LINIJA ŽIVOTA: Kuščevićeva ostavka kobno zakasnila

Veleposjednik Kuščević, prema mercedesima slaba Žalac, u vlastitim kvadratima izgubljeni Tolušić ili za manipulaciju nekretninama vrlo zainteresirani Goran Marić nikada nisu ni smjeli postati ministri. Ljudi s takvim sklonostima i repovima nipošto ne smiju dobiti pristup vlasti

Sa skandaloznog Lovre Kuščevića odium se javnosti seli na Andreja Plenkovića. Više nije problem u jednom odurno gramzivom ministru, ni u bulumenti HDZ-ovih odličnika slično kvarnog profila, nego je ključni problem u premijeru osobno. Glas da problem stanuje na najvišem mjestu proširio se diljem Hrvatske. O tome danas bez zadrške govore taksisti i novinski komentatori čak i provladinih glasila. O tome bruji ulica, ali i Hrvatska demokratska zajednica, gdje s velikom strepnjom prate suicidalne postupke svog stranačkog šefa i gdje je već otvorena potraga za novim liderom.

Svakoj se stranci, pa i vladi, mogu dogoditi korupciji skloni pojedinci. Ali ozbiljni ljudi takve probleme ekspresno rješavaju. Ne iz moralnih razloga, premda se često upravo tako prodaju, nego iz posve pragmatičnih potreba. Iz brige o vlastitoj reputaciji. Uporno braneći svoje kompromitirane ministre, Plenković preuzima njihove grijehe i ugrožava vlastitu poziciju. Cijela zemlja već danima s nevjericom prati kako je, čuvajući leđa opskurnom Lovri Kuščeviću, sam sebi pucao u obje noge. Što postaje jako vidljivo iz, čini se, nezaustavljivog urušavanja HDZ-ova rejtinga. Prema najnovijim anketnim pokazateljima, razlika između HDZ-a i SDP-a rapidno se smanjuje i trenutno je skoro na razini statističke greške, oko četiri posto. Porazno je da Plenkoviću danas za vratom puše stranka koja je protekle tri godine provela u političkom glavinjanju i unutarnjim sukobima.

Svjetlo nakon crnog karamarka

Stvari neodoljivo podsjećaju na situaciju u kakvoj se HDZ nalazio u svojim najvećim krizama, kada je ostajao bez jasnog vodstva i kada je gubio izbore. U oba slučaja silaska s vlasti, i nakon smrti Franje Tuđmana i nakon odlaska Ive Sanadera, presudnim su se pokazali nepodnošljivi razmjeri HDZ-ova lopovluka. Izgleda da bi se povijest mogla ponoviti. Andrej Plenković, baš kao i prethodnik Sanader, proigrao je svoju šansu. Obojica su imali sjajnu priliku za velika djela i obojici će se po svoj prilici osvetiti niske strasti i kriminalno čerupanje Hrvatske. S tim da se u ono vrijeme, prije desetak godina, činilo kako je koruptivnim aktivnostima zahvaćen samo vrh stranke. Dok je sada posve jasno da se grabež širi kapilarno, do najnižih razina HDZ-ovih struktura. Premijer je navodno čist, ali ne vidi problem nađe li se među prljavcima. Ne pravi dramu što je skoro trećina Vlade već uhvaćena s prstima u nekom problematičnom imovinskom aranžmanu. Ni što su neki od ministara političku moć evidentno koristili za osobno bogaćenje. Ni što je jedan od njih, kao načelnik neke sitne općine koja ne broji ni tisuću duša, raznim malverzacijama svojoj obitelji uspio namaknuti višemilijunski vrijedne nekretnine.

Kako se Andrej Plenković našao u tako grbavoj, gubitničkoj i gotovo bezizlaznoj situaciji? Kada je prije tri godine došao na čelo HDZ-a i Vlade, tvrdeći da će vratiti vjerodostojnost u hrvatsku politiku, djelovao je kao odlično rješenje, ne samo za HDZ, nego i za Hrvatsku. U međuvremenu postao je problem i njegova je politička uvjerljivost danas mizerna, gotovo nikakva. Nakon pobješnjelog Tomislava Karamarka koji je vodio politiku građanskog rata i potpuno je histerizirao cijelu državu, Plenković je dočekan gotovo kao dar s neba. Civiliziran, dobro školovan, finih građanskih manira, umjeren i kulturan, proeuropski orijentiran, diplomatski oblikovan od Pariza do Bruxellesa, odmah je osvojio široku potporu javnosti. S takvim kapitalom mogao je sve što je htio. Mogao je pokrenuti i preokrenuti Hrvatsku. Danas više ništa ne može. Čini se da za njega više nema dobrih rješenja. Što se dogodilo da je u nepunom mandatu potrošio svu pozlatu koja ga je na početku krasila?

