Neki će reći da su predsjednički izbori u Hrvatskoj već riješeni i da je Kolinda Grabar-Kitarović u Moskvi osvojila idući mandat. Takve su prognoze ipak malo pretjerane. Stekla je ogroman kapital, ali kolikog roka trajanja? Lako je moguće da se do izbora – kako došlo, tako prošlo! – prilično istopi

Općenarodno veselje zbog nogometnog srebra u Moskvi još se nije ugasilo, ali sjajni uspjeh hrvatske reprezentacije na Mundijalu već je izložen velikom čerupanju. Premda su ga izbornik Zlatko Dalić i njegovi momci u više navrata izričito posvetili hrvatskom narodu, na što je Hrvatska, zahvalna, uzvratila nevjerojatnim, radošću provrelim masovkama, legije nepozvanih i nezaslužnih pokušavaju ugrabiti i oteti vatreni trofej. U toj utakmici koja se zametnula nakon utakmica koje su majstorski riješene u Rusiji, podvig hrvatske nogometne vrste sve više postaje stvar politike, a sve manje stvar igre i sporta.

DESNICA POKUŠALA UZJAHATI SREBRNI UZLET

I prije nego što je aterirala u Zagrebu, za blistavom pobjedom posegnule su glavešine u Hrvatskom nogometnom savezu. Strukture postavljene u vrijeme onoga čije se ime ne spominje, a bez kojega se godinama u hrvatskom nogometu ništa nije događalo. Čini se da je Zdravko Mamić otpisan, ali iz skloništa u Hercegovini preko bosanskih medija stiže glas da polaže pravo na nogometni trijumf. Njegove su zasluge za osvojeno srebro, kaže, nesporne. Tužno mu je, cvili, što ne može sudjelovati u nečemu što je stvarao. „Ja sam te dečke učinio milijunašima. Bio sam im poput očeva. Ali, evo, nitko ništa. Svi nekome zahvaljuju, mene ne spominje nitko.“ Ne mora značiti da je zaboravljen. Možda ga jarani posađeni po nogometnoj vertikali potiho pokušavaju rehabilitirati, stvarajući dojam da su zajedno udarili temelje hrvatskog juriša na nebo.

Izbornik Dalić javnosti sada ispovijeda svoja gorka iskustva: kako su ga sve saplitali i opstruirali. Ali danas mu se svi umiljavaju, svojim ga pohvalama pokušavaju kupiti. Ni oni koji su s Mamićem osuđeni za kriminal, a koji unatoč prvostupanjski izrečenoj kazni zatvora i dalje po svijetu predstavljaju hrvatski nogomet, nisu Daliću, tvrde, podmetali nogu. Njegovim bi uspjehom sada spašavali vlastitu kožu i sustav koji su postavili. Guraju logiku da model koji je rezultirao dosad neviđenim nogometnim trijumfom ne treba mijenjati. Premda se rezultat u Moskvi nije dogodio zahvaljujući postojećim strukturama, nego Mamićevoj piramidi usprkos. Iz njihovih redova nudi se vezana trgovina: Dalić ostaje, ali zajedno, u paketu, s dosadašnjim gospodarima močvare. Potpuno je neizvjesno kako će taj derbi završiti: hoće li trofej iz Moskve poslužiti kao velika metla koja bi trebala pomesti u prljavi nogomet i organiziranu korupciju involvirane HNS-ove strukture ili kao njihov veliki stabilizator.

Drugo, ne posve bez dosluha s nogometnim oligarsima i njihovim palim anđelima, srebrni uzlet pokušala je ukrasti i zajahati hrvatska desnica. Postalo je to posve očito kad se notorni Thompson ukrcao na svečani doček. Znači da ideološki sporovi, koji su se oko reprezentacije ni krive ni dužne prethodno pokušali zametnuti, nisu bili slučajni. Dok je cijela zemlja navijala kao jedan, javnosti se, naime, pokušala prodati priča o nekakvim, prema hrvatskom nogometu navodno neprijateljski raspoloženim jugoslavenima (malim slovom, jer je to kao neka subverzivna politička odrednica). „Sinovi Oluje protiv djece komunizma“, vrištali su naslovi, pozivajući da se nogomet pretvori u sredstvo unutarhrvatskog obračuna.

