LINIJA ŽIVOTA: Makljaža u kokpitu Hrvatske

Nedavni rafali na Markovom trgu, oružani, terorizmom obojeni napad na zgradu Vlade, u prvi su plan izbacili problem radikalizacije hrvatskog društva. Opravdano uznemiren, premijer, nažalost, grebe po površini. Žestoko prokazuje govor mržnje i verbalnog huliganizma i ekstremizma, što jest problem, ali nikako nije ni jedini ni najveći

Nikada ona o babi koja se češlja dok joj kuća gori nije za Hrvatsku vrijedila više nego danas. Zaslugom dvojca na čelu države. Predsjednik Republike možda ima višak slobodnog vremena, ali premijer sigurno ima mnogo urgentnijeg posla nego da satima vreba kako bi promptno uzvratio na prekomjerno granatiranje s Pantovčaka. Reakcije Andreja Plenkovića nikada nisu tako munjevite kao kad ga Zoran Milanović podbode. Najvećim krizama on menadžerira sporovozno, čekajući da se drama malo smiri i ohladi. Ali sukob sa šefom države, glasovitim po konstantnoj visokoj vibrantnosti, ne prestaje ložiti.

Pucanje po šavovima

Opsesivno fokusirani jedan na drugoga, njih dvojica, čini se, više nisu sposobna vidjeti Hrvatsku. Kao da uopće ne primjećuju strašne probleme zbog kojih zemlja trenutno puca po šavovima. Korona je u Hrvatskoj eksplodirala, zaraza se sada nekontrolirano širi, broj oboljelih i umrlih opako raste, obaraju se crni rekordi i zdravstvenom sustavu prijeti raspadanje. Hrvatska udruga bolničkih liječnika govori o gromoglasnom tutnju njegova urušavanja. Nedostaje medicinskog osoblja, nedostaje čak i sredstava za testiranje. Zbog nepodmirenih, rekordno visokih računa bolnice ostaju bez lijekova. Građane se poziva na cijepljenje protiv gripe, ali cjepiva nema dovoljno ni za ugrožene skupine. Mediji objavljuju pismo jedne liječnice koja – sve potkrijepljeno konkretnim, uznemirujućim primjerima – upozorava da u bolnicama vlada kaos. U respiratornom centru bolnice u Dubravi, tvrdi, nema ni lijekova, ni kisika, ni hrane, pa bolesnici pate, ostavljeni bez potrebne skrbi. Nacionalni stožer, na koji je Vlada prebacila upravljanje covid-krizom, reagira sa zakašnjenjem i neuvjerljivo. Ekonomsku situaciju pandemija rapidno pogoršava, život postaje sve neizvjesniji. Ljudi ostaju bez posla i prihoda, odmrznuti masovni ovršni postupci dodatno pojačavaju dramu. Umjesto da premijer iziđe pred javnost i predstavi čvrstu strategiju borbe protiv drugog vala korone, kako bi se suzio prostor trenutno masovnom i sve većem osjećaju nesigurnosti, Hrvatskoj se s mlakim preporukama obraća Stožer, tijelo bez izbornog legitimiteta za upravljanje državom i sluganskim odnosom prema politici već jako ruiniranog autoriteta. A rat se protiv covida-19 bez povjerenja i potpore javnosti ne može dobiti.

Nedavni rafali na Markovom trgu, oružani, terorizmom obojeni napad na zgradu Vlade, u prvi su plan izbacili problem radikalizacije hrvatskog društva. Opravdano uznemiren, premijer, nažalost, grebe po površini. Žestoko prokazuje govor mržnje i verbalnog huliganizma i ekstremizma, što jest problem, ali nikako nije ni jedini ni najveći. O opasno zaoštrenim, radikaliziranim prilikama u državi ništa ne govori. Onemogućavanjem i brisanjem gnjusnih i patoloških komentara po portalima i društvenim mrežama taj se problem ne rješava. Korijeni su ekstremizma mnogo dublje. Godinama usađivani rukom vlasti. Ukratko, Hrvatska je faktički u izvanrednom stanju, a dvojica se ključnih ljudi danima svađaju, uglavnom oko besmislica. Predsjednik i premijer već dva tjedna se iz petnih žila trude da jedan drugoga temeljito dezavuiraju. Njihovo međusobno valjanje po blatu djeluje bolesno. Odbija i zastrašuje javnost. Škodi državi. Proizvodi stanje nereda i kaotičnosti pa se čini da je Hrvatska ostala bez pilota u avionu. U kokpitu makljaža, a vani oluja, gromovi i munje, velika nevera.

