Zoran Milanović i Andrej Plenković ne prestaju dokazivati da sukobi malih razlika znaju biti jako krvavi. Premda osobno u žestokom fajtu, predsjednik Republike i predsjednik Vlade sve više djeluju poput političkih sijamskih blizanaca. Ispod smetova uzajamnih diskvalifikacija i uvreda kamufliraju veliku sličnost, pa i povezanost. Recentno šamaranje insinuacijama o tome tko „živi za to da se negdje preparkira“, a kod koga se opet mogu vidjeti „šmrkavi tikovi“, što implicira premijerov lov na poziciju šefa NATO-a, odnosno konzumaciju droge na Pantovčaku, samo su dio njihova bratoubilačkog rata.

U posljednje se vrijeme čak i različitost u retorici – dosad glavni pokazatelj njihova navodnog dispariteta – počinje gubiti. Plenković je vlastitu poziciju kontra šefu države dugo gradio na svojoj pristojnosti i umjerenosti. Milanović je u prostor visoke politike unio toksičan i agresivan diskurs. Bez obzira i kočnica vrijeđa sve koji mu se na bilo koji način zamjere. Brutalan i često vrlo osoban. Što, izgleda, postaje zarazno. U svakom slučaju razlike u javnom nastupu između Štemera s Pantovčaka i Svilenog nestaju. Po bahatluku sve su sličniji. Obojica samozaljubljeni i samodovoljni. Mlataraju izjavama kao buzdovanima. U potpunom neprijateljstvu prema bilo kakvom šušnju kritike. Jedan i drugi u ratu s novinarima. Svojim zlokobnim prošlotjednim nazivanjem nemilih mu medijskih uradaka „orkestriranim prijetnjama“ i tumačenjem da novinari rade kao plaćenici PR agencija premijer je dotakao dno dna.

Plenkovićevo srozavanje

Još je gore srozavanje upriličio potpuno incidentnom porukom saborskoj zastupnici Daliji Orešković koja mu je u hrvatskom parlamentu izložila neke primjere funkcioniranja demokracije u Njemačkoj, navodeći kako u toj zemlji vlada odgovara na pitanja zastupnika i ne opstruira osnivanje istražnih povjerenstava, a ni zakoni se ne običavaju donositi po hitnoj proceduri. „Ako vam se toliko sviđa u Njemačkoj, sretan put, gute Reise, aufwiedersehen“, odbrusio je uskuhali Plenković. Dosad su takve eliminacijske, dubinski fašistoidne poruke dolazile s ekstremne desnice i uglavnom su se, kao refleks ratnih godina, potezale prema Srbima. Funkcionirale su kao instrukcija za nekakav, uvjetno rečeno, meki oblik etničkog čišćenja.

Šef Vlade, koji bi trebao biti premijer svih građana Hrvatske, svoje vunbaciteljske reflekse sada razigrava u Saboru, koji mu je inače nadređen. Očito je da njegova nesnošljivost prema bilo kakvom prigovoru i kritici eskalira. Ne može prihvatiti ni da bi mu demokratski mnogo iskusnija Njemačka u bilo čemu mogla poslužiti kao uzor. Nevjerojatna je bizarnost da želju za implementacijom standarda zapadne demokracije tretira kao nepodnošljivu provokaciju. Očito je također da se smatra vlasnikom Hrvatske, kad misli da svojim političkim neistomišljenicima i rivalima može i smije pokazati prstom preko granice. Međutim, njegovo je pravo na Hrvatsku jednako onom zastupnice Orešković ili bilo kojeg drugog hrvatskog građanina. U svakom slučaju, Andrej Plenković više ne može djelovati kao civiliziran političar i fin čovjek. Izgubio je pozlatu. Njegov sramotni aufwiedersehen, šup-karta za ženu koju ne podnosi, čini se mnogo opasnijim od Milanovićevih ostracističkih logoreja. Zato što – za razliku od šefa države – premijer raspolaže polugama moći u državi, pa se njegove prijetnje ne mogu shvaćati neozbiljno.

Politička bliskost

Naravno, od sve veće sličnosti retorika, za Hrvatsku bi se mnogo problematičnijom mogla pokazati generalna politička bliskost između predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića. Srodnost političkih agendi jednog lažnog ljevičara i jednog fingiranog demokršćanskog desničara. Za obojicu se može reći da im je ukopanost u devedesetima najvažnija politička konstanta. Nije riječ samo o potpuno nekritičkom odnosu prema tom vremenu i prema Tuđmanovoj vlasti, sa širokim dijapazonom pratećih reperkusija, od sakrosanktnog odnosa prema Domovinskom ratu do vazda patronizirajućeg odnosa prema Bosni i Hercegovini. Riječ je prije svega o njihovoj nespremnosti za pokretanje Hrvatskoj nužnih promjena i modernizaciju države. Ni Zoran Milanović ni Andrej Plenković nisu skloni baš nikakvim reformama. Obojica su se proteklog tjedna predstavili kao pravi lideri statusa quo. Prvi ne bi mijenjao silno hipertrofirani teritorijalni ustroj države, drugi bi suprotno odluci Ustavnog suda izborni zakon mijenjao tako da se ništa ne promijeni.