Zastava je pobodena kad se Thompson popeo među reprezentativce, na autobus koji će ih satima voziti od aerodroma do centralnog zagrebačkog trga. Čak da kod njega i nema ičeg spornog, a ima toga oho-ho, veliko je pitanje čime je jedan pjevač zaslužio takvu čast, da se kao jedini nenogometni faktor nađe u tom društvu. Odmah se saznalo da je to bio uvjet jednog dijela Vatrenih, kojima se u tom trenutku, kao, ništa ne može odbiti. Slavljenici, tvrdilo se, imaju pravo birati svoje goste. Naravno, nogometni je trofej izborilo Dalićevo jato, srebrna je pobjeda njihova, ali nije privatna. Izbornik i njegov tim čine državnu reprezentaciju. Također, ovdje nije riječ o glazbenom ukusu, nego o političkoj konotaciji, o određenom sustavu vrijednosti. Marko Perković zvani Thompson nije tek jedan od hrvatskih glazbenika, nego kao ikona političke, proustaške desnice, predstavlja političku poruku. Njegov repertoar ne čine samo domoljubne, nego i ustaške pjesme. A to nikako nije i ne može biti isto.

POVRATAK HRVATSKE U DEVEDESETE

U pristojnim državama takve ne stavljaju u državni izlog. Niti ih puštaju na službena slavlja. Doček u Zagrebu, koji se potom razgranao diljem zemlje, nije bio privatna zabava, nego nacionalni praznik i državna svečanost. Na što su Hrvatsku vrlo brzo podsjetili inozemni mediji. Svijet koji je s divljenjem pratio uspjehe hrvatske nogometne vrste, odjednom se počeo zgražati zbog angažiranja jednog, kako su ga nazvali, naci-rokera. Tako ugledni Financial Times – da ostanemo samo na najnovijem primjeru – piše da je sudjelovanjem Thompsona u blistavom dočeku Hrvatska sama sebi zabila autogol. Reprezentacija nije dozvolila pristup na svečanu pozornicu legalnim čelnicima državne političke vlasti – zato što, navodno, nisu htjeli politiku u svoju butigu – ali onda su vlastitom odlukom, ističući kontroverznog pjevača kao svoju maskotu, sami ispolitizirali cijelo slavlje. Čudno je da ljudi kojima je, kažu, Hrvatska iznad svega, ne vide da tako štete hrvatskoj državi.

Dalić je sjajan izbornik, zaslužuje duboki respekt i zahvalnost za sve što je na nogometnom terenu uradio, ali politički se pokazao kao pacer. Sam je razbio ono na čemu je toliko inzistirao. Razbio je toliko opjevani trenutak nacionalnog zajedništva. Ako je na trijumf Vatrenih stavljena zastava jednog dijela političkog spektra, zastava desnice, onda se svi drugi mogu osjećati isključenima. Osim toga, Thompson ne samo da izaziva podjele, nego ih i osobno proizvodi. Funkcionira kao faktor sukoba. Njegove pjesme ne nosi samo ljubav prema Hrvatskoj, nego i mržnja prema jednom, lijevom dijelu nacionalnog korpusa. Njegovim guranjem u prvi plan čarolija je jedinstvenog navijanja za reprezentaciju nestala, što se vidjelo odmah na Trgu kada mu je dio publike okrenuo leđa.

Da ljuta desnica prisvaja nogometnu pobjedu, otkriva i agresivna i prizemna hajka na sve one koji su imali petlje javno se ne složiti s Thompsonovim ukazanjem. Dijelom medija, ali još više društvenim mrežama zavaljala se prostačka kampanja. Na udaru se prije svega našlo nekoliko istaknutih glumica. Lov na vještice u Hrvatskoj je omiljeni sport još od devedesetih. Baš kao što je svojedobno navodno domoljubna svjetina ružno vrijeđala i pljuvala Miru Furlan ili Dubravku Ugrešić, tako danas lavež iz podzemlja napada Natašu Janjić, Jelenu Veljaču, Lanu Barić i Tihanu Lazović, nazivajući ih kravama i krmačama, kujama koje se tjeraju, kurvetinama… Treba priznati da se na sličan način, nepodnošljivim vulgarnostima i gadarijama koje plasiraju i neki, navodno, prononsirani ljevičari, nasrnulo i na predsjednicu države. Hrvatska se tako brzopotezno strovalila u devedesete. Samozvanci kidnapiraju uspjeh oko kojeg se bila okupila cijela država. Nacionalno jedinstvo pretvara se u jednoumlje, u kojem se želi satrati svaki drugačiji glas. Proslava nogometnog uspjeha degenerira u poziv na progon onih koji u tome ne pokazuju dovoljno entuzijazma ili, ne daj Bože, imaju neku primjedbu. Bajka o zajedništvu eskalirala je do erupcije novih zapjenjenih podjela i sukoba. Hrvatska je danas ponovno tamo gdje je bila. Kao da se čudo u Rusiji, navodni praznik zajedništva, nikada nije ni dogodilo.

