LINIJA ŽIVOTA: Lideri nereda

Promjenom na najvažnijoj funkciji u pravosuđu Zoran Milanović pokušat će pokrenuti demontažu kadrovske piramide koju je Vladimir Šeks godinama gradio. HDZ-ova patrijarha koji to desetljećima u korist vlastite stranke, ali i svojih osobnih interesa prakticira, predsjednik je u više navrata već nazvao najvećom štetočinom i dželatom hrvatskog pravosuđa

Prvu godinu svoga mandata na funkciji predsjednika Republike Zoran Milanović zaključio je važnom porukom da će mijenjati vrh sudbene vlasti u Hrvatskoj. Na mjesto predsjednika Vrhovnog suda neće predložiti nikoga od troje kandidata koji su se javili na raspisani natječaj. Uskoro će, najavljuje, objaviti ime svog odabranika, o kojem zasad, kako će reći, diskretno vodi razgovore. Ustav određuje da šef države predlaže budućeg predsjednika Vrhovnog suda, pravo koje će Milanović sasvim legitimno iskoristiti.

Posve je razumljivo da je predsjednik, kao i najveći dio javnosti, duboko nezadovoljan stanjem pravosuđa. Hrvatsko se sudstvo davi u skandalima. Promjena na vrhu sudbene vlasti, na čelu Vrhovnog suda, trebala bi implicirati otvaranje procesa transformacije. Koliko ozbiljnog, vidjet će se po imenu koje će Milanović na koncu predložiti. Sadašnji predsjednik Đuro Sessa pružio je mnogo argumenata za odluku da ne dobije novi mandat. Argumenata, kako će šef države reći, mnogo težih od njegova recentnog nereagiranja na bakanalije grupice splitskih sudaca s notornim Kerumom, čovjekom kojemu bi morali suditi. Promjenom na najvažnijoj funkciji u pravosuđu Zoran Milanović pokušat će pokrenuti demontažu kadrovske piramide koju je Vladimir Šeks godinama gradio. HDZ-ova patrijarha, koji to desetljećima u korist vlastite stranke, ali i svojih osobnih interesa prakticira, predsjednik je u više navrata već nazvao najvećom štetočinom i dželatom hrvatskog pravosuđa. Smjena na čelu Vrhovnog suda trebala bi značiti izbijanje prve ciglice u Šeksovu mehanizmu vladanja pravosuđem.

Kandidat mimo zakona

Zato je Milanovićeva najava promjena dobrodošla. Također je pametno što će se o imenu novog kandidata, kandidata koji bi zadovoljavao njegove kriterije, pokušati dogovoriti s premijerom Plenkovićem i predsjednikom SDP-a Grbinom. Njegova akvizicija mora biti prihvatljiva i vladajućoj većini i barem dijelu opozicije jer se odluka o predsjedniku Vrhovnog suda na koncu ipak donosi u Saboru. „Tako da ne idem s kandidatom koji je prst u oko, primjerice, HDZ-u, već da probamo pronaći neki kompromis“, kaže Milanović. Loš je, međutim, način na koji to predsjednik kani izvesti. Jako je loše što bi dogovor s Plenkovićem i Grbinom htio postići zaobilaženjem zakonom predviđenih procedura.

Zoran Milanović može odlučiti da ne prihvati ni jednog od kandidata koji su se prijavili na natječaj. Može mu se institut natječaja osobno ne sviđati. Može smatrati da je zakon koji ga propisuje „bespredmetan“. U krajnjoj liniji može problematizirati i razloge njegova donošenja. Može mudrovati kako je zakonska odredba o natječaju „donesena iz Bog te pitaj kakvih motiva“. Ali ga – sve dok je važeći – nikako ne može ignorirati. Niti ga smije pokušati preskočiti. Svojom idejom da mimo zakona, prečicom ostvari svoje namjere, da u dogovoru s Plenkovićem, a bez natječaja Saboru pošalje ime svog kandidata, Milanović samo otvara mogućnost da se HDZ – čuj, HDZ! – predstavlja kao čuvar zakona. Dok samog sebe stilizira kao uzurpatora. U HDZ-u ne osporavaju predsjednikovo pravo predlaganja. Ali ne vide, kažu, mogućnost da Sabor za predsjednika Vrhovnog suda imenuje bilo koga tko nije prošao zakonom predviđenu proceduru.