Možda bi u nekim mirnijim okolnostima uzajamno striptiziranje Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, s obje strane natopljeno enormnom egolatrijom i tko zna kada začetim rivalstvima, moglo djelovati intrigantno. Zanimljivo je, primjerice, Milanovićevo torpediranje Plenkovićeve teze da je bio u nemilosti moćnog Ive Sanadera. A zapravo je – tvrdi predsjednik – bio žrtva vlastite megalomanije. Jednako je razarajuće Plenkovićevo evociranje uspomena: podsjećanje da je Milanović svoju sklonost SDP-u otkrio tek uoči izbora i promjene vlasti početkom 2000. Ali ta se svjedočenja o stidnim mjestima njihovih biografija gube u smetovima potpuno bizarnih metafora, tračeva i osobnih uvreda, diskvalifikacija, nategnutih i klimavih optužbi.

Na rubu pameti

Šef države tako će premijera nazvati plamenim jazavcem i herojskim zecom, razglabat će o njegovim roditeljima i kako se izmišljenom dijagnozom spasio od služenja vojske u bivšoj državi, njegovu će karijeru proglasiti petparačkom, olajavat će ga da se s drugima, valjda u ministarstvu Mate Granića, rugao predsjedniku Tuđmanu. Premijer će predsjednika titulirati kao šmrkavca i piromana koji se kostimirao u vatrogasca pa će reći da je upravo on posijao sjeme mržnje kojim je otrovana Hrvatska i napunio kalašnjikov koji je nedavno zapucao po Markovom trgu. Milanović je, tvrdi Plenković, ispisao obrazac za njegov odstrel – majka vojna lekarka, udbaški sin, mrzitelj Tuđmana – koji će potom preuzeti desni ekstremizam. Njihov fajt na rubu pameti premijer će zaključiti optužbom da predsjednik sabotira i njegovu borbu protiv korone. Zato, valjda, zaraza eskalira.

 

Plenković preferira da mu Tomislav Medved kroji strategiju borbe protiv radikalizma, samo da Zorana Milanovića zaobiđe i isključi. Zato ni povodom teške, koronom izazvane zdravstvene krize, kao i prijetećeg raspadanja zdravstvenog sustava, nije inicirao sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost

 

Predsjednik Milanović u svojim logorejama pokreće i nekoliko značajnih pitanja, prije svega onih koja se tiču funkcioniranja institucija. Ali važne je stvari zatrpao niskim udarcima i pogrdama, šrotom šporkih riječi i ružnim rovanjem po Plenkovićevoj obitelji i privatnosti, poganlukom. Premda je ispočetka slao posve drugačije poruke pa se prema premijeru i Vladi ponašao vrlo benevolentno, stalno im priznajući prvenstvo, a vlastitu ulogu predstavljajući kao manje zahtjevnu i komotniju. Odnosi se jako počinju kvariti pucanjem afere JANAF u kojoj se predsjednik zatekao s prstima u oboritoj ribi usred kluba u kojem odličnici hrvatske države i karijatide društvene elite partijaju sa sumnjivim tipovima koji svraćaju s milijunima pod miškom. Međutim, i nakon napada na Banske dvore šef države odmah izlazi pred javnost i pruža ruku premijeru. Čak predlaže da radi sigurnosti državnih institucija Markov trg zatvori za građane. Ali s druge strane dolijeću optužbe. U svojoj potrazi za „gnijezdima huškanja i radikalizacije“ šef Vlade prokazuje ga kao glavnog inspiratora nasilnog ekstremizma, znači i terorizma. Milanovićev prijedlog o sazivanju Vijeća za nacionalnu sigurnost ne prihvaća. Premda sjednice tog tijela, prema zakonu, predsjednik i premijer zajedno sazivaju. Ali Plenković je odlučio da se pitanjima radikalizacije Hrvatske prvo pozabavi Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti na čelu s ministrom Medvedom.