Na prošlotjednim proslavama osnutka jedne općine i jedne županije predsjednik Milanović gorljivo će stati na branik postojećeg ustroja Hrvatske s više od 500 raznih lokalnih jedinica, općina, gradova i županija. Priznajući da je sustav skrojen u uskom krugu ljudi na čelu s predsjednikom Tuđmanom, tvrdi da se „pokazao održivim“ i da „za bolji ne znamo“. Šef države možda ne zna, ali brojni stručnjaci već godinama predlažu racionalizaciju teritorijalne organizacije Hrvatske, spajanjem općina, ukidanjem županija i formiranjem regija, po uzoru na druge dobro uređene i napredne zemlje. Kao krunskim argumentom protiv takve reforme Milanović se poslužio Tuđmanovom posve izmišljenom tezom da bi za Hrvatsku regionalna organizacija bila opasna. Premda je Hrvatska tipično regionalna zemlja. Ali za predsjednika su regije politički problematične jer su „uvijek bile kamen spoticanja nekih drugih identiteta i apetita prema Hrvatskoj“. Kao da smo u nekim davno prohujalim vremenima, u prošlom ili pretprošlom stoljeću.

Plenković je vlastitu poziciju kontra šefu države dugo gradio na svojoj pristojnosti i umjerenosti. Milanović je u prostor visoke politike unio toksičan i agresivan diskurs. FOTO: Davor Puklavec/PIXSELL

„Kad Dalmacija postane regija, čuvajmo se. Kad Zagorje i sjeverna Hrvatska postanu regija, to će biti država u državi. Ne vidim da je to dobro za Hrvatsku“, ustvrdio je. Modernoj regionalnoj organizaciji države Milanović tako, prepisujući Tuđmana, pripisuje nekadašnje autonomaške tendencije. Ne muči ga što je Hrvatska jako centralizirana država. Što se sve mora provući kroz premijerov kabinet. Ne brine ga ni činjenica da je postojeći sustav kompliciran i jako skup, da najviše služi nakrcavanju stranačkim klijentima i uhljebima. Hrvatska je sve praznija država, sa sve manjim brojem ljudi, ali aparat se vlasti ne smanjuje. Ni na nacionalnoj ni na lokalnoj razini. Posebno je nevjerojatno da se javnost pokušava zastrašiti navodnim razbijačkim učincima regionalizma. Koliko malo povjerenja u Hrvatsku i u njene ljude moraš imati kad misliš da bi formiranje regija vodilo raspadanju države? Što ovu zemlju drži na okupu? Volja centralne vlasti nasuprot odmetničkim regionalistima? Razdrobljenost na more malih i nemoćnih lokalnih jedinica? Hrvatska se ipak ne čini toliko slabašnom ni fragilnom kako to njeni čelnici sugeriraju. Svojim pristajanjem uz Tuđmanov model županija, ruku pod ruku s HDZ-om, Milanović kontrira i konceptu svoje nekadašnje stranke, SDP-a, koji Hrvatsku vidi organiziranu u šest prirodnih regija.

Tuđmanove cipele

Andrej Plenković iz Tuđmanovih se cipela također ne bi izuvao. Godinama je, sve dok se to moglo, uporno ignorirao odluku Ustavnog suda kojom je postojeći izborni zakon – zbog brojem birača nejednakih izbornih jedinica – proglašen nepoštenim i neustavnim. Sada će ga ipak morati mijenjati, ali, odlučio je, tek minimalno. Malo će prekrojiti postojeće, frankenštajnovski već skrpane izborne jedinice. Odluka je u vrhu HDZ-a već donesena, premda tijelo koje bi je trebalo predložiti još nije formirano. Vladajući se, suprotno standardima zapadnog parlamentarizma, ponašaju kao da je to isključivo u njihovoj domeni, kao da se ne tiče i drugih stranaka i cijele države. U pristojnim, demokratskim zemljama prijedlog izbornih zakona rade stručne, nestranačke komisije, kako bi se potom u širokoj javnoj raspravi mogao postići što veći mogući konsenzus. Bez toga teško da će se izbori smatrati poštenima.

Stav Ustavnog suda da bi izborne jedinice morale slijediti postojeće administrativne i prirodne regionalne granice, što implicira ozbiljniju transformaciju cijelog izbornog sustava, HDZ planira preskočiti. Kao što je preskočio i sve dosad već iz zainteresirane stručne i političke javnosti ponuđene izborne modele. O potpuno nerealnom, ekstremno napumpanom Registru birača, drugom velikom problemu koji rezultira falsificiranjem izborne volje građana, u redovima se vlasti uglavnom ne govori. Hrvatska ima skoro pola milijuna fiktivnih birača. Čak i da je volje, nema šanse da bi se taj bazen prekobrojnih u godinu dana, do sljedećih izbora, mogao počistiti. Ni predsjednik ni premijer ne pokazuju da bi zbog toga bili zabrinuti. Hrvatsku generalno drže u rješenjima koja su i prije trideset godina, kada ih je ondašnja vlast uvodila, bila neprimjerena, anakrona i neproduktivna. Zajedničkim snagama sistematski zaglupljuju narod.