Put prema pravnoj anarhiji

Dio ustavnih stručnjaka također tvrdi da su Milanovićeve ideje u ovom slučaju suprotne zakonu. Predsjednik se, priznaju, oslanja na Ustav koji kaže da on predlaže predsjednika Vrhovnog suda. Ali ga, upozoravaju, jednako obavezuje i zakon prema kojem se kandidati prijavljuju putem natječaja. Smatra li predsjednik da ga taj zakon ograničava, da je možda čak suprotan Ustavu, mogao je zatražiti ocjenu njegove ustavnosti, što Milanović – vjerojatno iz svoje već demonstrirane kritičnosti i averzije prema kadrovskom sastavu Ustavnog suda – nije učinio. A mogao je taj problem riješiti i posve bezbolno, bez bilo kakve drame, tako da je svom odabraniku signalizirao pravodobno prijavljivanje na natječaj.

Međutim, Zoran Milanović preferira fajt, čak i tamo gdje mu nema potrebe ili ga je pametnije eskivirati. Njegova je tvrdoglavost općepoznata. Kao što je poznato i to kako se zna uskopistiti, posebno kad samog sebe pokuša tretirati kao vrhunskog pravnog stručnjaka. Kao premijer gorljivo je svojedobno tumačio da je volja Sabora iznad referendumske odluke, što naravno ne može biti točno. Slično se dogodilo i s lex Perković, na čijoj je promjeni tvrdo ustrajavao. Milanović nije pogriješio tvrdeći da takav zakon ni jedna država koja drži do sebe ne bi donijela. Ali je jako pogriješio uvjeren da se Hrvatska ne mora držati obaveza koje je u procesu pristupanja Europskoj uniji preuzela. Prizemljenje je bilo vrlo bolno, za državu skoro pa kobno.

Sada bi dobru ideju kadrovskog inoviranja pravosuđa mogao kompromitirati nepotrebnim izigravanjem zakona. Inzistiranjem na svom viđenju procedure koja je moguće u malom neskladu sa zakonskom normom. Takvim postupkom predsjednik države neće štetiti samo vlastitom imidžu, nego će naškoditi i budućem predsjedniku Vrhovnog suda. Neće mu biti lako ako na njegov izbor padne bilo kakva sjena. Milanovićev je problem u tome da se do reda u državi, odnosno sređivanja pravosuđa teško dolazi odlukama i postupcima koji inkliniraju pravnom neredu i stvaranju pometnje sa zakonima. Ako s Pantovčaka dolazi poruka da se prvi čovjek države ne kani držati slova zakona, onda Hrvatska plovi prema stanju pravne anarhije. U kojem svaki građanin sam sebe može smatrati jedinim zakonom.

Pametno je što će se o imenu novog kandidata, kandidata koji bi zadovoljavao njegove kriterije, Zoran Milanović pokušati dogovoriti s premijerom Plenkovićem i predsjednikom SDP-a Grbinom. PHOTO: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

 

Još se više kao lider nereda predstavlja navodno jako uredni i popeglani Andrej Plenković. Premijer dopušta da se stanovništvu Hrvatske životno važna akcija procjepljivanja protiv zaraze koronom odmah na početku teško kompromitira neovlaštenim prisvajanjem i distribucijom vakcina. Na očite i iritantne primjere zloupotrebe i prekorednog i privilegiranog cijepljenja pripadnika političke i društvene elite uopće nije reagirao. Na opasnost kidnapiranja cjepiva na međunarodnom planu jasno je upozorio, na domaću hajdučiju nije. Mnogo je skloniji relativiziranju takve prakse. Sustav je toliko uneređen da će predsjednik Milanović konstatirati kako reda zapravo i nema. Ali premijera više nervira kritika nego činjenica da mu je Vladin plan cijepljenja izbušen do raspadanja. „Protiv nas su se ujedinile krajnja ljevica i krajnja desnica. Mogu oni tražiti ostavke, ali oni su oporba, a mi smo vlast. Važno je da svatko zna što ga čeka!“ pjeni se Plenković. Prema onima koji se cijepe preko veze, dok najugroženije skupine moraju čekati, mnogo je benevolentniji. Ni glas da bi digao.

