Rječnikom Zorana Milanovića, predsjednik Republike pukao je k’o kokica. Afera JANAF, s hapšenjem čelnog čovjeka jedne bogate i važne državne kompanije te jednog vlasnika na poslovanje s državom fokusirane privatne firme i dvojice gradonačelnika, sve zbog sumnji na korupciju, dovela je do verbalne implozije šefa države. Predsjednik Milanović već se tjedan dana ne prestaje javno retorički šaketati s Andrejem Plenkovićem, svoju kritiku rada istražnih organa u tom predmetu adresirajući Vladi i premijeru osobno. Overdoziranje javnosti njihovom zaglušujućom svađom u drugi plan sve više potiskuje pravi meritum cijelog slučaja – tvrdu činjenicu da se u vrhu jedne od strateški najvažnijih hrvatskih tvrtki godinama prakticira kriminal.

Šamaranje i dezavuiranje

Umjesto velikog lopovluka naveliko se problematizira model funkcioniranja vlasti sveden na pitanje što bi prvi ljudi države smjeli znati o radu DORH-a i drugih represivnih organa, s tim da nervozni i podignuti tonovi raspravu sve više pretvaraju u njihovo međusobno žestoko šamaranje i dezavuiranje. Milanović se rita na sve strane, da bi u jednom trenutku svoj posjet mjestu zločina, famoznom klubu uhapšenog Dragana Kovačevića u kojem su milijuni navodno prelazili iz ruke u ruku, opravdavao vlastitom oblapornošću. Prijatelj mu je dojavio da ima viška hrane pa da ne propadne, objašnjava u kamere. Bolje da propadne obraz, nego riba iz Splita! Od njegove potpuno nevjerojatne i bizarne izjave društvene mreže s pravom su napravile veliku sprdnju. Čini se da je aktualni vladar Pantovčaka u velikoj žurbi kako bi dostigao svoju prethodnicu. Ona se proslavila lupetanjem, najviše kad nije uspijevala vladati ni sama sobom, njemu skandaloze frcaju na sve strane i dok je posve trijezan.

S druge se strane također igra nisko. Premijer je svoju seriju insinuacija na račun predsjednika okrunio nimalo duhovitom, čak ni ciničnom, nego baš ružnom aluzijom da je ovaj možda zaražen bjesnilom. Što je provala otprilike na razini svojedobne Milanovićeve gadosti o Plenkovićevoj majci, koju je ne samo podrugljivo nego i denuncirajuće nazvao „vojnom lekarkom“. Tako svojim poganim logorejama u povodu slučaja JANAF predsjednik države i premijer teško kontaminiraju javnost.

Odjeci su afere u samo nekoliko dana striptizirali više po Hrvatsku zaista tragičnih činjenica. Razotkrili su prvo jadnu i sramnu razinu komunikacije između ključnih predstavnika državne vlasti. Predsjednik i premijer ponašaju se poput piljarica. Svojim potpuno infantilnim sukobima sluđuju i truju cijelu zemlju. Milanovićevo problematiziranje pitanja je li DORH postupio ispravno izbjegavši hapšenje Kovačevića u trenutku preuzimanja mita, nego je to napravljeno mjesecima kasnije, posve je legitimno. Kao što je posve umjesno otvoriti pitanje je li odgoda bila motivirana političkim razlozima, prije svega sudjelovanjem gospodina Kitarovića, supruga tadašnje predsjednice, u veselici na kojoj se kriminalna primopredaja skoro dva milijuna kuna navodno dogodila. Posve se logično postavlja pitanje i njegove uloge u cijelom slučaju.

Rasprava o odnosima državnog vrha s DORH-om i drugim organima gonjenja također se pokazala jako potrebnom. Ako predsjednik i premijer posve oprečno tumače ustavne i zakonske odredbe, nužno je utvrditi tko je u pravu. Je li u pravu Zoran Milanović kad tvrdi da je premijer morao raspolagati informacijama o istrazi nad Kovačevićem, kao što je i on „sve znao“ dok je bio na premijerskoj funkciji? Ili je u pravu Andrej Plenković kad ponavlja da ništa nije znao niti je trebao znati jer poštuje autonomiju za to nadležnih institucija? Obojica su vjerojatno podjednako u pravu i u krivu. Istina je negdje između: ljudi na ključnim političkim funkcijama u državi ne bi se smjeli miješati u istragu, ali neke im za vlastito funkcioniranje potrebne informacije moraju biti dostupne. Međutim, debatu o svom u nekim segmentima potpuno različitom shvaćanju državnog sustava – dilemi jedinstvo ili trodioba vlasti – njih su dvojica pretvorili u posve personalizirani sukob. U povremeno bijesno prepucavanje oko trivija, kako bi rekao premijer. Uzajamno se valjajući po blatu, zajednički tako ruiniraju i ruše integritet državnih institucija. Potkopavaju, između ostalog, uvjerljivost i vlastitih funkcija.