PLENKOVIĆ ORDINIRAO U ZALEĐU

Treće, last but not least, na nogometni trofej pokušava se nalijepiti oficijelna politika, svako brdo vlasti na svoj način. Predsjednica Hrvatske – što smo već konstatirali – svojim je preforsiranim navijanjem overdozirala javnost. Možda je sjajna navijačica, ali je kao šefica države podbacila. Zajahala je nogometnu reprezentaciju, što joj se, izgleda, jako isplatilo. Mediji spominju da je u jednom trenutku bila klikana više od Luke Modrića. Na početku SP-a na svojoj je stranici na Facebooku imala nešto manje od 400 tisuća fanova. Nakon polufinala s Engleskom njihov je broj skočio na više od 500 tisuća, trenutno ih ima više od 720 tisuća. Na Instagramu je na početku Mundijala imala nešto više od 60 tisuća pratitelja. Nakon polufinala taj se broj poduplao i preskočio 134 tisuće, da bi trenutno narastao na više od 320 tisuća pratitelja. Mnogi smatraju da je to vrlo dobar start u izbornu godinu. Neki će reći da su predsjednički izbori u Hrvatskoj već riješeni i da je Kolinda Grabar-Kitarović u Moskvi osvojila idući mandat. Takve su prognoze ipak malo pretjerane. Stekla je ogroman kapital, ali kolikog roka trajanja? Lako je moguće da se do izbora – kako došlo, tako prošlo! – prilično istopi.

Premijer je mnogo diskretniji, ali jednako sklon instrumentalizaciji nogometnog srebra. Odmah je zagrizao ideju o izgradnji nacionalnog stadiona, vjerojatno računajući na to da će uključivanjem u masovno titranje izborniku Daliću i njegovim junacima i sam profitirati. Slično je svojedobno naprasno izvalio da će Inu vratiti u hrvatske ruke, što se pokazalo kao sanak pusti. Forsiranje nacionalnog stadiona nije nerealno samo zbog financijske oskudice države. Ni zato što se javnost odmah digla na noge, burno upozoravajući da je od sportskih arena mnogo važnija Spinraza i da se država prvo mora pobrinuti za bolesnu djecu i ostale prijeke potrebe. Ideju promašenom smatraju i neki istaknuti sportaši (Mario Stanić, na primjer) koji je nazivaju “jednom od većih gluposti“, upozoravajući da Hrvatskoj trebaju bolji uvjeti za mlade u cijeloj državi, da treba graditi igrališta za juniore, a ne megalomanski srljati u izgradnju velebnih stadiona koji će zjapiti prazni.

Još je problematičnije što vrijeme nogometne ekstaze i mahnitanja Andrej Plenković koristi kako bi daleko od, na Mundijal fokusirane, javnosti progurao neke problematične ideje i kadrove. Ministar Pavić pokušao je inaugurirati svoju nakaradnu reformu mirovinskog sustava. Premda Hrvatska za mirovine izdvaja manje od prosjeka EU-a, on bi kresao prava, faktički smanjivao mirovine i proračunske izdatke, sve tvrdeći da se treba pokriti koliko to sredstva dopuštaju. Show me the money! – neprestano ponavlja odgovarajući kritičarima. Možda bi se sa svojim ciničnim zahtjevom trebao obratiti premijeru osobno. Možda da pare potraži tamo odakle Plenković kani zagrabiti za izgradnju nacionalnog stadiona.

Ispod radara je, u jeku zagledanosti u SP, i guverner Boris Vujčić dobio novi mandat u Hrvatskoj narodnoj banci, a da o odgovornosti te institucije za slučaj Agrokor nitko nije ni zucnuo. Procedura je pokrenuta nakon isteka svih rokova pa je Vlada žurbu iskoristila kako bi u vrh monetarne vlasti posadila neke svoje ljude, posve nehajna prema njihovim prilično neodgovarajućim kompetencijama. Vrh HNB-a kadroviran je političkom trgovinom i nije vođen općim interesom, nego prije svega stranačkim potrebama. Plenković bi Vatrenima s razlogom poklonio velebni stadion. Dok su oni igrali u Rusiji, on je ovdje nesmetano ordinirao u zaleđu.

Komentiraj