‘Gnijezdo ekstremizma’

Predsjednik Milanović tvrdi da je takva odluka suprotna zakonu. Da stvari namjerno izokreće naglavce. Veliko je pitanje i kako će to Tomislav Medved skovati plan borbe protiv radikalizma, a osobno je svojedobno sudjelovao u ekstremizmom impregniranom šatoru u Savskoj. „Prepoznavanje znakova radikalizacije, njihovo razumijevanje te usklađeni odgovor nadležnih institucija na događaje koji su posljedica radikalizacije, predstavljaju ključ sprječavanja tog, za nacionalnu sigurnost Hrvatske velikog rizika“, svečano je na sjednici Vlade pročitao svoj govor. Ali Medved ne zna raspoznati znakove radikalizacije. Jer kad bi to znao, ne bi napao generala Miljavca koji ovih dana otvoreno priznaje da je iznošenje plinskih boca na jednu od ključnih zagrebačkih prometnica prije pet godina, u toku šatorijade, bilo čin terorizma. Plenkovićev stručnjak za nacionalnu sigurnost i danas taj postupak faktički opravdava navodno lošim odnosom ondašnje vlasti prema braniteljima. Što je, naravno, notorna laž. Ali sve kad bi to i bilo točno, misli li Medved da navodno “neprihvatljiv odnos“ neke vlade prema hrvatskim veteranima može biti dovoljan razlog za terorizmom inspirirane prijetnje plinskim bocama i crnouniformirane marševe? To je logika iz koje ljuta, ekstremna desnica danas pokušava pravdati recentne rafale i upucavanje policajca pred Banskim dvorima. Medved tako zapravo prepisuje iz HDZ-a otpalog Penavu.

Ali taj je rezon jako blizak i onom kojim se služi Andrej Plenković. Vlastito svojedobno hodočašće pod šator premijer danas brani tvrdnjama da se tamo, za vrijeme njegova posjeta, nije mogao čuti govor mržnje. To je otprilike kao da tvrdiš da su u vučjoj jazbini svi pitomi jer trenutno ne zavijaju. U ono vrijeme istaknuti HDZ-ov europarlamentarac nije čuo što se u Savskoj grmjelo prije ili poslije njegova pohoda? Nije znao za ekstremističke poruke koje su se s tog mjesta odapinjale? One o „nenarodnoj vlasti“? Ili one u kojima se tadašnja Milanovićeva vlada izjednačavala s agresijom na Hrvatsku? “1990. – protiv Jugoslavije, 2014. – protiv Jugoslavena“, tako su velikim transparentima oglašavali svoje ciljeve. Nije vidio političko nasilje? Nije prepoznao pučistički karakter šatora?

Ako sve to nije vidio prije šest godina, teško da će Andrej Plenković i sada znati prepoznati „gnijezda ekstremizma“. Ako ih ne zna detektirati pa predsjednika Milanovića proglašava njihovim političkim pokretačem, kako će se protiv njih boriti? Sudi li se po već viđenim reakcijama, onda bi se vrlo lako moglo zaključiti da rafale po Markovom trgu premijer pokušava iskoristiti i za što veće marginaliziranje šefa države. Ovlasti su predsjednika skromne, on bi ih faktički dodatno suzio. Valjda kako bi njegova pozicija bila što jača, kancelarska.

Zato ne pristaje na sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost ni kad se puca po Banskim dvorima. Zato preferira da mu Tomislav Medved kroji strategiju borbe protiv radikalizma, samo da Zorana Milanovića zaobiđe i isključi. Zato ni povodom teške, koronom izazvane zdravstvene krize, kao i prijetećeg raspadanja zdravstvenog sustava, pitanja koja trenutno predstavljaju najveću prijetnju nacionalnoj sigurnosti Hrvatske, nije inicirao sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost. Kad je covid-19 proljetos ušao u Hrvatsku, Andrej Plenković održao je državnički govor, pozivajući na solidarnost i jedinstvo nacije. Sada s vrha države emitiraju samo grozomorne sukobe.

Komentiraj