Andrej Plenković postao je promašaj prvo zato što se pokazalo da je sam sebi apsolutni centar svijeta. Od vlastite veličine ništa drugo ne uspijeva vidjeti. U politici se našao isključivo iz karijernih razloga. Njegovim se osobnim ambicijama sve podređuje. Za Tuđmana se znalo da ima politička uvjerenja i političke ciljeve. O njima se moglo misliti ovako ili onako, ali to je bilo njegovo pogonsko gorivo. Sanader je imao karizmu i potencijal ozbiljnog reformatora, a onda je zbog svojih gladnih očiju, jer se nije znao zaustaviti, sve upropastio. Plenković nije karizmatičan, ali nakon crnog i destruktivnog Karamarka, mogao je i po stranku i po Hrvatsku djelovati smirujuće i prosvjetiteljski. Ali njegov primarni interes nije Hrvatska. On je ovdje samo na proputovanju. Iz Bruxellesa prema Bruxellesu. Taj se njegov interes napadno manifestirao i za nedavnih kadroviranja po europskim institucijama.

Plenković nažalost nije nacionalist, ni onoliko koliko bi to kao premijer morao biti. Ne pokazuje strast prema Hrvatskoj. Čak ni neku dublju zainteresiranost za njenu budućnost. Politika je njemu posao. Naravno, kraj legija političkih hahara i razbojnika koji su oteli državu, njegova pristojnost nije nevažna i mogla je djelovati ljekovito. Ali on nije imao ozbiljan plan transformiranja ni HDZ-a niti Hrvatske. Još manje je imao volje da se tome posveti. Vodi se samo planom svoga osobnog karijernog uspona. Odlučnost je pokazao samo prilikom donošenja Istanbulske konvencije, ali i to je – kako se naknadno ispostavilo – prvenstveno bilo motivirano kadrovskom kombinatorikom. Poslužilo je kao lubrikator da bi svoju ministricu mogao progurati na čelo Vijeća Europe. Da je poginuo boreći se za određene političke ideje, da je postao nepopularan jer provodi reforme, Plenkovićev bi mandat bio herojski. Ali on će pasti bez ispaljenog metka, potrošen pokušajima povećavanja svoje osobne moći i utvrđivanja vlastitog položaja.

Kuščevićeva ostavka u ponedjeljak navečer postala je stvar iznude, a ne premijerov izbor i odluka. Umjesto da njegovim amputiranjem iz Vlade pokaže vlastite visoke političke i moralne standarde, Plenković je svojim predugim vrludanjem otkrio da ih nema. On politiku vidi kao stvar kombinatorike koja će mu osigurati vlast

Drugo, Andrej Plenković ne uspijeva biti čak ni dobar poslovođa, što bi rekao Škoro, ograničen svojim konformističkim karakterom. Premijer voli imati sve pod kontrolom, ali izbjegava donositi odluke. Mnoge je prilike propustio zbog svoje neodlučnosti. Svojim stilom rada pretvorio se u usko grlo kompletne Vlade. Sve stoji jer on kontemplira. Ako može, vlastitu će odgovornost delegirati drugima. Kad nema petlje da se sam isprsi, formirat će komisije. Za ustaški ZDS sastavio je posebno povjerenstvo koje je mjesecima bistrilo povijesne teme, da bi se Hrvatska danas nalazila tamo gdje je bila i prije njegova osnivanja. Sanader je crnokošuljaške spomenike uklanjao po hitnom postupku, u jednoj noći. Aktualni premijer sporne je ploče samo seljakao i njegov ministar pravosuđa danas tvrdi da je baš dobro što ustaške insignije imaju fluidan zakonski status, pa se mogu, ali i ne moraju smatrati proskribiranima.

U reakciji na afere svojih ministara Andrej Plenković fatalno je zakasnio. Oko Kuščevićeva nekretninskog biznisa predugo je kao oko vruće kaše obigravao, dozvoljavajući da skandal s vremenom samo raste, a nikako se ne smanjuje. Slučaj se maksimalno komplicira, zbog stalno novih otkrića o ministrovim nekretninskim zahvatima, ali i zbog njegovih potpuno skandaloznih izjava. Poput one da ga pokušavaju srušiti lijevi aktivisti, Sorosevi plaćenici i feministice koje su protiv vjeronauka. Ili kad na pitanje hoće li dati ostavku, samouvjereno odgovara: „To je između mene i premijera“. Premijer bira svoje ministre, ali i on i oni za svoje su djelovanje odgovorni hrvatskoj javnosti. U krajnjoj liniji i Plenković i Kuščević morali bi biti u službi građana. Njihov odnos nikako nije privatne prirode. Bez hrabrosti da tu trakavicu odlučno presiječe, šef se Vlade – kao glavni operativac u državi – doveo u situaciju da nedopustivo kaska za događajima.

