekoliko prepoznatljivih regija čini prirodne cjeline. Premda su se hrvatske zemlje prvi put zajedno, u sadašnjim granicama, našle nakon Drugog svjetskog rata, rasturanja države mogu se bojati samo oni koji nemaju povjerenja u Hrvatsku ni u njenu koheziju i održivost. Tvrdnjama da bi ukidanje županija dezintegriralo Hrvatsku služio se svojedobno Tomislav Karamarko, dok je Milanovićeva prethodnica na Pantovčaku također znala govoriti da bi smanjivanje broja županija destabiliziralo državu. To je društvo kojemu se aktualni šef države odlučio pridružiti! Odličan izbor, baš kao i biranje Milorada Dodika za prvog sugovornika u stvarima Bosne i Hercegovine.

Treće, najveću sličnost dvojac na kormilu države pokazuje ipak u potpuno pogrešnom, katastrofalnom odnosu prema susjednoj Bosni i Hercegovini. U tom se pogledu Zoran Milanović i Andrej Plenković predstavljaju kao jednojajčani, intelektualno hendikepirani blizanci. Što su snažno demonstrirali otvarajući razgovor s potpuno skandaloznim i prema BiH kao državi otvoreno destruktivnim Dodikom. Pokušavajući argumentirati taj izbor, predsjednik Hrvatske političkom besprizorniku dijeli hrpu komplimenata. Proglašavajući ga legitimno izabranim „predstavnikom srpskog naroda“, ističe da nikad nije sudjelovao u ratu protiv Hrvatske. Premijer se pokazao nešto opreznijim. Samo se pohvalio kako je s gostom dogovorio da neke prometnice u RS neće prelaziti preko hrvatskih imanja. Povratak protjeranih Hrvata nije se, čini se, našao na jelovniku.

‘Riješeni problemi’

Iz redova HDZ-a na Dodikovu adresu također stižu pohvale. Od Miroslava Tuđmana, koji će prihvatiti njegovu tezu da Bošnjaci u Bosni i Hercegovini ugrožavaju prava i Hrvata i Srba, premda Srbi raspolažu s praktički pola države, do eurozastupnice Željane Zovko koja će Dodika proglasiti „jedinim fer igračem“ koji, navodno, nikad nije iznevjerio i s kojim Hrvati, kako je rekla, „nemaju nikakvih otvorenih pitanja“ jer su „svi problemi Hrvata u RS riješeni“. Činjenicu da je u RS ostala samo četvrtina od nekadašnjeg broja Hrvata, gospođa Zovko očito ne smatra otvorenim pitanjem. Čak će sugerirati da je njihov povratak i dalje nepoželjan: doslovce, “nije idealna situacija“.

S Miloradom Dodikom kao u Bosni i Hercegovini moćnom političkom figurom, svakako treba razgovarati, ali državni vrh Hrvatske teško je pogriješio birajući da s njim otvori razgovore o budućnosti susjedne države. Premda se ovaj konstantno javno deklarira kao zagovornik komadanja Bosne i Hercegovine. Nije samo Dodik pogrešan sugovornik, nego je kompletan koncept Milanovićeva deklariranog otvaranja dijaloga problematičan. Predsjednik hrvatske države odlučio je da umjesto sa svojim kolegama u Bosni i Hercegovini, tamošnjim tročlanim Predsjedništvom, razgovara s „predstavnicima naroda“, koje će proizvoljno sam odrediti, a sve kako bi izbjegao Željka Komšića, s kojim službeni Zagreb odbija svaki kontakt. Milanović ga čak optužuje da “parazitira na hrvatskom biračkom tijelu“. Složenu stvarnost susjedne države predsjednik Hrvatske tako svodi isključivo na etnički princip, što je opasna redukcija. Nikakvo čudo da se njegovim postupkom oduševljava dio hercegovačkih Hrvata koji ne odustaje od ideje stvaranja zasebnog hrvatskog entiteta, i to u teritorijalnim okvirima nekadašnje Herceg Bosne.

Političkim zbližavanjem s Miloradom Dodikom državni vrh Hrvatske šalje posve krive i po vlastitu vjerodostojnost štetne poruke. U Bosni i Hercegovini raspiruje strahove od povratka na politiku Franje Tuđmana, zbog koje je Hrvatska svojedobno osuđena i pred Haaškim sudom i u međunarodnoj zajednici. Zoran Milanović i Andrej Plenković sasvim sigurno ne sanjaju o „podebljavanju hrvatskog pereca“ niti se bave idejom o podjeli Bosne i Hercegovine. Oni samo kao dečki sa zagrebačkog asfalta susjednu državu uopće ne razumiju. Kao što Bosnu i Hercegovinu nije razumio ni Franjo Tuđman. A misle da su popili svu pamet svijeta. Prvom hrvatskom predsjedniku sliče po podcjenjivačkom odnosu prema Sarajevu. I pokojnik se smatrao pozvanim odlučivati o državi koja nije njegova. Sliče mu po ideji da bi sudbinu BiH trebao odrediti veliki dogovor Hrvata i Srba, kakav bi se i ovoga puta radio na štetu Bošnjaka. Sliče mu i po raspirivanju antibošnjačkog raspoloženja, u čemu je Milorad Dodik svakako nenadmašan.

Tvrdnje hrvatskog ino-ministra Grlić-Radmana da dotični u Sarajevu funkcionira kao zaštitnik interesa hrvatskog naroda, da je što se položaja Hrvata u BiH tiče na razgovorima u Zagrebu postignuta puna suglasnost stavova, zvuče blasfemično. Časteći i promovirajući Milorada Dodika u svog prvog saveznika, hrvatski se državni vrh ruga raseljenim i stradalim bosanskim Hrvatima. Ali mogao bi polomiti zube, baš kao što ih je svojedobno polomio i Franjo Tuđman kad je s ratnim vođama Srba, a kasnije haaškim zatvorenicima Slobodanom Miloševićem i Radovanom Karadžićem, dogovarao podjelu i razbucavanje Bosne i Hercegovine.