Elita sa svijetom s one strane zakona

Afera JANAF na drastičan je način razobličila i veliku uvezanost političke i društvene elite sa svijetom s one strane zakona. U takozvani klub kojim ordinira Dragan Kovačević, opskurno mjesto na kojem se toči alkohol i povremeno priređuju terevenke, pred vratima kojega se ostavljaju isključeni mobiteli i koje punom parom radi i u vrijeme lockdowna, dok je sve drugo u državi strogo zaključano, svraćaju predsjednici države, bivši i sadašnji, kao i članovi njihovih obitelji, ministri, moćni šefovi državnih firmi i na njih nakačeni privatni poduzetnici, uglednici raznih fela zajedno s polusvijetom, mutnim tipovima, starletama, navodno i eskort damama te klijentima USKOK-a. Tu se dogovaraju poslovi. Tu se javne funkcije umrežavaju s privatnim interesima i kriminalnim podzemljem.

Nitko od tih hodočasnika u Slovensku 9 ne vidi ništa sumnjivo u načinu na koji klub funkcionira. Ugledno i veselo društvo ne primjećuje milijunima popunjene torbe i vrećice koje idu iz ruke u ruku. Predsjednik Milanović u taj ćumez u dva navrata dovlači i načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske, koji poziv svog zapovjednika da u takvom problematičnom prostoru bistre državne poslove ne može ili ne zna otkloniti. Šef države će lakonski da mu je tako bilo praktičnije. Da je svejedno sastanči li u Vili Weiss ili negdje drugdje. Kakva je onda razlika između proslave rođendana na kojoj je Kolinda Grabar-Kitarović bančila s prijateljem Zdravkom Mamićem, koji će kasnije pobjeći od hrvatskog pravosuđa, i Milanovićeve žderačine u jaranskom krugu, u podrumu upravo u Remetinec spakiranog Dragana Kovačevića?

Manifestacija bolesti i perverzije

Riječ je o teškoj društvenoj patologiji koja se ne ogleda samo u Kovačevićevu maničnom zgrtanju blaga, gomilanju stanova, skrivanju višemilijunske šuške po garažama prijatelja, baš kao što je Ivo Sanader po imanjima svojih pouzdanika udomio svoja birana odijela, sve do potpuno nevjerojatne ideje sada već bivšeg šefa JANAF-a da samom sebi vezama osigura grobno mjesto pod arkadama, u Aleji velikana, uz najveće zaslužnike hrvatske povijesti. Njegova je grobnica manifestacija bolesti i perverzije. Baš kao što su i skrivene, podzemne etaže vile Nadana Vidoševića, još jednog uglednika kojemu je DORH pokucao na vrata, krcate umjetničkim djelima, biranim raritetima i punjenim zvijerima, između ostalih i polarnim bijelim medom, potpuno zgranutoj hrvatskoj javnosti djelovale kao dokaz nenormalnosti, točnije poremećenosti. Obijest se razmahala. Istaknuti pripadnici hrvatske elite tonu u dekadenciju. Slovenska 9 metafora je moralnog propadanja vlasti, ali i cijelog društva. Hrvatskom se širi zadah njihova truljenja.

Afera JANAF otkriva i licemjeran odnos vlasti prema organiziranom kriminalu i mahnito raspojasanoj korupciji, koji će udaviti Hrvatsku. Premijer Plenković cinično tvrdi da njegova vlada prakticira nultu toleranciju prema korupciji. Premda je iz svog bivšeg kabineta morao otpisati gotovo polovicu ministara zbog suspektne imovine. Zbog, kako ovih dana podsjeća i predsjednik Milanović, luksuznih Mercedesa koji su nekima od njih padali s neba u dvorište ili zbog neprijavljivanja milijunskih nekretnina, nakupljenih u tolikom broju da ih neki ni sami nisu uspijevali pratiti. Ni otvaranje drugog mandata nije baš prošlo slavno. U jedva dva mjeseca od formiranja nove vlade već su grunule dvije krupne afere, prvo ona s HDZ-ovom Josipom Rimac u glavnoj ulozi, a sada uhapšeni Kovačević, sa svježim, prije nekoliko mjeseci potvrđenim reizborom za šefa JANAF-a. Svoj je odnos prema korupciji Andrej Plenković pokazao onog trenutka kad je u proljeće 2017. pozvao glavnog državnog odvjetnika da mu pred kamerama isporuči slučaj Saucha, otkrivajući da se lažiranje putnih naloga nastavilo i za vrijeme njegove vlade, da bi uskoro prihvatio usluge u tom slučaju optuženog Tomislava Sauche pa je bivša kadrovska uzdanica Zorana Milanovića, kao saborski zastupnik, odjednom svojim glasom spašavao ministra Marića od izglasavanja nepovjerenja i potom sve do kraja mandata po potrebi uskakao, krpajući Plenkovićevu parlamentarnu većinu. Premijerovo svojedobno naslikavanje s državnim odvjetnikom u javnost je uklesalo poruku sasvim suprotnu njegovim svježim proklamacijama kako pojma nema što DORH radi jer, kao, apsolutno poštuje njegovu samostalnost. Međutim, kako njegova vlast ništa u Hrvatskoj nije ostavila izvan svoje kontrole – okupirala je cjelokupnu državu i sve društvene strukture, od privrede do pravosuđa, od sveučilišta do medija, od sporta do bolnica i staračkih domova – prilično je teško vjerovati da je rad Državnog odvjetništva i drugih adresa specijaliziranih za hvatanje i progon kriminala odjednom ne zanimaju. Premijer traži ispriku predsjednika jer je njega osobno i nekoga od njegovih navodno teško uvrijedio. Milanovićeve su izjave kaotične, Plenkovićeve neiskrene i lažljive. Obojica bi se morala ispričati Hrvatskoj.