Uspon političke mafije

Kuščevićeva ostavka u ponedjeljak navečer postala je stvar iznude, a ne premijerov izbor i odluka. Umjesto da njegovim amputiranjem iz Vlade pokaže vlastite visoke političke i moralne standarde, Plenković je svojim predugim vrludanjem otkrio da ih nema. Njegovi postupci govore da u politici nije vođen vrijednostima, nego politiku vidi kao stvar kombinatorike koja će mu osigurati vlast i zadržavanje u sedlu. Sirovi ga je pragmatizam odveo u moralni relativizam i savez s korupcijom, jednom s njegovim nekretninskom pohlepom degeneriranim ministrima, drugi put s čuvarom njegove parlamentarne većine, potpuno beskrupuloznim Milanom Bandićem. Raspojasana korupcija ponovno plavi Hrvatsku. Čak se čini da zloupotrebama vlasti popločano kriminalno glodanje Hrvatske nikad nije bilo tako otvoreno i bezočno. Dosad su se takve stvari radile poskrivećki. Stida više nema, politička se mafija gotovo pa smatra normalnom. Zagrebački se gradonačelnik čak ponosi svojim boravkom u Remetincu. Tvrdi da bez tri mjeseca u zatvoru nema pravog političara. Banditizam je između ostaloga ohrabren i Plenkovićevim kukavičkim bježanjem od potrebe da se s mjesta premijera suprotstavi lopinama.

Treće, Andrej Plenković propada zbog svoje bahatosti i teškog podcjenjivanja ljudi, bez obzira na to je li riječ o njegovim stranačkim drugovima, ili o opoziciji, ili o javnosti. Premijer je pun sebe i često pokazuje kako smatra da mu nitko drugi nije ni do koljena. Nikoga ne čuje, zatvorio se u uskom krugu svojih odabranika, šakom jada od kabineta. Samoudivljenjem i arogancijom nije nabijena samo njegova retorika. Drsko je omalovažio vlastito biračko tijelo kad mu je na nedavnim europskim izborima složio listu od svojih, široj publici nepoznatih miljenika, što mu se odmah katastrofalno osvetilo, pa je HDZ tresnuo na nikad nižu razinu. Jednako se oholo postavio prema javnosti kad je inzistirao na onome što naziva svojom mirovinskom reformom – a u sastav koje, ne smije se zaboraviti, prvo ulazi povećavanje veteranskih privilegija, a onda rezanje radničkih prava – pa je dobio više od sedamsto tisuća protuvladinih referendumskih potpisa.

Nepogrešivi premijer

Ali, prije svega Plenković je grubo i uvredljivo podcijenio Hrvatsku odmah na početku, kad je svoju vladu složio od uglavnom nesposobnih i moralno problematičnih persona. Veleposjednik Kuščević, prema mercedesima slaba Žalac, u vlastitim kvadratima izgubljeni Tolušić ili za manipulaciju nekretninama vrlo zainteresirani Goran Marić nikada nisu ni smjeli postati ministri. Ljudi s takvim sklonostima i repovima nipošto ne smiju dobiti pristup vlasti. Sada je pitanje jesu li prije stupanja na funkciju prošli provjeru. Je li premijer znao za njihove moralne malformacije pa ih je smatrao nevažnim ili su mu bile zatajene. Šef vlade o tome ne govori. Još manje da bi priznao grešku u svom kadroviranju. Nego pokušava uvjeriti javnost da treba vjerovati njegovim pričama i ljudima, a ne vlastitim očima.

HDZ-u bi se moglo dogoditi da treći put padne na istom ispitu. Da zbog mahnite korupcije i klijentelizma opet krahira na izborima. Što bi moglo značiti da je stranka jednostavno postala nepopravljiva. Ako se to zaista i dogodi, sva je odgovornost na HDZ-ovoj vrhuški. Čini se da Andrej Plenković danas ne raspolaže alatima kojima bi takav razvoj situacije mogao spriječiti. Dok je bio u punoj snazi prokockao je priliku. Njegove su mogućnosti sada na pola koplja. Sve da i hoće – a obično neće – vjerojatno više ne može preokrenuti trendove.

Komentiraj