Premijer ljut na Istrijane

Tim slijedom i nadležni ministar, kao i njegovi epidemiolozi opravdavaju nered i grabež u cijepljenju. Ministar Beroš u tjedan je dana evoluirao od tvrdnje da reda mora biti do izjave da reda ne može biti. „Red se može napraviti kad se kupuju sir i vrhnje“, banalizira, javnosti zapravo šaljući poruku da su metež i kaos prirodno stanje hrvatskog zdravstvenog sustava. Ali ministar i državna uprava ipak bi morali biti nešto sposobniji od kumica koje prodaju sir i vrhnje. Ako ne mogu napraviti reda ni garantirati provođenje Vladina plana cijepljenja, možda je vrijeme za ostavku. Berošev inspekcijski nadzor slučajeva koji su konsternirali javnost samo je kupovanje vremena. Stručnih pogrešaka, već tvrdi, nije bilo, možda tek onih moralnih. A moral je u Hrvatskoj – ZNA SE! – deveta rupa na svirali. Slao je uostalom ministar inspekciju i lani, na početku epidemije, i to u onaj splitski, koronom poharani dom umirovljenika, pa se ništa nije dogodilo. Jer vrana vrani oči ne vadi! Neće HDZ-ov ministar udariti na HDZ-ova ravnatelja doma ili bolnice.

Jedina tema na kojoj je premijer Plenković podviknuo da „reda mora biti!“ popuštanje je epidemioloških mjera. Kad je nedavno istarski stožer, pozivajući se na povoljne pokazatelje na terenu, najavio određeni relaks, šef je Vlade potpuno proključao. Jako se uzrujao kad je čuo da bi u Istri terase kafića mogli otvoriti prije nego u ostatku Hrvatske. Dok je Istra prednjačila u postrožavanju mjera, to ga nije smetalo. Ali njihovo je popuštanje proglasio politikantstvom pa je preko Učke poslao oštru poruku da popuštanje ne smiju koristiti kao sredstvo u borbi za glasove na lokalnim izborima.

Oni ne smiju, ali on smije. Za sebe je, naime, rezervirao tu ulogu. Kao što je lani pred parlamentarne izbore proglasio svoju pobjedu nad koronom, tako i u lokalne izbore kani ujahati labavljenjem, možda i potpunim ukidanjem od kostrijeti skrojenih epidemioloških pravila. Onaj već preko pet tisuća narasli broj mrtvih, od kojih je dio završio fatalno i zbog njegova jedno vrijeme katastrofalno lošeg upravljanja korona-krizom, neće spominjati. Kao da epidemiološke mjere za njega ne važe, Andrej Plenković već je u kampanji, s kompletnom svitom uzduž i poprijeko obilazi Hrvatsku, otvara već otvoreno, obećava obećano, miksa državno i stranačko. Državne pare za stranačke, HDZ-ove interese.


Patrijarh i predsjednik

“Hrvatska je postala moja druga otadžbina, a narod koji sam tamo upoznao ostat će mi uzor u godinama koje predstoje’’, rekao je u svom prvom obraćanju nakon ustoličenja novi poglavar Srpske pravoslavne crkve, donedavno mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije. Tako prijateljsku poruku, s takvim komplimentom, Hrvatska odavno nije dobila. Pogotovo ne iz Beograda, ni s vrha SPC-a. Svojom hrabrom, vladajućem nacionalističkom diskursu suprotnom izjavom Porfirije se potvrdio kao čovjek ekumenizma i dijaloga. Koje je za vrijeme svoga službovanja u Zagrebu uporno gajio. Građenje mostova i na novoj dužnosti ostaje mu, veli, prioritet. Njegov izbor predsjednik Milanović smatra dobrim, ali tvrdi da je u odnosima između Hrvatske i Srbije nebitan. U svom mu se poznatom bagatelizirajućem tonu odmah i narugao: „Kad sam čuo da je izvučen iz šešira, šubare ili bilo čega…“, doslovce je rekao. Patrijarh je izabran takozvanim apostolskim ždrijebom. Njegovo je ime izvučeno iz Biblije. Spominjanje šubare govori prije svega o Milanovićevim predrasudama. O tome kako lako zaplovi u desničarsku retoriku. Za razliku od blagorodnog Porfirija, on sigurno neće pomoći normaliziranju odnosa ni između država, ni između naroda, a možda ni ljudi.

Komentiraj